Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1304/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NB pok. ŽB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Silviji Đerek Matković, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Hrvatske vode pravna osoba za upravljanje vodama, OIB: 28921383001, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 220 zastupanog po punomoćnici JB, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj Pn-202/2019-55 od 22. kolovoza 2024., na sjednici vijeća 8. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Žalbe tužitelja i tuženika se prihvaćaju te su ukida presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj Pn-202/2019-55 od 22. kolovoza 2024. u cijelosti i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.382,40 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 22. kolovoza 2024. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 45.281,60 EUR-a (razlika između zahtijevanih 69.664,00 EUR-a i dosuđenih 24.382,40 EUR-a). Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.475,24 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 22. kolovoza 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj u točkama II. i III. izreke zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijani dio presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe su osnovane.

5. Predmet postupka je, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 69.664,00 EUR-a, a koji zahtjev činjenično temelji na tvrdnji da zbog tuženikovog neodržavanja odvodnog kanala dolazi do izlijevanja vode iz kanala na njegove nekretnine označene kao dio kčbr. [katastarska čestica] i dio kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

6. Prvostupanjski sud, nakon što je konstatirao da je među strankama nesporno:

- da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao dio kčbr. [katastarska čestica] i dio kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi vinograd i voćnjak sa nasadom šljiva i krušaka,

- da tužitelj na predmetnim nekretninama trpi štetu u vidu funkcijskog i biološkog uništenja nasada, te štetu u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti uzgoja i prodaje plodova,

analizom provedenih dokaza (saslušanjem tužitelja kao stranke, saslušanjem svjedoka ŽB, UB, OB i KB, te provedenim uviđajem na licu mjesta i provedenim vještačenjima po mjerničkom vještaku Goranu Kukavici, vještaku agronomske struke Ladi Ramljak i vještaku građevinske- hidrotehničke struke Marijanu Ricovu radi utvrđivanja spornih činjenica vezano za odgovornost tuženika za štetu, protupravnost i postojanje uzročno-posljedične veze između propadanja nasada tužitelja i izlijevanja vode, te visine zahtjeva), kojom utvrđuje slijedeće činjenice:

- da iz nalaza vještaka agronomske i građevinske-hidrotehničke struke, detaljno opisanih pod točkom 11. obrazloženja, proizlazi da je neposredan uzrok propadanja nasada voćaka i vinograda na tužiteljevim nekretninama dotjecanje neprimjerene količine vode i dugo vremensko zadržavanje vode na korijenovima raslinja, a do čega dolazi zbog nepovezanosti promatranog kanala za odvodnju oborinskih voda s lokaliteta "Dila" u Imotskom polju s ostalim dijelom sustava kanala za melioracijsku odvodnju koji postoje na tom lokalitetu, odnosno neodržavanja tog kanala i sustava u koji je taj melioracijski kanal vezan, čime je utvrđena uzročno-posljedična veza,

- da iz nalaza vještaka građevinske-hidrotehničke struke, a koji je svoj nalaz temeljio na geodetskoj snimci uzdužnih profila sustava kanala za odvodnju koji postoje na promatranom lokalitetu ''Dila'' izrađenom po mjerničkom vještaku Goranu Kukavici, proizlazi da je sporni kanal (kanal koji se nalazi uz južni rub makadamske ceste kojom se dolazi do nekretnine tužitelja sa asfaltne ceste Zmijavački most-Šabića most, koji je u dopuni nalaza i mišljenja geodetskog vještaka izvršenoj nakon uklopa tuženikovog katastra voda dostavljenog u DOF-u na kojem je ucrtana mreža kanala za odvodnju na snimku lica mjesta izrađenu po vještaku označen kao ''Š2'') prema opisu i funkciji melioracijskih kanala opisanih u čl. 25. Zakona o vodama građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju III. reda (sabirni te parcelni kanali za prikupljanje voda s poljoprivrednih zemljišta i njihovo odvođenje u građevine za osnovnu melioracijsku odvodnju (melioracijske građevine II. reda), dok je kanal ''MUS1'', a koji se ulijeva u kanal ''Š2'' građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju IV. reda,

- da iz iskaza svjedoka ČB (rukovoditelja tuženikove organizacijske jedinice) proizlazi da je betonske propuste u spornom kanalu (''Š2'' – napomena ovog suda) prije dvadesetak godina izgradila Vodoprivreda Imotski po nalogu Hrvatskih voda i na inicijativu Hrvatskih voda, Ispostave Imotski uz dopuštenje Vodnogospodarskog odjela Hrvatski voda u Splitu, da su Hrvatske vode na zamolbu tužitelja namjeravale izvesti radove vezano za protočnost kanala Š2 na mjestu gdje danas kanala nema između nekretnine tužitelja i sabirnog kanala istočnije od tužiteljeve nekretnine, ali isti zbog imovinsko-pravnih zapreka nije dovršen, te da je tuženik održavao sve kanale na katastru vodotoka Hrvatskih voda (dokument DOF dostavljen po tuženiku) označenih plavom bojom, pa tako i prekinuti kanal (''Š2'') koji vodi prema nekretnini tužitelja,

- da predmetnim spornim kanalom kao melioracijskom građevinom III. reda u vlasništvu jedinice područne samouprave temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o vodama (''Narodne novine'' broj 66/2019, 47/2023) upravlja tuženik,

- da je neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je ocjenom provedenih dokaza utvrđeno da je upravo tuženik obvezan održavati kanale u stanju u kojem isti ne bi bili izvorište opasnosti nastanka štete, pa je tuženikovim propuštanjem održavanja tih kanala ostvareno štetno djelovanje voda na tužiteljevu imovinu,

- da iz nalaza vještaka agronomske struke proizlazi da šteta koja je nastala i ima nastati zbog plavljenja odnosno uništenja voćaka i vinove loze na tužiteljevim nekretninama, te zbog gubitka prinosa kroz razdoblje od 5. lipnja 2018. pa ubuduće do prestanka razdoblja plodonošenja šljiva, krušaka i vinove loze na tužiteljevim nekretninama iznosi 69.664,00 EUR-a,

zaključuje da je tuženik u obvezi popraviti štetu koju tužitelj trpi zbog uzroka koji je tuženik izazvao. Zaključivši da tužitelju pripada pravo na dosudu štete za dospjelo proteklo sedmogodišnje razdoblje (razdoblje od 2018. do 2024.), prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja za iznos od 24.382,40 EUR-a, dok je za preostali iznos od 45.281,60 EUR-a, a koji se odnosi na zbroj godišnje dospijevajućih iznosa kroz preostalo razdoblje plodonošenja nasada i nije dospio do zaključenja glavne rasprave (eventualna buduća šteta koja se ne može dosuđivati unaprijed), odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. Tužitelj u žalbi u bitnome ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih pretpostavki tuženikove izvanugovorne odgovornosti za štetu, pravilno otklonio tuženikove prigovore isticane tijekom postupka te pravilno prihvatio nalaze i mišljenja vještaka agronomske i građevinsko-hidrotehničke struke, te pravilno utvrdio da visina izgubljene zarade (izmakle koristi) tužitelja iznosi 69.664,00 EUR-a, ali je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 1046. i čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) kada je odbio tužbeni zahtjev u preostalom iznosu, jer je nesporno da je ta šteta nastala, izvjesna je, odrediva i precizno određena vještačenjem, radi čega je trebalo tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

8. Tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u svezi činjenica odlučnih za uzrok plavljena tužiteljeve nekretnine i dokaz o odgovornosti tuženika, te i u žalbenoj fazi postupka ustraje na prigovoru promašene pasivne legitimacije. Navodi da je tijekom prvostupanjskog postupka jasno isticao da ne postoji zakonska regulativa koja određuje da su Hrvatske vode ovlaštene za izgradnju građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju na nekretninama u privatnom vlasništvu pozivajući se na odredbe čl. 25., 26., 27. Zakona o vodama (''Narodne novine'' 66/2019, 84/2021 i 47/2023), te da su prema zakonskom određenju Hrvatske vode postojeće predmetne odvodne kanale, tj. građevine za detaljnu melioracijsku odvodnju koji se nalaze na rubnom dijelu odnosno koji okružuju tzv. područje „Krčine“, a njihovu vodu prima kanal „Runovića Jaruga„ ovlaštene samo održavati, a iste kao vrsta vodnih građevina, tj. građevine za detaljnu melioracijsku odvodnju, odnosno za prikupljanje voda sa poljoprivrednih zemljišta - su građevine koje nastaju u suradnji vlasnika ili drugog zakonitog posjednika poljoprivrednog zemljišta i jedinice lokalne samouprave. Obzirom da iz provedenih dokaza (iskaza svjedoka KB) proizlazi da u ovom konkretnom slučaju tužitelj uopće nije izgradio kanal u suradnji s jedinicom lokalne samouprave kojeg bi trebalo održavati, jer su ga u tome spriječili suvlasnici susjednih nekretnina, kao i da sve kanale koji se vode u katastru vodotoka u Hrvatskim vodama (na skici priloženoj spisu označeni plavom bojom) održavaju Hrvatske vode, jasno je da ne postoji dokazana uzročno-posljedična veza između štete i djelovanja odnosno propuštanja djelovanja tuženika. Ukazuje da je prvostupanjski sud uzeo kao jedine vjerodostojne dokaze na kojima je utemeljio odluku nalaze i mišljenja vještaka Marijana Ricova i Lade Ramljak, iako je na iste tuženik uložio osnovane prigovore koje sud nije razmotrio (Marijan Ricov je vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina, a sud ga je imenovao za hidrotehničko vještačenje i nije uvidio da isti nije kompetentan za predmetni spor, dok je vještak Lada Ramljak na pitanje da li je bilo rizično se upustiti u sadnju predmetnih poljoprivrednih kultura unatoč činjenici nepostojanja kanala na tom području odgovorila da to prelazi granice njezine kompetencije jer je to domena vještaka građevinske struke).

9. Prema odredbi čl. 25. st. 2. toč. 1. Zakona o vodama (''Narodne novine'' broj 66/2019, 84/2021, 47/2023, dalje: ZoV) građevine za melioracijsku odvodnju su kanali s pripadajućim crpnim stanicama, drenažama, betonskim propustima, čepovima, sifonima, stepenicama, brzotocima, oblagama za zaštitu od erozija, ustavama i drugim pripadajućim građevinama, uređajima i opremom i dijele se na:

2. građevine za detaljnu melioracijsku odvodnju:

2.1. melioracijske građevine III. reda - sabirni te parcelni kanali za prikupljanje voda s poljoprivrednih zemljišta i njihovo odvođenje u građevine za osnovnu melioracijsku odvodnju (melioracijske građevine II. reda) i

2.2. melioracijske građevine IV. reda - parcelni ili detaljni kanali za neposredno prikupljanje voda s poljoprivrednih zemljišta odnosno drugih čestica i njihovo odvođenje u melioracijske građevine III. reda.

Odredbom čl. 27. st. 2. ZoV-a propisano je da građevinama za detaljnu melioracijsku odvodnju u vlasništvu jedinca područne (regionalne) samouprave upravljaju Hrvatske vode, time da je u stavku 7. istog članka propisano da se pod upravljanjem u smislu tog članka smatraju poslovi investitora gradnje vodnih građevina, njihovo održavanje, čuvanje i korištenje za namjene kojima vodne građevine službe. Odredbom čl. 30. st. 2. ZoV-a propisano je da se gradnja i održavanje građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju u vlasništvu jedinica područne (regionalne) samouprave provodi prema Planu upravljanja vodama. Odredbom čl. 44. st. 2. ZoV-a određeno je da za upravljanje vodama na godišnjoj razini Hrvatske vode donose Plan upravljanja vodama.

10. Dovodeći citirane zakonske odredbe u vezu s nalazom vještaka prema kojem je sporni kanal označen kao ''Š2'' melioracijska građevina III. reda, te iskazima svjedoka ŽB, UB i NBH, koji su u bitnome iskazivali da je sporni kanal Š2 ranije bio spojen sa drugim kanalom koji vodi kroz lokalitet Lokve, a koji se kanal spajao sa kanalom ''Krčina'', ali da prije nekoliko godina prilikom produbljivanja (radove produbljivanja kanala izvodilo je poduzeće Katić, koje su angažirale Hrvatske vode) taj kanal nije obnovljen u cijelosti i da od tada plavi okolno područje uključujući i nekretnine tužitelja, kao i iskazom svjedoka ČB (inženjera u ispostavi tuženika) koji je iskazivao da je tuženik održavao i sada sporni kanal Š2, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji neosnovanim i zaključio da je tuženik obvezan naknaditi tužitelju štetu. Naime, i prema ocjeni ovog suda iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je sporni kanal Š2 pod upravljanjem tuženika, te ga je tuženik u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZoV-a dužan održavati na način da služi svojoj namjeni, što evidentno tuženik nije činio, te je zbog tog neodržavanja došlo do izlijevanja voda i plavljenja nekretnina tužitelja. Stoga su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenoj fazi postupka osporava svoju pasivnu legitimaciju neosnovani.

11. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa izgubljene dobiti (izmakle koristi) za preostalo razdoblje plodonošenja nasada jer se radi o eventualnoj budućoj šteti, a kako to osnovano ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

12. Naime, prema odredbi čl. 1089. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koje se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi potrebno je kumulativno ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavki: - da očekivana korist nije ostvarena, - da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena da nije bilo štetnog događaja (da je izvjesna i vjerojatna po redovitom tijeku stvari) i – da je dopuštena osnova po kojoj bi bila ostvarena.

13. Kako je vještak poljoprivredne struke u svom nalazu utvrdio izmaklu korist u visini vrijednosti izgubljenih plodova do kraja plodonošenja, to je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 1089. ZOO-a te ocjenom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, povezujući isti s iskazom tužitelja utvrditi da li su ispunjene pretpostavke za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi propisane citiranom zakonskom odredbom.

14. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je 2013. iz voćnjaka i vinograda ubrao 30% očekivanog prihoda, a preostalih godina od tada pa nadalje da je ubirao otprilike 10% od onoga što je očekivao da će ubrati da nije bilo plavljenja, pa imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja poljoprivrednog vještaka ne proizlazi da je vještak za razdoblje od 5. lipnja 2018. do prestanka razdoblje plodonošenja uzeo u obzir i iskaz tužitelja o djelomičnom ostvarivanju prinosa niti se očitovao o vrijednosti tog ostvarenog prinosa, to se za sada činjenično stanje ne može smatrati pravilno i potpuno utvrđenim jer prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice za primjenu odredbe čl. 1089. ZOO-a.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je prihvatiti žalbe kao osnovane te primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke, a posljedično tome i u odluci o trošku (točka III. izreke) te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka provesti sve do sada predložene dokaze, te dopunski saslušati vještaka poljoprivredne struke radi utvrđivanja odlučnih činjenica za primjenu odredbe čl. 1089. ZOO-a, a kako je to ukazano u točkama 12. do 14. obrazloženja ove odluke, nakon čega će provedene dokaze ocijeniti na način kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, te novom odlukom odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja dajući za istu jasne razloge kako bi se povodom eventualne žalbe mogla ispitati. U novoj odluci prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.

U Varaždinu, 8. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun