REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

ZAGREB, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1402/2022-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Josipu Biliću, na prijedlog sudskog savjetnika Marija Jeraka, u pravnoj stvari tužitelja INKASO HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa opunomoćeni Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa opunomoćena Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 1. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, na ročištu za objavu presude 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.394,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

- 5,37 EUR od 11. veljače 2010.,

- 12,11 EUR od 12. ožujka 2010.,

- 15,72 EUR od 11. svibnja 2010.,

- 19,33 EUR od 11. lipnja 2010.,

- 22,40 EUR od 10. srpnja 2010.,

- 18,57 EUR od 11. kolovoza 2010.,

- 28,21 EUR od 11. rujna 2010.,

- 23,60 EUR od 13. listopada 2010.,

- 24,71 EUR od 11. studenoga 2010.,

- 28,58 EUR od 11. prosinca 2010.,

- 30,42 EUR od 17. siječnja 2011.,

- 28,05 EUR od 11. veljače 2011.,

- 30,05 EUR od 11. ožujka 2011.,

- 27,49 EUR od 12. travnja 2011.,

- 33,06 EUR od 11. svibnja 2011.,

- 38,25 EUR od 11. lipnja 2011.,

- 61,95 EUR od 11. kolovoza 2011.,

- 49,42 EUR od 28. kolovoza 2011.,

- 38,16 EUR od 12. listopada 2011.,

- 38,54 EUR od 11. studenoga 2011.,

- 38,55 EUR od 13. prosinca 2011.,

- 41,45 EUR od 11. siječnja 2012.,

- 43,15 EUR od 11. veljače 2012.,

- 42,30 EUR od 10. ožujka 2012.,

- 42,30 EUR od 20. ožujka 2012.,

- 42,80 EUR od 11. svibnja 2012.,

- 43,82 EUR od 13. lipnja 2012.,

- 43,42 EUR od 28. lipnja 2012.,

- 42,60 EUR od 11. srpnja 2012.,

- 43,13 EUR od 6. kolovoza 2012.,

- 40,21 EUR od 11. rujna 2012.,

- 41,04 EUR od 11. listopada 2012.,

- 42,77 EUR od 10. studenoga 2012.,

- 41,70 EUR od 8. prosinca 2012.,

- 43,12 EUR od 10. siječnja 2013.,

- 40,19 EUR od 12. ožujka 2013.,

- 42,58 EUR od 11. travnja 2013.,

- 40,66 EUR od 11. svibnja 2013.,

- 38,25 EUR od 23. svibnja 2013.,

- 1.007,40 EUR od 4. lipnja 2013.

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.685,20 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glave operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 132,60 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 26. srpnja 2022. navodi kako je s HĆ kao prednicom tužitelja 11. travnja 2021. sklopio ugovor o ustupu tražbine na temelju kojeg je izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak, a iz ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila. Navodi kako je temeljem navedenog ustupa na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje. Ističe kako su prednica tužitelja i tuženik zaključili ugovor o kreditu broj 3209059537/07 od 4. svibnja 2007. te da je predmetnim ugovorom odobren kredit u valuti švicarski franak, a koji je otplaćen u cijelosti. Navodi kako je presudom ovog suda poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta švicarski franak pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg zakonodavstva o zaštiti potrošača. Ističe kako je navedene presude potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Pojašnjava da predmetni ugovor o kreditu broj: 3209059537/07 od 4. svibnja 2007. ispunjava uvjete iz navedene presude, jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Koristeći nepoštene i ništetne odredbe vezane uz valutu švicarski franak tuženik je, bez osnove, stekao nepripadni novčani iznos koji je prednica tužitelja preplatila. Predlaže sudu naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.394,00 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 7. studenoga 2022. navodi kako u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun i činjenice i razloge na kojima tužitelj temelji tužbu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 26. srpnja 2017. Navodi kako su prava koja proizlaze iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe čime je ugovor o ustupu tražbine ništetan. Ističe da se na prava i pravna utvrđenja iz odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača ne može direktno pozivati i stjecatelj tražbine stečene ustupom, a koji sam nema status potrošača. Ističe kako pravo na pozivanje na nepoštene i ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču osobno koji je stranka potrošačkog ugovora, a ne i tužitelju – poduzetniku koji je tražbinu korisnika kredita otkupio. Navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi kako je proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava samo u slučaju da pojedini zahtjevi budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava je tužitelj ovlašten štititi. Dodaje kako u konkretnom slučaju nesporno da parnicu nije pokrenuo potrošač, već primatelj ustupljene tražbine. Ističe kako je kolektivnoj parnici „Franak“ nisu ostvarivani interesi tužitelja – poduzetnika koji je stekao ustupljenu tražbinu, već interesi potrošača. Navodi kako tužitelj u svakom slučaju nije lišen procesne obveze dokazati pretpostavke primjene prava o zaštiti potrošača, a posebno osnovne pretpostavke. Obrazlaže kako se potrošačko svojstvo ne presumira, a ujedno se ne utvrđuje iz teksta ugovora o kreditu ni iz tvrdnji tužbe. Status potrošača ne promatra se samo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, već tijekom njegova trajanja i naknadno. Navodi kako korisnik kredita nije vršio sve uplate po kreditu pa nije niti ovlašten svoje eventualno potraživanje u odnosu na uplate koje nije vršio prenijeti na drugu osobu. Ističe kako iz prometa po kreditu nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije. Nadalje ističe da je osnovni postulat instituta stjecanje bez osnove da stjecatelj ne može vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao pa zaključuje kako je aktivno legitimiran samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno. Navodi kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita bio potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice. Ističe kako u slučaju da se tužitelj poziva na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja ne njega dosita mogu i trebaju primijeniti. Nije dovoljno da se tužitelj pozove na kolektivnu presudu pa da tu prestane svaka daljnja obveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U odnosu na valutni rizik navodi kako je korisnik kredita upoznat s istim što je i jasno naznačeno u članku 1. predmetnog ugovora, a valutna klauzula izrijekom je zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Dodaje kako se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Ističe kako nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu odnosno redovna kamata koja je ugovorom određena na 5,20%. Banka nije znala niti je mogla znati za rast tečaja švicarskog franka, jer se radi o valuti koja je dugo godina bila stabilna, a čiju stabilnost štiti Švicarska narodna banka. Tako nije znao niti imao razloga posumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, jer je projekcija daljnje stabilnosti tečaja više puta istaknuta od strane vice guvernera Švicarske narodne banke. Zaključuje kako tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na valutu švicarskog franka u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaj. Obrazlaže da standard dužne pažnje i informiranosti prosječnog potrošača kako ga postavlja Sud Europske unije ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnim informacijama. Ističe kako je o svim navedenim okolnostima informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u švicarskim francima u kreditnu ponudu. Zaključuje kako je u konkretnom pravom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. U tom smislu ističe kako tužitelj nije dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja švicarskog franka, a što je odlučna činjenica u ovom predmetu. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tužitelj u nastavku postupka, a u odnosu na tvrdnje tuženika da je ugovor o ustupu tražbine ništetan, ističe kako je već uz tužbu dostavio sudu niz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojima je u predmetima s istom pravnom osnovom, gdje je potrošač prenio potraživanje na pravnu osobu, navedeni sud jasno zauzeo stajalište da je takav ustup tražbine valjan i dopušten. Nadalje, u odnosu na potrošačka prava ističe kako je jasno propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Ističe kako ima pravni interes i da se spor vodi radi isplate pa je nedvojbeno da je aktivno legitimiran u ovom postupku te da pravo potrošača na isplatu nije strogo osobne naravi. Ističe da je mogućnost prijenosa potrošačkih prava potvrdio i Sud Europske unije u odlukama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. U odnosu na navode tuženika kako nije dokazano da je korisnik kredita bio potrošač, ističe kako u ugovoru jasno i izričito stoji da se kredit daje za kupnju motornog vozila te da ne postoje niti najmanje indicije koje bi upućivale da kredit ne bi bio korišten upravo za navedenu svrhu. Navodi kako je teret dokaza da se ne radi o potrošačkom ugovoru na tuženiku. Nadalje ističe kako knjigovodstvena kartica – prometi po kreditu / specifikacija uplata, kao dokument izrađen od strane tuženika, jasno svjedoči da je uplatitelj pojedinih uplata bila upravo prednica tužitelja. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je o svemu već odlučeno u kolektivnom sporu, jer je ništetnost odredbe kojim je glavnica vezana za valutu švicarskog franka utvrđena presudom ovog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i dodatno potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. U odnosu na prigovor zastare ističe kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare.

4. U nastavku postupka tuženik ističe kako se pozivanje na utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa zakonskim odredbama vezuje uz osobu potrošača osobno, koji je stranka potrošačkog ugovora i koji se jedini, po prirodi stvari, a u smislu zakonskih odredaba, može pozivati na sve okolnosti, prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i na eventualnu nejasnoću, nerazumljivost i neuočljivost ugovornih odredaba. Ističe kako zakonske odredbe ne daju ovlast tužitelju – poduzetniku pozivati se na utvrđenja iz kolektivne parnice „Franak“, jer u toj parnici nisu ostvarivani interesi tužitelja. Zaključuje kako odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene radi individualne zaštite potrošača. Ističe kako navedeno proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda poslovni broj: Rev- 3421/2018 od 19. ožujka 2019. i poslovni broj: Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. Dodaje da, iako se u pojedinoj sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske zastupa stav po kojoj tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi te da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, tuženik smatra kako primjena općih pravila obveznog prava, koja uređuju na načelnoj osnovi pravne posljedice ustupa novčanih tražbina, nije moguća u slučaju specifičnih ustupa povezanih s potrošačkim ugovorima. Ustup tražbine od fizičke osobe trgovcu koji se bavi naplatom potraživanja nema za učinak da trgovac preuzima njegova prava čime mu se omogućuje da se poziva na povoljni sustav u području zaštite potrošača. Ističe kako je takav posebni sustav zaštite uspostavljen upravo za zaštitu potrošača kao ekonomski slabijom i pravno manje iskusnom ugovornom stranom te je potrošač zaštićen samo kada je osobno tužitelj ili tuženik u sudskom postupku pa zato, ako on sam nije stranka potrošačkog ugovora u vezi s kojim se vodi spor, on ne može pozivati na učinke odluke kojima je usvojena tužba radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o ustupu tražbine od 11. ožujka 2021. (list 6-7 spisa), Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209059537/07 od 4. svibnja 2007. (list 8-11 spisa), Predračuna broj 2007-0205-1 od 2. svibnja 2007. (list 12-13 spisa), Prijepisa otplatnog plana tuženika od 2. ožujka 2021. (list 15-17 spisa), Knjigovodstvene kartice – prometi po kreditu / Specifikacija uplate (list 18-24 spisa), Članka „Euro i švicarski franak: dvije sestrinske valute?“ od 24. veljače 2000. (list 389-390 spisa), Članka „ H zaoštrili utakmicu“ od 9. ožujka 2009. (list 416 spisa), Članka „U švicarskim francima ušteda veća od 500 kuna“ (list 417 spisa), Članka „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima!“ (list 418 spisa), Članka „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ (list 419 spisa), Powerpoint prezentacije Zagrebačke banke (list 420 spisa), Članka „Krediti u kunama i eurima zadržat će primat“ od 16. ožujka 2005. (list 421 spisa) te proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darku Prpiću.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP), ovaj sud utvrdio je da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa u visini od 2.394,00 EUR po osnovi ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209059537/07 od 4. svibnja 2007., a na temelju ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen između prednice tužitelja i tuženika, ali je sporna osnova, visina, aktivna legitimacija, zastara i svojstvo potrošača tužitelja.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209059537/07 od 4. svibnja 2007. sud je utvrdio da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 13.488,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a za kupnju motornog vozila marke Renault. Navedeni ugovor sklopljen je uz rok otplate od 73 mjeseca i uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Nadalje, odredbom članka 6. predmetnog ugovora određeno je da korisnik otplaćuje kredit u 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF 163,84 te jednom, posljednjem iznosu koji predstavlja ostatak vrijednosti kredita u kunskoj protuvrijednosti 4.627,30 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 11. ožujka 2021. sud je utvrdio da je korisnik kredita, prednica tužitelja, HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupiteljica, prenijela novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209059537/07, tužitelju kao primatelju.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, sud ističe kako je navedeni prigovor u potpunosti neosnovan. Naime, u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda ovog suda P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koji su sklopljeni u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u odnosu na valutnu klauzulu. Dakle, zastara u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći ispočetka od 14. lipnja 2018. kada je u konkretnoj pravnoj stvari donesena pravomoćna presuda. Dodatno, treba istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela u pravnom shvaćanju poslovni broj Su-IV-47/2022 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Člankom 225. stavkom 1. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom na sve navedeno, a osobito prekid zastare kao i činjenicu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. srpnja 2022., razvidno je kako zastara sukladno citiranoj odredbi članka 225. ZOO-a nije nastupila stoga ovaj sud prigovor zastare cijeni kao neosnovan.

12. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe kako je navedeni prigovor u potpunosti neosnovan. Člankom 80. stavkom 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, člankom 84. stavkom 1. ZOO-a propisano je da primatelj ima prema dužniku ista prava koje je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Prema stajalištu ovog suda, a na temelju citiranih odredbi, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Navode tuženika kako pravo na pozivanje na nepoštene i ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču osobno koji je stranka potrošačkog ugovora, a upravo zbog posebnih prava koja se potrošaču daju temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/22. i 59/23. dalje ZZP), sud ocjenjuje paušalnima i neosnovanima. To zato što se sama tražbina korisnika kredita ne mijenja činjenicom ustupa trećoj osobi čak i onda kada ta treća osoba nema svojstvo potrošača. Predmetnim je ugovorom prenesena novčana tražbina i kao takva ona ne predstavlja onu vrstu tražbine koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga pa shodno tome takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati kao svojom vlastitom imovinom. Sud skreće pozornost kako takvo pravno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 5375/2020. Dakle, nedvojbeno je utvrđeno kako predmetni ugovor u ustupu ispunjava sve pretpostavke valjanosti i također da nema zapreke ustupu u odnosu na identitet same tražbine. Zaključno, sud dodatno ističe i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi Rev-1153/2023-2 od 14. siječnja 2024. a prema kojem pravna ili fizička osoba kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba ZZP-a može od potrošačevog dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Iz svih navedenih razloga, sud cijeni prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovanim.

13. U odnosu na navode tuženika kako je korisnik kredita bio uredno i sveobuhvatno informiran o valutnom riziku od strane banke sukladno njezinim obvezama te kako ona nije znala niti mogla znati za eventualni rast tečaja švicarskog franka i nastanak financijske krize pa shodno tome tuženik nije povrijedio svoje obveze prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, sud ističe kako se, na temelju članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. S obzirom da je u predmetu pred ovim sudom poslovni broj P-1401/2012 vođen postupak povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u povodu ništetnosti odredaba ugovora o potrošačkom kreditiranju u određenom vremenskom razdoblju, okončanom pravomoćnom presudom, to sud u ovom postupku obvezuju utvrđenja iz navedene presude. U tom smislu, predmet ovog postupka je individualni restitucijski zahtjev povodom preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odnosno ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu pa sud nije izvodio dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na činjenična utvrđenja iz presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja se tiču valutne klauzule i samog ugovaranja potrošačkog kreditiranja. U navedenom je postupku utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a odnosno čime je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući takve ugovore o kreditu. S obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 4. svibnja 2007., a citiranom presudom utvrđeno je da su ugovori sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. sadržavali ništetnu odredbu, to obuhvaća i ugovor u ovoj pravnoj stvari pa zato navedena utvrđenja obvezuju ovaj sud sukladno članku 502.c ZPP-a. Upravo iz navedenih razloga, u okviru ovog postupka nije bilo potrebno utvrđivati i izvoditi dokaze u odnosu na ništetnosti odredaba navedenog ugovora.

14. U odnosu na navode tuženika kako prednica tužitelja nije vršila sve uplate po kreditu sud ističe kako je uvidom u knjigovodstvenu karticu – prometi po kreditu, a koji je kao isprava izdana i ovjerena od strane tuženika, utvrdio kako je prednica tužitelja vršila uplate anuiteta po navedenom kreditu i to u razdoblju o 8. svibnja 2007. do 1. lipnja 2013. To jasno proizlazi iz navedene isprave gdje su uredno istaknuti podaci o klijentu odnosno prednici tužitelja kao obvezniku i sama dinamika podmirivanja kreditne obveze kroz navedeno vremensko razdoblje. Iz tih razloga navode tuženika sud ocjenjuje paušalnim.

15. Člankom 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne propisuje.

16. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka takve se odredbe ne mogu primijeniti pa tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga, na temelju članka 323. stavka 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

17. U nalazu i mišljenju od 13. rujna 2023. sudski vještak Darko Prpić analizirao je predmetni ugovor o kreditu broj 3209059537/07 od 4. svibnja 2007., ugovor o ustupu tražbine od 3. prosinca 2020. i otplatni plan tuženika za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. lipnja 2007. do 1. lipnja 2013. Sudski vještak utvrdio je kako sveukupna otplata kredita iznosi 28.299,14 CHF od čega na glavnicu otpada iznos od 21.302,60 CHF, a na kamatu iznos od 6.996,54 CHF. Vještak je tablično prikazao razliku između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tako je utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.551,85 EUR. Također, u točki 2. zaključka vještak je izvršio prijeboj manje plaćenih razlika s više plaćenim razlikama s osnove valutne klauzule pa je tako utvrdio da ukupna razlika iznosi 2.545,65 EUR.

18. Pozvan da se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj u podnesku od 12. listopada 2023. navodi kako nema prigovora pa ističe kako unatoč tome što je vještak utvrdio viši iznos pretplate ostaje kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva. Pozvan da se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, tuženik u podnesku od 25. ožujka 2024. također navodi kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Prpića ocjenjujući ga objektivnim, uvjerljivim i u skladu s pravilima struke te u izrađenim u granicama zadataka. Iako nema stručnog znanja za razjašnjenje pojedinih okolnosti u konkretnom predmetu, sud je prihvatio nalaz i mišljenje jer ne nalazi proturječnosti ili nedostatke, a također nije se pojavila niti osnovana sumnja u pravilnost danog nalaza i mišljenja. Dodatno, stranke nisu imale primjedbe na izrađen nalaz i mišljenje vještaka.

20. S obzirom na sve navedeno, sud je zaključio da je korisnik kredita zbog ugovorene ništetne odredbe iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 2.545,65 EUR ukoliko se izvrši prijeboj manje plaćenih razlika s više plaćenim razlikama odnosno iznos od 2.551,85 EUR ako se navedeni prijeboj ne izvrši. Upravo iz tih razloga, a na temelju članka 323. stavka 1. ZOO-a, sud ističe kako je tuženik dužan isplatiti preplaćeni iznos tužitelju. S tim u vezi, tužitelj u svom tužbenim zahtjevom potražuje ukupni iznos od 2.394,00 EUR sa zateznom kamatom pa je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom I/ izreke.

21. Pravo na zatezne kamate od dospijeća glavnice do isplate propisano je člankom 29. ZOO-a i člankom 183. stavkom 1. ZOO-a. Datum zahtjeva utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka odnosno od datuma dospijeća. Stopa zateznih kamata na glavnicu određena je na temelju članka 29. stavka 2. ZOO-a.

22. Odluka o trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te budući da je tužitelj u parnici uspio, tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u cijelosti pri čemu su uzeti u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 8/11., 114/12. dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, trošak podneska od 23. veljače 2023. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 23. svibnja 2023. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9.1. Tarife, trošak podneska od 12. listopada 2023. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8.1. Tarife i trošak zastupanja na ročištu od 1. travnja 2025. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9.1. Tarife. Dakle, ukupno priznat trošak tužitelja iznosi 500 bodova. Kada se navedeni broj bodova pomnoži s vrijednosti boda od 2,00 EUR sukladno Tbr 54. Tarife priznati trošak tužitelja iznosi 1.000,00 EUR što uz PDV iznosi ukupno 1.250,00 EUR. Uz to, tužitelju je priznat i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR i pristojba za tužbu u visini od 35,20 EUR. Zaključno, ukupno priznat trošak tužitelja iznosi 1.685,20 EUR pa je odlučeno kao u točki II/ izreke. Tužitelj je odbijen u dijelu zahtjeva za trošak u odnosu na pristojbu za presudu, jer navedeni trošak nije nastao kao i za podnesak od 1. kolovoza 2023., jer isti trošak nije bio potreban pa je odlučeno kao u točki III/ izreke.

23. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. svibnja 2025.

Sudac

Josip Bilić

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik Mario Jerak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.