Pn-462/2023-47

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], V [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jasminki Franić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Grgić & Partneri d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 1, OIB 3892295847, platiti tužitelju VP, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete zbog izgubljene zarade iznos od 139.244,11 USD u protuvrijednosti valute euro po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s pripadajućim zateznim kamatama, koje teku od dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa, kako slijedi:

- na iznos od 6.306,89 USD od 10. rujna 1998.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. listopada 1998.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. veljače 1999

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. ožujka 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. travnja 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. svibnja 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. lipnja 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. rujna 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. listopada 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. veljače 2000.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. ožujka 2000.

- na iznos od 6,931,00 USD od 10. travnja 2000.

- na iznos od 6,931,00 USD od 10. svibnja 2000.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. lipnja 2000.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. rujna 2000.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. listopada 2000.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. veljače 2001.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. ožujka 2001.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. travnja 2001.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. svibnja 2001.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. lipnja 2001.

pa do isplate, sa kamatom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u USD do 31. prosinca 2005., od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II U dijelu kojim je na dosuđeni iznos bila zatražena isplata zateznih kamata po stopi koja se određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2005., tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III U preostalom dijelu preko dosuđenog, u sveukupnom iznosu od 791.649,89 USD u protuvrijednosti valute euro po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zatraženim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 2.291,61 USD od 10. lipnja 1997.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. srpnja 1997.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. kolovoza 1997.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. rujna 1997.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. listopada 1997.

- na iznos od 3.628,39 USD od 10. studenog 1997.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. veljače 1998.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. ožujka 1998.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. travnja 1998.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. svibnja 1998.

- na iznos od 5.920,00 USD od 10. lipnja 1998.

- na iznos od 624,11 USD od 10. rujna 1998.

- na iznos od 3.628.39 USD od 10. lipnja 1997.

- na iznos od 2.291,61 USD od 10. studenog 1997.

- na iznos od 1.011,00 USD od 10. veljače 1998.

- na iznos od 1.011,00 USD od 10. ožujka 1998.

- na iznos od 1.011,00 USD od 10. travnja 1998.

- na iznos od 1.011,00 USD od 10. svibnja 1998.

- na iznos od 1.011,00 USD od 10. lipnja 1998.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. Srpnja 1998.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. kolovoza 1998.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. srpnja 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. kolovoza 1999.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. srpnja 2000.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. kolovoza 2000.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. veljače 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. ožujka 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. travnja 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. svibnja 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. lipnja 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. srpnja 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. kolovoza 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. rujna 2002.

- na iznos od 6.931,00USD od 10. listopada 2002.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. veljače 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. ožujka 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. travnja 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. svibnja 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. lipnja 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. srpnja 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. kolovoza 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. rujna 2003.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10. listopada 2003.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. veljače 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. ožujka 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. travnja 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. svibnja 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. lipnja 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. srpnja 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 1. kolovoza 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. rujna 2004.

- na iznos od 7.648,00 USD od 10. listopada 2004.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. veljače 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. ožujka 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. travnja 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. svibnja 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. lipnja 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. srpnja 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. kolovoza 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. rujna 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. listopada 2005.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. veljače 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. ožujka 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. travnja 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. svibnja 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. lipnja 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. srpnja 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. kolovoza 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. rujna 2006.

- na iznos od 8.426,00 USD od 10. listopada 2006.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. veljače 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. ožujka 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. travnja 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. svibnja 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. lipnja 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. srpnja 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. kolovoza 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. rujna 2007.

- na iznos od 9.400,00 USD od 10. listopada 2007.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. veljače 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. ožujka 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. travnja 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. svibnja 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. lipnja 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. srpnja 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. kolovoza 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. rujna 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. listopada 2008.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. veljače 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. ožujka 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. travnja 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. svibnja 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. lipnja 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. srpnja 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. kolovoza 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. rujna 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. listopada 2009.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. veljače 2010.

- na iznos od 10.800,00 USD od 10. ožujka 2010.

pa do isplate po stopi koja se određuje po čl.1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12. 2007., a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tužba u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu izgubljene zarade za mjesec listopad u svakoj godini, počevši od 1998. do zaključno 2009., u sveukupnom iznosu od 97.086,00 USD u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zatraženom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose od desetog u slijedećem mjesecu (studenom) do isplate i to na iznos od 6.931,00 za 1998., 1999., 2000., 2001., 2002., 2003; iznos od 7.648,00 za 2004; iznos od 8.426,00 za 2005 i 2006; iznos od 9.400,00 za 2007. te iznos od 10.800,00 za 2008. i 2009. , po stopi koja se određuje prema čl.1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007, a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, ukoliko se odnosi na daljnje potraživanje u dijelu kojim je bio odbijen tužbeni zahtjev presudom ovog suda IP-635/00 od 20. listopada 2000., prigovor odbija kao neosnovan.

II Odbija se kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere koji glasi:

"Nalaže protivniku osiguranja HRVATSKOM UREDU ZA OSIGURANJE, OIB:3892295847, isplatiti predlagatelju osiguranja AP, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , V [adresa], iznos od 275.350,00 EUR u roku 15 dana od dana donošenja ovog rješenja, a koja mjera će trajati do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod brojem Pn-462/2023 kod Općinskog suda u Splitu, Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa ovrhu.“

III Odbija se kao neosnovan tužiteljev prijedlog za određivanje privremene mjere koji glasi:

" Nalaže protivniku osiguranja HRVATSKOM UREDU ZA OSIGURANJE, OIB:3892295847, isplatiti predlagatelju osiguranja AP, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , V [adresa], iznos od 62.379,71 EUR u roku 15 dana od dana donošenja ovog rješenja, a koja mjera će trajati do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod brojem Pn-462/2023 kod Općinskog suda u Splitu, Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa ovrhu.“

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 54.505,72 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 8. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 30. rujna 1997. protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, radi isplate, se navodi da je dana 5. svibnja 1997. u Splitu došlo do prometne nezgode koju je skrivio ŽP upravljajući osobnim vozilom „BMW 316“ reg. oznake [registarska oznaka], kojom prigodom je vrlo teške i po život opasne povrede zadobio tužitelj koji je upravljao mopedom “Phantom 12F“ reg. oznake i broja [registarska oznaka]. Tužitelj je zbog zadobivenih ozljeda bio nesposoban za rad i to prvenstveno upravitelja stroja na brodu u kojem svojstvu plovi od 1995. za stranu kompaniju Sanko Line, Sanko Kisen (Europa) Biv. Trebao je biti ukrcan na brod 20. svibnja 1997. zbog čega od tuženika potražuje izgubljenu zaradu.

1.1. Tužitelj je tijekom postupka više puta mijenjao i preinačavao tužbeni zahtjev tražeći isplatu u kunskoj protuvrijednosti USD ili u kunama pa je tako: na raspravi od 03.02.1999.-postavljen tužbeni zahtjev za isplatu za 1997. godinu po 5.920 USD mjesečno za svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopada i prosinac, za 1998. po 5.920 USD za siječanj, veljaču, ožujak, travanj i svibanj te, iznosa od 6.931 USD mjesečno za kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac, s kamatama od prvog u mjesecu za tekući mjesec; za 1999. po 6.931 USD mjesečno za siječanj i veljaču s kamatama od prvog u mjesecu za tekući mjesec te ubuduće za deset mjeseci u svakoj godini i to za mjesece siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac po 6.931 USD plativo u kunama najkasnije prvog u mjesecu a obroke dospjele do pravomoćnosti presude platiti kroz 15 dana, sve umanjeno za 30.000,00 kn na dan 6. ožujka 1998. i za 50.000 kn na dan 25. svibnja 1998; u podnesku od 4. 11. 2002. postavio je tužbeni zahtjev u kunama sa specifikacijom po mjesecima tamo izloženom i to zaključno do rujna 2001.

1.2. U podnesku zaprimljenom 29.04.2004. postavljen je tužbeni zahtjev u skladu s mišljenjem vještaka Milenka Galiota u kunskom iznosu do zaključno rujna 2001. koji je na raspravi od 19. studenog 2004 „uređen“ tako što je „ispušteno“ potraživanje za lipanj, kolovoz i rujan 2001. a za svibanj 2001. umjesto utuženih 58.230,55 kn zatraženo 14.380.55 kn i na taj način zatražena isplata, zaključno sa svibnjem 2001. u ukupnom iznosu od 1.400.0000,00 kn, bez zahtjeva za isplatu mjesečne rente ubuduće, čime je djelomično povučena tužba.

1.3. U podnesku od 10.03.2008. gdje je povećan tužbeni zahtjev traženjem isplate za slijedeće razdoblje također u kunskom iznosu do zaključno ožujka 2008. , kako je tamo pobliže specificirano; u podnesku zaprimljenom 15.05.2008. -gdje je povećan tužbeni zahtjev traženjem isplate u kunskom iznosu za razdoblje do zaključno svibnja 2008., u podnesku zaprimljenom 02.02.2010. gdje je tužbeni zahtjev u kunskom iznosu povećan traženjem isplate do listopada 2009. kako je u istom pobliže specificirano a u podnesku predanom na ročištu 12.03.2010. tužbenim zahtjevom tražena je isplata u kunama zaključno s veljačom 2010. kako je to određeno i specificirano u tamo postavljenom glavnom tužbenom zahtjevu, a za slučaj da sud ne bi prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev, isti je postavljen u kunskoj protuvrijednosti USD, kako je to specificirano u podrednom tužbenom zahtjevu za isto razdoblje. Tužitelj je posljednji put specificirao u podnesku od 17.11.2020. u kojemu se i nadalje potražuje izgubljena zarada do zaključno veljače 2010. u sveukupnom iznosu od 1.027.980,00 USD i to za 6. mjeseci u 1997. godini zatim po 10 mjeseci godišnje od 1998. do 2009. godine te za siječanj i veljaču 2010.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao pasivnu legitimaciju ističući prigovor podijeljene odgovornosti jer da je tužitelj sudjelovao u nastanku štete tako što je prekomjerno brzo vozio, a usprotivio se visini zatražene izgubljene zarade navodeći kako bi sud trebao utvrditi koliko bi iznosila očekivana zarada po redovnom tijeku stvari od koje treba odbiti dio potreban za plaćanje dažbina i poreza. Istaknuto je i kako je odgovornost tuženika kao osiguravatelja limitirana i ne može biti veća od visine svote osiguranja iz police na koju je vozilo štetnika na dan prometne nezgode bilo osigurano odnosno do visine određene propisima o obveznom osiguranju zemlje u kojoj je šteta nastala što je u konkretnom slučaju svota osiguranja od 1.000.000,00 kn.

2.1. Nadalje, ako je tužitelj i trpio gubitak zarade, da bi to bilo ograničeno na vrijeme trajanja liječenja, a pored toga da stanje na svjetskom tržištu ukazuje kako je tužiteljev zahtjev za desetomjesečnim godišnjim primanjima neosnovan jer je pomorstvo u recesiji. Istaknut je i prigovor zastare po čl. 373. i čl. 377. ZOO/91 u odnosu na sva potraživanja koja se odnose na razdoblja nakon svibnja 2001., a koja su po prvi put zatražena podneskom od 10.03.2008. Nadalje je istaknut i prigovor presuđene stvari u odnosu na tužbeni zahtjev koji je odbijen presudom br. IP-635/00 od 20. listopada 2000 u ovom istom predmetu protiv koje presude tužitelj nije izjavio žalbu. Tuženik se usprotivio i zahtjevu za donošenje privremene mjere jer da za istu nisu ispunjeni propisani zakonski uvjeti.

3. Nakon provedenog postupka u predmetu je 10. ožujka 1999. pod poslovnim brojem IP-1373/97 donesena presuda kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a koja presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-2023/01 od 28. lipnja 2001. uz obrazloženje kako je prvostupanjski sud naložio ispunjenje obveze tuženiku koja nije određena niti odrediva jer je propustio naznačiti tečaj i vrijeme obračuna dosuđenog iznosa izraženog u stranoj valuti, zatim da nije raspravio da li se tuženik mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnosti, kao i pitanje limita odgovornosti tuženika.

3.1. U ponovljenom postupku presudom poslovnog broja IP-315/02 od 3. prosinca 2004. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, nakon čega je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-3661/07 od 8. veljače 2008. jer da prvostupanjski sud nije prihvatljivo otklonio tuženik prigovor limita odgovornosti te da tužitelj ima pravo na naknadu štete u onoj valuti u kojoj je nastala, a to je izgubljena zarada u USD, kao i da je potrebno raspraviti da li se tuženik mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću.

3.2. Presudom Općinskog suda u Splitu broj IP-303/2008 prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom pojedinačnih mjesečnih iznosa i to do veljače 2000. godine, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva. Presudom Županijskog suda u Splitu broja Gžp-570/2011 od 29. svibnja 2013. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev dok je rješenjem istog poslovnog broja ukinuta presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev. U obrazloženu rješenja navodi se kako nisu prihvaćenja utvrđenja prvostupanjskog suda o preostaloj osiguranoj svoti jer je sporno da li je tuženik tijekom parnice isplatio nešto tužitelju, a da pozivanjem na brojčani iskaz vještaka aktuara nisu razvidne pravno odlučne činjenice. Potvrđuje se stav prvostupanjskog suda kako tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete s osnova izgubljene zarade i za razdoblje nakon dovršenog liječenja.

3.3. Presudom Općinskog suda u Splitu broj Px-52/13 od 19. ožujka 2015. prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu za isplatom iznosa od 89.273,30 USD dok je tužitelj odbijen za više zatraženi iznos od 938.706,70 USD. U obrazloženju presude sud je zauzeo stav kako postoji limit odgovornosti tuženika na iznos od 1.000.000,00 kuna, utvrdio je da je tuženik s osnova izgubljene zarada isplatio punomoćniku tužitelja iznos od 530.000,00 kuna. Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-652/2015 od 7. ožujka 2019. potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu dok je rješenjem istog poslovnog broja ukinuta u dosuđujućem dijelu. Drugostupanjski sud prihvaća obrazloženja prvostupanjskog suda o isplaćenom iznosu od 530.000,00 kuna putem punomoćnika tužitelja, način izračuna visine iznosa izgubljene zarada tužitelja, ali da je ostalo za raspraviti pitanje preostale radne sposobnosti tužitelja zbog čega i ukida prvostupanjsku presudu u dosuđujućem djelu. Povodom revizije tužitelja podnesene protiv pravomoćnog dijela presude VSRH ukinuo je presudu Županijskog suda u Splitu Gž-652/2015 od 7. ožujka 2019. u dijelu u kojem je potvrđena je prvostupanjska presuda. U tome rješenju zauzet je stav da ne postoji limit odgovornosti tuženika, da tuženik isplatom na račun punomoćnika tužitelja nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju jer za to nije bila izdana punomoć.

3.4. Presudom Općinskog suda u Splitu broj Pn-276/2019 od 13. travnja 2021. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 121.579,00 USD dok je odbijen za više traženi iznos od 809.315,00 USD. U obrazloženju se u bitnome navodi kako je osnovan zahtjev za isplatom izgubljene zarade za vrijeme trajanja liječenja i to za 7 mjeseci godišnje, ali ne i nakon tog razdoblja jer da tužitelj nije dokazao da se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, tuženikova odgovornost nije limitirana, osnovan je prigovor zastare potraživanja jer je tuženik potražuje izgubljenu zaradu od svibnja 2001. pa nadalje tek podneskom od 10. ožujka 2008., a tuženik plaćanjem na račun punomoćnika tužitelja nije isplatio neovlaštenoj osobi. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1075/2021 potvrđena je presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 125/2023 ukinute su drugostupanjske i prvostupanjske presude. U tom rješenju zauzet je stav da je tuženikova odgovornost limitirana na iznos od 1.000.000,00 kuna, na tuženiku je teret dokaza mogućnosti zaposlenja tužitelja s preostalom radnom sposobnošću, a da je prilikom uračunavanja isplaćenog dijela potrebno utvrditi stanje tražbine na dan djelomičnog podmirenja svake pojedine uplate pa s tim u vezi redoslijed uračunavanja troškova, kamata i glavnice.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze: izvedeni dokazi pregledom uvjerenja poslodavca „Sanco line“ od 19.lipnja 1997.god., ekspertize tužitelja od 16.lipnja 1997.god., medicinske dokumentacije za tužitelja, preslika presude ovog suda broj IIIP-375/95 od 14.rujna 1995.god., poziva tužitelju po kaznenoj prijavi zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja od ODO-a od 4.veljače 1998.god., uvjerenja poslodavca Sanco line“ od 19.lipnja 1997.godl., 22.svibnja 1998.god. i 10.rujna 1998.god. u prijevodu na hrvatski jezik, ugovora o pomorskom zaposlenju od 20.studenoga 1996.god., obavijesti tuženika od 18.srpnja 1997.god. upućene odvjetniku Borisu Ušaju i tuženikovom punomoćniku, uvjerenja o nezaposlenosti od 1.srpnja 1997.god., spisa ovog suda broj IK-588/97, mjesečna primanja od 10.mjeseca 1996.god. do ožujka 1997.god., uvjerenja Sanco Kissen Europa od 12.svibnja 2008.god., obavijesti HUO-a od 18.srpnja 1997.god., preslika osobne iskaznice tužitelja, izvoda Euroherc osiguranje d.d. od 3.studenoga 2000.god., potvrde HZZO-a od 4.kolovoza 2008.god., internog naloga za isplatu od 25.listopada 2000.god., prijamne knjige tužitelja od 7.studenoga 2000.god., izvoda o promjenama i stanju na računu od 10.srpnja 2001.god., 10.kolovoza 2001.god., 31.kolovoza 2001.god., 25.rujna 2001.god., 6.studenoga 2001.god., internog naloga za isplatu u obrocima od 19.rujna 2002.god., internog naloga za jednokratnu isplatu od 23.rujna 2002.god., internog naloga od 4.prosinca 2000.god., od 25.listopada 2000.god., obavijesti HZZO od 10.lipnja 2008.god., obavijesti Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 26.lipnja 2008.god., tečajne liste br. 196 od 9.listopada 2008.god., 9.veljače; 9.ožujka; 9.travnja; 8.svibnja; 9.lipnja; 9.rujna i 9.listopada 2009.god., uvjerenja HZZ od 31.kolovoza 2009.god., obavijesti HZZO-a od 16.ožujka 2010.god., police osiguranja br. [broj police osiguranja], sudskomedicinskog vještačenja po vještaku dr. Šimunu Anđelinoviću, kombinirano vještačenje po stalnim sudskim vještacima dr. Mariji Definis Gojanović i MP, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještacima Jeri Brkanu i Milenku Galiotu te Dunji Vajić te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Matiji Trogrlić od 17.lipnja 2014.god., dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financijsko-knjigovodstvene poslove Matiji Trogrlić od 31.listopada 2014.god., dopisa Državnog zavoda za statistiku od 14.siječnja 2015.

4.1. Potom je izvršen pregled dopisa HZZZ od 28.10.2020. sa potvrdom od 30.10.2020., preslika punomoći "U Splitu 1.7.1997." zahtjeva tužitelja podnesenog tuženiku te zaprimljenog 07.07.1997., prijedloga za ovrhu od 02.05.2005., sporazuma o izvansudskom poravnanju od 19.09.2002., dopisa ovog suda KML-38/88 10.02.2003., godišnjeg financijskog izvještaja za 2019. s mišljenjem neovisnog auktora, dopunskim saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, pregledom spisa HZMO broj IM-120386, dok je sud odbio prijedlog tuženika ukoliko je istim traženo provođenje novog vještačenja po vještaku medicine rada, prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja "radi utvrđenja neto zarade tužitelja nakon odbijanja iznosa zdravstvenih i mirovinskih doprinosa…", odbijeni su i prijedlozi tuženika da se od Fine zatraže podaci o svim računima tužitelja, Odvjetničkog društava Lubina i Petričić, Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. i odvjetnika Željka Lubina, financijskim vještačenjem svih računa tužitelja, Odvjetničkog društva Lubina i Petričić, Lubina i Čutura i odvjetnika Željka Lubine traženjem spisa ovog suda Kml-813/98, K,l.126/02, Ovr-2245/05, saslušanjem kao svjedoka A, Ž i CP, UP koji dokazni prijedlozi su ocjenjeni suvišnim, time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

4.2. U ponovljenom postupku sud je sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a prijedlogu tuženika zatražio od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje cjelokupni spis predmeta formiran povodom prijave tužitelja o evidenciji nezaposlenih osoba od 1. srpnja 1998. , a koji spis je dostavljen u prilogu podneska od 27. rujna 2024. te je izveden dokaz pregledom tog spisa.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5.1. Prijedlog za određivanje privremene mjere nije osnovan.

6. Predmet spora na zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova izgubljene zarade za razdoblja od svibnja 1997. do veljače 2010. koje bi ostvarivao kao I časnik stroja ploveći na stranom brodu društva SANKO LINE, SANKO KISEN da nije nastupila nesposobnost za obavljanje posla zbog teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći za koju je i u kaznenom postupku proglašen kriva osoba zbog koje je tuženik odštetno odgovoran.

6.1. Među parničnim strankama sporan je limit odgovornosti tuženika, da li se tuženik nakon završetka liječenja pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i na taj način spriječiti nastanak štete u vidu izgubljene zarade ili je smanjiti, sporno je pitanje zastare potraživanja tužitelja s osnova izgubljene zarade za razdoblje nakon svibnja 2001., da li je tužitelj isplatom iznosa od 530.000, 00 kuna na račun punomoćnika tužitelja djelomično ispunio svoju obvezu prema tužitelju.

7. Mjerodavne su niže citirane Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96.,)

7.1. Člankom 195. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da onaj tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

8. Sukladno odredbi članka 7. stavka 1., članka 219. stavka 1., članka 221. a i članka 220. stavka 2. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst) prema kojima je naš pravni sustav utemeljen na raspravnom načelu u odnosu na prikupljanje činjenične i dokazne građe spora, a teret inicijative za prikupljanjem dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja pa je utvrđeno.

9. U odnosu na radnu sposobnost tužitelja vještačenjem po spec. med. rada, dr. Željki Ercegović navedeno je da je kod tužitelja 27. rujna 1999. završeno liječenje jer su ortoped i psihijatar zbog trajnih posljedica i nemogućnosti daljnjeg poboljšanja zdravstvenog stanja zatražili obradu za invalidsku komisiju. Tužitelj nije sposoban obavljati poslove strojara na brodu (silaženje i penjanje uz stepenice, rad na klizavoj i vlažnoj podlozi, održavanje ravnoteže kod nemirnog mora, rad u čučećem položaju, kod provjere i zamjene određenih dijelova motora i kontrole goriva i ulja), dok bi mu radna sposobnost bila očuvana za obavljanje administrativnih poslova koji ne zahtijevaju naprezanje desnog koljena (silaženje i penjanje uz stepenice, dugotrajno stajanje i hodanje, dizanje i nošenje tereta i rad u čučećem i klečećem položaju).

9.1. Dakle, nesporno je da tužitelj do završetka liječenja ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, dok za razdoblje nakon ovisi da li se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i je li poduzeo sve što je bilo moguće da na taj način ostvaruje zaradu jer ako to eventualno ne bi učinio onda time prouzročen gubitak zarade ne bi bio uzročno posljedično vezan za prometnu nezgodu za čiji nastup je odgovoran tuženik.

9.2. Pregledom uvjerenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje HZZZ) od 6.03.1998. utvrđeno je kako se tužitelj vodi u evidenciji nezaposlenih osoba od 01.07.1998. do 31.10.2004., od 24.03. 2005. do 31.07.2005, od 30.11.2005. do 31.03. 2006. i od 12.03.2007. pa nadalje. U obavijesti HZZ od 07.07.2008. navodi se: „Tužitelju nisu produženi stručni ispiti iz pomorstva (“breveti“) pa i ne može koristiti pomorsku knjižicu („moreplovnicu“) za zapošljavanje te mu to onemogućava zapošljavanje u temeljnom zanimanju (brodarski inženjer pomorskog prometa)". Također i da je timskim radom HZZ utvrđeno da tužitelj može obavljati samo poslove koji se rade sjedeći te koji ne iziskuju pretjerano hodanje i penjanje (posao u uredu koji poslovi zahtijevaju vrlo značajnu razinu specifičnih tehničkih znanja i vještina (znanje rada PC-u, MS-office paketu) kao i vrlo dobro poznavanje engleskog jezika, da je značajan broj nezaposlenih osoba svih dobnih skupina i kategorija koji preferira takav tip zanimanja, što znači da je velika konkurencija te da je kod tužitelja moguće zapošljavanje jedino u struci na kopnu u zanimanju “voditelj plovnog sustava jahti“, ali takvih potreba od strane poslodavaca da nije bilo u promatranom razdoblju.

9.3. Iz obavijesti HZZ-a od 28.10.2020. proizlazi kako se tužitelj vodi kao nezaposlena osoba u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područni ured u Splitu s prekidima od 1998. a sa zadnjom prijavom od 30. 04. 2013. a od 2014. dostavlja liječničku dokumentaciju na osnovu koje je kategoriziran kao teže zapošljiva osoba te se obvezao sam poduzimati aktivnosti traženja posla u skladu sa zdravstvenim stanjem. Navedeno je da nuđeni poslovi iz ranijeg razdoblja, zbog proteka dužeg vremenskog razdoblja, nisu aplikativno zabilježeni.

9.4. Dakle, iz evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje proizlazi da se tužitelj uredno prijavljivao na zavod kao nezaposlena osoba i time ispunio svoju obvezu traženja posla pa nije na njemu teret dokaza o nemogućnosti zaposlenja već je teret dokaza o mogućnosti zaposlenja prešao na tuženika. Sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz revizijske odluke, a temeljem prijedloga tuženika sud je zatražio cjelokupni spis predmeta Hrvatskog zavoda za zapošljavanje formiran povodom prijave tužitelja o evidenciji nezaposlenih osoba od 1. srpnja 1998. Pregledom tog spisa nije utvrđeno da bi tužitelj odbio zaposlenje u okviru svoje stručne spreme i preostale radne sposobnosti već za vremensko razdoblje koje je zbog proteka vremena ostalo zabilježeno u aplikaciji razvidno da je od 2004. godine obavio više individualnih savjetovanja s referentima zaposlenim u HZZ-u.

9.5. Kako tuženik nije dokazao da je tužitelj imao mogućnosti pronalaska posla niti je predložio prikladan dokaz na tu okolnosti to je utvrđeno kako tužitelj zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći nije mogao pronaći zaposlenje u okviru preostale radne sposobnosti i stručne spreme zbog čega bi mu pripadalo pravo na naknadu štete s osnova izgubljene zarade i za razdoblje nakon završetka liječenja.

10. Tužitelj bi dakle ostvarivao pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade što proizlazi iz podataka brodara u kojoj se navodi da bi tužitelj nastavio rad kod ranijeg poslodavca Sanko Line, ĐP da do povrede nije došlo te ostvarivao naznačena primanja. Pregledom obavijesti tužiteljevog brodara Sanko Kisen (Europa) bi proizlazilo kako bi mjesečna tužiteljeva zarada, da je radio, bila slijedeća:5.920,00 USD od 20. svibnja 1997. do 31. svibnja 2008; 6.931,00 USD od 1.lipnja 1998 do 31. prosinca 2003.;7.648,00 USD za 2004;8.426,00 USD za 2005. i 2006; 9.400,00 USD za 2007; 10.800,00 USD za 2008. Nije pribavljen dokaz o zaradi u 2009. i 2010. ali je cijeniti realnim da bi to bio iznos od 10.800,00 USD.

10.1. Dakle, tužitelj bi radeći kod poznatog poslodavca ostvarivao zaradu u utuženom razdoblju prema podnesku zaprimljenom na raspravi od 12.03.2010 postavljanjem “alternativnog“ a kasnije specificiranog podneskom od 17.11.2020. sada jedinog tužbenog zahtjeva za isplatu kunske protuvrijednosti tamo utvrđenih deviznih iznosa ali za razdoblje od 7 mjeseci godišnje u visini bruto iznosa isplaćenog prvom časniku stroja, pa tako, kako je i utvrđeno u nalazu i mišljenju vještakinje za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić temeljem podataka u spisu za razdoblje od stabilizacije zdravstvenog stanja 1. listopada 1999. do kraja veljače 2010. bi mogao bi mogao ostvariti iznos od -604.168,00 USD i to: za siječanj, veljaču, ožujak, travanj i svibanj, kolovoz i rujan 2000. po 6.931,00 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2001. po 6.931,00 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2002. po 6.931,00USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2003. po 6.931,00 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2004. po 7.648,00 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2005. po 8.426,00 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujka, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2006. po 8.426,00 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2007. po 9.400,00 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2008. po 10.800 USD mjesečno; za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, kolovoz i rujan 2009. po 10.800,00 USD mjesečno; za siječanj i veljaču 2010. po 10.800 USD mjesečno, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok je tužba već odbačena u dijelu gdje se radi o pravomoćno presuđenoj stvari za potraživanje iz mjeseca listopada u sveukupnom iznosu od 97.086,00 USD u kunskoj protuvrijednosti, a u preostalom dijelu kojim je tražena izgubljena zarada za iznos od 3.628.39 USD preko dosuđenih 2.291,61USD za svibanj 2007., za iznos od 2.291,61 preko dosuđenih za rujan 2007. te za iznose od 1.011,00 preko dosuđenih (od 5.920,00USD do 6.931,00) za siječanj do zaključno svibnja 1998. te u dijelu u kojemu je tražena naknada za lipanj i srpanj svake godine u utuženom razdoblju nakon završetka liječenja, utvrđujući da u tim mjesecima tužitelj ne bi plovio, tužbeni zahtjev bi se ukazivao neosnovanim.

10.2. Priloženim potvrdama izdanim od brodara tužitelj je dokazao kolika bi mu bila zarada da je pa mu pripada pravo na naknadu u visini bruto zarade jer se tek isplatom tog punog iznosa ostvaruje njegovo puno pravo na naknadu štete iz čl. 185. st.1. ZOO (tako VSRH Rev-2105/2011), a što se tiče obveze plaćanja poreza i doprinosa to je osobna obveza pomorca koju snosi sukladno propisima uz napomenu da prema Pravilniku o porezu na dohodak pomorci koji su proveli preko 183 dana u međunarodnoj plovidbi su oslobođeni poreza.

10.3. U svezi kamata potrebno je posebno navesti kako se radi o deviznom potraživanju fizičke osobe i u nedostatku propisa o kamatnoj stopi do donošenja ZOO/95 recentna sudska praksa, koju prihvaća i ovaj sud se izjasnila da u tom slučaju oštećeniku pripadaju kamate po stopi koju daju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge građana po viđenju u dotičnoj valuti. Prema članku 22. ZOO/05 dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.

10.4. Nadalje, primjena odredbe čl. 22. st. 4. ZOO/05-a kojom je propisano da se odredbe tog zakona o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena, nije izričito odgođena. Jednako tako nije odgođena ni primjena čl. 29. st. 1. ZOO-/05 prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Budući su ove odredbe stupile na snagu 1. siječnja 2006., vjerovnik ima pravo na zatezne kamate po stopama propisanim Zakonom o kamatama i uredbama donesenim na temelju tog Zakona i to, na sve novčane obveze neovisno o valuti glavnice, tj. i na glavnicu izraženu u kunama i u stranoj valuti. U navedenom razdoblju tj. od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. kamatna stopa iznosila je 15% godišnje sukladno Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, a nakon toga od 1. siječnja 2008.do isplate sukladno odredbi iz čl. 29 st.2. ZOO/05, kako je to u izreci navedeno (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x- 1130/13 od 18. prosinca 2013.).

10.5. Izgubljena zarada predstavljaju imovinsku štetu utemeljenu na konkretnim podacima o zaradi dostavljenim od brodara a ponovljenim u nalazu i mišljenju razdoblje utvrđeno provedenim dokazima kojima tuženik nije ponudio protudokaze, a početak tijeka kamata je određen prema tužbenom zahtjevu usklađenom s Ugovorom o pomoračkom zaposlenju od 20. studenog 1996. (čl. 195. st.1. čl. 186. u svezi s čl. 277. ZOO/91)

11. Međutim, s jedne strane tuženikova odgovornost je limitirana, dok je s druge strane sporno je da li je tuženik tijekom postupka djelomično ispunio svoju obvezu prema tužitelju te je potrebno raspraviti i tuženikov prigovor zastare nakon svibnja 2001. za koje razdoblje tužitelj postavlja zahtjev tek u podnesku od 10. ožujka 2008.

12. U odnosu na pitanje limita odgovornosti tuženika za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na drugoj sjednici Građanskog odjela održanoj 5. lipnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da je odredbama članka 80. Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj 4/94, 20/97 i 46/97, proč. tekst - dalje ZO/94) obveza Hrvatskog ureda za osiguranje (HUO) na osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti po jednom štetnom događaju u odnosu na štete koje su nanesene uporabom nepoznatih ili neosiguranih vozila, kao i vozila s inozemnom registracijom limitirana je do iznosa kojeg je na temelju odredbe članka 85. stavak 1. ZO utvrdila Vlada RH na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje, s tim da u odnosu na vozila s inozemnom registracijom HUO iznimno nije limitiran najnižom svotom osiguranja ako ugovorna jamstva stranog osiguratelja prelaze uvjete ili ograničenja propisana domaćim zakonima.

12.1. Kako je štetni događaj nastao 5. svibnja 1997. primjenjiva je Odluka o utvrđivanju iznosa za naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti („Narodne novine“, broj 74/94), pa je obveza u konkretnom slučaju limitirana na 1.000.000,00 kuna.

12.2. Uzimajući u obzir da je tuženikova obveza limitirana na 1.000.000,00 kuna potrebno je utvrditi da li je po štetnom događaju tuženik izvršio kakve isplate tužitelju, odnosno raspraviti tuženikov prigovor djelomičnog ispunjenja. Parnične stranke su 19. veljače 2002. zaključile dva Sporazuma o izvansudskoj nagodbi i to prema jednom osiguravatelj se obvezao za materijalnu i materijalnu štetu tužitelju isplatiti 59.000,00 kuna, ali predmet tog sporazuma nije i izgubljena zarada koju u ovom postupku potražuje tužitelj. Povodom tog sporazuma Euroherc osiguranje d.d. isplatilo je tužitelju iznos od 49.000,00 kn na njegov žiro račun kod Splitske banke d.d. 27.09.2002. a kao predmet upisana je naknada IP-1374/97 te još 10.000,00 kn u gotovini dana 19.09.2002..

12.3. Međutim, stranke su 19. rujna 2002. zaključile još jedan Sporazumom o izvansudskoj nagodbi radi naknade štete iz osnova izgubljene zarade koja se potražuje u ovom postupku još od 1997. godine. Sporazum je dostavljen sudu nakon donošenja odluke po reviziji VSRH Rev-425/2020-6 od 1. srpnja 2020. u kojem je zauzet stav da isplatom na račun odvjetničkog društva obveza nije ispunjena obveza vjerovniku niti osobi koju je tužitelj odredio. Tim Sporazumom kojeg je tužitelj nesporno potpisao, stranke su suglasno utvrdile da je do zaključenja sporazuma isplaćeno tužitelju ukupno 530,000,00 kn te ugovoreno kako će se tužitelju izvršiti isplata preko tog iznosa do nagođenog.

12.4. Povodom tog Sporazuma na račun odvjetničkog društva Lubina i Petričić j.t.d. Split izvršena je uplata prema nalozima tuženika od - 2.11.2000.-100.000,00 kn;

1.12.2000.-100.000,00 kn; 9.07.2001.-50.000,00 kn; 9.08.2001-50.000,00 kn;30.08.2001-50.000,00kn; 24.09.2001. -50.000,00 kn i 5.11.2001. -50.000,00 kn ili sveukupno 450.000,00 kn

12.5. U Sporazumu jasno i precizno je utvrđeno i tužiteljevim potpisom priznato kako mu je do tog dana iz utuženog osnova isplaćeno 530.000,00 kn pa kod takvog utvrđenja nije prihvatljiva tužiteljeva izjava u posljednjem stranačkom iskazu kako se radilo samo o potpisivanju papira za administrativne potrebe druge stranke sporazuma, jer kada bi se s tim ciljem sporazum zaključivao nije životno ni logično da bi oštećenik koji već pet godina vodi parnicu radi naknade materijalne štete svojim potpisom potvrdio primitak tako visokog novčanog iznosa kao što je 530.000,00 kn, što je pretežiti dio u tom sporazumu dogovorenog iznosa obeštećenja, koji i odgovara izvršenim isplatama, ako taj iznos nije i primio.

12.6. Tuženik osporava da je imao saznanja da je navedeni iznos isplaćen u korist računa odvjetničkog društva za koji tuženik tvrdi da ga je isplatio na temelju punomoći koji je spomenutom društvu izdao tužitelj, koja punomoć nije pregledana jer je cijeli parnični spis u kojem je sadržana punomoć izgubljen i potom rekonstruiran. Prema stanju spisa predmeta ne može se utvrditi da je tužitelj izdao punomoć odvjetniku Željku Lubini odnosno odvjetničkom društvu Lubina i Petričić j.t.d. Split jer je spis izgubljen.

12.7. Tužitelj je u drugom iskazu od 26. veljače 2021., za razliku od prethodnog, potvrdio primitak iznosa od 80.0000,00 kn (30,000,00+50.000,00 isplaćenih 1998.) pa je razlika do spomenutih 530.000,00 kn upravo iznos od 450.000,00 kn koji je isplaćen odvjetniku Lubini odnosno odvjetničkom društvu Lubina i Petričić j.t.d. Split iz čega je zaključiti kako je tužitelj, protivno njegovom iskazu, za potonju isplatu ne samo saznao već ju je i primio odnosno njome se koristi radi čega je ocijeniti da se radi o pravovaljanom ispunjenju iako je bilo izvršeno trećoj osobi (čl. 164. st.2 .ZOO).

13. Obzirom da je utvrđeno kako je tužitelju isplaćeno 585.000,00 kuna vještačenjem stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Matije Trogrlić od 17. lipnja 2014. (list 288) i dopune nalaza i mišljenja vještva od 31. listopada 2014. (list 315) utvrđena je preostala osigurana svota. Valorizaciju osigurane svote, odnosno izračun preostale osigurane svote izvršeno je do prosinca 2003. primjenom indeksa rasta cijena na malo, a od siječnja 2004. indeksom potrošačkih cijena. Uzimajući u obzir isplate od ukupno 585.000,00 kuna sudska vještakinja utvrdila je da je preostala osigurana svota preračunata u USD po srednjem tečaju HNB na dan 30. travnja 2014. iznosila 161.185,44 USD, a tim iznosom može se podmiriti šteta u vidu izgubljene zarade tužitelja za razdoblje od kolovoza 1998. do siječnja 2002. te 1.148,33 USD za veljaču 2002.

14. U odnosu na iznesen prigovor zastare istaknutog po tuženiku za sva potraživanja od svibnja 2001. pa nadalje a koja su po prvi put zatražena podneskom od 10.03.2008. za navesti je da se prema recentnoj sudskoj praksi koju prihvaća i ovaj sud, ovdje ne radi o povremenom potraživanju, pa se zastara zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene zarade cijeni prema odredbi čl. 376. i čl. 377. ZOO bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtijeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu (tako VSRH u REV-x 250/13-2 od 15. listopada 2012 i Rev-2679/11 od 22. travnja 2015., Rev-2920/18 od 25.11.2019.)

14.1. Prema odredbi iz čl. 376. ZOO potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i učinioca. Odredbom iz čl. 377. st. 1. ZOO propisano je kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneni progon predviđen je dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

14.2. U ovom postupku riječ je o zahtjevu tužitelja za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom a kazneni postupak završen je osuđujućom presudom, zbog čega se prilikom ocjene je li nastupila zastara primjenjuje dulji zastarni rok propisan odredbom iz čl. 377. st.1. ZOO a ne rok propisan odredbom iz čl. 376. st.1. ZOO. Prema podacima u spisu, kazneni postupak vođen je protiv ŽP zbog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st.3. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ 32/93, 38/93,16/96 i 28/96) za koje je bila propisana kazna zatvora do 5 godina. Prema čl. 90. st. 1. točka 4. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ 31/93,39/93,16/96 i 28/96) za navedeno djelo nastupa zastara protekom 5 godina od izvršenja djela. Kako je pokretanjem kaznenog postupka došlo do prekida zastare (čl. 91. st. 3. KZRH) a prekid zastare kaznenog gonjenja dovodi do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete (čl. 377. st. 2. ZOO) to je ovdje došlo do prekida pri čemu je zastara počela teći iznova pravomoćnošću kaznene presude, što je bilo u svibnju 1997., kako bi to proizlazilo iz spisa (čl.392. ZOO). Dosljedno, ovdje je primijeniti petogodišnji rok (čl. 377. st.1. ZOO) koji bi mogao početi teći u svibnju 1997. ali kako tada liječenje nije bilo dovršeno, istog je računati od 27.09.1999. (uput na procjenu radne sposobnosti invalidskoj komisiji, završetak aktivnog liječenja po vještakinji Željki Ercegović, spec. medicine rada), pa bi rok istekao 27.09.2004. unutar kojega roka je, nakon nekoliko promjena odnosno preinaka, i to 29. 04. 2004. tužitelj zatražio naknadu izgubljene zarade do listopada 2001. da bi kasnije na raspravi od 19. studenog 2004. bio povučen zahtjev za lipanj, kolovoz i rujan pa je smatrati da u tom dijelu nije bio ni postavljen, tako da je utuženo razdoblje bilo do zaključno svibnja 2001., nakon čega je daljnjim preinakama zatražena naknada izgubljene zarade za slijedeća razdoblja pa tako podneskom od 10.03.2008. za razdoblje do veljače 2008. te dalje podnescima do zaključno veljače 2010., kako je to uvodno detaljnije navedeno.

14.3. Obzirom na naprijed navedeni dan završetka liječenja što predstavlja dan neupitne stabilizacije tužiteljeva zdravstvenog stanja kao preduvjeta za procjenu njegove radne sposobnosti, koji nije bio ni sporan tijekom postupka, potvrdu čemu je naći i u činjenici da je tužitelj u spis priložio liječničku dokumentaciju iz koje proizlazi da je bio na bolničkom liječenju u KBC Split dva puta u 1997, na pregledu kod kirurga dva puta 1998., na bolničkom liječenju u KBC Split jedanput 1999., iste godine na pregledu kod kirurga, fizijatra, na psihološkom testiranju te kod psihijatra što je bilo sve prije spomenutog datuma kao završetka liječenja, da bi slijedilo višegodišnje razdoblje bez dokaza o eventualnom liječenju tako da je, prema dostavljenim ispravama, nakon toga tek 2016. bio na liječenju u Klinici za ortopediju Lovran kada mu je ugrađena endoproteza, na pregledu u Poliklinici Zoran Savić u Zadru 2018., iste godine u Lovranu povodom revizije endoproteze kao i 2019, iz čega je zaključivati kako je tužitelj naknadu štete iz osnova izgubljene zarade za vrijeme liječenja (do 27.09.1999. odnosno do kraja rujna 1999.) pravovremeno zatražio a u okviru tog roka je otklonio manjkavosti iz tužbenog zahtjeva od 03.02.1999. na koje je neosnovano upirao tuženik kao okolnosti od utjecaja na tijek zastare.

14.4. Međutim, tužitelj je, kako je to detaljno ranije navedeno, u 2004. preinačio tužbu zahtijevajući naknadu do svibnja 2001., bez potraživanja rente ubuduće iako je liječenje bilo već završeno i njegovo zdravstveno stanje stabilizirano toliko da su liječnici ortoped i psihijatar smatrali potrebnim zatražiti ocjenu njegove radne sposobnosti kod HZMO, što je i uslijedilo te nije nađena invalidnost (upravni postupak pravomoćno okončan 2000.), kako će se to u nastavku navesti.

14.5. Polazeći od navedenog sud zaključuje da je završetkom liječenja buduću štetu- izgubljena zaradu nakon završetka liječenja tužitelj mogao sagledati zajedno sa nastalom štetom (onom za vrijeme liječenja) jer je ona bila izvjesna pošto je bio izvjestan gubitak u zaradi kako je to i sam tužitelj naveo podnoseći tužbu u ovom predmetu, pa se dakle radi o šteti za koju je oštećeni već saznao, a ne o šteti za koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi i zbog toga zastara počinje teći od saznanja za štetu i počinitelja, što je ovdje ispunjeno.

14.6. Stoga u situaciji kada je tužitelj u 2004. potraživao štetu koja je dospjela do svibnja 2001. a ne i buduću štetu, a njegovo zdravstveno stanje je bilo stabilizirano te su šteta i njezin opseg bili poznati, to je do ponovnog utuživanja 10.03.2008. za daljnje razdoblje nastupila zastara svih potraživanja nakon svibnja 2001. kako to osnovano navodi tuženik.

15. Slijedom iznesenog tužitelju se ima isplatiti izgubljena zarada za do zaključno svibnja 2001., ali u taj iznos treba obračunati učinjene isplate tuženika s osnova izgubljene zarade i to u iznosu od 530.000,00 kuna, odnosno 65.506,89 USD kao što to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Dakle, prema nalazu i mišljenju vještaka limitiranom svotom može se isplatiti tužitelj s osnova izgubljene zarade do siječnja 2002. s tim da se može isplatiti i iznos od 1.148,33 USD za veljače 2002. Međutim, ako što je prethodno nastupila je zastara svih potraživanja nakon svibnja 2001. godine zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu potrebno odbiti kao neosnovan.

15.1. Dakle, točkom I izreke presude prihvaća se dio tužbenog zahtjeva za isplatom naknade štete s osnova izgubljene zaradu od prometne nesreće do svibnja 2001. nakon čega nastupa zastara potraživanja tužitelja. Pod točkom II izreke presude kojim se odbija tužbeni zahtjev tužitelja 65.506,89 USD predstavlja iznos koji je tuženik isplatio tužitelju za vrijeme postupka, a za koje nije nastupila zastara i to pojedinačno 2.291,61 USD od 10. lipnja 1997. , 5.920,00 USD od 10. srpnja 1997. , 5.920,00 USD od 10. kolovoza 1997. , 5.920,00 USD od 10. rujna 1997., 5.920,00 USD od 10. listopada 1997., 3.628,39 USD od 10. studenog 1997., 5.920,00 USD od 10. veljače 1998., 5.920,00 USD od 10. ožujka 1998., 5.920,00 USD od 10. travnja 1998., 5.920,00 USD od 10. svibnja 1998., 5.920,00 USD od 10. lipnja 1998. i 624,11 USD od 10. rujna 1998.

15.2. Kako se limit odgovornosti odnosi samo na glavnicu, a nije bilo drukčije stranačke stipulacije tuženika sud je učinjene isplate odbio od glavnice koristeći pritom knjigovodstveno vještačenje Matije Trogrlić od 17. lipnja 2014.

16. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor nagođene stvari pozivom na nagodbu od 19.09.2002. kojom da se tužitelj izrijekom odrekao bilo kakvih daljnjih potraživanja po predmetnom štetnom događaju za navesti je kako su parnične stranke 19. rujna 2002. zaključile dva Sporazuma o izvansudskoj nagodbi i to jedan po kojem tužitelju po štetnom događaju s osnova naknade štete pripada 59.000,00 kuna što uključuje materijalnu i nematerijalnu štetu te parnični trošak, a ne i pitanje izgubljene zarade zbog koje se vodi ovaj postupak. Naime, pregledom tog sporazuma o 59.000,00 utvrđeno je da je ispod teksta sporazuma i potpisa stranaka ugovornica, na istoj stranici računalom ispisan tekst: “Cjelokupna NMŠ i MŠ (troškovi liječenja, tuđa njega i pomoć te odjeća i obuća) 55.000.00 kn, parbeni trošak 4.000,00 kn.“ Iz navedenog se potvrđuje da da predmet tog sporazuma odnosno nagodbe nije bila i izgubljena zarada koju u ovoj parnici tužitelj potražuje, što se usporedbom visine nagođenog iznosa i onog koji je bio predmet ove parnice ukazuje i logičnim, već tamo navedeni vid materijalne štete i nematerijalna šteta pa je tako na uplatnici kojom se na račun tužitelja kod Splitske banke d.d. 27.09.2002 uplaćuje 49.000,00 kn kao predmet upisana naknada u predmetu IP-1374/97 što je poslovni broj spisa u kojemu je vođena parnica radi naknade nematerijalne šteta i spomenutih vidova materijalne štete radi čega nije od značaja za ovu parnicu u kojoj se zahtijeva naknada štete iz osnova izgubljene zarade koja nije bila predmet sporazuma odnosno nagodbe, pa se utoliko prigovor nagođene stvari ukazuje neosnovanim budući se izjava o namirenosti i odreka od bilo kakvih daljnjih potraživanja na koju tuženik ukazuje, mogla odnositi samo na štetu koja je bila predmet nagodbe u svezi potraživanja iz parnice IP-1374/97, a ne i na ovdje utuženu materijalnu štetu kao predmeta druge parnice.

16.1. Drugim Sporazumom o izvansudskoj nagodbi povodom tužbenog zahtjeva radi naknade štete iz osnova izgubljene zarade koja se potražuje u ovom postupku parnici IP-635/00 koja šteta je nastala u prometnoj nezgodi od 05.05.1997., a prema čijem sadržaju su stranke sporazumno utvrdile da je iznos štete s osnova glavnice i kamata 730.000,00 kn (Ad 1.), da je od tog iznosa tuženik do zaključenja sporazuma isplatio tužitelju ukupno 530,000,00 kn (Ad 2.), Euroherc se obvezao na ime preostalog dijela štete, kako glavnice s kamatama od 200.000,00 kn tako i parničnog troška od 77.000,00 kn, isplatiti tužitelju 277.000,00 kn (Ad 3.), tužitelj je izjavio kako će isplatom dogovorenog iznosa biti u cijelosti namiren s osnova glavnice, kamata izgubljene zarade odričući se bilo kakvog daljnjeg potraživanja s navedenog osnova (Ad 4.), tužitelj se odrekao tužbe i tužbenog zahtjeva u parnici IP-635/00 obvezujući se povući tužbu u roku od 3 dana od isplate (Ad 5.) te je ugovoreno isplatu izvršiti u tri obroka od po 92,334,00 kn s dospijećem posljednjeg obroka 20.11.2002.(Ad 5.).

16.2. Nije sporno da je tužitelj potpisao navedeni sporazum te da po istome nije izvršena isplata. Prema odredbi iz čl 17. st.1. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovaraju za njezino ispunjenje a prema st. 2. obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona. Pri tome, tužitelj smatra da je sporazum-nagodba ugovor u kojem je ispunjenje u roku bitan element tog ugovora pa pošto nije izvršena isplata kako je ugovoreno da se ugovor treba smatrati raskinutim po samom zakonu. Ovdje se radi o nagodbi iz čl.1089. ZOO na koju se prema odredbi čl.1093. st. 1. ZOO primjenjuju opće odredbe čl. 125. st.1. i 4. ZOO. Prema odredbi iz čl. 125. st.1. ZOO kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po zakonu, a prema odredbi iz čl.125. st. 4. ZOO ovo pravilo važi kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi stvari. Dikcija odredbe ukazuje da je riječ o fiksnom poslu u slučaju kad je to u ugovoru određeno da je to volja ugovornih strana što znači da stranke moraju izričito ugovoriti da je riječ o takvom poslu i da je ispunjenje u roku bitan sastojak tog ugovora –jer će se u slučaju neispunjenja obveze u određenom roku ugovor smatrati raskinutim odnosno riječ je o fiksnom poslu i kad je rok bitan sastojak ugovora po prirodi posla. Kako su stranke ne izvršavajući obveze iz sporazuma o nagodbi ubrzo nakon njegova zaključenja nastavile ovu parnicu kao da nagodbe nije ni bilo pa tako se ne spominje sve do 24.11.2020. kada se prvi put na nju poziva tuženik i prilaže uz podnesak. U takvoj situaciji je jedino zaključivati kako su stranke suglasnošću volja sporazum o nagodbi raskinule pa bi prigovor nagođene stvari bio neosnovan (čl. 17. st. 2. ZOO).

17. Točkom I rješenja Općinskog suda u Splitu broja Pn-276/2019 od 13. travnja 2021. odbačena je tužba u dijelu u kojem tužitelj potražuje izgubljenu zaradu za mjesec listopad u svakoj godini, počevši od 1998. do zaključno 2009., u sveukupnom iznosu od 97.086,00 USD u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, a koje rješenje je postalo pravomoćno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1075/2021 od 27. listopada 2021., a koje rješenje nije rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 125/2023 od 4. srpnja 2023. ukinuto u tom djelu i vraćeno na ponovno suđenje. Kako tužitelj u ponovljenom postupku ustraje i u tom dijelu tužbenog zahtjeva to je točkom I rješenja odbačena tužba jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

18. Tužitelj je i u ponovljenom postupku zatražio podnio prijedlog za donošenjem privremene mjere i to u podnesku od 4. lipnja 2024. traži donošenje privremene kojim će se naložiti protivniku osiguranja HRVATSKOM UREDU ZA OSIGURANJE da predlagatelju osiguranja VP isplati iznos od 275.350,00 eura do pravomoćnog okončanja postupka, a u podnesku od 20. rujna 2024. da se predlagatelju osiguranja isplati 62.379,71 euro. U spomenutim podnescima tužitelj opisuje posljedice prometne nezgode u kojoj je povrijeđen, tijek liječenja, posljedice po njegovu radnu sposobnost, nemogućnost zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću, pogoršanje zdravstvenog stanja, nezaposlenost supruge, potrebu uzdržavanja troje malodobne djece, stambenu problematiku zbog otkaza korištenja stana koji mu je bio dan na čuvanje i prijeteću ovrhu. Tuženik se usprotivio svim prijedlozima za određivanje privremene mjere smatrajući kako za to nema zakonske osnove upućujući na dosadašnje odluke iz ovog postupka.

18.1. Prijedlozi za određivanje privremene mjere nisu osnovani.

18.2. Odredbom iz čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje OZ/12) koji odgovara čl. 296. st. 1 Ovršnog zakona („Narodne Novine“ broj 57/96, 29/99,42/00 Odluke USRH 194/03 i 173/03,151/04 i 88/05,121/05 i 68/0/8, OZ/96) propisano je da se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine, time što će svoju imovinu otuđiti, prekriti ili na neki drugi način njome raspolagati, a temeljem daljnje odredbe čl. 345. OZ/12 (koji odgovara čl.297.st.1. OZ/06) može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha a osobito one iz točaka 1. do 5.

18.3. Pravilom iz stavka 1. određene su pretpostavke koje se trebaju ostvariti za osiguranje novčane tražbine privremenom mjerom pa se tako može ostvariti ako su kumulativno ispunjene pretpostavke i to: a) da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje tražbine čije osiguranje privremenom mjerom traži i b) opasnost da će bez osiguranja privremenom mjerom protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će otuđiti, prikriti ili na drugi način raspolagati svojom imovinom, kojim pretpostavkama treba udovoljiti do stupnja vjerojatnosti.

18.4. Ako bi se i uzelo da je tužitelj kao predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje tražbine prema tuženiku kao protivniku osiguranja, onda nije ispunjena druga propisana pretpostavka o postojanju opasnosti da će bez osiguranja protivnik spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine, jer se za određivanje privremene mjere mora upozoriti na konkretne radnje odnosno propuštanja koja je svjesno poduzeo protivnik osiguranja s ciljem sprječavanja ili znatnog otežavanja naplate tražbine, što ovdje nije slučaj jer tužitelj ničim nije učinio vjerojatnim postojanje bilo kakve konkretne radnje odnosno akta tuženika koji bi na to upućivali.

18.5. Kako tužitelj nije povukao zahtjev za određivanje privremene mjere postavljen u podnesku od 4. lipnja 2024. te je postavio i prijedlog za određivanje privremene mjere u podnescima naprijed citiranim a u svakom potražujući isplatu sa ili bez kamata, određivanjem predložene privremene mjere kojom se konzumira dijelom tužbeni zahtjev odnosno prejudicira ostvarenje dijela tužbenog zahtjeva, ne bi se ostvarila svrha osiguranja, a složene obiteljske, teške stambene te inače materijalne i zdravstvene prilike koje tužitelj ističe nisu propisane kao pretpostavke za određivanje predložene mjere osiguranja.

18.6. Privremene mjere su sredstva vremenski ograničenog osiguranja budućeg ostvarenja vjerovnikove tražbine čiji cilj, u smislu OZ, nije i ne može biti ostvarenje tražbine već osiguranje njenog budućeg ostvarenja a u konkretnom slučaju tužitelj kao predlagatelj osiguranja traži da mu tuženik kao protivnik osiguranja još tijekom trajanja parnice isplati i isplaćuje određene novčane iznose koji su predmet, makar i dijelom, tužbenog zahtjeva, čime se traži djelomično ostvarenje a ne osiguranje sporne tražbine, pri čemu treba imati u vidu da OZ ne propisuje taksativno već samo primjerice vrste privremenih mjera za osiguranje novčanih tražbina ali to mogu biti samo one mjere kojima se ostvaruje svrha osiguranja po čl. 345 OZ/12 (koji odgovara čl. 297. st.1 OZ/96), što ovdje, kako je to već naprijed navedeno, nije slučaj, radi čega je prijedlog ocijeniti neosnovanim.

18.7. Radi svega navedenog presuđeno je i riješeno kao u izreci.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., 155. i 164. ZPP-a, odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbe o tarifi sudske pristojbe. Uzimajući u obzir da je tuženik isticanjem prigovora podijeljene odgovornosti, mogućnosti zaposlenja tužitelja nakon završetka liječenja i prigovora zastare time zapravo osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, a tužitelj je uspio u osnovi u cijelosti jer mu je točkom I izreke presude prihvaćen dio tužbenog zahtjeva. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.027,980,00 USD što na dan presuđenja prema srednjem tečaju HNB iznosi 904.911,97 eura. Dakle, od ukupno zatraženih 904.911,97 eura tužitelju je prihvaćeno 122.574,04 eura što je uspjeh u visini od 13,5%. Kada se uspjeh tužitelja u pogledu osnove i visine zbroji i podijeli s dvije stranke dobio se uspjeh tužitelja u sporu, a to je 57% od čega je potrebno oduzeti tuženikov uspjeh čime se dobio postotak od iznosa koji bi tuženik trebao isplatiti tužitelju s osnova odmjerenih parničnih troškova, a to je 13,5%. Uzimajući da je vrijednost predmeta spora 904.911,97 eura to vrijednost svake radnje iznosi 5957 bodova.

19.1. Tužitelju su odmjereni troškovi za sljedeće radnje:

-zatraženih 230 bodova za sastav tužbe Tbr 8.t. 1. Tarife potom zatraženih 1601 bodova za sastav podneska od 4. studenog 2002. zatraženih 3532 bodova za sastav podneska od 10. ožujka 2008. te 4492 bodova za sastav podneska od 2. veljače 2010.

-zatraženih 230 bodova za pristup ročištu od 13. siječnja 1998. temeljem Tbr 9. t. 1. Tarife zatim po zatraženih 2870 bodova za pristup ročištima od 3. veljače 1999., 10. ožujka 1999., 23. svibnja 2000.,16. lipnja 2000., 3. listopada 2000.,13. listopada 2000., 20. listopada 2000., potom 1601 bod za pristup ročištu od 19. studenog 2004. 3532 bodova za pristup ročištu od 23. travnja 2008. , 3921 bod za pristup ročištu od 3. lipnja 2008. , 4492 boda za pristup ročištu od 22. veljače 2010., 5721 bod za zastupanje na ročištu od 12. ožujka 2010. i 11. listopada 2010. 5957 bodova za pristup ročištu od 21. listopada 2013., 8. prosinca 2014., 2. veljače 2015., 16. rujna 2020., 25. studenog 2020., 26. veljače 2021., 24. travnja 2021., 11. prosinca 2024.

-800,5 bodova temeljem Tbr. 9. t. 2. Tarife za pristup ročištu od 1. listopada 2004., 25. listopada 2004. i 11. listopada 2004.

-po 50 bodova Temeljem Tbr. 9.t.5. Tarife za pristup ročištima 2. ožujka 2006., 6. travnja 2006., 16. svibnja 2006., 20. lipnja 2006., 23. travnja 2010., 7. prosinca 2010., 14. listopada 2013., 5. lipnja 2024. i 13. rujna 2024.

-temeljem Tbr. 8.3. Tarife 2978,5 bodova za sastav podneska od 12. prosinca 2014., 29. rujna 2020., 9. studenog 2020., 24. siječnja 2020., 20. rujna 2024., 2.303,5 bodova za sastav podneska od 11. ožujka 2010., 2860,5 bodova za sastav podneska od 14. siječnja 2011.

-temeljem Tbr. 10.4. Tarife 5721 bod za sastav žalbe od 23. ožujka 2011., te po 5957 za sastav žalbe od 8. travnja 2015. i 28. travnja 2021.

-temeljem Tbr. 10.5. Tarife 5957 bodova za sastav revizije od 12. lipnja 2019., prijedloga za dopuštenje revizije od 21. prosinca 2021. i za sastav revizije od 21. prosinca 2022.

19.2. Odmjerene radnje sveukupno predstavljaju vrijednost od 161233 boda, a pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 322.466,00 eura, a s uračunatim PDV-om 403.082,5 eura čemu je potrebno pridodati sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku odluku u iznosu od po 663,61 što sveukupno iznosi 403.746,11 eura od čega je obzirom na uspjeh tužitelja potrebno odmjeriti 13,5% od tog iznosa, a to je 54.505,72 eura.

19.3. Ostale troškove za poduzete radnje sud nije odmjerio jer neosnovani prijedlozi za suđenje za donošenje privremene mjere, zahtjev za suđenje u razumnom roku i s tim u vezi podnošenje ustavne tužbe niti ostali podnesci nisu bili potrebni za svrhovito vođenje parnice.

19.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

U Splitu, 8. svibnja 2025.

S U D A C :

Branko Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis.