Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-201/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JKB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Baniću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 27. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Banića, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu dana 08. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe članka 7. i 9. ugovora o kreditu br. 069-50- 3715253 u visini od 118.500,00 CHF u protuvrijednosti kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sklopljenog dana 06.10.2006. između tužiteljice VKB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, koje je korisnik kredita dužan otplaćivati u utvrđenim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka, odnosno primjena valutne klauzule tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru, kao i dijelu po kojem se konverzija obveze kredita iz CHF u EUR vrši primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije, te stoga te navedene odredbe ugovora o kreditu ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dužan je tužiteljici VKB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu platiti iznos od 18.362,90 eura (slovima: osamnaest tisuća tristo šezdeset dva eura i devedeset centi) zajedno sa zateznim kamatama:

- na iznos od 33,51 eur počev od 31.10.2008.,

- na iznos od 44,03 eur počev od 31.12.2008.,

- na iznos od 51,58 eur počev od 31.01.2009.,

- na iznos od 55,01 eur počev od 28.02.2009.,

- na iznos od 45,58 eur počev od 31.03.2009.,

- na iznos od 47,38 eur počev od 30.04.2009.,

- na iznos od 32,96 eur počev od 31.05.2009.,

- na iznos od 22,34 eur počev od 30.06.2009.,

- na iznos od 25,17 eur počev od 31.07.2009.,

- na iznos od 30,76 eur počev od 31.08.2009.,

- na iznos od 30,28 eur počev od 30.09.2009.,

- na iznos od 24,62 eur počev od 31.10.2009.,

- na iznos od 35,23 eur počev od 30.11.2009.,

- na iznos od 43,75 eur počev od 31.12.2009.,

- na iznos od 55,85 eur počev od 31.01.2010.,

- na iznos od 53,08 eur počev od 28.02.2010.,

- na iznos od 69,50 eur počev od 31.03.2010.,

- na iznos od 66,39 eur počev od 30.04.2010.,

- na iznos od 72,46 eur počev od 31.05.2010.,

- na iznos od 125,04 eur počev od 30.06.2010.,

- na iznos od 114,22 eur počev od 31.07.2010.,

- na iznos od 147,29 eur počev od 31.08.2010.,

- na iznos od 135,86 eur počev od 30.09.2010.,

- na iznos od 117,48 eur počev od 31.10.2010.,

- na iznos od 156,26 eur počev od 30.11.2010.,

- na iznos od 205,59 eur počev od 31.12.2010.,

- na iznos od 170,66 eur počev od 31.01.2011.,

- na iznos od 182,91 eur počev od 28.02.2011.,

- na iznos od 167,33 eur počev od 31.03.2011.,

- na iznos od 170,13 eur počev od 30.04.2011.,

- na iznos od 236,25 eur počev od 31.05.2011.,

- na iznos od 242,70 eur počev od 30.06.2011.,

- na iznos od 297,94 eur počev od 31.07.2011.,

- na iznos od 269,56 eur počev od 31.08.2011.,

- na iznos od 238,50 eur počev od 30.09.2011.,

- na iznos od 232,20 eur počev od 31.10.2011.,

- na iznos od 229,84 eur počev od 30.11.2011.,

- na iznos od 244,47 eur počev od 31.12.2011.,

- na iznos od 257,23 eur počev od 31.01.2012.,

- na iznos od 258,94 eur počev od 29.02.2012.,

- na iznos od 250,11 eur počev od 31.03.2012.,

- na iznos od 256,07 eur počev od 30.04.2012.,

- na iznos od 260,15 eur počev od 31.05.2012.,

- na iznos od 253,29 eur počev od 30.06.2012.,

- na iznos od 255,09 eur počev od 31.07.2012.,

- na iznos od 12.048,31 eur počev od 28.08.2012.,

po stopi od 15 % do 31.12.2007., zatim od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dužan je tužiteljici VKB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.095,73 eura (slovima: sedam tisuća devedeset pet eura i sedamdeset tri centa), sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 625,00 eura (slovima: šesto dvadeset pet eura) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 05. svibnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila 06.10.2006. ugovor o kreditu broj: 069-50-3715253, uz valutnu klauzulu CHF kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 118.500,00 CHF koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 120 mjeseci (10 godina). Dospijeće anuiteta je ugovoreno svakog zadnjeg dana u mjesecu, a kredit je u cijelosti otplatila dana 30.11.2016.

2.1. Nadalje, navodi da je čl. 7. predmetnim Ugovorom otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF. Člankom 9. ugovora o kreditu je ugovoreno da kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK dana 27.08.2012. zatražila je konverziju obveze po kreditu iz CHF u EUR, a tuženik je konverziju obveze po kreditu iz CHF u EUR izvršio po svom srednjem tečaju na dan podnošenja zahtjeva tako da joj je praktično zamrznuta već enormno povećana rata kredita koliko je iznosila i prije konverzije.

2.2. Tužitelj se poziva na presudu suda EU C-186/2016 kojom je presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor nije dao potrošaču informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Tako i presuda Visokog trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kredita koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF - švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik (kao i ostali tuženici) u tom razdoblju postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dalje) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da sud donese presudu, te utvrdi ništetnom odredbu čl. 7. i čl. 9. Ugovora o kreditu i naloži tuženoj isplatu preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o povećanju tečaja s pripadajućim kamatama i naknadom prouzročenih troškova.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Nadalje, tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

3.1. Nadalje, tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

3.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

3.3. U odnosu na provedenu konverziju tuženik ističe da je čl. 9. Ugovora propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR, te ističe da je Dodatak broj KONV-01/2016 pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužiteljice kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu, pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, tuženik se poziva na utvrđenja iz oglednog postupka VSRH: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dok se o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije pozivan na odluku VSRH broj Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj je naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Stoga tuženik smatra da se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku zaključenog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika (list 10-14 i 61-65), otplatnu tablicu (list 15-18), prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-22), zahtjev za izmjene po kreditu (list 23-24 i 59-60), zahtjev za kredit (list 42), otplatni plan (list 57-58 i 66-68), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću 22.01.2024. (list 69-80), očitovanja vještaka Mate Ivanovića na podneske tužiteljice (list 94 i 101), dopunu nalaza i mišljenja vještaka Mate Ivanovića od 12.06.2024. (list 112-123), ispravak dopune nalaza i mišljenja (list 126-137), proveden je dokaz saslušanjem vještaka Mate Ivanovića na ročištu od 04.12.2024. (list 149-151), te je provedeno novo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković 02.01.2025. (list 159-168).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

5.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 06. listopada 2006. na iznos od 118.500,00 CHF s rokom otplate od 120 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

5.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/2012 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/2018 od 03. rujna 2019.

6. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 118.500,00 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. i 9. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. i 9. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste i ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje.

12. Sud je rješenjem broj P-201/2023-8 vještakom imenovao Matu Ivanovića, dipl. oec iz Županje koji je izradio nalaz i mišljenje od 22.01.2024., dopunu nalaza 12.06.2024., a kako niti pismenim obrazloženjima niti iskazom na ročištu od 04.12.2024. nije otklonio brojne primjedbe tužitelja, to je sud rješenjem broj 05.12.2024. odredio provođenje novog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz [adresa].

13. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi kako je kao početni tečaj u izračunu primijenjen važeći tečaj na dan korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu 02.10.2006. za 1 CHF = 4,633564 kn, dok je nominalni iznos početnog anuiteta utvrđen u visini od 1.090,36 CHF s dospijećem 31.12.2006. Uvidom u poslovnu dokumentaciju vezano uz otplatu po predmetnom ugovoru vještak je utvrdio da je korisnik kredita svoje obveze po predmetnom ugovoru o kreditu otplaćivao u valuti CHF i to u razdoblju trajanja otplate od 31.12.2006. – 31.07.2012., odnosno da je u razdoblju otplate od 31.08.2012. – 30.11.2016. otplaćivao kredit uz valutnu klauzulu u EUR, nakon podnošenja i usvajanja zahtjeva za izmjenama po kreditu, te da je promjena valute otplate kredita u predmetnom slučaju izvršena 2012. dok je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim se regulira pitanje konverzije kredita stupio na snagu 30.09.2015. Sukladno pozitivnim zakonskim propisima od strane poslovne banke izrađen je izračun konverzije na način da su sve uplate korisnika kredita uračunate u otplatu kredita uz valutnu klauzulu u EUR uz primjenu kamatne stope koje je korisnik kredita primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR.

13.1. Vještak nadalje utvrđuje uvidom u realizirani otplatni plan za vrijeme otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF da je uplatom anuiteta dospijeća 31.07.2012. preostala nedospjela glavnica otplate kredita u iznosu od 56.847,46 CHF, što odgovara protuvrijednosti 354.184,35 kn po srednjem tečaju za 1 CHF = 6,230434 važećem na dan 28.08.2012., odnosno 43.337,39 EUR preračunato po važećem tečaju za 1 EUR = 7,482128 kn na isti dan 28.08.2012. Navedeni iznos od 43.337,39 EUR predstavlja novu glavnicu otplate kredita koja se otplaćivala u mjesečnim anuitetima sve do konačne otplate kredita 30.11.2016.

13.2. Budući je zadatkom vještačenja određeno utvrđivanje visine preplaćenih anuiteta za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita od početka plaćanja, pa do dana otplate, izračun razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja (primjena valutne klauzule) podijelio je u dva dijela i to za vrijeme otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te za vrijeme otplate kredita uz valutnu klauzulu EUR primjenom metodologije stvarno plaćenih anuiteta po početnom tečaju u odnosu na stvarno plaćene anuitete prema tečaju važećem na datume dospijeća anuiteta (svakog zadnjeg dana u mjesecu) sukladno otplatnim planovima, odnosno kako je to regulirano predmetnim ugovorom o kreditu (čl. 7).

13.3. Prilikom izračuna razlike anuiteta za vrijeme otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF u izračunu je vještak iskazao i razliku preostalog iznosa nedospjele glavnice iskazane u CHF (57.847,46 CHF) uzimajući u obzir razliku između početnog tečaja i tečaja na dan konverzije 28.08.2012., a sve iz razloga što je konverzija glavnice izvršena preračunavanjem navedenog iznosa nedospjele glavnice po važećem tečaju na dan 28.08.2012. u HRK, te potom preračunavanjem dobivenog iznosa iz HRK u EUR kako bi se dobila glavnica odnosno nominalni iznosi anuiteta buduće otplate kredita uz valutnu klauzulu EUR. Zaključno vještak utvrđuje da je ukupan iznos preplate po kreditu broj 069-50-3715253 po osnovu tečajnih razlika od početka otplate, pa do konačne otplate, utvrđen u visini od 19.076,94 eur svakomjesečnih razlika, koji iznos se sastoji od: preplate za vrijeme trajanja otplate uz valutnu klauzulu CHF u iznosu od 18.362,90 eur.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 18.362,90 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom primarnom tužbenom zahtjevu iz podneska od 07.02.2025.

14.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 18.362,90 eura te kako je sud usvojio primarni tužbeni zahtjev tužiteljice to nije niti razmatrao supsidijarni tužbeni zahtjev, te je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

14.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

15. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 05. svibnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura, za sastav četiri obrazložena podneska i to od 16.11.2023., 11.03.2024., 02.04.2024. i 06.02.2025. svaki u iznosu od 500,00 eura, za zastupanje na pet ročišta i to od 07.12.2023., 28.05.2024., 14.11.2024., 04.12.2024. i 27.03.2025. svako u iznosu od 500,00 eura, te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 1.275,00 eura čini ukupan iznos od 6.375,00 eura.

17.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenja u ukupnom iznosu od 565,45 eura, kao i uplaćen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 155,28 eura tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 7.095,73 eura.

17.2. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak pismenog podneska od 28.07.2024. jer istim podneskom ne uređuje svoj konačni tužbeni zahtjev, te ovaj podnesak nije bio potreban za vođenje ove parnice, te kako je tužitelju već odobren trošak četiri obrazložena podneska sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, to je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška u visini od 625,00 eura.

U Vinkovcima 08. svibnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Hrvoje Banić, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, na broj: RBA-PAS-800 – pun. tuženika