Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-399/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice II, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku u Zagrebu, Nehajska ulica 6, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žabi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5258/2024-11 od 21. siječnja 2025., 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5258/2024- 11 od 21. siječnja 2025. u točki I. izreke te u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos od 29. prosinca 2004. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos tekuće od 25. prosinca 2024. do 28. prosinca 2004. i za navedeno sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice II za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos tekuće od 29. prosinca 2004. do 28. prosinca 2004.

III. Odbija se zahtjev tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR (tri stotine šezdeset pet eura pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđeno je da je ništetna (pravilno bi bilo: ništava) odredba čl. 3. ugovora o kreditu od 22. prosinca 2004., solemniziranog po javnom bilježniku Jasni Zorić iz Zagreba, Dugoselska 12, 24. prosinca 2004. pod brojem OU-680/04, zaključenog između tužiteljice i tuženice, u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje plati tuženici naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženici da tužiteljici, u roku od 15 dana, isplati iznos od 370,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (točka II. izreke), naloženo je tuženici da tužiteljici, u roku od 15 dana, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (točka III. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništavosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade od 3,30% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na temelju te ugovorne odredbe.

5. Donošenjem pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti (ništavosti) sporne ugovorne odredbe i isplatom iznosa od 370,26 EUR sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2004. nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2. Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 326. (očitom greškom u pisanju naveden je čl. 326.a) ZPP, u vezi s čl. 186.c ZPP jer prvostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje da tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnošću prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, već da tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude počinje teći zastara predmetne tražbine. Kako se trenutak dospijeća tražbine ne mora nužno poklapati s početkom tijeka zastare, kao što je to ovdje slučaj, to prvostupanjski sud nije primijenio, niti je trebao primijeniti čl. 186.c ZPP, budući da ovdje nije riječ o nedospjeloj tražbini.

5.3. Budući da ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu od 22. prosinca 2004., solemniziran po javnom bilježniku 24. prosinca 2004., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit, radi kupnje auta za osobne potrebe, u iznosu od 17.343,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, s valutnom klauzulom i rokom otplate od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke i s redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog ugovora iznosila 3,55% godišnje,

- da se tužiteljica čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu obvezala prilikom isplate kredita tuženici platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u iznosu od 370,26 EUR,

- da je navedena naknada tužiteljici naplaćena, na način da je iznos od 370,26 EUR ustegnut od ukupnog iznosa odobrenog kredita,

- da je navedena ugovorna odredba unaprijed formulirana i sastavljena od strane tuženika kao banke,

- da tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, da tužiteljica, kao korisnica kredita, nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 59. st. 3., čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4., čl. 84., čl. 85. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te čl. 104. st. 1., čl. 108., čl. 110. i čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi u navedenom dijelu.

9. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da je sporna ugovorna odredba jasna i lako razumljiva, da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, da su troškovi obrade kredita bili jasno i određeno navedeni, u omjeru od 3,30% od iznosa kredita, da je za ocjenu nepoštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu, da je prilikom ocjene postojanja znatne neravnoteže potrebno u obzir uzeti i visinu naplaćene naknade, da sud nije naveo razloge zbog kojih smatra da je tuženik nesavjestan i da je dužan platiti kamatu od 25. prosinca 2004., kao i da je riječ o zabrani manjeg značaja, a ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen te da je stoga tužbeni zahtjev trebalo odbiti, primjenom čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05).

9.1. U odnosu na navedeno treba reći da predmetna ugovorna odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu iz čl. 1065. ZOO, koji se u ovom slučaju, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. ZOO/05, već sporedan, a prema samoj dikciji, odredba čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora pa je u odnosu na spornu ugovornu odredbu dopušteno provesti test poštenosti, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju, sve utvrđene okolnosti – da banka nije prezentirala tužiteljici o kojim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da je ista očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna (pravilno: ništava).

9.2. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

9.3. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali isto tako i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Stoga, iako je prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imala informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev- 818/2023-2).

9.4. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Pritom je potrebno uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora, a prije svega je odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Budući da sama ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu uopće ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih je tuženica tijekom postupka isticala i dokazivala, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10. Što se tiče utvrđivanja postojanja ''znatnije'' neravnoteže, ista se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita, kako to u žalbi navodi tuženica. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora, nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga u odnosu na žalbene navode također treba reći da se zaključak o tome uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ne donosi samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom hoće li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač biti ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

10.1. U skladu s čl. 59. al. 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U ovom slučaju nije sporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. I prema ocjeni ovoga suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Dakle, tuženica je na tužiteljicu prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužiteljice jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, već ista izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, koje okolnost je prvostupanjski sud također imao u vidu i pravilno cijenio.

11. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere. Pritom je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 210. st. 1. ZOO.

12. Spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), kako to u žalbi tvrdi tuženica, već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama) pa se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, unatoč činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta primjeni čl. 107. st. 2. ZOO, koji se u ovom slučaju primjenjuje, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

13. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženici isplaćen iznosi od 370,26 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženicu na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05.

14. Međutim, odlučujući o početku tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica. Naime, navedenu presudu u tom dijelu prvostupanjski sud obrazlaže na način da je iz potvrde o naplaćenoj naknadi vidljivo da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita platila iznos od ukupno 370,26 EUR, ne navodeći datum naplate te naknade, a na taj iznos dosuđuje zateznu kamatu od 25. prosinca 2004., kako je tužbenim zahtjevom traženo. Međutim, u navedenoj potvrdi (list 14 spisa) navedeno je da je predmetna naknada, tada u iznosu od 573,35 CHF ili 370,26 EUR, tužiteljici naplaćena 29. prosinca 2004. pa osnovano tuženik u žalbi navodi da nije jasno zbog čega sud dosuđuje zateznu kamatu od 25. prosinca 2004., iako je naknada naplaćena 29. prosinca 2004. te da presuda o tome ne sadrži razloge.

15. Budući da je bitne činjenice u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva moguće utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu, ispunjeni su uvjeti za donošenje presude iz 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP.

15.1. Iz kontrolnog ispisa unosa korištenja od 29. prosinca 2004. (list 14 spisa) proizlazi da je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 17.343,99 CHF, da je navedeni iznos kredita, prilikom isplate, umanjen za trošak obrade kredita u iznosu od 572,35 CHF / 370,26 EUR (3,30% od 17.343,99 CHF) te da je tužiteljici u konačnici isplaćen kredit u iznosu od 16.771,64 CHF. Iz navedenoga proizlazi da je tuženica navedeni iznos stekla 29. prosinca 2004. pa je dužna platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, sukladno s čl. 214. ZOO, a ne od 25. prosinca 2004., kako je odlučeno pobijanom presudom jer se tuženica, koja je navedeni novčani iznos stekla na temelju ništave odredbe koju je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

16. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. Suprotno žalbenim navodima, donošenjem odluke o parničnom trošku, pravilno je prvostupanjski sud primijenio čl. 155. st. 1. ZPP, u vezi s tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa), kada je tužiteljici za sastavljanje podneska od 14. listopada 2024., podnošenje kojega joj je odobreno rješenjem prvostupanjskoga suda (list 51 spisa), dosudio zatraženi iznos od 250,00 EUR jer se navedenim podneskom tužiteljica obrazloženo očitovala na navode tuženice iz odgovora na tužbu te je navedeni podnesak bio potreban za vođenje parnice. Trošak zastupanja punomoćnika stranke na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao tijekom parničnog postupka pa kako je tužiteljica do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 3. ZPP) stavila određen zahtjev za naknadu troškova pristupa na navedeno ročište (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), a njezin punomoćnik je i pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena, onda je također riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i za koji tužiteljici pripada naknada u dosuđenom iznosu od 125,00 EUR.

17.1. Tužiteljica u konačnici u parnici nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa joj je tuženik, na temelju čl. 154. st. 5. ZPP, dužan nadoknaditi sve troškove, utvrđene pobijanom odlukom u iznosu od 1.231,18 EUR. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava o troškovima postupka trebalo jednako odlučiti pa je odluka suda prvoga stupnja u tom dijelu pravilna.

18. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP, kao u točki II. izreke.

19. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspjela u odnosu na sporedno traženje, ne pripada joj pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka, sukladno s odredbom čl. 154. st. 5., u vezi s čl. 166. st. 1. i 2. ZPP pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor