REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-279/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koga zastupa opunomoćenik Domagoj Miličević, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika Addiko bank, d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri, Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i dovršene glavne javne rasprave 27.ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika opunomoćenika Ivana Dundovića odvjetnika u Požegi i zamjenika opunomoćenika tuženika Marka Brekala odvjetnika u Požegi, 8.svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 1.Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju, Tomić Ivanu, 34322 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 12.073,93 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 5140030250-69700015505/2006. sklopljenom na dan 24. srpnja 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

18,24 EUR od 11.06.2012. pa do isplate

305,79 EUR od 14.07.2012. pa do isplate

307,29 EUR od 13.08.2012. pa do isplate

286,94 EUR od 13.09.2012. pa do isplate

299,29 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

307,18 EUR od 05.11.2012. pa do isplate

304,18 EUR od 14.12.2012. pa do isplate

282,59 EUR od 17.01.2013. pa do isplate

289,24 EUR od 20.02.2013. pa do isplate

288,67 EUR od 15.03.2013. pa do isplate

309,33 EUR od 15.04.2013. pa do isplate

278,11 EUR od 20.05.2013. pa do isplate

273,97 EUR od 15.06.2013. pa do isplate

274,69 EUR od 17.07.2013. pa do isplate

278,22 EUR od 19.08.2013. pa do isplate

284,94 EUR od 16.09.2013. pa do isplate

291,92 EUR od 22.10.2013. pa do isplate

293,78 EUR od 18.11.2013. pa do isplate

307,42 EUR od 19.12.2013. pa do isplate

295,59 EUR od 18.01.2014. pa do isplate

310,84 EUR od 19.02.2014. pa do isplate

316,82 EUR od 19.03.2014. pa do isplate

308,30 EUR od 19.04.2014. pa do isplate

300,99 EUR od 20.05.2014. pa do isplate

303,82 EUR od 23.06.2014. pa do isplate

312,31 EUR od 21.07.2014. pa do isplate

316,75 EUR od 19.08.2014. pa do isplate

320,38 EUR od 29.09.2014. pa do isplate

327,01 EUR od 22.10.2014. pa do isplate

332,58 EUR od 27.11.2014. pa do isplate

330,95 EUR od 31.12.2014. pa do isplate

335,09 EUR od 29.01.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 18.02.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 31.03.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 23.04.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 30.05.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 30.06.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 31.07.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 31.08.2015. pa do isplate

335,09 EUR od 30.09.2015. pa do isplate

2.Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju, Tomić Ivanu, 34322 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 25. siječnja 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

7,22 EUR od 18.10.2006. do 30.09.2015

1,33 EUR od 20.03.2008. do 30.09.2015

50,17 EUR od 01.11.2008. do 30.09.2015

56,09 EUR od 01.01.2009. do 30.09.2015

64,19 EUR od 01.02.2009. do 30.09.2015

68,28 EUR od 01.03.2009. do 30.09.2015

58,58 EUR od 01.04.2009. do 30.09.2015

57,17 EUR od 04.05.2009. do 30.09.2015

41,96 EUR od 01.06.2009. do 30.09.2015

28,59 EUR od 01.07.2009. do 30.09.2015

33,26 EUR od 01.08.2009. do 30.09.2015

43,18 EUR od 01.09.2009. do 30.09.2015

37,52 EUR od 01.10.2009. do 30.09.2015

32,41 EUR od 03.11.2009. do 30.09.2015

44,67 EUR od 02.12.2009. do 30.09.2015

56,66 EUR od 04.01.2010. do 30.09.2015

67,53 EUR od 19.02.2010. do 30.09.2015

87,58 EUR od 26.03.2010. do 30.09.2015

81,76 EUR od 03.05.2010. do 30.09.2015

105,10 EUR od 14.05.2010. do 30.09.2015

119,90 EUR od 09.06.2010. do 30.09.2015

120,71 EUR od 29.07.2010. do 30.09.2015

117,25 EUR od 09.08.2010. do 30.09.2015

196,10 EUR od 15.09.2010. do 30.09.2015

162,07 EUR od 15.10.2010. do 30.09.2015

157,61 EUR od 22.11.2010. do 30.09.2015

222,19 EUR od 16.12.2010. do 30.09.2015

210,02 EUR od 28.01.2011. do 30.09.2015

194,28 EUR od 16.02.2011. do 30.09.2015

208,31 EUR od 28.03.2011. do 30.09.2015

204,04 EUR od 22.04.2011. do 30.09.2015

236,62 EUR od 18.05.2011. do 30.09.2015

276,46 EUR od 11.06.2011. do 30.09.2015

351,97 EUR od 19.07.2011. do 30.09.2015

359,94 EUR od 19.08.2011. do 30.09.2015

303,21 EUR od 20.09.2011. do 30.09.2015

272,95 EUR od 10.10.2011. do 30.09.2015

272,15 EUR od 21.11.2011. do 30.09.2015

282,71 EUR od 01.12.2011. do 30.09.2015

308,52 EUR od 19.01.2012. do 30.09.2015

315,00 EUR od 07.02.2012. do 30.09.2015

304,46 EUR od 15.03.2012. do 30.09.2015

301,57 EUR od 11.04.2012. do 30.09.2015

307,91 EUR od 10.05.2012. do 30.09.2015

299,58 EUR od 11.06.2012. do 30.09.2015

3.Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6,OIB:14036333877, da tužitelju VĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.,29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). "

II Nalaže se tužitelju RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 15 dana naknaditi tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska Avenija 6 troškove parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 EUR ( slovima: tisuću tri stotine dvanaest eura pedeset centi ) od presuđenja sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1.Tužba je ovom sudu podnesena 9.lipnja 2023., u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika radi isplate s osnove nepripadno isplaćenog na temelju ugovora o kreditu u CHF. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženika sklopili 24.srpnja 2006. ugovor o kreditu broj 5140030250-69700015505/2006 (dalje:Ugovor), da je tim Ugovorom tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 215.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti.

1.1. Tužitelj tvrdi da je potrošač iz ugovora o kreditu pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Tužitelj ovu tužbu podnosi naslovnom sudu na temelju odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku („Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe“), budući je riječ o sporu protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, pa je pored suda općemjesne nadležnosti za tuženika nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

1.3. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.4. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.5. Nadalje navodi da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno je pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-AdriaBank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.7. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.

1.8. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe. Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena.

2.1. Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne. Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno na temelju Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 5140030250-69700015505/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Aneks) sklopljenim između stranaka ovog spora sukladno ZID ZPK.

2.2. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla.

2.4. Tuženik nadalje iskazuje da osnovni ugovor nije potrošački ugovor te da tužitelj ne uživa pravnu zaštitu s osnove ZZP'03 obzirom da tužitelj nije uopće potrošač, a Osnovni ugovor o kreditu nije uopće potrošački kredit. Prema definiciji iz ZZP'03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Druge osobe koje nisu obuhvaćene spomenutom definicijom potrošača nemaju pravo pozivati se na potrošačke propise.

2.5. Ukoliko sud prihvati vještačenje, tuženik predlaže da vještak u nalazu i mišljenju iskaže razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) i u odnosu na ta razdoblja ističe prigovor prijeboja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu broj 5140030250-69700015505/2006 od 24.srpnja 2006., u dodatak ugovora o kreditu od 25.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka IĐ od 11.prosinca 2024., saslušao je tužitelja, sudskog vještaka, osobnog bankara BĐ i svjedoka OĐ u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa od 11.528,31 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama radi isplate s osnove nepripadno isplaćenog iznosa na temelju ugovora o kreditu broj 5140030250- 69700015505/2006 od 24.srpnja 2006. a kojim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 215.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U činjeničnoj osnovi tužbe tužitelj se pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik.

6.Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije IĐ, mag. oec., tužitelj je podneskom od 14.prosinca 2024. naveo kako prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te da na isti nema primjedbi, te je zatim uredio tužbeni zahtjev na način da nadalje potražuje 12.073,93 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose. U navedenom nalazu i mišljenju navedeno je da je tužitelj na dan 30.09.2015. god. (do konverzije) manje platio iznos od 586,90 EUR.

7.Među parničnim strankama nije sporno da su tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 215.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, rok otplate 19 godina, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene. Nije sporno da su stranke 25. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora, tj. Ugovor o konverziji.

8.Sporno u postupku je ostalo razjasniti je li tužitelj potrošač ili poduzetnik koji se ne bi mogao podvesti pod pojam prosječnog potrošača, kao i to postojanje pravnog interesa tužitelja, prigovor zastare te prigovor prijeboja.

9. U odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeno je da tužitelj, kao osoba ovlaštena za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa, ima pravni interes za vođenje spora za zaštitu takvih interesa i prava. Pritom sud posebno naglašava kako takav pravni interes općenito i načelno postoji, unatoč tome što je zakon dopustio konverziju kredita iz CHF-a u odgovarajući kredit u eure. Takvo stajalište VSRH pravda time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima, zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Sud potom zaključuje kako „U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka“. Drugim riječima, u toj je presudi VSRH zapravo kazao da postoji pravni interes za vođenje postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer je jednostavno moguće da ima korisnika kredita koji nisu iskoristili svoje pravo na konverziju. Time VSRH nije zauzeo stajalište suprotno onome što je dosad bilo argumentirano o učincima konverzije. Slijedom navedenog, Sud nije odbacio tužbeni zahtjev jer postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10.Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

11. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

12.Međutim, da bi se tužitelj mogao pozivati na navedene zakonske odredbe, pa i utvrđenja iz kolektivnih presuda, potrebno je da u sklapanju pravnog posla, konkretno Ugovora o kreditu sudjeluje kao potrošač. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Dakle, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava ZZP, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, po ocjeni ovoga suda pojam „potrošač“ treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovorom, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivni položaj pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih, a koji pravni stav je zauzeo i Sud Europske unije u presudi broj C-630/2017.

14. Ovaj sud je čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da je tužitelj predmetni kredit podignuo za kupnju poslovnog prostora i adaptacije kuće, s tim da sud iz predloženih i izvedenih dokaza nije mogao utvrditi za koji iznos je korišten za kupnju poslovnog prostora a koji za adaptaciju kuće. Saslušan na glavnoj raspravi osobni bankar BĐ iskazao je da zbog proteka vremena se ne može sjetiti pojedinosti koje su prethodile sklapanju navedenog ugovora, već može dati samo općenite informacije kako su se ugovori sklapali. Svjedok OĐ iskazao je da je kredit podignut za adaptaciju kuće u [adresa] gdje je živio zajedno s tužiteljem kao i jednim dijelom za kupovinu poslovnog prostora u [adresa]. Naveo je da je realizacijom kredita postao suvlasnik od ½ dijela poslovnog prostora u [adresa] koji je kupio od njegova kuma, ali ne zna za koji iznos. Tužitelj je na glavnoj raspravi naveo da je podigao kredit u svrhu adaptacije kuće, kao i kupnje poslovnog prostora. Zbog proteka vremena nije mogao reći koliko je iznosila kupoprodajna cijena poslovnog prostora, ali na upit zamjenika opunomoćenika tuženika naveo je da je iznajmljivao poslovni prostor koji je kupljen budući da nije imao sredstva za vraćanje kredita, a kasnije je navedeni poslovni prostor morao i prodati, a ne zna točno vrijeme kada je prodan.

15.Dakle, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj u ovom postupku nije dokazao status potrošača prema odredbama ZZP da se može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u parnici Potrošač. Prema shvaćanju sudske prakse (Sastanak predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.) u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Iz sadržaja ugovora o kreditu, članak 2. navedeno je da se kredit podiže za svrhu kupnje poslovnog prostora i adaptacije kuće, a to je iskazao i sam tužitelj na raspravi kao i to da je poslovni prostor iznajmljivao kako bi mogao otplaćivati kredit.

16. Ovaj sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik tijekom postupka dokazao svoju tvrdnju da tužitelj u odnosu na sporni ugovor o kreditu nema status potrošača i da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dok pak s druge strane tužitelj nije predložio sudu dokaze kojima bi dokazao da ima status potrošača i da bi se utvrđenja iz kolektivnih parnica potrošač mogla primijeniti i na njega.

17. Stranke su tijekom dokaznog postupka dužne iznositi činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. ZPP-a), s tim da sud nije ovlašten utvrđivati činjenice i izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Prema tome teret dokaza u smislu odredbe članka 7. ZPP-a pripada na onu stranku koja tim dokazima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

18. Kako je naprijed navedeno, tužitelj nije predložio sudu izvođenje dokaza na temelju kojih bi ovaj sud utvrdio ima li on status potrošača u odnosu na predmetni Ugovor, samim time i osnovanost tužbenog potraživanja slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neosnovan, odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača nema potrebe obrazlagati o prigovorima tuženika iznijetim tijekom postupka koje se odnose na prigovor zastare, prigovor prijeboja, tijeka zakonske zatezne kamate, preinake tužbe i dr.

20. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine"

69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) pa je tuženiku na ime troškova parničnog postupka priznat iznos od 1.312,50 EUR, a koji se odnose na trošak odgovora na tužbu od 18.rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 Tarife ), trošak obrazloženih podnesaka od 11.prosinca 2023., 28.prosinca 2023., 18.ožujka 2023. svaki po 200,00 EUR ( Tbr.8/3 Tarife ), podnesak od 05.ožujka 2025. u iznosu do 50,00 EUR ( Tbr.8/4 Tarife ), zastupanje na ročištu 27.ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.9/1 Tarife ), PDV u iznosu od 262 ,50 EUR (Tbr. 42 Tarife), dakle ukupno 1.312,50 EUR.

U Požegi, 8.svibnja 2025.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Požega

2. Odvjetničko društvo Knezović & Partneri, Zagreb, Radnička cesta 54