Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-987/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Luciji Car- Pavlic, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4873/2024-8 od 17. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4873/2024-8 od 17. prosinca 2024. u dijelu:

a) pod točkom I. izreke,

b) pod točkom II. izreke,

c) u dosuđujućem dijelu pod točkom III. izreke.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4873/2024-8 od 17. prosinca 2024. u dijelu pod točkom III. izreke presude i to baš u dijelu u kojem tužiteljici nije dosuđen parnični trošak iznosa od 250,00 eura (preko dosuđenog iznosa od 1.027,04 eura sa zateznim kamatama) na način da se nalaže tuženici da u roku 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 17. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Dužna je tuženica u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 44,52 eura.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-4057701 od 24. travnja 2007. kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 491,18 eura sa zateznim kamatama. Konačno u točki III. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.027,04 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkom III. izreke, i to baš u dijelu u kojem joj nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.027,04 eura, tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. ZPP-a. Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da joj pored dosuđenog troška dosudi daljnji trošak pristupa na ročište za objavu presude i zastupanja na ročištu od 4. studenog 2024.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužiteljice.

5. Žalba tuženice nije osnovana. Žalba tužiteljice je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi te zahtjev za isplatom iznosa od 491,18 eura po osnovu naplaćene jednokratne naknade sa zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 59. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/2003; dalje ZZP/03) slijedom čega je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 491,18 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

8. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 24. travnja 2007. sklopili Ugovora o kreditu broj 045-50-4057701 na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 24.904,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti umanjeno za iznos jednokratne naknade,

- da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici na ime jednokratne naknade 3,30 % od iznosa kredita, na način da se iznos kredita umanjuje za taj iznos, a preostali dio kredita se stavlja korisniku kredita na raspolaganje,

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada u iznosu od 491,18 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da se u predmetnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila.

10. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu da isplati tužiteljici naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe.

11. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

13. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

14. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužiteljice koja je navela da nije imala mogućnost pregovaranja i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

16. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužiteljici banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

17. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužiteljice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljici je banka priopćila da mora platiti naknadu za obradu kredita kako bi mu se uopće odobrio kredit i isplatio.

23. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj katnoj stopi), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

25. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje vozila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

26. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

27. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

28. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 491,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2007. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

29. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude, u dosuđujućem dijelu, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

30. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, u dijelu koji pobija tuženica, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. a), b) i c) izreke ove drugostupanjske presude.

31. Tužiteljica u žalbi navodi kako joj je prvostupanjski sud trebao dosuditi i parnični trošak zastupanja na ročištu za objavu presude te trošak za zastupanje na ročištu od 4. studenog 2024. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, što da nije učinio. U svezi sa žalbenim navodima tužiteljice za reći je slijedeće.

32. Ročište za objavu i uručenje presude održano je 17. prosinca 2024., a na koje je ročište pristupio punomoćnik tužiteljice koji je odvjetnik. Također tužiteljica je popisala parnični trošak na ročištu za glavnu raspravu od 6. prosinca 2024. kada je rasprava i zaključena. Pored ostalog zahtijevala je i naknadu parničnog troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova + porez na dodanu vrijednost (PDV od 25%)

33. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je kako o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Nadalje, odredbom članka 164. stavak 2. ZPP-a je određeno kako je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano kako je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 1.818,19 eura, proizlazi kako je tužiteljica imala trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova, a ovo u suglasju sa T. br. 9. točka 3. i T. br. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje "Tarifa"). Pri vrijednosti jednog boda od 2 eura (T.br. 54 "Tarife") trošak navedenog zastupanja tužiteljice iznosi 100,00 eura. Na ovaj iznos trebalo je tužiteljici priznati i trošak PDV-a od 25% (T. br. 46. "Tarife") što iznosi daljnjih 25,00 eura, odnosno ukupno 125,00 eura. Za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. "Tarife". Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela.

34. Ročište od 4. studenog 2024. je bilo pripremno ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari. Stoga tužiteljici za zastupanje na tom ročištu pripada iznos od 100 bodova s PDV-om za zastupanje na tom ročištu, a u suglasju s T. br. 9. točka 1. „Tarife“. Kako je prvostupanjski sud za to ročište tužiteljici dosudio iznos od 50 bodova bilo je potrebno dosuditi daljnji trošak toga ročišta u iznos od 50 bodova odnosno 100,00 eura. Na ovaj iznos trebalo je tužiteljici priznati i trošak PDV-a od 25% (T. br. 46. "Tarife") što iznosi ukupno 125,00 eura.

35. Slijedom navedenog tužiteljici je trebalo ukupno dosuditi 250,00 eura (parnični trošak pristupa na ročište za objavu presude 125,00 eura + daljnji parnični trošak zastupanja na ročištu od 4. studenog 2024. 125,00 eura = 250,00 eura). Na iznos daljnjeg parničnog troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate na temelju odredbe članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u svezi s odredbom članka 112. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, u svezi sa odredbama članaka 166. stavak 2., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

36. Tužiteljica je imala trošak sastava žalbe u iznosu od 12,50 bodova, a ovo na temelju T. br. 10. točka 4. „Tarife“. Pri vrijednosti jednog boda od 2,00 eura (T.br. 54 "Tarife") trošak sastava žalbe iznosi 25,00 eura. Na ovaj iznos trebalo je tužiteljici priznati i trošak PDV-a od 25% (T. br. 46. "Tarife") što iznosi ukupno 31,50 eura. Tom iznosu potrebno je dodati i iznos pristojbe na žalbu 13,27 eura, a ovo na temelju odredbe članka 4., 14. i 24. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18. i 51/23.) i odredbe Tbr. br. 3. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.). Stoga sveukupni trošak žalbe iznosi 44,52 eura. Slijedom navedenog odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

U Splitu 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović