Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split
Poslovni broj: Gž-855/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice „Privredna banka Zagreb“, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4055/2023-19 od 21. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4055/2023-19 od 21. studenog 2024. u dijelu pod točkom III. izreke.
II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 4055/2023-19 od 21. studenog 2024. u dijelu pod točkom I. izreke.
III. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4055/2023-19 od 21. studenog 2024. dijelu pod točkom II. izreke na način da se sudi:
a) nalaže se tuženici da u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.688,76 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
b) za više zatraženi iznos od 7.534,15 eura (od dosuđenog u točki III.a ove drugostupanjske presude) sa zateznim kamatama na taj iznos tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan,
c) nalaže se tuženici da u roku 15 dana isplati tužitelju zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do 30. rujna 2015., i to po stopi od 15% godišnje od 10. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u eur
od
do
0,77
10.06.2007. 30.09.2015.
0,03
10.09.2007. 30.09.2015.
0,33
10.11.2007. 30.09.2015.
2,80
10.01.2008. 30.09.2015.
8,17
10.02.2008. 30.09.2015.
15,04
10.03.2008. 30.09.2015.
9,11
10.04.2008. 30.09.2015.
4,80
10.05.2008. 30.09.2015.
4,66
10.06.2008. 30.09.2015.
1,27
10.07.2008. 30.09.2015.
0,40
10.08.2008. 30.09.2015.
13,08
10.09.2008. 30.09.2015.
26,06
10.10.2008. 30.09.2015.
13,23
10.11.2008. 30.09.2015.
37,27
10.12.2008. 30.09.2015.
39,37
10.01.2009. 30.09.2015.
52,33
10.02.2008. 30.09.2015.
34,05
10.03.2008. 30.09.2015.
34,98
10.04.2008. 30.09.2015.
31,16
10.05.2008. 30.09.2015.
34,22
10.06.2008. 30.09.2015.
29,19
10.07.2008. 30.09.2015.
32,89
10.08.2008. 30.09.2015.
27,57
10.09.2008. 30.09.2015.
30,60
10.10.2008. 30.09.2015.
30,18
10.11.2008. 30.09.2015.
39,12
10.12.2008. 30.09.2015.
45,39
10.01.2009. 30.09.2015.
43,32
10.02.2009. 30.09.2015.
51,90
10.03.2009. 30.09.2015.
57,24
10.04.2009. 30.09.2015.
68,57
10.05.2009. 30.09.2015.
79,39
10.06.2009. 30.09.2015.
66,30
10.07.2009. 30.09.2015.
102,07
10.08.2009. 30.09.2015.
84,57
10.09.2009. 30.09.2015.
86,00
10.10.2009. 30.09.2015.
99,44
10.11.2009. 30.09.2015.
121,51
10.12.2009. 30.09.2015.
98,07
10.01.2010. 30.09.2015.
104,96
10.02.2010. 30.09.2015.
95,09
10.03.2010. 30.09.2015.
115,93
10.04.2010. 30.09.2015.
129,95
10.05.2010. 30.09.2015.
134,68
10.06.2010. 30.09.2015.
211,99
10.07.2010. 30.09.2015.
136,93
10.08.2010. 30.09.2015.
130,06
10.09.2010. 30.09.2015.
131,55
10.10.2010. 30.09.2015.
131,05
10.11.2010. 30.09.2015.
141,19
10.12.2010. 30.09.2015.
146,68
10.01.2011. 30.09.2015.
146,50
10.02.2011. 30.09.2015.
143,43
10.03.2011. 30.09.2015.
145,13
10.04.2011. 30.09.2015.
148,45
10.05.2011. 30.09.2015.
144,72
10.06.2011. 30.09.2015.
145,06
10.07.2011. 30.09.2015.
134,41
10.08.2011. 30.09.2015.
139,25
10.09.2011. 30.09.2015.
145,16
10.10.2011. 30.09.2015.
144,01
10.11.2011. 30.09.2015.
146,40
10.12.2011. 30.09.2015.
138,10
10.01.2012. 30.09.2015.
136,34
10.02.2012. 30.09.2015.
144,35
10.03.2012. 30.09.2015.
137,95
10.04.2012. 30.09.2015.
135,43
10.05.2012. 30.09.2015.
127,90
10.06.2012. 30.09.2015.
132,99
10.07.2012. 30.09.2015.
135,99
10.08.2012. 30.09.2015.
140,50
10.09.2012. 30.09.2015.
140,91
10.10.2012. 30.09.2015.
145,14
10.11.2012. 30.09.2015.
138,49
10.12.2012. 30.09.2015.
135,31
10.01.2013. 30.09.2015.
137,54
10.02.2013. 30.09.2015.
136,16
10.03.2013. 30.09.2015.
133,51
10.04.2013. 30.09.2015.
132,57
10.05.2013. 30.09.2015.
135,54
10.06.2013. 30.09.2015.
139,02
10.07.2013. 30.09.2015.
140,22
10.08.2013. 30.09.2015.
139,75
10.09.2013. 30.09.2015.
143,78
10.10.2013. 30.09.2015.
145,08
10.11.2013. 30.09.2015.
145,77
10.12.2013. 30.09.2015.
145,88
10.01.2014. 30.09.2015.
145,88
10.02.2014. 30.09.2015.
145,88
10.03.2014. 30.09.2015.
145,88
10.04.2014. 30.09.2015.
145,88
10.05.2014. 30.09.2015.
145,88
10.06.2014. 30.09.2015.
145,88
10.07.2014. 30.09.2015.
145,88
10.08.2014. 30.09.2015.
0,77
10.09.2014. 30.09.2015.
0,03
10.10.2014. 30.09.2015.
0,33
10.11.2014. 30.09.2015.
2,80
10.12.2014. 30.09.2015.
8,17
10.01.2015. 30.09.2015.
15,04
10.02.2015. 30.09.2015.
9,11
10.03.2015. 30.09.2015.
4,80
10.04.2015. 30.09.2015.
4,66
10.05.2015. 30.09.2015.
1,27
10.06.2015. 30.09.2015.
0,40
10.07.2015. 30.09.2015.
13,08
10.08.2015. 30.09.2015.
26,06
10.09.2015. 30.09.2015.
IV. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4055/2023-19 od 21. studenog 2024. na način da se sudi:
a) Nalaže se tuženici da u roku 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 562,82 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 21. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, b) odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška u daljnjem iznosu od 1.327,63 eura.
Obrazloženje
1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetna odredba članka 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9012461928 od 30. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužitelju 9.222,91 eura sa zateznim kamatama po osnovu stjecanja bez osnove. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu 1.632,01 eura sa zateznim kamatama od konverzije do isplate po osnovu razlike preostale glavnice na dan konverzije. Konačno, u točki IV. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.890,45 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude, i to u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke, žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u dijelu koji je prihvaćen prvostupanjskom presudom, podredno da ju ukine u tom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Nadalje, protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i tužitelj koji je pobija u dijelu pod točkom III. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je odbijen (točka III. izreke), odnosno podredno da ju ukine u tom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.
5. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 9.222,91 eura sa zateznim kamatama s osnova više plaćenog na ime ništetnih odredbi, kao i zahtjev za isplatom razlike ostatka glavnice 1.632,01 eura sa zateznim kamatama od konverzije do isplate.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:
- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopio 30. travnja 2007. ugovor o kreditu br. 9012461928, u iznosu od 76.000,00
CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,
- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozorena na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF,
- da je predmetni kredit konvertiran,
- da je tužitelju u konverziji priznat iznos pretplate od 7.534,15 eura.
8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.
9. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tužitelj i tuženica u žalbama posebno ukazuju) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.
10. U odnosu na žalbu tužiteljice za reći je slijedeće.
11. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III- 4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te ZOO-a/91 (članci 103. do 110.).
14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.
15. Glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a većinom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
16. U odlukama broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
17. U rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZIDZPK/15) ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
18. Za ukazati je i na stajališta suda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i Dunai od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima
ESLJP izražava slijedeći pravni stav:
- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, ESLJP svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema članku 1. stavak 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. ESLJP smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,
- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,
- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga ESLJP upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.
19. U Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom zakona[1] Vlada Republike Hrvatske je objasnila da je cilj konverzije osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije. Da je tome tako proizlazi iz obrazloženja prijedloga ZIDZPK-a/15 u kojem se navodi kako modelom konverzije kako je predviđen ne dolazi do umanjenja ekonomske supstance vjerovnika koju je isti uložio u novcu kod odobrenja kredita, i to u EUR, a štiti se ekonomska supstanca potrošača koji nije primio u novcu iznos tražbine u CHF na koji je vjerovnik istu danas uvećao uslijed porasta tečaja. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. Isto potvrđuje činjenica da iznos početno odobrene glavnice isplaćene potrošaču stvarno u kunama, u protuvrijednosti EUR-a značajno raste nakon gotovo 8 do 9 godina redovite otplate i značajno je veća u odnosu na početni iznos. Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.
20. Slijedom navedenog, cilj ZIDZPK-a/15 je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZIDZPK-a/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke. Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe članka 19.b. ZIDZPK-a/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“. Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Način izračuna konverzije kredita propisan je kogentnom odredbom čl. 19.c ZIDZKP-a/15.
21. Knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., Darfin d.o.o. Zagreb, prvostupanjski je sud utvrdio kako je tužitelj po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF do konverzije više platio 9.222,91 eura. Također je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da je tužitelju prilikom konverzije priznat iznos pretplate od 7.534,15 eura. Kako je već navedeno, tužitelj može potraživati samo razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. U predmetnom slučaju razlika preplaćenog iznosa po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i iznosa
1 dostupno na:
https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//2016/Sjednice/2015/249%20sjednica%20Vlade//249%20- %201%20b.pdf
pretplate priznatog u konverziji iznosi 1.688,76 eura (9.222,91 – 7.534,15 = 1.688,76).
22. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu banke (tuženice), kao trgovca, i tužitelja, kao potrošača, jer provedenom konverzijom potrošač nije doveden u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.
23. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji iznos nije priznat u konverziji, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima tuženice proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).
24. Stoga tužitelju pripada razlika koja mu nije priznata u konverziji, dakle iznos od 1.688,76 eura. Na taj iznos koji predstavlja razliku iznosa koji tužitelju nije priznat prilikom konverzije zatezne kamate teku od 1. listopada 2015. do isplate.
25. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
26. Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. donio pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji koje glasi:
„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.
27. Slijedom navedenog tužitelju pripadaju zatezne kamate na više plaćene iznose na ime ništetnih odredbi, od sklapanja ugovora do konverzije, a koje zatezne kamate banka nije priznala prilikom konverzije. S obzirom da na predmetne zatezne kamate ne teku procesne kamate nije ih potrebno obračunavati u apsolutnom iznosu.
28. Prigovor zastare tuženice nije osnovan. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti (članak 328. ZOO-a). Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.
Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF do konverzije (30. rujna 2015.) podnesena je 24. svibnja 2023. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.
Za istaknuti je da je dug po kreditu potrebno računati kao cjelinu, a ne po ratama kredita iz razloga što rata ne postoji bez kredita. Da nema duga po kreditu ne bi bilo ni pojedine rate kredita.
29. U svezi sa žalbom tužitelja za reći je kako nije osnovan njegov žalbeni navod da mu pripada razlika glavnice simuliranog europskog kredita na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice na taj dan da se tečaj CHF nije mijenjao u odnosu na početno ugovoreni tečaj odnosno tečaj prilikom isplate kredita. Naime, odredbom članka 19. c. stavak 1. t. 8. ZIDZPK/15 propisano je da se stanja neotplaćene glavnice u valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a ne prema tečaju na dan plasiranja kredita. S druge pak strane, povratom razlike više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF koja u predmetnom slučaju iznosi 1.688,76 eura, kao i zateznih kamata na više plaćene anuitete do konverzije, uspostavlja se ravnoteža u odnosu banke kao trgovca i tužitelja kao potrošača, jer se time tužitelj kao potrošač dovodi u poziciju kao da ništenta ugovorna odredba nije ni bila ugovorena.
30. U pogledu iznosa glavnice na ime razlike koja tužitelju nije priznata u konverziji te zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF bilo je potrebno dosuditi tužitelju razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu koja u predmetnom slučaju iznosi 1.688,76 eura, kao i zatezne kamate na pojedine iznose više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, a sve na temelju odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a. Dosuđivanjem iznosa od 9.222,91 eura, kako je to u pobijanoj presudi pogrešnom primjenom materijalnog prava učinio prvostupanjski sud, tužitelj bi bio dvostruko obeštećen, dakle i u konverziji, i u parničnom postupku, što je neprihvatljivo.
31. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4055/2023-19 od 21. studenog 2024. u dijelu pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude.
Nadalje, žalbu tuženice trebalo je djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu i to u dijelu pod točkom I. izreke, a ovo u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Odluka iz točke III. a), b) i c) izreke ove drugostupanjske presude donesena je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.
32. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
33. Kako je tužitelj u predmetnom postupku uspio s ukupno 59,15% (u osnovu 100% i visini 18,31%), što znači da je tuženica uspjela sa 40,85%. Razlika postotka uspjeha obiju stranka iznosi 18,30% (59,15-40,85=18,30). Stoga je u tom omjeru tužitelju bilo potrebno dosuditi parnični trošak. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio parnični trošak u iznosu od 1.625,00 eura tako da 18,30% toga iznosa iznosi 297,37 eura. Na taj iznos potrebno je dodati cijeli iznos troškova vještačenja od 265,45 eura, kao materijalni trošak nužan za vođenje postupka, što ukupno iznosi 562,82 eura. Zatezne kamate na iznos parničnog troška nastalog do zaključenja glavne rasprave teku od donošenja prvostupanjske presude na temelju članka 29. ZOO-a. Slijedom navedenog bilo je potrebno preinačiti odluku o parničnom trošku na način kako je to je odlučeno kao u točki III. a) i b) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, u svezi sa odredbama članaka 166. stavak 2., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.
U Splitu 8. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Miho Mratović
