Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-801/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, J. J. Strossmayera 14C, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu KALLAY & PARTNERI d.o.o., Ilica 1A/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj 6 P- 160/2021-23 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj 6 P-160/2021-23 od 4. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. III, IV. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetan članak 2. ugovora o kreditu broj: 198-50-3538325 od 26. lipnja 2006., kojega su sklopili tužitelj VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditor, u dijelu kojime je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 198-50-3538325 od 26. lipnja 2006., kojega su sklopili tužitelj VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati po osnovu preplate radi valutne klauzule CHF novčani iznos od 1.465,36 € / 11.040,95 kn (slovima: tisuću četiristo šezdeset pet eura i trideset šest centi / jedanaest tisuća četrdeset kuna i devedeset pet lipa)1, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od: - 8,23 eura / 62,00 kuna od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- 8,79 eura / 66,20 kuna od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- 7,36 eura / 55,48 kuna od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- 7,66 eura / 57,73 kuna od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- 5,27 eura / 39,74 kuna od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- 3,52 eura / 26,51 kuna od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- 3,99 eura / 30,03 kuna od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 4,91 eura / 37,00 kuna od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 4,83 eura / 36,40 kuna od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 3,89 eura / 29,34 kuna od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 5,65 eura / 42,58 kuna od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 7,06 eura / 53,20 kuna od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 9,06 eura / 68,29 kuna od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 8,60 eura / 64,83 kuna od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 11,32 eura / 85,32 kuna od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 10,81 eura / 81,43 kuna od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 11,81 eura / 89,01 kuna od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 20,52 eura / 154,58 kuna od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 18,72 eura / 141,08 kuna od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 24,20 eura / 182,32 kuna od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 22,31 eura / 168,07 kuna od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 19,26 eura / 145,15 kuna od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 25,68 eura / 193,51 kuna od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 33,85 eura / 255,03 kuna od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 28,07 eura / 211,47 kuna od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 30,09 eura / 226,75 kuna od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 27,52 eura / 207,32 kuna od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 27,98 eura / 210,81 kuna od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 38,92 eura / 293,27 kuna od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 39,99 eura / 301,31 kuna od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 49,01 eura / 369,25 kuna od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 44,32 eura / 333,95 kuna od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- 39,19 eura / 295,31 kuna od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 38,39 eura / 289,23 kuna od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- 37,99 eura / 286,27 kuna od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- 40,42 eura / 304,58 kuna od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 42,54 eura / 320,55 kuna od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- 42,83 eura / 322,69 kuna od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 41,36 eura / 311,64 kuna od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- 42,35 eura / 319,10 kuna od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- 43,03 eura / 324,20 kuna od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- 41,89 eura / 315,62 kuna od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- 42,19 eura / 317,87 kuna od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- 41,34 eura / 311,44 kuna od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- 39,49 eura / 297,54 kuna od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- 41,46 eura / 312,36 kuna od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- 42,40 eura / 319,47 kuna od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- 41,74 eura / 314,48 kuna od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- 38,03 eura / 286,53 kuna od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- 41,18 eura / 310,28 kuna od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- 41,46 eura / 312,35 kuna od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- 40,22 eura / 303,04 kuna od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- 36,38 eura / 274,09 kuna od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- 36,28 eura / 273,35 kuna od 30.06.2013. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.962,64 € / 14.787,50 kn (slovima: tisuću devetsto šezdeset dva eura i šezdeset četiri centa / četrnaest tisuća sedamsto osamdeset sedam kuna i pedeset lipa), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 559,92 € / 4.218,75 kn (slovima: petsto pedeset devet eura i devedeset dva centa / četiri tisuće dvjesta osamnaest kuna i sedamdeset pet lipa).

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I., II. III, IV. i VI. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi trošak postupaka, odnosno ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te isplata iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda jer da se radi o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81., 82. alineja 19., 83. i 87. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03), kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14). a koja nadležnost proizlazi i iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je sukladno odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnicu izvan svoga sjedišta, pored suda općemjesne nadležnosti, a to je u konkretnom slučaju sud u sjedištu tuženika, propisana i nadležnost suda na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice,

- da predmetni spor proizlazi iz ugovora o kreditu sklopljenoga u podružnici tuženika u Vinkovcima, da je primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.), kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovoga prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom, da tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa da je nadležan Općinski sud u Vukovaru,

- da su tužitelj i tuženika 26.06.2006. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 12.986,87 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da se radi o potrošačkom ugovoru, što da proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu (kupnja motornog vozila), ali i iz iskaza tužitelja koji je u svom iskazu rekao da je ugovor o kreditu sklopio sa tuženikom za kupnju auta za osobne potrebe,

- da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke,

- da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.,

- da iz sadržaja gore navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, kao i one kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužiteljica može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava,

- da odredba čl. 2. predmetnoga ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se može povećavati ili smanjivati aktom tuženika, ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takvoga akta primijeniti te je stoga nerazumljiva, nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača,

- da je Ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj i ako tuženik tvrdi suprotno na njemu je da to dokaže shodno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača,

- da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule,

- da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač da nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima,

- da nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu da je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF,

- da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina (članak 225. ZOO/05) pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje, da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna donošenjem presude VTS RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 4. lipnja 2021., to da je u odnosu na isplatu razlike iznosa glede promjenjive kamatne stope, protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da je prigovor zastare vezano za promjenjivu kamatnu stopu osnovan, no u ovoj parnici tužitelj da nije tražio isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, već samo utvrđenje ništetnosti takvih ugovornih odredbi pa da stoga, vezano za promjenjivu kamatnu stopu, niti nije bilo potrebe odbijati zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po toj osnovi,

- da se sukladno odredbi članka 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi,

- da se glede zastare vezano za isplatu razlike iznosa koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara također prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužitelj tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 31. siječnja 2009., očigledno je da je prigovor zastare glede valutne klauzule neosnovan, no zastarijevanje da je ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 4. lipnja 2021., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan,

- da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Lidije Balog od 6. travnja 2023. utvrđeno da je tužitelj glede valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 11.040,95 HRK, a što da prema važećem tečaju konverzije CHF od 7,53450 iznosi 1.465,36 EUR,

- da nisu osnovane niti tvrdnje tuženika iz podneska od 12. svibnja 2023. kako je tužitelj podnescima od 13. travnja 2023. i od 4. svibnja 2023. preinačio tužbeni zahtjev, jer je tužitelj podnescima od 13. travnja 2023. i od 4. svibnja 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno smanjio ga je sa zatraženih u tužbi 1.672,31 € / 12.600,00 kn na 1.465,36 € / 11.040,95 kn, koliko je i vještak naveo u nalazu i mišljenju pa se radilo o djelomičnom povlačenju tužbe iz članka 193. stavka 2. ZPP, kojemu se tuženik nije protivio,

- da je sud u smislu odredbe članka 292. stavka 4. u vezi s člankom 297. stavkom 2. ZPP odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnoga bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, kao i dokazni prijedlog tuženika za pribavu službenim putem od obrtnoga registra podatak o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registrirani obrt, pribavljanje službenim putem podataka od trgovačkih sudova u RH o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, kao i za pribavljanje službenim putem podataka od Ministarstva financija – Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva ili je koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, jer je tijekom parnice sud utvrdio kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu od 26. lipnja 2006. sklopio kao potrošač – fizička osoba, kako je to također kasnije izneseno,

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 26. lipnja 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu člana 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 1.465,36 € / 11.040,95 kn koju visinu je utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, a imajuću u vidu odredbu članak 1115. ZOO pri čemu je je smatrao da nije osnovan prigovor zastare za taj iznos a sukladno odredbi članka 225. ZOO.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu može ispitati.

9. S pravom je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda, polazeći od pravnog shvaćanja prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) prema sjedištu banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna i suprotna načelu savjesnosti i poštenja ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, za što je dao valjane i uvjerljive razloge, pa tuženik u žalbi neutemeljeno tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP.

10. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

12. Da tužitelj ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003 - dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ocjenjuje i ovaj drugostupanjski sud. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužitelja kao potrošača dovele u pitanje. Ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljem kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljao tužitelj, već za njegove osobne potrebe.

13. Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

14. Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužitelja, kako je tužitelj potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.

15. Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužitelj konkretni ugovor o kreditu sklopio za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužitelja ima tumačiti u skladu sa člankom 320. stavak 1. ZOO, dakle u korist tužitelja i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza.

16. Naime, podaci iz Obrtnog registra su na jednostavan način, upisom OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja bili dostupni i tuženiku, što je i sam mogao provjeriti. Što se tiče prijedloga usmjerenog na pribavu podataka od registra svih trgovačkih sudova u RH odgovoriti je kako trgovački sudovi vode upise u Glavnu knjigu po nazivu-imenu tvrtke, po matičnom broju subjekta (MBS) te RUL-u a ne po imenima i prezimenima fizičkih osoba te imateljima poslovnih udjela, pa kako tuženik nije dostavio konkretni identifikacijski podatak o subjektu upisa, odnosno o pravnoj osobi kod koje bi navodno tužitelj imao poslovni udjel pravilno je sud prvog stupnja odbio izvođenje dokaza traženjem podataka u smislu tuženikovog prijedloga (uključiv i prijedlog u smislu traženja podataka od Porezne uprave-podnesak tuženika od 24. siječnja 2022.) koji nije konkretiziran navođenjem podataka o subjektu upisa-pravnoj osobi kod koje bi navodno tužitelj imao poslovni udjel, koji prijedlog je po nalaženju ovog suda bio usmjeren na nepotrebno odugovlačenje ovog postupka.

17. Osim toga, Obrtni registar i Sudski registar su javni, pa je sve predloženo tuženik sam mogao ishoditi i bez posebnih prepreka u eventualnom dokazivanju pravnog interesa. Dakle, žalitelj nije postupio po odredbi čl. 232. st. 1. ZPP, niti je tvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 232. st. 3. ZPP

18. Pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga nisu ostvareni žalbeni navodi istog da sud nema pravni interes utvrditi da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kada ne traži isplatu s tog osnova.

19. Tuženik u žalbi ističe da je odredbama čl. 22. i 26. ZOO bilo dopušteno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom. Također, ističe i da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, te da je u konkretnom slučaju u potpunosti postupao u skladu s pozitivnim propisima i načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

20. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na nevezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/19) predmetna odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

21. Stoga iz razloga što prvostupanjski sud nije saslušao svjedoka javnog bilježnika čije je saslušanje tuženik predložio na okolnost da je tužitelj informiran o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja kolektivnog ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021

22. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 V i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

23. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 1.465,36 € / 11.040,95 kn, koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

25. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. lipnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila.

26. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

27. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužitelj je steko pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

28. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zahtjeva potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.

U Splitu, 8. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac