REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-625/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, OIB: 52508873833, Ul. Domovinskog rata 61, Split, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 27. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice Ivana Opačak, odvjetnika i punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvjetnika iz Slavonskog Broda, 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl.1., čl.4. i čl.8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva br. 87114/05 od 23. kolovoza 2005. zaključenog između tužiteljice ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i OTP banka Hrvatska d.d. Split, OIB: 52508873833, Ul. Domovinskog rata 61, Split, kao pravnog slijednika HVB Splitska banka d.d. kao davatelja kredita, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. Split, OIB: 52508873833, Ul. Domovinskog rata 61, Split isplatiti tužiteljici ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 1.859,93 eura po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose od:

-3,07 eur počam od 10.9.2005. do isplate

-0,76 eur počam od 10.10.2005. do isplate

-1,71 eur počam od 10.11.2005. do isplate

-3,15 eur počam od 10.12.2005. do isplate

-1,76 eur počam od 10.1.2006. do isplate

-5,52 eur počam od 10.1.2009. do isplate

-10,80 eur počam od 10.2.2009. do isplate

-18,46 eura počam od 10.3.2009. do isplate

-6,66 eura počam od 10.4.2009. do isplate

-4,69 eura počam od 10.5.2009. do isplate

-0,89 eura počam od 10.7.2009. do isplate

-6,24 eura počam od 11.1.2010. do isplate

-11,64 eura počam od 10.2.2010. do isplate

-13,50 eura počam od 10.3.2010. do isplate

-15,95 eura počam od 12.4.2010. do isplate

-23,15 eura počam od 10.5.2010. do isplate

-28,24 eura počam od 10.6.2010.do isplate

-39,49 eura počam od 12.7.2010. do isplate

-29,85 eura počam od 10.8.2010. do isplate

-55,13 eura počam od 10.9.2010. do isplate

-43,50 eura počam od 11.10.2010. do isplate

-46,11 eura počam od 10.11.2010. do isplate

-58,09 eura počam od 10.12.2010. do isplate

-1.431,56 eura počam od 7.1.2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.789,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupak u iznosu od 150,00 eura kao neosnovanim.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženim 23. kolovoza 2005.zaključila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva broj 87114/05 za kupnju motornog vozila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.251,34 CHF, prema tečaju kreditora na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,40% i rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi da je kredi u cijelosti otplatila u 2011. godini.

1.1. Navodi da je člankom 1. ugovorena valutna klauzula, člankom 4. promjenjiva kamatna stopa a člankom 8 da je ugovoreno da su anuiteti vezani uz valutu CHF.

1.2. Tužiteljica ističe da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bila upoznata s općim valutnim rizikom istim u svezi promjenom visine anuiteta.

1.3. Poziva se na pravomoćnomu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u kojoj je u točki djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sve vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Navedeno stajalište je potvrdio Vrhovni sud RH svojom revizijskom presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 9.4.2015.

1.4. Poziva se i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br.Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. kojom se utvrđuje da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su na taj način tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Navodi da potražuje od tužene isplatu na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi ukupno 23.000,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, od dospijeća svake mjesečne preplate, pa do konačne isplate, a koji će tužbeni zahtjev tužitelj precizirati po provedbi knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu ne osporava da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

2.2. Osporava da se u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne i ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja.

2.3. Vezano uz istaknuti prigovor zastare navodi da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

2.4. Nadalje, poziva se i na zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.5. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, odnosno od 23.08.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor.

2.6. Vezano uz potraživanje tužitelja za troškove obrade kredita, ulaznu naknadu, osporava isto budući da je navedena naknada određena samim Ugovorom o kreditu, u čl.4. b), odnosno navedena naknada nije apstraktna već je točno određena u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, te je u skladu sa voljom stranaka prihvaćena.

2.7. Smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“, P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.

2.8. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Vezano uz razumljivost valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Nadalje da je prije sklapanja Ugovora tužitelj od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom da sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena.

2.9. Ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.10. Navodi da kako bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da neravnoteža mora biti značajna.

2.11 Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87114/05 od 23. kolovoza 2005. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 28.251,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,40% godišnje te da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosila 1%. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužiteljica pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužiteljica ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87114/05 od 23. kolovoza 2005. (str. 7-12 spisa), uvid u izračun EKS i otplatni plan za ugovor broj 87114/05 (str. 13-15 spisa), u pregled uplata po kreditu ( str. 16-21 spisa), u otplatni plan (str. 22-23 spisa), u obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 24-25 spisa), u knjigovodstvenu karticu (str. 26-34 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Andrije Ilakovac od 28. veljače 2022. (str. 70-75 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužiteljica je prihvatila nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavila konačni specificirani tužbeni zahtjev.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87114/05 od 23. kolovoza 2005. (str. 7-12 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupovinu novog motornog vozila (čl. 2.) u iznosu od 28.251,34 CHF obračunato prema prodajnom deviznom tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 4.a.), naknadom za obradu kreditnog zahtjeva od 1% (čl. 4.b.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 3.).

10. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je kredit realizirala 2005. kada je išla u auto kuću Bilić u Požegi kupiti vozilo. Ugovor o kreditu je sklopila sa tada Splitskom bankom koja je imala poslovnicu u Požegi u koju je otišla i rekla da treba kredit za kupovinu vozila. U gradu je čula da je ta banka najpovoljnija za kredite, a i u auto kući je dobila informaciju da oni rade s tom bankom. U banci nije bilo nikakvog razgovora vezano uz sklopljenu odredbu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope već se razgovor isključivo svodio na potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita. Znala je da je kredit realizirala vezano uz valutu CHF, ali ju nitko nije upozorio na rizike sklapanja takvog ugovora. Rečeno joj je da može doći do malih promjena tečaja, ali da to ne može bitno utjecati na visinu rate. Jednako tako i vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu rečeno joj je da i ona može imati određenih promjena, ali ne bitnih. Taj joj je kredit preporučen kao najpovoljniji i drugi krediti joj nisu nuđeni. Vozilo je kupila za osobne potrebe i u vrijeme sklapanja ugovora nije na sebi imala nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Kredit je u cijelosti otplatila na način da je donosila dužne anuitete na šalter banke i uplaćivala na partiju kredita. Rata kredita joj je u tijeku otplate porasla s početnih 1.900,00 kn na preko 3.000,00 kn. Iskazala je da je dobila otplatni plan iz kojeg je vidjela da su joj sve rate iste i nitko ju nije upozorio da je moguće da se dogodi i situacija da dvostruko porastu. Nije se mogla sjetiti koliko dugo je trajalo prikupljanje dokumentacije i sama realizacija kredita. Iskazala je DA JE Pročitala ugovor o kreditu i da joj je on tada bio jasan. Nije bila svjesna rizika sklapanja ugovora vezano uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Inače po zanimanju je njegovateljica, i do tada je dizala samo kratkoročne kredite vezane uz kune. Prije potpisivanja ugovora nije se savjetovala s nikim tko bi bio ekonomske struke. Nije se mogla sjetiti da li je u tijeku otplate kredita primala nekakve obavijesti banke. Kada joj je rata kredita počela rasti došlo je do statusnih promjena, tada Splitske banke i ona je postala neka druga banka i nije znala gdje da ode što pitati.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi za obradu kredita, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za nju, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

12. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je kredit realizirala s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga se na tužiteljicu, kao potrošača, primjenjuju utvrđenja iz kolektivne tužbe.

14. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom, niti je bilo ikakvog razgovora o ulaznoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini. Na te okolnosti tuženik je nije predložio dokaze.

15. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

16. Stoga je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata (str. 26-34 spisa). U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za nju, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

17. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužiteljica imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

18. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

19. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 8. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

20. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

21. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,40% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužiteljice da joj isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

22. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica kao potrošač nije dobila mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,40% porasla do 8,90% (str. 71 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužiteljice kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4.a. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

24. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

25. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužiteljicu da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

26. Jednako tako za istaći je da je i ugovaranje naknade za obradu kredita dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita iz čl. 4.b. nepošteno ugovorena. U postupku je utvrđeno iskazom tužiteljice da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i o troškovima obrade kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

27. Ovdje je potrebno ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

28. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

29. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

30. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

31. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

33. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF i uslijed promjene kamatne stope, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila po osnovi promjene tečaja CHF 1.859,93 eura (14.013,61 kn) a po osnovi promjene kamatne stope 905,75 eura (6.455,59 kn). Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 3.877,63 kn u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj CHF, važeći na dan realizacije kredita.

34. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 18. ožujka 2022. (u valuti kune), kasnije i podneskom od 13. veljače 202314. (u valuti euro), uredila i specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostala kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavila traženje po osnovi ništetne odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.859,93 eura i povukla tužbeni zahtjev po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita.

35. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom.

36. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik je iskazao da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev čemu se ne protivi ali da potražuje troškove postupka.

37. Tuženik je istakao i prigovor prijeboja prijeboja potražujući potplaćene i povlaštene anuitete u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost odredbi, već upravo tuženik koji je kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a). Plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju tuženik ne bi ostvario pravo na povrat (umanjenje) u smislu čl. 323.st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 96.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. U konkretnom slučaju za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZPP/03) a potom od Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., dalje: ZZP/09), a cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Sudska praksa je o tome zauzela stajalište u brojnim odlukama, primjerice presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1226/2020-2 od 3. ožujka 2021. i Županijskog suda u Zagrebu broj:

Gž-2000/2021-2 od 6. srpnja 2021., a na to upućuje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/3581/2021 od 30. lipnja 2022. Nadaje, potrebno je istaknuti i činjenicu da tuženik tek nakon provedenog financijskog vještačenja postavlja svoje traženje iako mu je potraživanje bilo poznato odmah, danom otplate kredita, a svakako danom podnošenja tužbe jer se ne može smatrati osobom koja nije imala dokumentaciju potrebnu za izračun visine potraživanja, niti osobom koja je takvih financijskih znanja od koje se ne očekuje da joj visine tzv. "negativnih tečajnih razlika" budu poznate. Slijedom navedenog, istaknuti prigovor prijeboja je odbijen kao neosnovan.

38. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

39. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

40. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

41. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

42. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

43. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

44. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

45. Kako je tužba podnesena 25. studenog 2021. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

46. Slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev vezano uz potraživanje na ime valutne klauzule i odlučio kao pod II. izreke presude.

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu.

48. Vezano uz odbijajući dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da tuženiku ne pripada razmjerni dio troškova.

49. Takvu odluku ovaj sud temelji na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

50. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužiteljicu), koja je u cijelosti uspjela u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Ovo sve uvažavajući i stav ovoga suda prema kojem da za tuženika djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

51. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.939,09 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.859,93 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 17.1.2022. i 27.3.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 4.1.2022., 18.3.2022. i 13.2.2023. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura.

52. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 37,83 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 451,26 eura.

53. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.789,09 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.

54. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

55. Tužiteljica je odbijena s dijelom troška postupka u iznosu od 150,00 eura koji se odnose na trošak sastava podnesaka od 30.1.2023., 22.5.2024. i 18.6.2024., za svaki u iznosu od 50,00 eura, sve iz razloga što ovaj sud smatra da isti nisu bili potrebni za vođenje postupka i donošenje odluke o glavnoj stvari.

56. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

57. Istovremeno tuženik je odbijen u cijelosti sa svojim zahtjevom za naknadu troškova postupka kako je to navedeno pod V. izreke presude, iz razloga navedenih pod točkama 50 i 51 obrazloženja presude.

Slavonski Brod, 8. svibnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Alma Opačak, Slavonski Brod,

2. Odvj. Belizar Tomaić, Osijek.