Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1908/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari užiteljice UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević i dr. iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1209/2019-46 od 3. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje presuda u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1209/2019-46 od 3. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.954,84 EUR iznos od 7.910,49 EUR odnosno iznos od 3.553,47 EUR zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to precizirano u točki I., II. i III. izreke, dok je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom u visini od 2.934,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koji teče od 1. ožujka 2016. do isplate kao neosnovan (točka IV. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u visini od 5.721,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama počevši od 3. svibnja 2024. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u točki V. izreke.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u cijelosti u dosuđujućem dijelu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog iznosa od 7.954,84 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosno iznos od 7.910,49 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do koje preplate je došlo prema tvrdnji tužitelja zbog promjene tečaja CHF te nezakonitim povećanjem kamatne stope od strane tuženika. Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.553,47 EUR (5.661,06 EUR kao utvrđeni iznos nedovoljno umanjenje glavnice – 2.934,21 EUR kao priznati iznos preplate u konverziji) na ime razlike obračunate glavnice na dan 30. rujna 2015. sve sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio:

- da su tužitelj i prednik tuženika – Societe Generale – Splitska banka d.d. zaključili Ugovor o kreditu broj 48441/06 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke, uz kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,20% a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama;

- da su stranke sklopile i Aneks Ugovora o kreditu broj 48441/06 iz točke ranijeg stavka temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da preplata po Konverziji iznosi 9,73 EUR a potraživanje tužitlejice na ime tečajnih razlika, uvažavajući negativne tečajne razlike, da iznosi 13.359,25 EUR odnosno 2.934,21 EUR odnosno da ukupno preplata iznosi 10.425,08 EUR.

7. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan iz razloga što su utemeljeni navodi tužitelja u tužbi o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, te da je sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru i provedbom konverzije tužitelj ima pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

8. Takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na zahtjev za isplatu stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, prihvaća i ovaj žalbeni sud.

9. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

10. Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, da postoji razlika zbog obračuna nedospjele glavnice, te razlika zbog promjene tečaja i kamata prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa na temelju članka 1111. i čl. 1115. u svezi sa 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

14. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev utvrdio ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamate i valutnoj klauzuli ništetnim i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

17. Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka se navodi kako je kredit namijenjen za adaptaciju stambenog objekta, pa je zato teret dokaza tužiteljeva svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku. Stoga je valjano prvostupanjski sud zaključio kako je ugovor zaključen s jedne strane između tužitelja kao potrošača i s druge strane tuženika kao trgovca.

18. I po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

19. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Valjano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare jer je tužitelj postavio zahtjev za isplatu unutar zastarnog roka od 5 godina, a koji rok valja računati od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

20.1. Naime sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

20.2. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

21. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

22. Glede dodatka Ugovora o kreditu od 30. rujna 2015. prvostupanjski sud je utvrdio kako je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR, radi čega treba voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Međutim, da je kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Stoga, da u konkretnom slučaju, nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

23. Zaključke prvostupanjskog suda glede učinka dodatka ugovora o kreditu prihvaća ovaj sud kao pravilne.

24. Naime, valja ukazati kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje Novela) u odredbi članka 19b propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Kao način konverzije kredita je, između ostalog, u odredbi članka 19.c stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano da Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

26. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u Eur i u kunama s valutnom klauzulom u Eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

27. Stoga su stranke što proizlazi iz dodatka ugovora o kreditu prihvatile konverziju, te mijenjale odredbe iz Osnovnog ugovora.

28. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

29. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

30. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita i čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

31. Naime, sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. U odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

32. Posebno kod toga se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

33. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŠB protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

34. Sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŠB protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu U protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

37. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

38. Iz predmetnog nalaza i mišljenja vještva stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića od 29. rujna 2023. proizlazi, i to zaključka zasnovanog na financijsko- knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj u spisu, da je tužitelj u promatranom periodu sukladno predmetnom ugovoru o kreditu platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i pripadajućem ankesu ugovora te primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora od 3,23 % godišnje, te ukoliko se anuitetske obveze tužitelja obračunavaju po početnom srednjem tečaju CHF/HRK od 4,652, koji je obračunat kod korištenja kredita tada: na dan 27. siječnja 2016. (do konverzije kredita u EUR) preplata iznosi 7.954,84 EUR. Na dan 3. veljače 2016. nepriznati iznos umanjenja glavnice u konverziji da iznosi 7.712,29 EUR.

39. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

40. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka koju je sud utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a.

41. Slijedom svega navedenog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

42. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti jer tuženik nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a).

U Splitu, 8. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić