Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž R-6/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sartura d.o.o., OIB:27334333242, Zagreb, Lendavska ulica 16a, kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Batarelo, Dvojković, Vuchetich u Zagrebu, protiv tuženika FK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Mikuličić, Lončarić, Bahun i Topić u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 2. travnja 2024. broj Pr-1085/2022-31, u sjednici vijeća 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od

2. travnja 2024. broj Pr-1085/2022-31.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Nalaže se Tuženiku FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti Tužitelju SARTURA d.o.o., Zagreb, Lendavska ulica 16A, OIB: 27334333242 iznos od 139.800,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. kolovoza 2021. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se Tuženiku FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti Tužitelju SARTURA d.o.o., Zagreb, Lendavska ulica 16A, OIB: 27334333242 iznose kako slijedi:

- iznos od 248,79 eura sa zateznom kamatom od 10. rujna 2021. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2021. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 2. studenog 2021. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2021. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 14. siječnja 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 15. veljače 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. travnja 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 2. svibnja 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. rujna 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 3. listopada 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 2. studeni 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. prosinac 2022. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 2. siječnja 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. veljače 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 3. travnja 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 2. svibnja 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 5. srpnja 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 2023. pa do isplate,

- iznos od 514,17 eura sa zateznom kamatom od 1. rujna 2023. pa do isplate, a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se Tuženiku FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi Tužitelju SARTURA d.o.o., Zagreb, Lendavska ulica 16A, OIB: 27334333242, trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.",

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.250,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 02.04.2024.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana."

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), te predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tužitelja i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorne kazne radi povrede ugovorne zabrane natjecanja i isplate doprinosa koje je tužitelj platio u korist tuženika u razdoblju od kolovoza 2021. do kolovoza 2023. kada mu je isplaćivao naknadu plaće.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka zasnovan radni odnos temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 16. srpnja 2015. (u daljnjem tekstu: Ugovor o radu) za obavljanje poslova radnog mjesta programera, da je u čl. 13. ugovoreno da tuženiku pripada pravo na bruto plaću u iznosu od 6.020,43 kn, dok je u čl. 19. navedeno da tužitelj kao poslodavac i tuženik kao radnik ugovaraju da se tuženik ne smije zaposliti dvije godine nakon prestanka radnog odnosa kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s tužiteljem i da ne smije za svoj račun ili račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s tužiteljem, a da je tužitelj preuzeo obvezu tuženiku isplaćivati naknadu plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja u visini polovice prosječne plaće isplaćene tuženiku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, kao i da je ugovoreno da ukoliko tuženik povrijedi ugovornu zabranu natjecanja da je u obvezi isplatiti tužitelju ugovornu kaznu u visini 6 plaća koje su mu isplaćene u posljednjih 6 mjeseci prije prestanka radnog odnosa

- da je 10. svibnja 2021. između stranaka sklopljen Dodatak I Ugovora o radu (u daljnjem tekstu: Dodatak) koji je stupio na snagu 1. lipnja 2021., te kojim je izmijenjena ugovorna odredba o visini plaće na način da će plaća tuženika ubuduće iznositi 20.000,00 kn

- da je između stranaka prestao radni odnos 16. kolovoza 2021. na zahtjev tuženika koji je tužitelj prihvatio

- da je tuženik osporio pravo tužitelja na isplatu ugovorne kazne navodeći da je čl. 19. Ugovora o radu ništetna ugovorna odredba sukladno čl. 102. st. 6. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., u daljnjem tekstu: ZR) jer je ugovorena plaća između stranaka u vrijeme sklapanja Ugovora o radu bila niža od prosječne bruto plaće zaposlenih u RH koja je za 2015. iznosila 8.055,00 kn ("Narodne novine" br. 22/16.)

- da činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak kojim je ugovorena viša plaća nije od utjecaja na valjanost čl. 19. Ugovora o radu kojim je ugovorena zabrana natjecanja s obzirom da ništetna ugovorna odredba ne može konvalidirati

- da je tužitelj isplaćivao tuženiku naknadu plaće sukladno čl. 19. Ugovora o radu i da je tuženik novčane iznose vraćao tužitelju sukcesivno kako su mu isplaćivani na račun,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 139.800,00 kn s osnova ugovorne kazne jer je čl. 19. Ugovora o radu ništetna ugovorna odredba temeljem čl. 102. st. 6. ZR, kao i da nema pravo na povrat isplaćene naknade plaće jer mu je tuženik vratio novčane iznose koje mu je po tom osnovu isplatio pa je odbio zahtjev tužitelja, dok je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP obvezao tužitelja naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 10.250,00 EUR sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

7. U žalbi tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio pravu volju stranaka prilikom sklapanja Dodatka sukladno čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da nije utvrdio je li namjera ugovornih strana bila samo promijeniti odredbe o plaći ili je namjera bila ponovno ugovoriti sve ostale odredbe iz Ugovora o radu, zastupajući tezu da su stranke potpisom Dodatka potvrdile da su suglasne s primjenom svih ostalih odredaba onako kako su navedene u Ugovoru o radu. Stoga smatra da za sud nije trebala biti sporna činjenica je li sklapanjem Dodatka konvalidirala ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o radu, nego je trebala biti sporna činjenica jesu li stranke sklapanjem Dodatka imale namjeru ponovno ugovoriti zabranu natjecanja. Nadalje, smatra da je sud pogrešno pravno okvalificirao zahtjev tužitelja kojim traži vraćanje novčanog iznosa u visini razlike između bruto i neto iznosa naknade plaće kao – stjecanje bez osnova (kako je tužitelj isti okvalificirao), već je trebalo isti okvalificirati kao zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio plaćanjem doprinosa na i iz naknade plaće, s obzirom da je tuženik primljene neto iznose naknade plaće vratio tužitelju. Sud nije proveo predložene dokaze tužitelja radi utvrđivanja zajedničke namjere i volje ugovornih stranaka, opisujući da ako je volja ugovornih stranaka bila u trenutku sklapanja Ugovora o radu da se ugovori zabrana natjecanja kada je tuženik tek zasnovao radni odnos i za isti nije imao znanja ni iskustva, da je nakon što je ista stekao i ostvario poslovne kontakte s klijentima u radu kod tužitelja gotovo 6 godina sigurno postojala ista namjera stranaka, rukovodeći se da je ratio ugovaranja zabrane natjecanja zaštita poslodavca od štete koja mu prijeti odlaskom radnika. Nadalje, ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što nije donio presudu zbog ogluhe za čije donošenje su bile ostvarene pretpostavke jer je tuženik 2. lipnja 2022. zaprimio rješenje kojim se poziva dostaviti odgovor na tužbu uz tužbu i da je odgovor na tužbu dostavio tek 17. rujna 2022., na što je tužitelj ukazivao u podnescima od 20. srpnja 2022. i 5. travnja 2023. i na koje se sud nije osvrnuo. Isto tako smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nije utemeljena na pravilima logičkog razmišljanja i nije valjano obrazložena, s obzirom da je iz obrazloženja evidentno da sud "u dva kratka paragrafa" navodi da je plaća bila ugovorena u nižem iznosu od prosječne plaće, a da povećanje plaće ne predstavlja konvalidaciju ništetne odredbe, dok ne daje argumentaciju o tvrdnjama tužitelja da ugovorna zabrana natjecanja nije ništetna, pa obrazloženje presude ne sadrži pravno relevantne činjenice koje je tužitelj tijekom postupka iznosio, pri čemu je povrijeđena i odredba čl. 338. st. 4. ZPP. Bitna povreda je počinjena i time što sud nije proveo dokazne prijedloge tužitelja, niti iznio razloge zašto ih nije proveo. Naime, od 16 predloženih dokaza za saslušanje svjedoka koje je tužitelj predložio na pripremnom ročištu 9. listopada 2023., sud je proveo samo saslušanje 2 svjedoka, pa kako nije iznio razloge zbog čega nije proveo preostale dokaze to smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio volju stranaka prilikom sklapanja Dodatka o kojoj se tuženik izjasnio u svojem iskazu na raspravi 5. prosinca 2023., ukazujući da tužitelj nije bio svjestan ništetnosti ugovorne zabrane natjecanja iz čl. 19. Ugovora o radu sve dok mu tuženik na ništetnost te ugovorne odredbe (i da se istom ne smatra vezan) nije ukazao nakon prestanka radnog odnosa, pa tako istog nije bio svjestan niti u vrijeme sklapanja Dodatka. Osim toga navodi da je netočna tvrdnja tužitelja da mu je rješenje kojim se poziva dostaviti odgovor na tužbu uz tužbu dostavljeno 2. lipnja 2022., nego mu je isto dostavljeno 9. rujna 2022. i da je odgovor na tužbu dostavio 17. rujna 2022. u određenom roku pa nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe.

9. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tužitelja ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni sadržaju provedenih dokaza, te nema nedostataka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu zakonitost.

9.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer obrazloženje presude sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba, kao niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 292. st. 4. ZPP jer to što sud nije naveo razloge zašto nije proveo preostale dokaze, u situaciji kada je na temelju provedenih dokaza i očitovanja stranaka do zaključenja prethodnog postupka utvrdio pravno relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva, nije od utjecaja na zakonitost presude.

9.2. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju tužitelj sadržajno ukazuje navodeći da mu nije omogućeno dokazivanje prave namjere stranaka prilikom sklapanja Dodatka jer sud nije proveo sve predložene dokaze tužitelja, s obzirom da dokazi nisu predloženi na okolnost utvrđivanja volje i namjere stranaka prilikom sklapanja Dodatka, već na okolnost da je tuženik povrijedio ugovornu zabranu natjecanja.

9.3. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz razloga što sud nije donio presudu zbog ogluhe, pri čemu nije jasno na koju bitnu povredu s tim u vezi tužitelj ukazuje kada čl. 331.b ZPP ne propisuje dužnost suda u donošenju presude zbog ogluhe, dok u konkretnom slučaju kada je tuženik u određenom roku dostavio odgovor na tužbu nije uopće postojala zakonska mogućnost suda donijeti presudu zbog ogluhe, s time da je tuženik primio rješenje suda kojim se poziva dostaviti odgovor na tužbu (uz tužbu) 9. rujna 2022. što je evidentno iz povratnice na listu 244 spisa i stanja u eSpisu (a ne kako tužitelj navodi 2. lipnja 2022.).

9.4. Ispitivanjem presude i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Kako je plaća tuženika u čl. 13. Ugovora o radu ugovorena u bruto iznosu od 6.020,43 kn, dok je prema podacima Državnog zavoda za statistiku prosječna bruto plaća po zaposlenom u RH za 2014. iznosila 7.953,00 kn, a za 2015. je iznosila 8.037,00 kn, te povezujući isto s čl. 102. st. 1. ZR koji propisuje da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem i da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja), dok st. 6. citirane zakonske odredbe propisuje da je ugovor iz stavka 1. toga članka ništetan ako ga sklopi maloljetnik ili radnik koji u vrijeme sklapanja toga ugovora prima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je čl. 19. Ugovora o radu ništetna ugovorna odredba temeljem čl. 322. st. 1. ZOO s obzirom da je ugovorena protivno čl. 102. st. 6. ZR.

11. Primjenom čl. 326. ZOO ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen i kada se ništetnost ne može isticati.

11.1. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da time što je u Dodatku izmijenjena ugovorna odredba o visini plaće nije konvalidirala ništetna odredba iz čl. 19. Ugovora o radu. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor (ugovorna odredba) ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni jer se ne radi o zabrani manjeg značaja kada se prigovor ništetnosti ne bi mogao isticati.

11.2. Osim toga pravilno je stajalište tuženika da to što je u čl. 4. Dodatka navedeno cit.: "Sve ostale odredbe Osnovnog ugovora ostaju na snazi i primjenjuju se u cijelosti" ne znači da je ostala na snazi ništetna ugovorna odredba, s obzirom da ništetna ugovorna odredba ne proizvodi pravni učinak od trenutka kada je Ugovor o radu sklopljen (ex tunc) pa niti sklapanjem Dodatka takva odredba nije mogla "ostati na snazi".

12. Vezano uz žalbene tvrdnje da sud nije utvrdio namjeru i volju stranaka prilikom sklapanja Dodatka, smatrajući logičnim da je tužitelj imao pravnog interesa ugovoriti zabranu natjecanja nakon što je tuženik proveo na radu kod tužitelja 6 godina i stekao određena znanja, iskustva i poslovne kontakte, valja istači da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka činjenično nije tvrdio da je namjera ugovornih strana prilikom sklapanja Dodatka bila ugovoriti zabranu natjecanja i na te okolnosti nije uopće predlagao izvođenje dokaza.

12.1. Naime, iz stanja u spisu je evidentno da je tužitelj predlagao izvođenje materijalnih i personalnih dokaza - radi utvrđivanja činjenica da je tuženik povrijedio ugovornu zabranu natjecanja na način da je obavljao poslove iz djelatnosti tužitelja i pružao usluge poslovnim partnerima tužitelja u okviru svog obrta. Iz stanja u spisu proizlazi da nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu istakao da je čl. 19. Ugovora o radu ništetna ugovorna odredba, da je tužitelj u očitovanju na odgovor na tužbu od 5. travnja 2023. inzistirao da sud donese presudu zbog ogluhe (podnesak od 5. travnja 2023.) smatrajući da su za isto bile ispunjene zakonske pretpostavke. Tužitelj je u tužbi i na pripremnom ročištu 9. listopada 2023. (kada je zaključen prethodni postupak) predlagao saslušanje svjedoka i stranaka isključivo radi utvrđivanja činjenica - da je tuženik povrijedio ugovornu zabranu natjecanja.

13. Dakle, do zaključenja prethodnog postupka tužitelj nije tvrdio da je namjera i volja stranaka prilikom sklapanja Dodatka bila ugovaranje zabrane natjecanja, niti je na tu okolnost predlagao provođenje dokaza. Kako je tuženik istakao razlog ništetnosti čl. 19. Ugovora o radu u odgovoru na tužbu, a da je tužitelj osporavao razloge ništetnosti isključivo tvrdnjom da ugovorna zabrana natjecanja obvezuje tuženika jer je Dodatkom konstatirano da „sve ostale odredbe Ugovora o radu ostaju na snazi“, te kako činjenično nije tvrdio da je namjera stranaka bila održati na snazi ugovornu zabranu natjecanja, to valja zaključiti da su žalbene tvrdnje o namjeri i volji stranaka da se Dodatkom (ponovno) ugovori zabrana natjecanja nove činjenice koje tužitelj nije ovlašten isticati u žalbi primjenom čl. 352. st. 1. ZPP.

14. Tuženik je u iskazu od 5. prosinca 2023. opisao da je Dodatak sklopljen radi izmjene Ugovora o radu o visini plaće i da je dogovor stranaka bio samo u vezi visine plaće, dok svjedok ŠK koji je u ime tužitelja potpisao Dodatak u svojem iskazu od 5. veljače 2024. uopće ne opisuje namjeru i volju stranaka prilikom sklapanja Dodatka. Pritom valja ukazati da čl. 102. st. 4. ZR propisuje da se ugovor o zabrani natjecanja mora sklopiti u pisanom obliku. Dakle, s obzirom da ništetna odredba iz čl. 19. Ugovora o radu ne može konvalidirati sklapanjem samog Dodatka jer su nakon izmjene Ugovora o radu ostale na snazi samo valjane odredbe koje su proizvodile pravni učinak, kao i da su stranke morale ponovno ugovoriti zabranu natjecanja u Dodatku ukoliko su tu namjeru imale jer se ugovor o zabrani natjecanja mora sklopiti u pisanom obliku (čl. 102. st. 4. ZR), to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se potraživanje tužitelja za isplatu ugovorne kazne temelji na ništetnoj odredbi i da zahtjev u tom dijelu nije osnovan.

15. U toj situaciji za ocjenu osnovanosti zahtjeva nisu relevantni razlozi je li tuženik povrijedio ugovornu zabranu natjecanja, niti je na te okolnosti bilo potrebno provođenje dokaza, pa iako prvostupanjski sud nije naveo razloge radi kojih je odbio provođenje daljnjih dokaza može se zaključiti iz sadržaja preostalog obrazloženja da je na temelju provedenih dokaza činjenično stanje bilo raspravljeno u dovoljnoj mjeri za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.

16. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i povrat novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku s osnova naknade plaće u razdoblju od kolovoza 2021. do kolovoza 2023., s time da je u tužbi opisao da mu je tuženik vratio neto iznose naknade, a sada u žalbi opisuje da se utuženi iznosi odnose na razliku između bruto i neto iznosa naknade plaće, odnosno „na doprinose koje je platio u korist tuženika“, tvrdeći da se radi o šteti koju trpi i da je sud njegov zahtjev trebao pravno okvalificirati kao zahtjev za naknadu štete, a ne kao zahtjev za isplatu temeljem stečenog bez osnove.

17. Kako je tužitelj isplaćivao tuženiku naknadu plaće temeljem ništetnog čl. 19. Ugovora o radu, te da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora (tako i ugovorne odredbe) u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, to je prvostupanjski sud zahtjev tužitelj pravilno okvalificirao kao zahtjev za isplatu temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO. Međutim, kako je nesporno tuženik vratio tužitelju sve iznose koje je primio s osnova neto naknade plaće, a što tužitelj potvrđuje i u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na plaćene doprinose, ali ne iz razloga koje sud opisuje u obrazloženju (jer doprinose tuženik nije vratio tužitelju).

18. Naime, tužitelj koji je isplatio tuženiku naknadu plaće je obveznik obračunavanja i obveznik plaćanja svih doprinosa primjenom čl. 111. st. 2. u vezi čl. 114. st. 1. toč. 4. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" br. 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16., 106/18., 33/23., 114/23., 152/24.), ali u slučaju plaćanja doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala isti nije ovlašten zahtijevati povrat plaćenih iznosa od tuženika, već je iste ovlašten zahtijevati od primatelja uplata po tom osnovu. Identično pravno stajalište izraženo je u rješenju VSRH od 4. listopada 2022. broj Rev-1308/2021.

19. Slijedom navedenog ovaj sud je odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu ugovorne kazne i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu plaćenih doprinosa u korist tuženika.

20. Odluku o troškovima postupka tužitelj pobija u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari sadržajno ne iznoseći žalbene razloge, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je odbio žalbu tužitelja i potvrdio toč. II. izreke presude.

21. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika primjenom čl. 155. st. 1. ZPP s obzirom da podnošenje odgovora na žalbu nije bilo potrebno za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek