REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-1225/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Sanji Kobilšek Ponjan, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Z1 televizija d.o.o., Zagreb, [adresa], OIB: 93559902375, kojeg zastupa opunomoćenik Mladen Jurić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d., Osijek, Stjepana Radića 10, protiv tuženika Agencije za elektroničke medije, Zagreb, Jagićeva 31, OIB: 35237547014, radi privremenog oduzimanja koncesije, 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za elektroničke medije, KLASA: 614-03/03-05/0228, URBROJ: 114-03/04-24-06 od 18. siječnja 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: 614-03/03-05/0228, URBROJ: 114-03/04-24-06 od 18. siječnja 2024. odlučeno je: „I. Privremeno, na rok od četiri (4) sata, oduzima se koncesija za obavljanje djelatnosti pružanja medijske usluge televizije na području digitalne regije D4 – Grada Zagreba, Zagrebačke, Sisačko- moslavačke, dijela Krapinsko-zagorske i dijela Karlovačke županije, nakladniku televizije – trgovačkom društvu Z1 TELEVIZIJA d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 93559902375 radi kršenja odredbe članka 14. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima. II. Nakladnik televizije - trgovačko društvo Z1 TELEVIZIJA d.o.o. dužan je prestati s emitiranjem televizijskog programa dana 26. siječnja 2024. od 19:00 sati te televizijski program ne smije emitirati do dana 26. siječnja 2024. do 23.00 sati. III. Nalaže se nakladniku televizije – trgovačkom društvu Z1 TELEVIZIJA d.o.o. da u razdoblju iz točke II. ove odluke umjesto redovnog programa emitira posebnu obavijest (tzv. telop) sa sljedećim sadržajem: Vijeće za elektroničke medije privremeno je oduzelo koncesiju Z1 televiziji u razdoblju od 19:00 do 23:00, dana 26. siječnja 2024., a zbog kršenja odredbi članka 14. st. 2 Zakona o elektroničkim medijima. IV. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u „Narodnim novinama".“

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je tuženik donio nezakonitu odluku jer nije pružio obrazloženje ni razloge za svoju odluku, čime je počinio bitne povrede postupka i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Smatra da je tuženik arbitrarno utvrdio da je emisijom „Bujica“ prekršen članak 14. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima, no nije konkretno naveo koje su radnje tužitelja predstavljale poticanje ili širenje mržnje ili diskriminacije, niti po kojoj osnovi iz zakona. Ističe da u spornim izjavama gledatelja („Za dom spremni“ i „ Š“) nije bilo govora mržnje te da ti izrazi nisu zabranjeni niti predstavljaju prekršaj prema hrvatskim zakonima i sudskoj praksi. Također navodi da su voditeljeva postupanja („neću vas cenzurirati“) zakonita jer nije bilo potrebe za cenzurom budući da nije došlo do govora mržnje. Tužitelj smatra da tuženik nije ovlašten samostalno određivati što jest, a što nije govor mržnje mimo zakona, te da je time nezakonito ograničio slobodu izražavanja i nanio štetu nakladnicima. Stoga predlaže da sud poništi pobijanu odluku i naloži tuženiku naknadu troška postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je njegova odluka zakonita, pravilno obrazložena i donesena na temelju cjelokupnog sadržaja emisije, a ne pojedinačnih izjava koje tužitelj ističe izvan konteksta. Smatra da je voditelj emisije poticao mržnju i diskriminaciju prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, osobito kroz radnje vezane uz ŠT. Tuženik posebno naglašava pravne standarde govora mržnje (sadržaj poruke i adresate) te ističe da je cilj izjave „Za dom spremni“ kao i drugih navoda voditelja, da pripadnike srpske nacionalne manjine, a prije svega gosp. ŠT, predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke označi kao svojevrsne neprihvatljive i nepoželjne osobe, a sve zbog njihove nacionalne pripadnosti. Podsjeća na raniju pravomoćnu presudu Upravnog suda u Zagrebu (UsI-399/16) kojom je odbijena slična tužba istog tužitelja, ukazujući na pravnu i činjeničnu sličnost predmeta. Tuženik predlaže održavanje rasprave, izvođenje dokaza i odbijanje tužbe uz potvrdu zakonitosti pobijane odluke.

4. U podnesku od 28. travnja 2025. tužitelj prilaže zapisnik sa sjednice tuženika od 30. siječnja 2025., iz kojeg proizlazi da tuženik nije utvrdio kršenje Zakona o elektroničkim medijima u slučaju emisije „Sučeljavanje kandidata za Hrvatski sabor“, emitirane 15. travnja 2024. na Televiziji Dalmacija, u kojoj je sudionik g. R izrekao pozdrav „Za dom spremni“. Tužitelj tvrdi da je riječ o identičnoj situaciji kao u njegovom slučaju, što prema njegovom mišljenju ukazuje na neujednačenu i arbitrarnu praksu tuženika. Također se prilaže priopćenje Visokog prekršajnog suda RH od 4. lipnja 2020., prema kojem pozdrav „Za dom spremni“ nije zakonom izričito zabranjen, već njegova ocjena ovisi o kontekstu. Tužitelj ističe da tuženik u osporavanoj odluci nejasno i kontradiktorno objašnjava kontekst koji bi upućivao na govor mržnje, te ga dodatno optužuje za neprimjereno poistovjećivanje srpskog naroda s ŠT. Zaključno, tužitelj smatra da je odluka tuženika arbitrarna i nezakonita.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 29. travnja 2025. održao raspravu u prisutnosti opunomoćenika stranaka.

5.1. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva i dosadašnjih podnesaka.

5.2. Tuženik je ostao kod osporavanog rješenja i odgovora na tužbu. U odnosu na zaprimljeni podnesak tužitelja tuženik navodi kako Vijeće odlučuje o svakom zasebnom predmetu te kako emisija spomenuta u podnesku tužitelja 28. travnja 2025. nije činjenično ista kao emisija zbog koje se vodi ovaj spor.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je dana 8. prosinca 2023. u programu Z1 televizije emitirana emisija „Bujica“ od 20:07:35 do 21:30:45 sati;

- da je emisija obrađivala temu velikosrpskog svojatanja dubrovačke kulture i hrvatskog jezika;

- da se tijekom emisije gledatelj uživo javlja i pozdravlja sa „Za dom spremni“, a voditelj RT na to odgovara: „eto ja se pridružujem pozdravima“;

- da drugi gledatelj pozdravlja sa „ Š i za dom spremni“, a voditelj odgovara: „ja vas neću cenzurirati, nemam razloga, možda je to čuo ŠT“ te potom daje nalog režiji da pozove ŠT te ga se potom poziva na mobitel više puta.

8. Tuženik je utvrdio da je emitiranjem spornih izjava u emisiji „Bujica“ došlo do zabranjenog poticanja mržnje i diskriminacije na osnovi nacionalne pripadnosti, suprotno članku 14. stavku 2. Zakona o elektroničkim medijima (Narodne novine, broj 111/21. i 114/22.).

9. Prema odredbi članka 14. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima u audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama zabranjeno je poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije te antisemitizma i ksenofobije, ideja fašističkih, nacističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.

9.1. Prema odredbi članka 90. stavka 1. točke 5. Zakona o elektroničkim medijima Vijeće će donijeti rješenje i/ili odluku o privremenom ili trajnom oduzimanju koncesije ili dopuštenja pružatelju medijskih usluga ako utvrdi da pružatelj medijskih usluga objavljuje audiovizualne ili radijske programe suprotno člancima 14. i/ili 24. ovoga Zakona.

10. Odredbe Zakona o elektroničkim medijima su preventivne naravi. Naime, s obzirom na važnost medija u formiranju javnog mnijenja i njihovu ulogu u političkom i društvenom životu, Zakonom se sprječava pružatelja medijskih usluga poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije, antisemitizma i ksenofobije, ideja totalitarnih režima, što uključuju i isticanje slogana i drugih simbola totalitarnih režima. Nepoštivanje tih odredbi može dovesti do privremenog ili trajnog oduzimanja koncesije elektroničkim medijima.

11. Prije svega, treba se osvrnuti na stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava o pitanjima korištenja naziva vezanih uz Nezavisnu Državu Hrvatsku i simbola Nezavisne Države Hrvatske pa tako i pozdrava „Za dom spremni“.

11.1. Ustavni sud suglasan je sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: ESLJP) koji je u predmetu Ždanoka protiv Latvije (zahtjev br. 58278/00, presuda od 16. ožujka 2006., § 96.) istaknuo da "će se suzdržati, koliko god je to moguće, od izražavanja mišljenja o stvarima čisto povijesnog činjeničnog stanja, koje ne ulaze u njegovu jurisdikciju; ipak, može prihvatiti određene dobro poznate povijesne istine i temeljiti svoja obrazloženja na njima". Primjer "dobro poznate povijesne istine" ESLJP je iznio u predmetu Garaudy protiv Francuske (zahtjev br. 65831/01, odluka o dopuštenosti od 24. lipnja 2003.), utvrđujući da "negiranje realiteta jasno ustanovljenih povijesnih činjenica, kao što je holokaust, … ne konstituira povijesnu bliskost s istinom" (str. 23. odluke). S obzirom na to da holokaust pripada kategoriji jasno ustanovljenih povijesnih činjenica, svaka njegova negacija ili revizija znači zlouporabu prava u smislu članka 17. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija). Drugim riječima, svaka negacija ili revizija holokausta protivna je fundamentalnim vrijednostima Konvencije i stoga ne može biti pod njezinom zaštitom. "Dobro poznata povijesna istina" je da je NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala je apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji. Stoga, sukladno Izvorišnim osnovama Ustava, Republika Hrvatska nije sljednica NDH ni po kojoj osnovi. Ustavni sud naglašava da navedena ustavnopravna stajališta nisu vezana samo uz imena ulica, naselja, simbola i sl., već predstavljaju i načelna stajališta Ustavnog suda o karakteru NDH kao negaciji temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (Ustavni sud, odluka broj: U-II-6111/2013 od 10. listopada 2017.)

11.2. Ustavni sud upućuje na obrazloženja osporene odluke: „ Iz (…) odredbi Ustava jasno proizlazi da se Republike Hrvatska ne temelji na povijesnim tekovinama Nezavisne Države Hrvatske (…), a slobode i prava žalitelja (…) u javnom izražavanju osobnog mišljenja u konkretnom slučaju su ograničena Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira, člankom 5., sukladno članku 16. Ustava, da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak. U konkretnom slučaju ograničenje prava imenovanih usmjerena su na legitimni cilj i razmjerna naravi potrebe ugroženog dobra u odnosu na ograničenje prava i sloboda, s obzirom da su žalitelji iznosili neprihvatljive političke poruke, na kojima se Republike Hrvatska kao samostalna i nezavisna, suverena i demokratska države ne temelji.“ (Ustavni sud, odluka broj: U- III-1296/2016 od 25. svibnja 2016.).

11.3. Do prekršajnog kažnjavanja nogometaša koji je na nogometnoj utakmici, nakon službenog završetka, izašao na središnji dio travnjaka, okrenuo se prema gledateljima te uzviknuo „Za dom“, na što su gledatelji odzdravili sa „Spremni“, i to je uzviknuo još naredna tri puta, došlo je na temelju zakona - Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Presude sudova predstavljaju miješanje u slobodu izražavanja podnositelja. Međutim, to je miješanje utemeljeno na zakonu i imalo je legitiman cilj. Legitiman cilj kažnjavanja ponašanja kojima se iskazuje ili potiče mržnja na temelju rasne ili druge pripadnosti na športskim natjecanjima jest zaštita dostojanstva drugih, ali i temeljnih vrijednosti demokratskog društva (Ustavni sud, odluka broj: U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016.).

11.4. Europski sud za ljudska prava smatra da su razlozi koje su iznijeli domaći sudovi za osudu podnositelja zahtjeva bili relevantni i dostatni. Domaći su sudovi utvrdili da se podnositelj zahtjeva obratio gledateljima na nogometnoj utakmici vičući „Za dom“, a kada su gledatelji na to odgovorili „Spremni“, podnositelj je isti izraz ponovio tri puta. Nacionalni su sudovi pažljivo analizirali sve aspekte predmeta te su presudili da je navedeni izraz, bez obzira na njegovo izvorno značenje u hrvatskoj književnosti i poeziji, bio korišten i kao službeni pozdrav Ustaškog pokreta i totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske. Taj se izraz nalazio i na svim službenim dokumentima te države. Nacionalni su sudovi presudili i da je Ustaški pokret iznikao iz fašizma, temeljenog između ostalog i na rasizmu, pa time simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti i manifestaciju rasističke ideologije. Na toj su osnovi nacionalni sudovi proglasili podnositelja zahtjeva krivim jer je dobacivao gledateljima na nogometnoj utakmici poruke, čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti (Europski sud za ljudska prava, Josip Šimunić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 20373/17 odluka od 22. siječnja 2019.).

15. Dakle, iako se te odluke odnose na pitanje prekršajnog kažnjavanja u slučaju upotrebe slogana „Za dom spremni“, osim u slučaju odluke o poništavanju Odluke o izmjeni naziva imena ulica u naselju Slatinski Drenovac u dijelu kojim je ulica dobila naziv „10. travanj“ koji je povezan s datumom 10. travnja 1941., kao danom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, važna su načelna stajališta kako je isticanje ustaških simbola poput pozdrava „Za dom spremni“, prema Ustavu Republike Hrvatske i stanovištu Ustavnog suda, protivno je Ustavu.

16. Sporni slogan prema doslovnom značenju ne predstavlja govor mržnje, za razliku od primjerice slogana „Ubij T“ ili „ B na vrbe“ koji se sporadično pojavljuju u javnom prostoru. Međutim, slogan „Za dom spremni“ je jednoznačni simbol ustaškog režima, a njegova kasnija uporaba u Domovinskom ratu (od strane hrvatskih vojnih postrojbi i u poznatoj pjesmi „Bojna Čavoglave“) ne mijenja njegovo temeljno značenje, odnosno ne stvara novo značenje slogana, već perpetuira stari simbolički okvir. Isticanje ustaških simbola u javnosti zbog ideologije i prakse ustaškog režima jasno nosi konotaciju poticanja, pogodovanja poticanju i širenju mržnje. Korištenje tog pozdrava u medijima predstavlja čin koji potiče, pogoduje poticanju i širenju mržnje, osobito prema manjinama koje su bile na udaru režima Nezavisne Države Hrvatske (npr. V, Đ, N).

17. Utvrđene činjenice i obrazloženje tuženika daju dovoljno osnovu za ocjenu da je došlo do povrede članka 14. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima. Naime, voditelj je izričito podržao pozdrave „Za dom spremni“, koji u hrvatskom kontekstu imaju značenje povezano s ustaškim režimom i fašističkom ideologijom. Umjesto distanciranja, voditelj ohrabruje izjave koje mogu potaknuti ili pogodovati širenju mržnje prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, čime se ostvaruje zabranjeno ponašanje iz članka 14. stavka 2. Zakona. U obrazloženju je jasno navedeno da su izjave upućene u kontekstu nacionalne pripadnosti (konkretno prema Đ i ŠT, kao općepoznatom političkom lideru srpske manjine u Republici Hrvatskoj). Iako je emisija bila uživo, prihvaćanje i podrška takvim izjavama od strane voditelja uz dodatne radnje (pozivanje ŠT) ukazuju na pogodovanje širenju mržnje.

18. Odluka tuženika od 30. siječnja 2025. kako nema kršenja Zakona o elektroničkim medijima od strane nakladnika Televizija Dalmacija d.o.o. u slučaju emisije „Sučeljavanje kandidata za Hrvatski sabor“, emitirane 15. travnja 2024., u kojoj je sudionik sučeljavanja g. R u dijelu završne poruke izjavio „Za dom spremni“, ne utječe na drugačije rješenje ove upravne stvari. Ta odluka tuženika nije predmet ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu. Osim toga, upravni sudovi nisu vezani tumačenjima mjerodavnog zakonodavstva od strane upravnih tijela jer je zadaća tih sudova upravo ocjena zakonitosti odluka tih tijela (Europski sud za ljudska prava, predmet B.M. protiv Hrvatske, zahtjev br. 24728/15, odluka od 28. ožujka 2023.).

19. Pravno shvaćanje sjednice sudaca Visokog prekršajnog suda od 3. lipnja 2020., na koje se referira priopćenje od 4. lipnja 2020., a koje se odnosi na pitanje primjene članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“ koja u sebi sadrži slogan „Za dom spremni“, nije relevantno za tuženika u primjeni Zakona o elektroničkim medijima. Ovaj Sud nije vezan razmatranjima prekršajnih sudova o kažnjivosti opisanog ponašanja, nego mora samostalno tumačiti što predstavlja nedopušten sadržaj prema Zakonu o elektroničkim medijima. Pri takovom tumačenju važni su izvori prava poput: Ustava, Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i sudske prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava.

20. Tuženik ne primjenjuje Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, već Zakon o elektroničkim medijima. Iako su donesene u kontekstu prekršajnih postupaka, odluke Ustavnog suda (U-III-1296/2016, U-III-2588/2016) i ESLJP-a (Šimunić protiv Hrvatske) sadrže ustavnopravna tumačenja o prirodi NDH, karakteru pozdrava „Za dom spremni“ i granicama slobode izražavanja. Dakle, bitna su načelna ustavnopravna stajališta o tome da je upotreba ustaških simbola suprotna temeljnim vrijednostima Ustava Republike Hrvatske.

21. Pravno shvaćanje Visokog prekršajnog suda iz 2020. predstavlja pokušaj ujednačavanja sudske prakse unutar prekršajnopravnog sustava. To shvaćanje nije obvezujuće za tuženika u primjeni Zakona o elektroničkim medijima niti ima ustavnopravnu snagu. Za razliku od toga, odluke Ustavnog suda i ESLJP-a imaju širi opseg, budući da interpretiraju i Konvenciju i Ustav, koji su obvezni za sve pravne subjekte u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika kao regulatorno tijelo.

22. Tuženik, kao javnopravno tijelo, ima obvezu tumačiti Zakon o elektroničkim medijima u skladu s Ustavom i Konvencijom, a ne u skladu sa shvaćanjima Visokog prekršajnog suda u prekršajnim predmetima. Dakle, tuženik se ne treba oslanjati na praksu Visokog prekršajnog suda, već se prvenstveno oslanja na stajališta Ustavnog suda i ESLJP-a kao tumača ustavnih i konvencijskih standarda.

23. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

24. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

25. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 8. svibnja 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Mladen Jurić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d., Osijek, Stjepana Radića 10

2. Agencija za elektroničke medije, Zagreb, Jagićeva 31

3. U spis