Poslovni broj Gž-624/2022-6

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Dobrila Primorac, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4530/2019-37 od 7. veljače 2022. , u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4530/2019-37 od 7. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetan dio ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 84.650,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita koji glasi: " 84.650,00 CHF (osamdesetčetiritisućešestopedesetCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."

1.1. U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu koji glasi: "… iznos anuiteta = 918,26 CHF VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

1.2.U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 33.502,75 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.3. U točki IV. izreke utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 8. Ugovora o kreditu koji glasi: "Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% (petcijelihčetrdesetdevet posto) godišnje. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

1.4. U točki V.izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.294,69 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.5. U točki VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.139,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2022. do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, nalazi u tome što su u obrazloženju presude dokazi i relevantne činjenice interpretirani i ocjenjivani nepotpuno i proturječno cjelovitom stanju spisa, pa je pobijana odluka zbog navedenog manjkava, neobrazložena i paušalna, te izreka pobijane odluke ne odgovara stanju spisa, tj. provedenim dokazima. Uz navedeno da je počinjena bitna povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te temeljio svoj zaključak na rezultatima tako provedenog cjelovitog postupka. Također. da je povrijeđeno načelo ocjene dokaza, načelo materijalne istine i osobito odredba čl. 338. ZPP-a. Navodi da sud nije odlučio o prijedlogu tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske unije o tumačenju prava Europske unije.

2.2. Tuženik navodi da u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti temeljem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potrebno je utvrđivati sve okolnosti temeljem kojih bi se imalo smatrati da bi odredba kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa bila protivna načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na potrošača. Navodi da prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 112/12 i 143/13) imao je obvezu samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, što je tuženik i učinio i o svakoj promjeni kamatne stope pravovremeno obavijestio korisnika kredita. Ističe kako je tužitelj uz svaku obavijest o promjeni kamatne stope dostavljen izmijenjeni otplatni plan iz kojim je tužitelj jasno mogao utvrditi visinu svojih budućih obveza a na koje tužitelj nikad nije uložio primjedbe ili pak poduzeo radnje iz kojih bi proizlazilo da mu je dio ugovora o kreditu koji se odnosi na kamatnu stopu bio nejasan i nerazumljiv. Ističe, da je prema shvaćanju suda Europske unije u odlukama C-81/19, C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.

2.3.Navodi da su sudovi u postupcima kolektivne zaštite jasno dali do znanja da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima kao što je ovaj pozivati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno i provesti kontradiktorni postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze propustio utvrditi. Također u obrazloženju se sud niti jednom riječju nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijal koji je tuženik dostavio, a kojom bi se dokazala razina informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, niti ih je ocijenio zasebno ili zajedno. Navodi da ako promjena u visini potrošačeve obveze ovisi o nepredvidivim budućim događajima koji su neovisni o volji trgovca i koji ovise isključivo o određenim tržišnim uvjetima, ne može se od trgovca očekivati da predvidi takvu fluktuaciju u smislu izračuna iznosa budućih mjesečnih obroka, pa da bi se zbog te nemogućnosti ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik navodi da je tužitelj bio informiran, ali da bi se tek saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka moglo zaključiti da je tužitelj bio dovoljno informiran, pa tek nakon toga pristupiti testu poštenosti ili nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli. S obzirom da je teret dokazivanja na tužitelju, ne proizlazi kako bi tužitelju navedene odredbe o valutnoj klauzuli bila nejasne.

Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Nadalje, sve i da je osnovan stav suda o prekidu zastare, kolektivna tužba podnesena je u travnju 2012., pa primjenom odgovarajućeg zastarnog roka na pojedine tražbine tužitelja dosuđeni iznosi za razdoblje prije travnja 2007. su u zastari. Tuženik prigovara i tijeku zatezne kamate ističući da tužitelj nije ovlašten potraživati zateznu kamatu od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, nego slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, dakle od 14. lipnja 2014., odnosno 15. lipnja 2018. U konačnici, tuženik ističe da je sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 83/20). Također ističe da je je prvostupanjski sud u istaknutom prigovoru radi prijeboja nije uopće odlučio niti u izreci niti u obrazloženju presudu, odnosno nije utvrdio da tuženikova potraživanja postoje ili ne postoje. Prigovara i odluci o parničnom trošku.

3.Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4.Odgovor na žalbu nije podnesen.

5.Žalba nije osnovana.

6.Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 388. st. 4. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu čl. 8. ZPP-a, te obrazloženje presude sadrži sve ono što propisuje odredba čl. 388. st. 4. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos je tuženik dužan platiti tužitelju.

6.1.Naime, prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu toga Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Osnovana je tvrdnja tuženika da prema odredbi čl. 338. st. 3. ZPP izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333.) te da je prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa i ocjene da je riječ o građanskopravnoj kompenzaciji, propustivši odluku o tom prigovoru unijeti u izreku presude, pogrešno primijenio navedenu odredbu.

6.2.Međutim, u situaciji kad je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 8. travnja 2021. iz kojeg proizlazi da ukupni iznos preplaćenih kamata ( prijeboj pozitivnih i negativnih razlika ) razlika kamata iznosi 4.294,69 kn ( preplata tužitelja ) i ukupni iznos preplaćenog tečaja ( prijeboj pozitivnih i negativnih razlika ) razlika tečaja iznosi 33.502, 75 kn ( preplata tužitelja ) i tužitelj nakon što je vještak prebio pozitivne i negativne razlike nastale zbog promjene kamate i tečaja CHF sukladno tome u podnesku od 16, travnja 2021. postavio zahtjev na utvrđenu razliku, neprimjena navedene zakonske odredbe nije utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 3. ZPP.

7.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

8.Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 5. studenoga 2004. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbi o valutnoj klauzuli te isplata razlike preplaćenih iznosa po osnovi kamate i tečaja CHF.

9.U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik 5. studenoga 2004. sklopili ugovor o [broj kredita] na iznos od 84.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

-da je odredbom čl. 8. navednog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,49%, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika;

-da je ugovoreni rok otplate 120 mjeseci (čl. 6. ugovora) nakon puštanja kredita u tečaj, iznos anuiteta od 918,26 CHF po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke sa dospijećem 1-og u mjesecu (čl. 7. ugovora);

-da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Đuri Lobašu utvrđeno da ukupni iznos preplaćenih kamata (razlika kamate) iznosi 9.021,44 kn (1.816,02 CHF) od kojeg iznosa preplaćeni iznos osnove promjenjive kamatne stope I to između početno ugovorene kamatne stope od 5,49% godišnje I svih kasnijih povećanja kamatnih stopa u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 1. svibnja 2011. iznosi

1.302,64 CHF ili 6.471,10 kn;

-da navedeni iznos izražen u CHF valuti kao razlika između početno ugovorene kamatne stope od 5,49% i plaćenih kamata po smanjenim kamatnim stopama od 5,35% i 5,00% za razdoblje od 2. lipnja 2011. do 8. prosinca 2011. iznosi 513,38

CHF , odnosno 2.550,34 kn;

-da ukupni iznos preplaćenog tečaja – razlika tečaja iznosi 32,068,77 kn, od kojeg iznosa tečajne razlike za razdoblje od 2. siječnja 2005. do 1. siječnja 2010. (s isključenjem datuma 1. rujna 2009) i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu i tečaja koji je stvarno plaćao na dan plaćanja iznosi 16.814,01 kn kao dugovanje tužitelja prema tuženiku, da preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu i svih kasnijih povećanja tečaja, a uključuju razdoblje od 2. siječnja 2010. do 8. prosinca 2011. uz dodatak datuma 1. ožujka 2009. iznosi 48.882,78 kn,

-da je vještak u pisanom očitovanju na primjedbe stranaka naveo da ukupni iznos preplaćenih kamata (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) razlika kamata iznosi 4.294,69 kn (preplata tužitelja), da ukupni iznos preplaćenog tečaja (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) iznosi 33.572,75 kn,

-da ukupni iznos preplate kamata u korist tuženika iznosi 61,96 CHF te ukupni iznos preplate tečaja u korist tuženika iznosi 17.219,08 kn.

10.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini takve kamatne stope ništetna kao i odredba u kojoj se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi s tim da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP-a.

11, Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 5,49 % godišnje kao iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta, a sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; ZOO). 12,Vezano za istaknuti prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu ugovora o kreditu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 6. lipnja 2019. , podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

13.Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i koje uplate su vršene sukladno odredbi čl. 7. Ugovora, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

14.Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

15.Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16.Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03).

17.Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

18.Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

19. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

20.Točan je žalbeni navod tuženika da je dopušteno u ovom postupku dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje svjedokinja AP, voditeljice službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije Direktorice za podršku u prodaji, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika i TP, zadužene za sklapanje ugovora o kreditu. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi i po mišljenju ovog suda nisu trebali biti izvedeni. To jer tako općenito obrazloženi dokazni prijedlozi ukazuju da njihov sadržaj nije mogao utjecati na ishod i pravičnost postupka u cjelini. Načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju nije povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, a tuženiku je o toj okolnosti omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku ali odgovarajućim dokaznim prijedlozima.

20.1.S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnosti obaviještenosti tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informiran o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušan kao stranka iskazao suprotno. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

21.S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

22. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C 81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive Vijeća93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. Također treba reći da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

23.Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredaba koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

24.Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 5. studenog 2004.. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,49 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

25.Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,49 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

26.Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27.Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 6. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

28.Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 4.294,69 kn i tečajne razlike iznos od 33.502,75 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

29.Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

30.Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,49 %. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

31. Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

32.Neosnovan je prijedlog tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije u odnosu na čl. 22. ZOO-a. Naime, tuženik je predložio tumačenje odredbi i ocjene valjanosti odredbe hrvatskog unutarnjeg prava, što nije svrha prethodnog postupka pred Sudom Europske unije.

33. Iz navedenih razloga, a zbog neprihvaćanja prijedloga tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

34.Iz istih razloga ni ovaj sud takav zahtjev neće podnositi Sudu Europske unije kako to predlaže tuženik u žalbi.

35.Jednako tako odluka o parničnom trošku je rezultat pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 ) .

36.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci,7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan