P-68/2020-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, Split, OIB: 84397956623, zastupan po pun. TT, dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupano po pun. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, Pisarnica Split I, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 08. travnja 2025. u nazočnosti pun. stranaka, a na ročištu od 08. svibnja 2025., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i  j e :

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

» Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 9.039,76 €/ 68.110,09 kn (tečaj konverzije 1€-7,53450 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.veljače 2020. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje. dulje od godinu dana nefinancijskim trovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te iznos od 10.281,54 €/77.466,28 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.02.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te u istom roku podmiriti trošak postupka a sve u korist Državnog proračuna RH b [broj bankovnog računa] model 26, poziv na br.5908-19-19-03133630460.«

r i j e š i o  j e:

I Odbija se tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, kao neosnovan.

II Dopušta se preinaka tužbe.

III Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08. svibnja 2025. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 10. siječnja 2020. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj se navodi da je rješenjem tužitelja br. 73523 od 07.02.2012.g. obitelji umrle osiguranice ZT, rođ. **.**.1957.g. priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 12.09.2011.g.

1.1 Osiguranica ZT da je preminula od posljedica prometne nesreće koja se dogodila dana11.09.2011.g. u mjestu Svinca, općina Vinišće.

1.2. Nesreću je skrivio MT iz [adresa] osobnim automobilom marke Mazda 626, reg.oznake i broja [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika, koji je za predmetni štetni događaj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu br. K-705/12 od 2.studenog 2015.g. proglašen krivim, a presuda je postala prvomoćna 04.01.2016.g.

1.3. Isplatom obiteljske mirovine tužitelj trpi štetu koja za razdoblje od 01.12.2016. do 30.11.2019. iznosi 68.110,09 kn (70% od 97.200,14 kn).

1.4. Nespornim je utvrđena sudgovornost osiguranika tužitelja u omjeru 30%.

1.5. Osnov odgovornosti za štetu proizlazi iz čl.161 i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) a visina štete iz čl.161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 115/2018).

1.6. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud nakon što raspravi ovaj tužbeni zahtjev donese slijedeću Presudu:

»Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 68.110,09 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.veljače 2020. do isplate po stopi koja se određuje uvečanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a sve u korist Državnog proračuna RH br. [broj bankovnog računa] model 26, poziv na br.5908-19-19-03133630460.« 2. Dana 04. kolovoza 2020. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu u kojem je tuženik naveo da;

2.1. Prije bilo kakvog upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, tuženik ističe prigovor stvarne nenadležnosti općinskog suda za postupati u ovoj pravnoj stvari.

2.2. Tužitelj i tuženik su pravne osobe, a prema odredbi čl.34.b. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 nastavno: ZPP) u sporovima između pravnih osoba sude trgovački sudovi

2.3. Napominje se kako nije sporno da prema odredbi čl.34. st.1. toč.9. alineji 7. ZPP- a općinski sudovi u prvom stupnju sude u sporovima,,radi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja". No u konkretnom slučaju tužitelj od tuženika potražuje naknadu isplaćenih mirovina njegovom osiguraniku BT, kao novčano davanje koje se isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, a takvo potraživanje sam zakonodavac definira kao „naknadu štete“, što sve potvrđuje i revizijski sud koji nizom svojih odluka decidirano navodi kako se ovakva potraživanja ne smatraju regresnim, već „naknadom štete" (npr. najnovija odluka revizijskog suda koja to potvrđuje jest odluka Rev x-639/2017 od 10.10.2019. godine).

2.4. Budući se stoga ovdje ne radi o sporu,,radi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja" (kada nesporno postoji nadležnost općinskog suda), već se radi o potraživanju naknade štete između dviju pravnih osoba na osnovi čl.34.b. st.1. toč.1. ZPP-a postoji stvarna nadležnost trgovačkog suda.

2.5. Predlaže se Naslovnom sudu oglasiti stvarno nenadležnim, te predmet uputiti stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Splitu.

2.6. kao podredno, tuženik se očituje o tužbi i tužbenom zahtjevu na način da tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju jer ista nije dokazana, odnosno jer tuženik ne odgovara za štetu kako ju tužitelj potražuje ovom tužbom. Tužiteljevim osiguranicima određeno je pravo na obiteljsku mirovinu Rješenjem tužitelja od 07.02.2012. godine. Predmetna nezgoda koja je prema navodima iz tužbe uzrokovala isplatu mirovine dogodila se 11.09.2011. godine, kada je prema čl. 161. st. 1 ZOMO/13 (na kojeg se tužitelj poziva) propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, čl. 164. st.1. ZOMO/13 (na kojeg se tužitelj poziva): prema kojem Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu tužbenim navodima bila važeća i Polica osiguranja od automobilske odgovornosti na kojoj tužitelj temelji potraživanje baš prema ovom tuženiku. Uzimajući u obzir navedeno, na odnos tužitelja i tuženika u pogledu opsega tuženikove možebitne obveze prema tužitelju se nikako ne može primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju u primjeni od 01.01.2014. godine (NN 157/13 - nastavno; ZOMO/13) jer bi se radilo o tipičnoj retroaktivnoj primjeni propisa, budući bi se naknadno doneseni propis primijenio na obveznopravni odnos koji bi, prema navodima tužbe, nastao ranije.

2.7. Zašto je tužitelj tužio baš ovog tuženika? Zašto nije tužio primjerice Adriatic osiguranje, ili Croatiu osiguranje, ili Triglav osiguranje ili bilo koje drugo društvo za osiguranje? Tužitelj je tužio upravo Euroherc osiguranje d.d. na osnovi tvrdnje da je u vrijeme predmetne nezgode vozilo krivac za nezgodu bilo osigurano kod tuženika Policom osiguranja od automobilske odgovornosti: ,,Nesreću je skrivio MT iz [adresa] osobnim automobilom marke Mazda 626 reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika", dakle, tužiteljevo potraživanje prema baš ovom tuženiku ima svoju podlogu u tvrdnji o Polici osiguranja od automobilske odgovornosti kojom je kod tuženika bio osiguran krivac za nezgodu, pa stoga tuženik tužitelju odgovara sukladno onim obvezama koje je preuzeo tom Policom (umjesto svog osiguranika).

2.8. Opseg pokrića društva za osiguranje po polici osiguranja od automobilske odgo vornosti, dakle ono što je osiguratelj dužan platiti po takvoj polici, u vrijeme nezgode, odnosno važenja Police propisano je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine" NN 151/05, 36/09, 75/09 - nastavno ZOOP). U članku 27. ZOOP-a se navodi: Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja. Da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Stoga, zavodi koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja imaju pravo na naknadu štete od društva za osiguranje po policama od automobilske odgovornosti važećih u vrijeme predmetne nezgode (a na temelju navoda iz tužbe ovdje se upravo o tome radi), i to isključivo razmjerni iznos mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2.9. Štetu koju tužitelj ovdje potražuje (cjelokupni apsolutni iznos) on bi imao pravo možda ostvariti neposredno od krivca za nastanak nezgode. No kada je u pitanju potraživanje prema društvu za osiguranje, opseg obveze definiran je osigurateljskim pokrićem, odnosno obvezama koje je društvo za osiguranje preuzelo prema polici osiguranja.

2.10. Tuženik nije osigurao, odnosno preuzeo obvezu naknade štete kako ju tužitelj ovdje potražuje, niti je to uopće mogao s obzirom da tužitelj svoje potraživanje temelji na naknadno donesenom propisu (nepostojećem i u vrijeme nezgode, i u vrijeme važenja police osiguranja i u vrijeme donošenja rješenja o mirovini).

2.11. Stajalište je revizijskog suda, ali i poredbenog prava, kako se u ovakvim slučajevima kao lex specialis ima primijeniti upravo propis koji regulira obvezu društva za osiguranje prema zavodima mirovinskog osiguranja.

2.12. Napominje se pritom, ako se i uzme suprotno, odnosno ako se ne primijene odredbe ZOOP-a, već Zakona o mirovinskom osiguranju, svakako se ne može primijeniti naknadno doneseni propis odnosno ZOMO/13, već onaj koji bio važeći u vrijeme nezgode, odnosno umirovljenja a to je Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10 61/11, 114/11 - nastavno; ZOMO/98) na osnovi kojega je i doneseno Rješenje HZMO-a o mirovinu, a prema tom Zakonu tužitelj također nema pravo na naknadu štete na način kako ju ovdje potražuje.

2.13. Tužitelj bi mogao imati pravo isključivo na razmjerni iznos mirovine koji se obračunava na način kako je gore citirano.

2.14. Iz svega je razvidno kako tuženik nije pasivno legitimiran za potraživanje na način kako ga tužitelj postavlja, te takav zahtjev prema tuženiku nije osnovan.

2.15. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Rokovi zastare potraživanja prema striktnoj odredbi ZOMO/98 tužitelju teku od dana pravomoćnosti, odnosno konačnosti Rješenja kojim je mirovina određena i istječu u skladu sa rokovima potraživanja naknade štete prema Zakonu o obveznim odnosima. Nema nikakvog smisla ni logike da se uzimaju neki drugi zastarni rokovi ili da se računaju na drugi način od onoga što Zakon striktno propisuje.

2.16. Predmetno Rješenje je pravomoćno/konačno još 2012. godine, a tužitelj tužbu izjavljuje 2020. godine pa je jasno kako su mu protekli svi zastarni rokovi. 2,17. Tuženik osporava uzročnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice, odnosno između predmetne nezgode i isplata mirovina, jer tužitelj takvu uzročnu vezu ničim ne dokazuje.

2.18. Tuženik osporava činjenicu isplate mirovina, time i trpljenja štete tužitelja.

2.19. Ne ulazeći u ranije navedene razloge neosnovanosti zahtjeva, tužitelj svakako nema pravo na naknadu štete u vidu isplaćivane obiteljske mirovine njegovim osiguranicima iza smrti pok. ZT za razdoblje nakon 31.12.2017. godine. To stoga što je ZT rođena 1957. godine, te je 31.12.2017. godine ostvarila uvjete za starosnu mirovinu. To, drugim riječima, znači da bi tužitelj od 31.12.2017. godine neovisno o predmetnoj nezgodi bio u obvezi po osnovi mirovinskog osiguranja ZT plaćati mirovinu (jer tužitelj radi toga postoji i svi mi mu na stotine tisuće kuna tijekom svog života za to plaćamo). Time tužitelju za razdoblje od 01.01.2018. godine nije zbog ove nezgode nastala nikakva posebna šteta jer bi mirovinu svakako isplaćivao zbog svoje dužnosti da je isplaćuje.

2.20. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obvezu tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

3. Dana 04. rujna 2020. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je podnesak tužitelja u kojem se tužitelj očitovao na prigovore tuženika, navodeći da tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu tuženika kao u potpunosti neosnovane i promašene iz slijedećih razloga:

3.1. Da je neosnovan prigovor stvarne nenadležnosti općinskog suda s obzirom da se ovdje radi o regresnom potraživanju s osnova naknade štete (odluka Visokog trgovačkog suda RH br.Pž-8151/2014 od 16. listopada 2016.g.).

3.2. Da je neosnovan i prigovor promašene pasivne legitimacije jer je nesreću skrivio osiguranik tuženika osobnim vozilom koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika a što je nesporno.

3.3. Osnov odgovornosti za štetu u predmetnom slučaju izvire iz čl. 164. st. 1 Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji propisuje: Zavod ima pravo zahtjevati naknadu štete u slučajevima iz čl.161. ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete)".

3.4. Dakle, pravo na naknadu štete tužitelj ne izvodi iz prava svojih osiguranika, kako to pogrešno navodi tuženik, već prema osiguravajućim društvima ima originarno pravo na naknadu štete..

3.5. Nadalje, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravnom propisu koji je na snazi u vrijeme kada je šteta nastala, dakle u konkretnom slučaju kada je tužitelj vršio isplate svom osiguraniku.

3.6. Da se radi o pravilnom pravnom pristupu potvrđuje brojna sudska praksa kao i najnovija praksa Vrhovnog suda izražena u presudi br.Rev-x 1119/12-2 od 05.listopada 2016.g.

3.7. Odredbom čl.161. st.2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine" br. 157/2013) koji je na snazi od 01.01.2014.g. i koji je u ovom slučaju lex specialis, propisano je da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Dakle, pogrešno tuženik navodi da tužitelj ima pravo na naknadu štete na način kako to propisuje čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09 koji je ranije donesen zakon.

3.8. Osim toga, Zakon o mirovinskom osiguranju ( NN157/13) kao lex specialis ima prednost u primjeni u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Presuda Visokog trgovačkog suda PŽ-4450/2017 od 11.svibnja 2018.g.)

3.9. Neosnovano se tuženik poziva i na zastaru. Naime, tužitelj trpi štetu za svako pojedino davanje tek od trenutka kada je izvršio isplatu svom osiguraniku, te potraživanje s naslova naknade štete prema zajednici osiguranja dospijeva slijedom toga tek od tog trenutka ( Odluka Vrhovnog suda RH br. Rev 454/2008-2 od 14.siječnja 2009).

Nastanak štete ne mora se poklapati s trenutkom nastanka štetnog događaja. Ako šteta još nije nastala, zahtjeva za naknadu štete dospijeva tek kada šteta nastane ( Odluka Vrhovnog suda RH br. Rev 735/2009-2 od 17.lipnja 2010.g.)

3.10. Ovom tužbom potražuje se daljnja šteta pa nije od značaja prigovor tuženika da je u predmetnom slučaju nastupila zastara s obzirom na činjenicu da zastara prema Zakonu od mirovinskom osiguranju teće od pravomoćnosti rješenja o priznatom pravu na mirovinu.

3.11. Dakle, ova tužba ne podnosi se nakon donesenog rješenja o priznatom pravu već se tužbom potražuje šteta koja u vrijeme donošenja rješenja još nije ni nastala. Prema tome, kako je tužba podnesena 8.01.2020.g. a istom se potražuje šteta nastala za razdoblje od 1.12.2016.g. do 30.11.2019.g. nema zastare a sve s obzirom da se radi o regresnoj tužbi za koju vrijedi opći zastari rok od 5 godina.

3.12. Osim toga, tužitelj ističe da je temeljem istog štetnog događaja od tuženika sudskim putem zatražio naknadu štete koja se odnosi na ranija razdoblja te da je Trgovački sud u Splitu presudom posl. br.P-62/2017 od 05.lipnja 2020.g. usvojio tužbeni zahtjev a da se ovom tužbom samo potražuje daljnja šteta. Dakle, prigovor zastare u potpunosti je neosnovan i promašen.

3.13. Nadalje, vezano za navode tuženika da je pok. ZT dana 31.12.2017.g. ostvarila uvijete za starosnu mirovinu te da tužitelju od 01.01.2018.g. zbog ove nezgode nije nastala nikakva šteta tužitelj ističe da je tuženik dužan tužitelju nakadit štetu temeljem čl.161. toč.2.st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) a isti propisuje da nakanda stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtjevati u predmetnom slučaju obuhvača novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

3.14. Isto tako, raniji Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) u čl. 161. propisuje da Zavod ima pravo zahtjevati naknadu štete na novčana davanja koja se isplačuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje iplata tih davanja i iako su ta dvanja osigurana u mirovinsko osiguranju.

3.15. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu štete sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira što bi umrli osiguranik možebitno u međuvremenu ostvario uvjete za starosnu mirovinu (Odluka Visokog trgovačkog suda RH br. Pž 4216/09 od 3. srpnja 2013..g.)

3.16. Neosnovano tuženik osporava i uzročno posljedičnu vezu između priznanja prava na obiteljsku mirovinu i ozljeda u predmetnom štetnom događaju navodeći da tužitelj tu vezu nije ničim dokazao a što nije točno. Naime, iz rješenja br. 73523 od 07.02.2012.g. a koje rješenje prileži tužbi neupitna je uzročno- posljedična veza između priznanja prava na obiteljsku mirovinu i ozljeda u predmetnoj nesreći.

3.17. Dakle, iz narečenog rješenja razvidno je da je imenovana preminula **.**.2011.g. od ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se toga dana dogodila. Zadobivene ozljede koje su uzrok smrti priznate su kao ozljede na radu te je predmetnim rješenjem njezinom odovcu CT i tada maloljetnoj djeci priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 12.09.2011.g.

3.18. U svrhu dopune dokaznog postupka tužitelj u prilogu ovog podneska dostavlja preslik prijave o povredi na radu.

3.19. O pitanju o kojem je odluku donijelo nadležno upravno tijelo ovaj sud nije nadležan odlučivati, on nije ovlašten preispitivati tu odluku već je vezan tom odlukom a sve u smislu čl.12 ZPP-a.

3.20. Nadalje, tužitelj je činjenicu isplate predmetne mirovine dokazao javnom ispravom koja dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje pa ukoliko tuženik spori sadržaj javne isprave teret dokaza je na tuženiku ( Odluka Visokog trgovačkog suda br. Pž-5654/2014 od 14.listopada 2016.g.). Uostalom, pravo osiguranika na mirovinu i njena visina utvrđeni su pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku pa istinitost činjenica koje iz njega proizlaze ne mogu biti predmet ispitivanja u parničnom postupku.

3.21. Prema tome, iz svega je razvidno da tužitelj ima valjani pravni osnov za isplatu koju ovom tužbom potražuje. Slijedom svega navedenog, pradlaže se usvojiti tuženi zahtjev u cijelosti.

4. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 17. siječnja 2023., kada je zatražio donošenje presude slijedeće sadržaja:

» Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 9.039,76 €/ 68.110,09 kn (tečaj konverzije 1€-7,53450 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.veljače 2020. do isplate po stopi koja se određuje uvečanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje. dulje od godinu dana nefinancijskim trovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te iznos od 10.281,54 €/77.466,28 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatam tekućim od 01.02.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje uvečanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita. odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim tegovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te u istom roku podmiriti trošak postupka a sve u korist Državnog proračuna RH b [broj bankovnog računa] model 26, poziv na br.5908-19-19-03133630460.«

5. Obrazlažući tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je naveo da tužitelj i nakon podnošenja tužbe trpi štetu isplatom predmetne obiteljske mirovine pa je po tom osnovu za razdoblje od 01.12.2019.g. do 31.12.2022. godine pretrpio daljnju štetu od 10.281,54 €/77.466,28 kn (70% od 14.687,92 €/110.666,12 kn), slijedom čega tužitelj povećava svoj tužbeni zahtjev.

6. Dana 12. ožujka 2025. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je podnesak tuženika u kojem je tuženik naveo da je predmet potraživanja naknada štete u vidu plaćene obiteljske mirovine tužiteljevim osiguranicima CT, T i FT uslijed tragične smrti njihove supruge i majke ZT u predmetnoj prometnoj nezgodi od 11.09.2011. godine. Pritom se potražuje obiteljska mirovina plaćana u razdoblju 01.12.2016. - 30.11.2019. godine u ukupnom iznosu od 97.300,14 kn, a kako nije sporna 30% suodgovornost pok. osiguranice tužitelja ZT, tužbenim zahtjevom se potražuje iznos od 68.110,09 kn / 9.039,77 eura (97.300,14 umanjeno za 30%).

6.1. Osnovanost tužbenog zahtjeva u prvom redu ovisi o pitanju je li se u ovom sporu, kao sporu kojeg pokreće zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja (tužitelj) prema društvu za osiguranje (tuženik), u odnosu na obvezu društva za osiguranje, primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO) ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), važećih u vrijeme nastanka štete, a o kojem pitanju su u praksi drugostupanjskih sudova postojala različita shvaćanja. Stoga je revizijski sud intervenirao putem instituta tzv. izvanredne revizije i revizije po dopuštenju, te je razriješio ovaj prijepor na način da je višekratno nizom svojih najnovijih odluka iskazao jasno shvaćanje kako se u sporovima koje pokreće zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja (tužitelj) prema društvu za osiguranje (tuženik), u odnosu na opseg obveze društva za osiguranje primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), važeći u vrijeme nastanka štete, i to njegova odredba čl. 27.

6.2. Makar sve jasno proizlazi već iz brojnosti i konzistentnosti najnovijih shvaćanja revizijskog suda, da je ovime revizijski sud definitivno razriješio prijepor jasno i nedvojbeno proizlazi i iz odluke Rev-235/2023 od 04.04.2023. godine (priložene pod rbr. 18) kojim sam Vrhovni sud RH svoje shvaćanje o primjeni odredbe čl. 27. ZOOP- a po pitanju opsega obveze tuženika prema tužitelju kod potraživanja s osnove osiguranja od automobilske odgovornosti naziva sudskom praksom koja se,,ujednačila" i,,postala sigurna".

6.3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) odredbom čl. 27. propisuje opseg obveze tuženika prema tužitelju, odnosno propisuje ono što se isključivo nalazi u osigurateljskom pokriću po polici osiguranja od automobilske odgovornosti u odnosu na potraživanja tužitelja.

6.4. Citirana odredba čl. 27 ZOOP-a je vrlo jasna te ne traži posebna tumačenja, a iz iste jasno proizlazi da od svih zakonom propisanih izdataka koje bi tužitelj mogao imati prema svojem osiguraniku uslijed njegovog ozljeđivanja u nekoj prometnoj nezgodi, stvarna šteta koju bi po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti imao pravo ostvariti prema tuženiku kao društvu za osiguranje je isključivo ona u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, koja se utvrđuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“.

6.5. Primjenjujući sve na konkretan slučaj, temeljem samih tužbenih navoda i priložene dokazne građe od strane tužitelja, ovdje nije sporno:

da se utuženo potraživanje prema tuženiku (društvu za osiguranje) odnosi na obiteljsku mirovinu koju je tužitelj isplaćivao svojim osiguranicima (udovcu i djeci pok. ZT), te da se radi o obiteljskoj mirovini isplaćivanoj zbog ozljede na radu, budući je ozljeđivanje pok. osiguranice tužitelja koje je uvjetovalo smrtni ishod, pravno utvrđeno kao „ozljeda na radu".

6.6. Kako vidimo iz odredbe čl. 27. ZOOP-a, koju je ovdje prema shvaćanjima revizijskog suda za primijeniti; utuženo potraživanje prema tuženiku je neosnovano jer se ne nalazi unutar osigurateljskog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. To upravo stoga što se ovdje radi o obiteljskoj mirovinu određenoj zbog ozljede na radu, pa u tom slučaju u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP- a ne postoji razlika koju bi tužitelj kao na razmjerni iznos imao pravo ostvariti od tuženika.

6.7. Sve potvrđuju i ranije navedena shvaćanja revizijskog suda, a baš radi potpuno identičnih okolnosti ovdje se posebno izdvaja shvaćanje iz odluke Rev-1354/2016 od 18.05.2021. g. (dokaz pod rbr. 3). Tom je odlukom potvrđena pravilnost drugostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja prema društvu za osiguranje baš kod potraživanja naknade u vidu plaćene obiteljske mirovine određene zbog ozljede na radu, jer u tom slučaju u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a ne postoji razlika koju bi tužitelj kao razmjerni iznos mogao ostvariti od tuženika, što jasno obrazlaže revizijski sud:

6.8. Od 1. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (,,Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09 - dalje: ZOOP) koji je u čl. 27. st. 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U st. 2. se određuje da se stvarnom štetu smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

6.9. Iz navedenog vidljivo je da dva propisa reguliraju predmetnu materiju, te je pravilno sud drugoga stupnja primijenio pravilo da kasniji zakon derogira raniji zakon. No, osim toga prema shvaćanju revizijskog suda ZOOP je i specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a obzirom na tuženika - osiguravajuće društvo u ovom predmetu. Kako je prema rješenju tužitelja, Područne službe u Zadru, udovici i djeci umrlog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu u visini najniže mirovine, te kako je smrt osiguranika prouzročena povredom na radu, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbu čl. 27. ZOOP. Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da kako se obiteljska mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu, da u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju .Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja, radi čega nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

6.10. Već zbog naprijed navedenog, tužbeni zahtjev prema tuženiku je neosnovan, te se istog predlaže odbiti uz obvezu tužitelja naknaditi tuženiku parnični trošak.

7. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Rješenja HZMO-a, područna služba u Splitu, KLASA: UP/I 140-03/11-01 OB: 03133630460, URBROJ: 341-18-05/3-11-049784, OIB: 77125532704, BROJ SPISA: 73523 od 07.02.2012., presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-705/12 od 02. studenoga 2015., Tablica isplata po razdobljima sačinjene od strane tužitelja, Zagreb, 3. prosinca 2019. i Zagreb , 16. siječnja 2023., kompjuterskog ispisa doznačenih mirovinskih primanja, pregledom prijave o ozljedi na radu.

8. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23,dalje: ZPP).

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Pun. tuženika popisao je parnični trošak.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.039,76 €/ 68.110,09 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.veljače 2020. do isplate, te iznosa od 10.281,54 €/77.466,28 kn zajedno sa pripadajućim kamatama ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine obitelji poginulog osiguranika ZT koja je preminula od posljedica prometne nesreće koja se dogodila dana 11.09.2011.g. u mjestu Svinca, općina Vinišće, koju je nesreću skrivio MT iz Z osobnim automobilom marke Mazda 626, reg.oznake i broja [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika, koji je za predmetni štetni događaj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu br. K-705/12 od 2.studenog 2015.g. proglašen krivim, a presuda je postala prvomoćna 04.01.2016.g. Tužitelj navodi da je isplatom obiteljske mirovine obitelji pok. ZT, pretrpio štetu.

12. Među strankama nije sporno da se dana 11.09.2011.g. u mjestu Svinca, općina Vinišće, dogodila prometna nezgoda koju je skrivio MT iz [adresa] upravljajući osobnim automobilom marke Mazda 626, reg.oznake i broja [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika. 11.1. Nije sporno da je u predmetnoj prometnoj nezgodi u smrtno stradao osiguranik tužitelja ZT,

11.2. Nije sporno ni da je osiguranik tužitelja suodgovoran u omjeru od 30 % za nastanak prometne nezgode od

13. Među strankama je sporno:

- koji propis treba primijeniti u konkretnom slučaju, Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09 – dalje: ZOOP),

- je li Općinski suda u Splitu stvarno nadležan za postupanje u ovom predmetu,

- je li tužitelj preinačio tužbu, te ako jest, je li preinaka dopuštena,

- je li tužitelj izvršio uplate obiteljske mirovine obitelji poginulog osiguranika,

14. U odnosu na istaknuti prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, za navesti je slijedeće:

14.1. U konkretnom slučaju predmet spora jest regresno potraživanje tužitelja naspram tuženik.

14.2. Odredbom članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. odredba članka 34. stavka 1. točka 9. ZPP-a je izmijenjena na način da je propisano da općinski sudovi, među ostalim, u parničnom postupku, uvijek sude u prvom stupnju u sporovima radi regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja. Predmetnom odredbom isključena je nadležnost trgovačkog suda u personalnom kriteriju (tako i u odredbi članka 34.b stavak 1. točka 1. ZPP-a).

14.3. Obzirom da je postupak u ovom predmetu pokrenut 09. siječnja 2020., kada je tužba predana na poštu preporučeno, a da se gore citirana odredba primjenjuje od 1. rujna 2019. na postupke koji su pokrenuti nakon njezina stupanja na snagu, to je prigovor stvarne nenadležnost tuženika neosnovan. Neosnovano tuženik osporava da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju, obzirom da je predmet spora regresno potraživanje s naslova isplate koju je tužitelj izvršio obitelji pok. osiguranika na ime obiteljske mirovne umjesto tuženika. Stoga, kako je tužitelj drugoj osobi već isplatio određeni iznos te od tuženika kao treće osobe potražuje taj iznos, nema dvojbe, da se radi o regresnom potraživanju.

14.4. Predmetno proizlazi i iz pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u predmetima posl.br. Gr 1 456/2020-2 od 5. studenog 2020. i Gr 1 184/21- 2 od 31. svibnja 2021.

14.5. S obzirom na sve prethodno obrazloženo, sud je odbio prigovor stvarne nenadloženosti Općinskog suda u Splitu, kao neosnovan.

15. Kao sporno, valjalo je nadalje raspraviti je li tužitelj preinačio tužbu, te ako jest je li preinaka dopuštena.

15.1. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 68.110,09 kn što prema fiksnom tečaju 1€ = 7,53450 kn iznosi 9.039,76 €.

15.2. U podnesku zaprimljenom dana 17. siječnja 2023., tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev kada je pored iznosa od 9.039,76 €/ 68.110,09 kn (tečaj konverzije 1€- 7,53450 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.veljače 2020. do isplate zatražio i isplatu iznosa od 10.281,54 €/77.466,28 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.02.2023.g. do isplate. Obrazlažući tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je naveo da tužitelj i nakon podnošenja tužbe trpi štetu isplatom predmetne obiteljske mirovine pa je po tom osnovu za razdoblje od 01.12.2019.g. do 31.12.2022. godine pretrpio daljnju štetu od 10.281,54 €/77.466,28 kn (70% od 14.687,92 €/110.666,12 kn), slijedom čega tužitelj povećava svoj tužbeni zahtjev.

15.3. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je povećao tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, s obzirom da je prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj zatražio iznos glavnice od 9.039,76 €/ 68.110,09 kn da bi potom uz taj iznos zatražio i isplatu iznosa od 10.281,54 €/77.466,28 kn, iz čega proizlazi da je tužitelj povećao svoj tužbeni zahtjev.

15.4. Člankom 191. ZPP-a propisano je:

1/ Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

2/ Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

3/ Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

15.5. U konkretnom slučaju tužitelj je povećao tužbeni zahtjev u pogledu glavnice, pa je zaključak ovog suda da je tužitelj izvršio preinaku tužbe.

15.6. Na ročištu od 8. travnja 2025. tuženik je istakao da se protiv preinaci tužbe.

15.7. Odredbom čl. 190 st. 1, 2 i 3 ZPP-a propisano je:

1/ Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

2/ Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

3/ Nakon dostave tužbe tuženika za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

15.8. Dakle, odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a, propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle je li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

15.9. U konkretnom slučaju tužitelj je preinačio tužbu na način da je zatražio povrat isplaćenih iznosa obiteljske mirovine koji su isplaćeni nakon podnošenja tužbe, a koji dakle nisu bili isplaćeni do podnošenja tužbe, pa samim time, tužitelj iznos od 10.281,54 € nije ni mogao tražiti prilikom podnošenja tužbe.

15.10. Dakle, zaključak je ovog suda da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva vezanog uz zahtjev za regresnim potraživanjem naspram tuženika, slijedom čega preinaka tužbe, koja je uslijedila podnošenja tužbe je osnovana, i predstavlja legitiman cilj, te da bi odbijanje zahtjeva za preinaku tužbe u konkretnom slučaju rezultiralo povredom prava na pristup sudu zbog čega je preinaku tužbe valjalo prihvatiti, radi čega je odlučeno kao u toč. II izreke rješenja.

16. U odnosu na prigovor zastare, ocjena je ovog suda da prigovor zastare nije osnovan.

16.1. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da se radi o regresnom potraživanju tužitelja naspram tuženika,

16.2. Odredbom čl. 225. ZOO je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako za regresne tražbine ZOO nije predvidio neki drugi rok zastare, a kako se u konkretnom slučaju radi o regresnoj tužbi, to se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina.

16.3. Obzirom da je postupak u ovom predmetu pokrenut 09. siječnja 2020., kada je tužba predana na poštu preporučeno, to proizlazi da bi sva potraživanja tužitelja od prije 09. siječnja 2015. bila u zastari. Međutim, kako u konkretnom slučaju najstarije potraživanje tužitelja datira od 01.12.2016., to je zaključak ovog suda da prigovor zastare nije osnovan, slijedom čega istog sud nije prihvatio.

17. U odnosu na osnov potraživanje, te primjenu zakonskih odredbi u ovom postupku, za navesti je slijedeće:

17.1. Tužitelj u ovom postupku navodi i opsežno obrazlaže svoj pravni stav navodeći da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, dok tuženik elaborira svoj stav da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno čl.27., koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja.

17.2. Što se tiče primjene prava, vezano za pravnu osnovu, ovaj sud drži da je potrebno primijeniti kao mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), te da nisu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koji se tužitelj poziva.

17.3. Naime, predmet ovog parničnog postupka predstavlja zahtjev tužitelja naspram tuženika za povratom isplaćenih iznosa obiteljske mirovine, a koju je tužitelj, po navodima tužbe, isplatio obitelji umrlog osiguranika ZT, rođ. **.**.1957.g., temeljem rješenja tužitelja br. 73523 od 07.02.2012.g. Pri tome tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji upravo na polici osiguranja, navodeći da je vozilo štetnika kritične prigode bilo osigurano kod tuženika, i na toj tvrdnji temelji i pasivnu legitimaciju tuženika. Slijedom iznijetog u konkretnom slučaju valja primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

18. Tužitelj potražuje iznose obiteljske mirovine isplaćene obitelji pok. ZT u razdoblju od 01.12.2016. do 30.11.2019., te u razdoblju od 01.12.2019. do 31.12.2022.

19. U odnosu na tvrdnje tužitelja da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, za navesti je da je U razdoblju od 01.10.2016. do 31.05.2022. na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22- dalje: ZOMO). Navedeni zakon u odredbi čl. 161 izričito propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja. U st. 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća troškove i svote davanja, koja se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja. U toč. 2 st. 2. propisano je da novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. U čl. 164. st. 1. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO izravno od društva za osiguranje, kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. U st. 5 je pak propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne su odredbe ovoga Zakona.

20. Od 1. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09 – dalje: ZOOP) koji je u čl. 27. st. 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U st. 2. se određuje da se stvarnom štetu smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

21. Prema shvaćanju ovog suda ZOOP je specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a obzirom na tuženika - osiguravajuće društvo u ovom predmetu.

22. Naime, ovaj sud je stava da je ZOOP lex specialis odnosno specijalan zakon u odnosu na tuženika koji je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti, materija obveznog osiguranja u prometu uređena je upravo ZOOP-om, obveza tuženika i ne bi postojala da nije sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti. Na ovaj zahtjev i konkretan odnos između stranaka u pogledu utvrđivanja opsega i visine obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, upravo ZOOP. Kako se radi o prometnoj nezgodi i šteti koja je nastala iz prometne nezgode, osiguraniku tužitelja, krivnjom osiguranika tuženika, u konkurenciji dva propisa, koja visinu štete odnosno ovu materiju reguliraju na drugačiji način, jedan povoljnije za tužitelja, drugi povoljnije za tuženika, a šteta je nastala u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina, kada su oba zakona bila na snazi, to sud drži da je ZOOP lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju.

23. Dakle, s obzirom da je šteta nastala u prometnoj nezgodi, radi se o autoodgovornosti temeljem zaključene police osiguranja, s obzirom na osigurateljno pokriće primjenjuje se ZOOP, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Ovaj Zakon o mirovinskom osiguranju bi se primjenjivao da se radi o traženju tužitelja spram osobe koja je prouzročila prometnu nesreću, a ne tuženika, upravo radi toga je u odnosu na zahtjev spram tuženika za primijeniti kao specijalan zakon ZOOP.

24. Kako je prema rješenju tužitelja, Područne službe u Splitu, obitelji umrlog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu, te kako je smrt osiguranika prouzročena u prometnoj nezgodi, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbu čl. 27. ZOOP.

25. Stoga je zaključak ovog suda da se obiteljska mirovina isplaćuje na temelju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to temeljem čl. 27. st. 1., te da u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju.

26. Stoga je, ovaj sud, primjenom odredbe čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

27. Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja prema društvima osiguranja s kojima su sklopljene police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisani su odredbom čl. 27. ZOOP-a, ta odredba propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, sukladno čl. 27. ZOOP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi stvarnu štetu u granicama preuzetih ugovorom osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranika. U konkretnom slučaju je upravo osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće, za 70%, a visinu stvarne štete treba procijeniti prema kriterijima koji su propisani čl. 27. ZOOP-a.

28. Prema odredbi ovog čl. st. 3. obveza tuženika kao društva osiguranja postoji samo onda ako bi iznos mirovine koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa invalidske mirovine koji bi se osiguraniku isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao, pa je sukladno navedenom, sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

29. Pored toga, osnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je isplatio mirovine obitelji svog osiguranika.

30. Naime, kada tužitelj tvrdi da je isplatio obiteljske mirovine, tada to, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, treba i dokazati.

31. To sve sukladno pravilu o teretu dokaza(čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), prema kojem kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).

32. U konkretnom slučaju, kada tužitelj tvrdi da je obitelji svog pokojnog osiguranika isplaćivao u utuženom razdoblju obiteljsku mirovinu, tada to treba i dokazati.

33. Pri tome je za istaći da je tuženik osporio tvrdnje tužitelja da je tužitelj izvršio isplate obiteljske mirovine obitelji svog poginulog osiguranika.

34. Dakle, u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, kao sporno valjalo je utvrditi ima li dokumentacija koju je dostavio tužitelj, kao dokaz svojih tvrdnji, mirovini značaj javne isprave.

Odgovor na to pitanje valja naći u:

- odredbama čl. 230. ZPP-a, koje daju definiciju javne isprave, a prema kojima: (stavak 1.) "Isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.", (stavak 2.) "Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.", (stavak 3.) "Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđenje činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.",

- Zakonu o računovodstvu ("Narodne novine", br. 78/2015., 134/2015. i 120/2016.) koji račun uređuje kao jednostrani akt poslovnog subjekta - knjigovodstvenu ispravu te propisuje u odredbi čl. 8.: "Knjigovodstvena isprava je svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju, te isti čini osnovu za unos podataka o poslovnom događaju u poslovne knjige.",

- odredbama čl. 78. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16), prema kojima: (stavak 1.) "Svaki porezni obveznik obvezan je izdati račun za: 1. isporuke dobara i usluga koje je obavio drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik,...(stavak 7.) "Račun koji izdaje isporučitelj i račun koji izdaje primatelj isporuke je svaka isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava isporučena dobra i obavljene usluge, bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu.", (stavak 8.) "Svaka isprava ili obavijest koja mijenja prvobitni račun i koja se izričito i nedvojbeno odnosi na njega smatra se računom.",

- odredbama čl. 62. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16), prema kojima: (stavak 1.) "Porezni obveznici dužni su izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza.", (stavak 2.) "Računom se za potrebe oporezivanja smatra i svaka isprava kojom se obračunavaju isporuke bez obzira na to u kojem obliku i pod kojim nazivom je izdana."

- odredbi čl. 31. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14), koja jasno razdvaja (određujući vjerodostojne isprave) račun od javne isprave, očito ne dajući računu znak jednakosti sa javnom ispravom, a prema kojoj: "Vjerodostojna isprava je, prema ovom Zakonu, račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata."

35. Polazeći od smisla tih odredaba, ovdje je za zaključiti:

- račun o kojemu je ovdje riječ, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu")

- na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz smisla odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen.

36. U samo toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tome dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan.

37. Tužitelj je u konkretnom slučaju od dokaza u spis dostavio svoje Rješenje KLASA: UP/I 140-03/11-01 OB: 03133630460, URBROJ: 341-18-05/3-11-049784, OIB: 77125532704, BROJ SPISA: 73523 od 07.02.2012., pregledom kojeg je ovaj sud utvrdio da je isto doneseno u postupku pokrenutom na zahtjev ĐT iz [adresa] radi priznanja prava na obiteljsku mirovinu te da je tužitelj, isto i donio prema članku 105. i 110. Zakona o mirovinskom osiguranju i članku 16. i 52. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

37.1. Dalje je utvrđeno da je rečenim rješenjem priznato pravo na obiteljsku mirovinu ĐT rođ. **.**.1958. udovcu umrlog osiguranika ZT i djeci, ZT T, rođ. **.**.1989.g., FT, rod. 19.03.1993.g., počevši od 11.09.2011. u svoti od 2469,68 kn, te da isplata ove mirovine pripada korisnicima počevši od 12.09.2011. Dalje je utvrđeno da će ovu mirovinu isplaćivat Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, mjesečno unatrag.

38. Pored navedenog, tužitelj je priložio i svoje tablice u kojima su navedena razdoblja u kojima se, po navodima tužitelja vršila isplata, vrsta isplate i isplaćeni iznosi po razdobljima. Iz navedenih tablica »Zagreb, 3. prosinca 2019.« i »Zagreb , 16. siječnja 2023.« ne može se zaključiti da je tužitelj doista izvršio isplate kako to tužitelj tvrdi tijekom postupka. Navedene tablice, po ocjeni ovog suda, predstavljaju samo tvrdnje tužitelja da je isplaćivao obiteljske mirovine, dok iste ne dokazuju tvrdnje tužitelja da su isplate obiteljskih mirovina doista i izvršene.

39. Konačno, tužitelj je dostavio i kompjuterski ispis –banka podataka doznačenih mirovinskih primanja u kojima se navode iznosi mirovine za pojedine mjesece i doznake. Tužitelj međutim, kao i u slučaju prethodno navedenih tablica »Zagreb, 3. prosinca 2019.« i »Zagreb , 16. siječnja 2023.« nije dostavio dokaze da su navedeni i utuženi iznosi mirovine doista i isplaćeni.

39.1. Nadalje, pregledom priloženih kompjutorskih izlista, na kojima tužitelj temelji svoje tvrdnje da je isplatio obiteljsku mirovinu, sud je utvrdio da priložena dokumentacija predstavlja izliste koji u zbroju predstavljaju iznose zatražene u tužbenom zahtjevu, a ne potvrde koje bi tužitelj temeljem javnih ovlasti o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju izdao, a koje činjenice su u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnih ovlasti. To sve navedeno temeljem odredbe čl.171.st.2. ranije važećeg Zakona o općem upravnom postupku (NN broj 53/91 i 103/96) – koji je prestao važiti 01. listopada 2010. godine kada je stupio na snagu Zakon o općem upravnom postupku (NN broj 47/09) koji važi od 01. listopada 2010. godine).

40. Dakle, cijeneći sve naprijed obrazloženo, suprotno navodima tužitelja valja reći kako kompjutorski ispis i tablica isplata po razdobljima nema u odnosu na sadržaj značaj javne isprave iz smisla odredaba članka 230. ZPP-a. Ovo iz razloga jer iz priložene tablice sačinjene od strane tužitelja i kompjutorskog ispisa, koje kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge (bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu), nema značaj javne isprave.

41. Cijeneći prethodna utvrđenja, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda da dokumentacija koju je priložio tužitelj, ne predstavlja dokaz o isplatama obiteljske mirovine obitelji poginulog osiguranika, pa time nisu osnovane tvrdnje tužitelja da bi po toj osnovi tužitelju nastala šteta. Kao što je već navedeno, teret dokaza u ovom postupku je na tužitelju. Tužitelj nije predlagao nove dokaze smatrajući da je iz priložene dokumentacije razvidno da su utuženi iznosi uplaćeni s obzirom da je na priloženim Tablicama otisnut štambilj kao potvrda o plaćanju utuženih iznosa. Ispravu koju tužitelj sam izdaje i za koju tužitelj sam potvrđuje svojim pečatom i potpisom da je iznos naveden u izlistu ili tablici zaista i podmiren, predstavlja jednostranu ispravu koju sud uzima u obzir ali pravnu snagu ima isključivo uz potvrdu, izvadak ili neku sličnu ispravu pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa kao dokaz da je određeni iznos novca uplaćen od strane platitelja osobi primatelja, i kojeg datuma je ta usluga pružena.

42. U konkretnom slučaju izostala je takva potvrda, izvadak ili neka slična isprava pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa kao dokaz da je određeni iznos novca uplaćen od strane platitelja, u konkretnom slučaju tužitelja, osobi primatelja, i kojeg datuma je ta usluga pružena, pa slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje da je isplaćivao obiteljsku mirovinu obitelji svog osiguranika, konkretno obitelji pok. ZT, slijedom čega je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je utužene iznose isplatio, slijedom čega je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovan.

43. Dakle, u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan po dva osnova:

- jer sukladno odredbi čl. 27 st. 3. ZOOP-a obveza tuženika kao društva osiguranja postoji samo onda ako bi iznos mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa invalidske mirovine koji bi se osiguraniku isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao,

- jer iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio kao dokaz svojih tvrdnji da je izvršio isplatu obiteljske mirovine ne proizlazi da je tužitelj doista i izvršio isplate obiteljske mirovine.

44. Slijedom iznijetog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao neosnovan, te je odlučeno kao u izreci ove presude.

45. Odluka suda o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 156. ZPP-a, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne Novine« br. 91/04, 148/2009, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i činjenicu da je tuženik u cijelosti uspio u sporu.

46. Tuženiku zastupanom po pun. priznat je trošak sastava odgovora na tužbu, te obrazloženog podneska od 12.03.25. po 100 bodova, za pristup na roč. od 08.04.25. 250 bodova, što sveukupno iznosi 450,00 bodova, koji iznos pomnožen sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 900,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 225,00 € na ime 25% PDV-a, pa sveukupan trošak tuženika iznosi 1.125,00 €. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od presuđenja, dakle od 08. svibnja 2025. pa do konačne isplate.

47. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u toč. III izreke rješenja.

U Splitu, 08. svibnja 2025.

S U D A C

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. tužitelju,

2. pun. tuženika