REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. 15:P-353/2023

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja IĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], IĐB [adresa], zastupanog po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Branku Bulat,odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 01.travnja 2025. godine, a presude javno objavljene dana 08.svibnja 2025. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 platiti tužitelju IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],svotu od 2.904,08 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 0,55 EUR od 14.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 0,91 EUR od 31.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 84,68 EUR od 6.ožujka 2012.godine do isplate,

-na iznos od 85,27 EUR od 6.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 87,86 EUR od 7.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 89,65 EUR od 6.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 86,73 EUR od 6.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 87,54 EUR od 6.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 85,36 EUR od 4.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 80,67 EUR od 9.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 85,80 EUR od 7.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 88,29 EUR od 6.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od 86,53 EUR od 15.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 76,94 EUR od 18.veljače 2013.godine do isplate,

-na iznos od 85,15 EUR od 7.ožujka 2013.godine do isplate,

-na iznos od 85,90 EUR od 5.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 82,72 EUR od 7.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 72,77 EUR od 5.lipnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 72,54 EUR od 12.srpnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 75,02 EUR od 13.kolovoza 2013.godine do isplate,

-na iznos od 78,99 EUR od 16.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 84,48 EUR od 9.listopada 2013.godine do isplate,

-na iznos od 81,70 EUR od 6.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 81,09 EUR od 9.prosinca 2013.godine do isplate,

-na iznos od 86,03 EUR od 7.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 88,32 EUR od 6.veljače 2014.godine do isplate,

-na iznos od 91,19 EUR od 6.ožujka 2014.godine do isplate,

-na iznos od 90,08 EUR od 11.travnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 86,63 EUR od 16.svibnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 85,44 EUR od 5.lipnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 85,79 EUR od 7.srpnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 89,40 EUR od 6.kolovoza 2014.godine do isplate,

-na iznos od 92,41 EUR od 9.rujna 2014.godine do isplate,

-na iznos od 91,61 EUR od 22.listopada 2014.godine do isplate,

-na iznos od 94,18 EUR od 4.studenog 2014.godine do isplate,

-na iznos od 95,86 EUR od 8.prosinca 2014.godine do isplate, i to

računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.443,57 EUR- a sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od 8.svibnja 2025.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 20.travnja 2023.g., tužitelj navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj:266-334/2004, koji je dana 11. studenog 2004., solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića pod brojem OU-1025/04.

Predmetnim ugovorom sklopljenim između stranaka, tužitelj se kao korisnik kredita obvezao tuženiku iznos kredita u visini od 46.500,00 CHF vraćati kroz deset godina u 120 mjesečnih anuiteta čiju visinu određuje tuženik planom otplate.

Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF),u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Imajući u vidu sve navedeno u ovoj tužbi, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita.

Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to ukupan iznos od 4.068,74 EUR (30.716,22 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

Također, ugovorena mjesna nadležnost iz Ugovora o kreditu je nepoštena i ništetna odredba, koja za posljedicu ima izberivu nadležnost.

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, te čl.118 Zakona o zaštiti potrošača te da odluke sudova u kolektivnom sporu kojima je nesporno utvrđena ništetnost odredbi čl.3.st.2. predmetnog ugovora o kreditu, obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem ovdje tuženika, tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev, naveden u izreci ove odluke, specificiran podneskom od 11.studenog 2024 (list spisa 220-222).

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 20.lipnja 2023.g., tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanim su u cijelosti.

Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom posl. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 29. listopada 2020. godine.

Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača te će u nastavku tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos.

Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“.

Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu.

Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete.

Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 8. ožujka 2005., prije nego što je na snagu stupio čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz ožujka 2005., godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. Poziva se na Presudu Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka.

Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi VSRH na koju se tužitelj poziva u tužbi. Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine

Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti) pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika.

Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF.

Također, i guverneri HNB su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta CHF, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u budućnosti pogotovo u razdoblju od više godina na koje razdoblje je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine.

Tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja CHF 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.

Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi Ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti CHF slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu CHF.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništenje ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZZP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine.

Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite.

Tužitelj pogrešno tumači pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno.

Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe dana 15. rujna 2021. godine. Navedeno pravno shvaćanje je potvrđeno i presudom Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-2563/2018 od 23. listopada 2020. godine te presudom Općinskog suda u Splitu, posl. broj: P-1798/2019 od 23. travnja 2021. godine. Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine.

Europski sud je u predmetu FĐ ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu FĐ. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora).

Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU.

3. Podneskom zaprimljenim na sudu dana 24.studenog 2023. tuženik prigovara statusu potrošača tužitelja. Svako pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, odnosno na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“) u ovom predmetu pravno neosnovano budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu čija namjena je adaptacija nekretnine koju tužitelju koristi djelomično za potrebe ugostiteljskog obrta „ [obrt]“, čiji je vlasnik, a djelomično za iznajmljivanje poslovnih prostora koja se nalaze unutar nekretnine koja je bila predmetom adaptacije iz sredstava predmetnog Ugovora o kredita. Nastavno navedenom, tuženik se poziva na točku č. Zapisnika br. HBOU1-000350-2004, SA 43. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Dubrovnik održane 8.11. 2004. Dakle, tužitelj i tuženik nisu sklopili potrošački ugovor te se na navedeni ne primjenjuje potrošačko zakonodavstvo, odnosno na predmetni Ugovor o kreditu se ne odnose presude donesene u okviru postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u tzv. Slučaju Franak na koji se tužitelj poziva. Nastavno navedenome, u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP 03) implementirana je definicija potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, dakle, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti. Dakle, odlučna činjenica za ovaj postupak jest svrha, odnosno namjena kredita i je li isti sklopljen u svezi s djelatnosti fizičke osobe ili izvan nje.

Imajući u vidu kako je namjena predmetnog Ugovora o kreditu bila adaptacija nekretnine koju tužitelju koristi u svrhu svog ugostiteljskog obrta, te za iznajmljivanje poslovnih prostora, odnosno budući da isti koristi u obavljanju poslovne djelatnosti, razvidno je kako nije u pitanju potrošački ugovor. U prilog navedeni tvrdnjama, tuženik u sudski spis dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1860/2023, od 6. lipnja 2022. godine kojom je županijski sud preinačio prvostupanjsku presudu, na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na odluke koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno na zakonske odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/09 koje se primjenjuju isključivo na potrošače, a koje tužitelj citira u tužbi. Naime, u odredbi čl. 1. ZZP/03 je jasno navedeno kako se navedenim zakonima uređuje zaštita osnovnih prava potrošača dok je u odredbi čl. 3. ZZP/03 jasno naznačeno kako se potrošačem smatra isključivo fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Da se utvrđenja iz Presude VTS-a Presude VSRH-a te odredbe ZZP/03 ne mogu primijeniti u ovom predmetu utvrdio je i Trgovački sud u Pazinu u presudi posl. br. P-266/2018 od 22. veljače 2019. godine, jednako tako i Sud EU u presudi C-630/17 od dana 14. veljače 2019. godine. Navedeno je potvrđeno je i u domaćoj sudskoj praksi. U tom smislu tuženik u privitku dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-1182/2021 od 15. prosinca 2021.

4. Tužitelj u podnesku zaprimljenim na sudu dana 05.prosinca 2023. ističe kako tuženik pogrešno navodi da je tužitelj kredit koristio za adaptaciju nekretnine koju djelomično koristi za potrebe ugostiteljskog objekta “ [obrt]”, a djelomično za iznajmljivanje poslovnih prostora, te da je banka na sjednici kreditnog odbora donijela zaključak da dodatna primanja nositelj kredita ostvaruje od najma tri poslovna prostora koji se nalaze u sklopu njegove obiteljske kuće. Međutim, suprotno navodima tuženika tužitelj ističe da njegov status potrošača nije upitan. Pregledom samog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je predmetni kredit odobren za adaptaciju kuće i to upravo kuće u kojoj tužitelj i danas živi sa svojom brojnom obitelji.

Ukoliko je tužitelj dio kredita vraćao od najma poslovnog prostora ne čini ugovor nepotrošačkim.

Tužitelj posebice ističe kako se dosadašnja sudska praksa glede pitanja tijeka zastarnog roka kod zahtjeva nastalih temeljem instituta ništetnosti, ne može primijeniti u konkretnom, ali i u svim ostalim pojedinačnim postupcima proizašlim iz kolektivnog spora protiv osam poslovnih banaka. Prvo, u konkretnom slučaju se, koji se prvi puta pojavljuje u sudskoj praksi, radi o primjeni posebnih odredbi (lex specialis) glave II. Zakona o zaštiti potrošača (zaštita kolektivnih interesa potrošača),a posebice odredbe 118.ZZP-a koja daje za pravo tužitelju kao potrošaču da je poziva na obvezujuću snagu sudske odluke u kolektivnom sporu radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Tužitelj se opravdano pita koji bi cilj i svrha postupka i odluke kojom se pruža kolektivna zaštita bila, ukoliko bi se u predmetnom i korisnika kredita u CHF) zauzeo stav da bi tužiteljima zastarni rok za naknadu štete (povrat preplaćenog, stečenog bez osnove, kako god isto nazvali) počeo teći u trenutku dok su vršili uplate temeljem postupanja tuženika za koje je u kolektivnom sporu u odnosu na toliki broj potrošača utvrđeno da im je prouzročilo štetu (dikcija čl.118.ZZP-a).

Tužitelj se ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Upravo se u postupku između istih stranka pred Općinskim sudom u Dubrovniku u predmetu posl.br.P-2469/2015, vodi parnica radi isplate po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te u tom postupku status potrošača tužitelju nije doveden u pitanje. Tužitelj ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu.

5. U dokaznom je postupku sud pregledao cjelokupnu pravnorelevantnu dokumentaciju u spisu i to izračun tečajnih razlika po kreditu sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića iz travnja 2023. (list spisa 9-16), obavijest tuženika o promjenama kamatnih stopa po kreditu br. 266-334/2004 na dan 09.studenog 2015. (list spisa 17), Ugovor o kreditu br. 266-334/2004 koji je dana 11.studenog 2004 solemniziran u javnog bilježnika Anđelka Stanića pod posl.br. OU- 1025/04 (list spisa 19-28), pregled prometa (list spisa 29-42), Presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine (list spisa 63), Presuda suda Europske unije posl.br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine (list spisa 64-74), Izjava IĐB (list spisa 75-79), Dokument tuženika „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od 2. studenog 2011. godine (list spisa 80), Osvrt na kredite stanovništva uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak od 25. travnja 2013. godine; (list spisa 81-85), Bilten o bankama iz kolovoza 2006. godine (list spisa 86-91), Dokument tuženika „Random walk model kretanja tečaja“ od 1. ožujka 2013. godine (list spisa 92-94), Mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27. travnja 2017. godine (list spisa 95-109),

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I/392/2011 i dr. (list spisa 110-122),

Dopis tuženika koji je slan korisnicima kredita (list spisa 123), Pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, izvor HNB (list spisa 124-131), Presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, posl. Br. Gž- 1077/2020 od 2. veljače 2020., Presuda Županijskog suda u Bjelovaru, posl.br. Gž- 476/2020 od 29. travnja 2021., Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004. godine (list spisa 132-155), izvadak iz obrtnog registra za [obrt] "Agora" vl. IĐ (list spisa 162), rješenje VSRH Rev 1277-2022 (list spisa 163-167), kreditni prijedlog (list spisa 168-174), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka VĐ, HĐ i RĐ (list spisa 187-189), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu dana 19.lipnja 2024. (list spisa 192-193), proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Stefani Gardašanić (list spisa 199-214), usmeno je saslušana vještakinja Stefani Gardašanić na ročištu 01.travnja 2025 (list spisa 232-233).

6.Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, na okolnost pojašnjenja odredbe o valutnoj klauzuli prilikom solemnizacije obzirom da prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije prikladan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora, dakle da se time dokaznim prijedlogom ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, ni svjedoka DĐ jer je tuženik na ročištu 19.lipnja 2024 odustao od prijedloga za saslušanjem predloženog svjedoka.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19,80/22 dalje u tekstu ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 266-334/2004 solemniziran kod javnog bilježnika za iznos od 46.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, da se člankom 2.i 3. Ugovora o kreditu otplata kredita veže uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od deset godina od dana stavljanja kredita u otplatu kroz mjesečne anuitete, da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit i da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja.

9.Među strankama je sporno:

- osnova i visina tužbenog zahtjeva,

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- je li predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna,

- je li nastupila zastara potraživanja

-svojstvo potrošača kod tužitelja

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10.1.Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

10.3.Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

10.4.Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12.Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

13. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14.Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno daje potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istom bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženik) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

15. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

15.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

16.Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao. Naime, tuženik je u ovom postupku predložio saslušati kao svjedoka DĐ na okolnost pojašnjenja tužitelju sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i pojedinačnom pregovaranju oko sadržaja iste prilikom sklapanja ugovora, kao i javnog bilježnika na okolnost pojašnjenja tužitelju odredbe o valutnoj klauzuli prilikom solemnizacije. Međutim pod točkom 6. ovog obrazloženja je pojašnjeno zašto ti dokazi nisu izvedeni.

17. Saslušan je tužitelj IĐ koji iskazuje da je kredit uzeo za nadogradnju i renovaciju kuće u kojoj i danas živi. Kuća se nalazi na adresi [adresa], u [adresa]. U to vrijeme u toj kući su živjeli tužitelj, njegova supruga, troje djece i tužiteljeva pokojna majka. S obzirom da je kuća bila u derutnom stanju, tužitelj je htio obnoviti, stvoriti dodatnog prostora za život te je obložiti kamenom. Došavši u banku tražio je kredit u kunama, međutim, u banci su ga savjetovali da uzme kredit u CHF. Rekli su da je to najpovoljniji kredit da je i s tim kreditom rata najniža. Tužitelj je poslušao savjet u banci te su oni u banci pripremili ugovor o kreditu, koji je bio po principu "uzmi ili ostavi", Naime, odredbama tog ugovora nije imao dojam da se o bilo čemu može pregovarati. Pročitao je ugovor, posebno radi iznosa i mjesečne rate, a nije imao detaljnih saznanja o tome što ustvari znači da je kredit vezan za valutnu klauzulu. Ne zna u kojim valutama je kredit bio isplaćen, misli u kunama. Isto tako je ugovor potpisao i kod javnog bilježnika koji ga nije upozorio na nikakve negativne posljedice koje mogu proizaći za tužitelja iz sklapanja ovog ugovora. Što se tiče upozorenja u banci, ništa vezano za CHF niti za kamatnu stopu niti za valutnu klauzulu u banci nisu upozoravali niti savjetovali, naprotiv, savjetovali su da uzme kredit u CHF. Rata je u početku iznosila 2.000,00 kn, da bi naknadno u jednom periodu narasla i na 4000,00 kn.

Prije uzimanja kredita jedan manji dio kuće otprilike oko 50m2 je bio u zakupu jedne agenciji za nekretnine. taj prostor se nalazio na katu kuće. Što se tiče nadogradnje, tužitelj to nije radio kako bi iz toga obavljao poslovnu djelatnost, već da proširi prostor stanovanja za svoju obitelj i omogući da svatko ima svoju sobu. I prije ovog kredita tužitelj je imao kredit u CHF, isto za ovu kuću. I taj kredit je utužio pred ovim sudom. Po zanimanju je ugostitelj, sa završenom srednjom stručnom spremom. Bio je vlasnik ugostiteljskog objekta Agora, koji je otvoren 1997.g., a zatvoren 2000.g., međutim, taj ugostiteljski objekt nije nikada poslovao na adresi IĐB [adresa], već u ulici Josipa Pupačića. Tužitelj je radi sklapanja ugovora išao i u druge banke, a Hypo banka je davala najbolje uvjete, dok su za kredit u DEM tvrdili da će kamata rasti i da je bolje uzeti kredit u CHF. Danas u ovoj nekretnini ima prostor od 30m2 koji je u zakupu za prodaju slušnih aparata, frizerski salon 25m2, a ostali dio je za stanovanje. Ne zna koliko kuća ima ukupno kvadrata, možda oko 200m2.

17.1.Slijedom navedenog iskaza tužitelja, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je stajališta da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

17.2. Svjedok JĐ navodi kako mu je poznato da je njegov brat ovdje tužitelj bio uzeo kredit za adaptaciju kuće u kojoj stanuje sa svojom obitelji. Ta kuća se nalazi u [adresa], a sastoji se od prizemlja i misli 4 kata, možda su i tri. Misli da u kući ima dijelova koji se koriste kao poslovni prostori i to na katu, jer postoji nekakva reklama, ali ne zna točno o čemu je riječ. Nikakvog restorana tamo nema, niti njegov brat-tužitelj ima restoran pod nazivom Agora. Nije mu poznato da bi postojala kožna galanterija pod nazivom I niti išta pod nazivom F. Tužitelj u toj kući živi sa svojom suprugom i troje djece, koja još uvijek nisu zasnovala svoju obitelj. Iz ovog kredita misli da je tužitelj nešto nadograđivao na kući, ali ne zna što je točno građeno. Prije adaptacije kuće misli da nisu postojalI poslovni prostori, ali nije u to 100% siguran.

17.3. Svjedokinja HĐ iskazuje kako joj je poznato oko čega se vodi ovaj spor. 2004. kada je ona bila u dobi od 12 godina, njen otac ovdje tužitelj je uzeo kredit u svrhu adaptacije obiteljske kuće. Kuća je renovirana, nadograđen je jedan kat te je obložena kamenom. U kući na prvom katu postoje poslovni prostori koji se davaju u zakup, od kada je to tako svjedokinji nije poznato, svakako prije adaptacije nije bilo tih prostora. U zakupu je koliko se svjedokinja sjeća bio kozmetički salon, trgovina odjećom, agencija za promet nekretnina, ali ne može odrediti vremenski period kada su poslovni prostori djelovali. Nikakav restoran tu nije bio, a preostali dio kuće služi za stanovanje. Kuća se nalazi na adresi [adresa].

17.4. Svjedokinja RĐ iskazuje kako je njen suprug, ovdje tužitelj, uzeo kredit za adaptaciju kuće i svjedokinja je u tom kreditu sudjelovala kao sudužnik. Iz tog kredita je nadograđen cijeli kat kuće te renoviran preostali dio i kompletno postavljen kamen oko cijele kuće. Kuća se prije adaptacije koristila za stanovanje, gdje i danas stanuju, s tim da se nakon adaptacije koristila i za zakup poslovnih prostora. Riječ je o tri poslovna prostora koji se nalaze na drugom katu kuće, gledajući odozdo. Restorana u toj kući nije nikada bilo. Tužitelj i svjedokinja su ranije imali restoran Agoru, devedesetih godina prošlog stoljeća i to je bilo u ulici Josipa Pupačića. Kada se svjedokinji predočuje i čita dio podnesak tuženika na listu spisa 158, a u kojem se navodi dodatna primanja nositelja kredita od najma tri poslovne prostora, svjedokinja potvrđuje da i sjeća se da je F djelovao u zakupu isto kao i Kepler Saunders te trgovina Ana koja je prodavala odjeću, 2000 i neke godine, ali ne može točno odrediti u kojem periodu. Misli da su bili u isto vrijeme u zakupu. U toj kući stanuje sa mužem i troje djece, koja su sva bila rođena 2004.g., a tada je bila živa i pokojna svekrva koja se zajedno s njima stanovala.

18. U odnosu na status tužitelja, odnosno svojstvo potrošača. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovora o kreditu koji je predmet spora kao i svojstvo potrošača tužitelju.

18.1. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao korisnik kredita - fizička osoba i da je u članku 2. ugovora navedeno da se kredit odobrava kao stambeni kredit. Iz isprava koje je tuženik dostavio u spis, zapisnik br. HBDU1-000350-2004 od 8. studenoga 2004. (stranica 163-166 spisa) sa 43.sjednice kreditnog odbora, proizlazi da je tužitelju odobren stambeni kredit koji je u akciji pod nazivom "Puna kuća" te da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupao kao fizička osoba. Tužitelj i svjedoci su u svojim iskazima naveli da je kreditom nadograđen kat obiteljske kuće te adaptacija iste, u vidu postavljenog kamena oko cijele kuće. Dalje proizlazi da je poslodavac tužitelja u vrijeme odobravanja kredita bila firma Pavo Tapalović d.o.o. te da je sudužnik po kreditu RĐ.

Člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Činjenica da je dodatna primanja tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ostvarivao od najma tri poslovna prostora, koji se nalaze u sklopu njegove obiteljske kuće, ne čine njegov kredit nepotrošačkim.

Prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju, potrošački kredit je onaj koji je sklopljen između vjerovnika i potrošača, gdje potrošač koristi kredit za osobne potrebe, a ne za poslovne svrhe. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da tužitelj sa obitelji stanuje u predmetnoj nekretnini u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu dok iz cjelokupne kreditne dokumentacije ne proizlazi da je kredit odobren u poslovne svrhe već isključivo u stambene, što je i bila njegova namjena. Poslodavac tužitelja u vrijeme odobravanja kredita bila firma Pavo Tapalović d.o.o., gdje je tužitelj na radnom mjestu konobara, dakle profesionalna djelatnost tužitelja nije iznajmljivanje nekretnina, a niti je namjena kredita bila gradnja poslovnog prostora, radi obavljanja bilo kakve djelatnosti. Činjenica što je tužitelj dodatan prihod ostvarivao o najma i njime vraćao kredit nije od utjecaja na njegov status potrošaća, a kat kuće je gradio da bi proširio stambeni prostor svoje obitelji, dok je financijska sredstva osigurao iz predmetnog kredita.

18.2. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba te je iskazao da ga je koristio u osobne svrhe, radi adaptacije stambenog prostora, a isti ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristio za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženiku je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženik ničim ne dokazuje da je tužitelj adaptirao kuću radi obavljanja poslovne djelatnosti, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza. Bez obzira na činjenicu što je tužitelj davao u zakup prostor u obiteljskoj kući tuženik u postupku nije dokazao da je, suprotno odredbama ugovora o kreditu i dostavljenoj dokumentaciji, adapatacija nekretnine bila namijenjena poduzetničkoj aktivnosti tužitelja.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

19.1.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20.Prigovor zastare nije osnovan.

20.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

20.3.S obzirom da je tužba podnesena dana 20. travnja 2023. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

21. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

22.Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, u pojedinačnom i ukupnom iznosu.

22.1. Vještakinja Stefani Gardašanić u svom nalazu i mišljenju navodi kako je vještačenje izrađeno na temelju dokumentacije u spisu i to Ugovora o kreditu, plan otplate, kartica kredita. Datum isplate kredita, 18.11.2004., za koji se veže početni tečaj, uzet je iz kartice kredita. Tijekom otplate kredita Banka je mijenjala kamatnu stopu. Kod izrade otplatnog plana vršena je kontrola sa stvarnim zaduženjima kamate i glavnice iz kartice kredita. Kredit je isplaćen po srednjem tečaju banke na dan isplate, a anuiteti se naplaćuju po srednjem tečaju banke na dan dospijeća anuiteta.

Tečajne razlike, odnosno preplata tečaja, računa se na temelju stvarne uplate anuiteta u valuti i razlike tekućeg i početnog tečaja, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valuti po početnom tečaju. Budući da se pretplata kamate u parničkom postupku P-2469/2015 računala po tekućem tečaju, onda od tečajne razlike na određeni datum treba oduzeti tečajnu razliku uključenu u preplati kamate, da se izbjegne dupliranje.

Pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 4.138,30 eura.

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog su 1.234,22 eura.

Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 2.904,08 eura.

22.2. U podnesku od 11.studenog 2024. tužitelj navodi kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da je isti izrađen u cijelosti u skladu s pravilima struke i spisu priležećoj dokumentaciji te razvidno tome nakon provedbe financijskog vještačenja, uređuje tužbeni zahtjev i potražuje iznos od 2.904,08 eura.

22.3. U podnesku od 13.prosinca 2024. tuženik navodi kako je vještak u nalazu i mišljenju obračunao razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog promjene ugovorenog tečaja CHF, a za razdoblje od 14. ožujka 2009. do 08. prosinca 2014., koja preplata navodno iznosi 2.904,08 eura. Pri tom je vještak izradio dva obračuna te je utvrdio navodnu preplatu pozitivnih tečajnih razlika u iznosu od 4.138,30 eura i negativnih tečajnih razlika u iznosu od 1.234,22 eura. Tuženik prigovora metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike kao i samom provedenom izračunu. Ističe kako je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama, u materijalnom propisu niti, smatra, u sudskoj praksi. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je izračun sastavljen primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Zaključuje da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule. Zbog toga su Nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.500,00 CHF s anuitetima u kunskoj protuvrijednosti koji se vraćaju po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća.

23. Na ročištu dana 01.travnja 2025. saslušana je vještakinja Stefani Gardašanić.

23.1. Vještakinja Stefani Gardašanić u odnosu na podnesak od 13.prosinca 2024., tvrdi da je korišten tečaj na dan dospijeća i to za sve uplate, što se jasno može vidjeti i da je tuženik tako koristio kada je zatvarao obveze prema ugovoru o kreditu, bilo da se radi o uplatama na dan dospijeća ili prije dospijeća, to se jasno vidi u pregledu prometa za klijenta odnosno kartici kredita. Stoga, vještakinja u cijelosti ostaje kao kod svog pisanog izrađenog nalaza i mišljenja. I nema ništa za nadodati. Na pitanje koji tečaj je korišten kao početni, odgovara da je korišten tečaj od 1 CHF= 4,980296. Na pitanje da li je uzela u obzir troškove zatezne kamate koje je tužitelj plaćao radi zakašnjenja i jesu li ti iznosi oduzeti od ukupnog zbroja i gdje je to prikazano u vještačenju, vještakinja odgovara da je od ukupne uplate oduzela zatezne kamate i taj iznos prikazala kao uplatu tužitelja u nalazu, s tim da pojedinačne posebno iznose nije prikazala. Utvrdila je i negativne razlike koje iznose 1234,22€.

24.Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, držeći da je vještakinja otklonila primjedbe tuženika sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 2.904,08 EUR-a . Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Pojedine iznose uplata je tužitelj podneskom od 8. svibnja 2024. uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022, 88/2022), i to s pravilima za preračunavanje iz članka 14. stavka 3. Zakona.

25.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav obrazloženog podneska od 5. prosinca 2023. i 11.studenoga 2024 u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8.t.1.) te za zastupanje na ročištima od 27. studenoga 2023., 15. siječnja 2024., 10.travnja 2024, 19.lipnja 2024, 1.travnja 2025, u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 800 bodova, što u skladu s vrijednošću boda od 2,00€ iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.600,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 2.000,00 EUR-a.

25.2. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 43,57 EUR, kojeg je podmirio kako proizlazi iz potvrde u spisu, sveukupno 2.443,57 EUR-a.

25.3. Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.443,57 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana dok je zatezna kamata na trošak sukladna čl.151.st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 8. svibnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika