Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3386/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Švaci, odvjetniku u Koprivnici, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, odlučujući o žalbi tužene, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, pod poslovnim brojem P-23/2024-57 od 15. listopada 2024., u sjednici vijeća, održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, pod poslovnim brojem P-23/2024-57 od 15. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, utvrđeno je da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 9011626208 sklopljen dana 03. srpnja 2006. godine između tužene, kao kreditora i NŠ, istovjetne s AŠ, kao korisnika kredita i to ugovorne odredbe točaka 4. i 7. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom, odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju tužene banke za CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, točkom II. izreke, naloženo je tuženoj da tužiteljici NŠ, istovjetnoj s AŠ, isplati iznos od 2.456,62 EUR-a zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim na pojedinačne mjesečne iznose, a točkom III. izreke, tužena je dužna tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu 2.903,60 EUR-a.

2. Žali se tužena, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troška parničnog postupka tuženoj.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 9011626208, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, sklopili dana 03. srpnja 2006., u dijelu kojim je odredbama točaka 4. i 7. Ugovora o kreditu ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom, odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju tužene banke za CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova tih ništetnih odredbi.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tužene nepoštene i posljedično tome ništetne, kao što je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žaliteljica, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žaliteljica da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke, nego što to čini žaliteljica. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

9. Također nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, kao i prigovore tužene, te je, na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP), utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. Tako je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužiteljica (tada prezimena AŠ), kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, da su dana 3. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011626208, kojim Banka da se obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 34.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan korištenja kredita;

- u konkretnom slučaju tužiteljica da ima status potrošača, a tužena tijekom postupka da nije dokazala, da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u okviru svoje poslovne djelatnosti, odnosno da nema status potrošača;

- točkom 7. Ugovora o kreditu stranke da su ugovorile rok otplate kredita od 180 mjeseci, s tim da je prijenos kredita u otplati zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja, a prema točki 7.2. kredit u iznosu od 30.500,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora o kreditu da se otplaćuju u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio Ugovora o kreditu;

- tužena da je kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržala u članku 4. Ugovora o kreditu, te iz točke 4.1. da proizlazi, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje, a prema točki 4.2. visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1. i na dan 1.7., s tim da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- predmetni Ugovor o kreditu da je sklopljen 3. srpnja 2006., pa na pitanje ništetnosti da se primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), kojim da je u članku 81. propisano, da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je neosnovan prigovor tužene, da presuda u tužbi Potrošač ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju, a na odluku u ovom postupku da je od utjecaja činjenica, da je predmet kolektivnog spora, koji da se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. da je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. da je potvrđena citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, te pravno shvaćanje tog suda da je podržao i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod poslovnim brojem Revt-

249/14 od 9. travnja 2015.;

- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku da je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem da je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. da je odbijena revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu;

- pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- tijekom postupka tužena da nije dokazala da je tužiteljici dala odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama, prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu;

- ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u točki 7. Ugovora o kreditu da je neodređena i nepoštena, te da se o njoj nije pregovaralo, niti da se moglo pregovarati, jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, te položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu da je bio slabiji, jer tužiteljica da je pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tužena da je, za razliku od tužiteljice, raspolagala stručnim znanjem, koje tužiteljici, u odnosu na valutnu klauzulu, da nije bilo prezentirano i tužena da je iskoristila nestručnost tužiteljice, na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unijela navedene ugovorne odredbe, na koje tužiteljica da nije mogla utjecati, pa tužena, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, da je postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja;

- i ugovorna odredba sadržana u točki 4. Ugovora o kreditu, glede promjenjive kamatne stope, da je nepoštena, jer da nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a da dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime da je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača;

- terminologija koju koristi Banka u Ugovoru o kreditu i u općim aktima, u dijelu koji da se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, da je razumljiva osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok za tužiteljicu da je nerazumljiva i tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita;

- tužiteljica da je sklapanjem Ugovora o kreditu, kao potrošač, bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu, da je takva, da je tužiteljica kao korisnik

kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no da nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja, te buduća kamatna stopa da nije bila određena niti odrediva;

- odredba o promjenjivosti kamatne stope, koja da je ovisna isključivo o odluci banke, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti, da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tužena da je izbjegla utjecaj tužiteljice na kamate, što da je suprotno i odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05);

- između stranaka da je dana 29. prosinca 2015. godine sklopljen Dodatak

Ugovoru o kreditu broj 9011626208;

- odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) da je propisano, da pokretanje ili vođenje postupka na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama tog Zakona i drugih propisa navedenih u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima;

- pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. da je zauzeto stajalište, da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu, te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu da nije u cijelosti podmiren dug, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i da nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor da ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima, koje da propisuje članak 326. stavak 2. ZOO/05, a koji u konkretnom slučaju da nisu ispunjeni;

- odredbom članka 1. stavka 1. Dodatka Ugovoru o kreditu, stranke da su utvrdile, da je 3. srpnja 2006. između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011626208, a u članku 1. stavku 3. ugovorne strane da konstatiraju, da se Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka 1. tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju;

- odredbom članka 3. Dodatka Ugovoru o kreditu, ugovorne strane da suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 12.910,74 EUR-a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke, te ugovorne strane suglasno da utvrđuju, da iznos preplate iznosi 1.321,54 EUR-a, a koji iznos da se sukladno članku 19.c. stavku 1. točki 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i da iznosi 10.093,26 kuna, te iz odredbe članka 5. da proizlazi, da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR-e koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka 6. Dodatka namirivati preplatom sve dok se preplaćeni iznos ne iskoristi;

- prema članku 7. Dodatka Ugovoru o kreditu, korisnik kredita da se obvezuje za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke, važeće na dan plaćanja, plaćati Banci redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva;

- tužena da je ponudom konverzije postupila sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR- ima;

- konverzija da je napravljena zakonito, te da je i iznos pretplate tužena izračunala sukladno članku 19.c. stavku 1. točki 5. ZID ZPK/15;

- u konkretnom slučaju konverzijom da nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka;

- sukladno Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nepoštenost ugovornih odredbi da ima za posljedicu neobvezujući karakter tih obveza za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, te uspostavu ravnoteže između ugovornih stranaka, odnosno uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nisu postojale nepoštene i ništetne ugovorne odredbe;

- odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015., koji da je sklopljen na temelju tog Zakona, da se ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope, te da se ne rješava pitanje kamata koje da su preplaćene u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka, odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, te konverzija kredita da se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi;

- unatoč provedenoj konverziji, tužiteljici da pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa, koji da su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu;

- u konkretnom slučaju konverzijom da nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer da nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tužene i valutne klauzule, odnosno da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita i kamatne stope od 4,35% godišnje iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, već da je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to da proizlazi i iz knjigovodstveno- financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka;

- obzirom na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020., te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da osnovano tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamatne stope, koju da je tužena mijenjala jednostranom odlukom, te s osnova valutne klauzule u CHF;

- tužiteljica da se Dodatkom Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu;

- na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Natalije Jambrečić i priloženih isprava, predmetni kredit da je isplaćen 10. srpnja 2006. po tečaju koji da je iznosio 4,647138 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama da je iznosio 160.326,26 kuna, te prvi anuitet da je dospio na naplatu 31. kolovoza 2006., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, sa zadnjim danom u mjesecu;

- prema nalazu vještaka, u odnosu na stanje nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015., kredit da je obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF i uz primjenu kamatne stope od 4,35%, te nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. da je iznosila bi 89.103,76 kuna;

- iz zaključka vještaka, kredit da je obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 4,35%, a razlika koju da je tužiteljica više platila tuženoj da iznosi 3.834,67 EUR-a (28.892,33 kuna), s tim da je po osnovu promjene kamatne stope više plaćeno 1.103,26 EUR-a (8.312,52 kuna), a po osnovi promjene tečaja CHF više da je plaćeno 2.731,41 EUR-a (20.579,81 kuna), te uz umanjenje za iznos obeštećenja, koje da je i tužena priznala tužiteljici prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR (10.382,95 kuna), preostala razlika koju da je tužiteljica više platila tuženoj da iznosi 2.456,62 EUR-a (18.509,38 kuna), s tim da je po osnovi promjene kamatne stope više plaćeno 706,78 EUR-a (5.325,27 kuna), a po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 1.749,84 EUR-a (13.184,11 kuna);

- vještak Natalija Jambrečić u zaključku da navodi, da je tužena prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršila umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 39.945,81 kuna, a kredit da je obračunat bez valutne klauzule uz primjenu kamatne stope od 4,35%, te glavnica kredita da bi trebala biti umanjena za dodatnih 1.261,13 EUR-a (9.502,02 kuna);

- po Ugovoru o kreditu tužiteljica, kao korisnik kredita, da je više uplatila tuženoj do dana konverzije 30. rujna 2015., uz uračunavanje preplate, iznos od 2.456,62 EUR-a (18.509,38 kuna);

- u konkretnom slučaju da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO/05, te tuženičin prigovor zastare da je neosnovan;

- „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tužene, radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba da je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.c ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe da se prekida zastara temeljem članka 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku da je podnesena 12. lipnja 2019. godine;

- iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2245/17-2 da proizlazi, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05;

- za prigovor zastare da nije odlučna činjenica da je tužiteljica specificirala konačni tužbeni zahtjev podneskom od 14. veljače 2023. u kojem je specificiran ukupni iznos tražbine tužiteljice kao i tijek zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate, jer već u tužbi tužiteljica da je zatražila isplatu novčanog iznosa, koji da je preplatila po osnovi kamatne stope i po osnovi valutne klauzule;

- sud da prihvaća pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo na sjednici Građanskog odjela od 26. studenog 2021. broj Su IV-162/21, te tužiteljica da je ovlaštena preinačiti tužbeni zahtjev (povisiti ga) nakon provedenog vještačenja, a činjenica da se iznos tužbenog zahtjev mijenja, da ne znači da je promijenjen identitet spora, radi čega da bi se taj novi iznos mogao smatrati novim zahtjevom, koji da bi bio obuhvaćen zastarom;

- sud da prihvaća i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 27. svibnja 2024.: „ u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i članak 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek od trenutka preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

11. Osnovom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da su odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je točkama 4. i 7. ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, ništetne, pa, prihvaćajući nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Natalije Jambrečić, a primjenom odredbi članaka 323., 1111. i odredbe članka 1115., te odredbe članka 29. stavka 2. sve ZOO/05, nalaže tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 2.456,62 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

12. Žalbenim prigovorima tužene nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tužene i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

13. Imajući u vidu činjenicu da tužena tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tužene – banke, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, kako to i proizlazi iz iskaza svjedokinje PŠ, osobnom bankaru tužiteljice, danom na ročištu rasprave, održanom 10. listopada 2022. (stranice od 387 do 391 spisa), te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tužene (članak 4. i članak 7. Ugovora o kreditu). Naime, sud prvog stupnja je, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tužene i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tužena svojim žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju.

15. Tužena, s druge strane, u postupku nije dokazala niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tužene i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tužene.

16. Tuženoj je i za navesti, da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene, a navedene ocjene suda prvog stupnja su utemeljene na odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tužene o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

18. Tužena u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom ugovoru o kreditu, te da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tužena ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzija bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužiteljica izračun konverzije i prihvatila.

19. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a na koje ukazuje tužena, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).

21. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

22. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tužena u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

23. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.

24. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

25. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

26. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

27. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

28. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tužena sugerira da tužiteljica, koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili da joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

29. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici, koja je izvršila konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

30. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je Sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

31. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

32. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

33. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tužena, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.

34. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

35. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).

36. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

37. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ZŠ protiv Erste Bank HungaryZrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

38. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

39. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ZŠ protiv Erste Bank HungaryZrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

40. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 12. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 6 spisa).

41. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 1111. ZOO/05, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tužena.

42. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice u visini preplate umanjene za iznos koji je tužiteljici od strane tužene priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

43. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO propisano je, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

44. Dakle, tužena je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

45. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO/05 propisano, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio, kada je obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

46. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, u skladu s člankom 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člancima 1111. i 1115. sve ZOO/05, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

47. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji, pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju. Nakon uračunavanja utvrđene preplate, utvrđeno je da preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi ukupno 2.456,62 EUR-a / 18.509, 38 kuna.

48. Prema tome, visina preplaćenog iznosa, utvrđena po vještaku financijske struke, čiji Nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene.

49. Nadalje, tužiteljica nije dovedena u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji, jer je vještak oduzeo od ukupnog iznosa, koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, onaj dio koji je tužena ugovorom o konverziji tužiteljici priznala kao preplaćeni iznos, a ukoliko tužena smatra da je došlo do oštećivanja nje kao vjerovnika, ona može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

50. U odnosu na daljnje žalbene navode tužene, kojima smatra da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva bilo potrebno uzeti u obzir i razdoblja utvrđenih negativnih vrijednosti, odnosno vrijednosti manjih od početno utvrđenog stanja, istoj je za navesti, da tužena nije ovlaštena zahtijevati smanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice, zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja CHF, u odnosu na početni, jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj personalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegovog potrošačkog prava u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvračajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

51. Naime, bitno je naglasiti, da tužena nije potrošač i na nju se ne može odnositi kolektivna zaštita, ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, kako je već naprijed navedeno, jer za to ne postoji odgovornost tužiteljice, niti je tužiteljica po osnovi negativne tečajne razlike nešto stekla što bi bila u obvezi vratiti odnosno isplatiti tuženici.

52. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi pod poslovnim brojem Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., donesenoj u proširenom vijeću od 13 sudaca, sukladno odredbi članka 390. stavak 2. ZPP-a, odgovarajući na pitanje: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih ugovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj hrvatske kune/CHF bio manji od tečaja hrvatske kune/CHF na dan isplate kredita?", izrazio je sljedeće pravno shvaćanje: Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno, ako se radi o tuženiku, da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredaba članka 195. i članka 196. ZOO-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tužene na ime restitucije na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu.

53. Kod toga, prošireno vijeće ističe, da se protutužba i procesno pravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalno pravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s tim da se sukladno odredbi članka 288. stavka 6. ZPP-a, radi opravdanja takvog prigovora, ne mogu iznositi nove činjenice, niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP-a.

54. Slijedom toga, valja naglasiti, da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda), u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s time da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građansko pravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlazi iz pravne prirode ovih instituta i odredaba iz članka 333. stavak 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavak 6. ZPP-a.

55. S obzirom na navedeno, kada tužena samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalno pravni prigovor kojim zapravo samo osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnihodredbi ugovora o kreditu, koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju, kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

56. Prema tome, žalba tužene, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

57. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 5. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tužene i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

58. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak ZPP-a).

Split, 8. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac