REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-3/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić, Perice Rosandića, dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Ratka Šćekića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog, sada pokojnog, NU i drugih, zbog krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, u povodu revizije protiv presude bivšeg Okružnog suda Srednje Dalmacije u Splitu od 11. listopada 1946. broj Stup-62/46-76-73, odlučujući o žalbi podnositelja revizije OU podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. listopada 2024. broj Kv I-2/2024., u sjednici održanoj 7. svibnja 2025. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice podnositelja revizije OU,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba podnositelja revizije OU i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, na temelju članka 570. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP), odbijena je kao neosnovana revizija izjavljena u odnosu na presudu Okružnog suda srednje Dalmacije u Splitu pod poslovnim brojem Stup-62/46 od 11. listopada 1946. kojom su osuđenici NU, ĆU i ĐU osuđeni zbog krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

2. Protiv te presude žalbu je podnio podnositelj revizije NU, zakonski nasljednik osuđenika NU, ĆU i ĐU, po opunomoćeniku, odvjetniku Borku Bebiću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona. Predlaže "pobijanu presudu preinačiti na način da se usvoji revizija i poništi presuda Okružnog suda srednje Dalmacije u Splitu poslovni broj Stup-62/46 od 11. listopada 1946. kojom su osuđenici NU, ĆU i ĐU osuđeni zbog krivičnog djela iz čl. 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odluku". Ujedno, predlaže da ga se zajedno s njegovim opunomoćenikom izvijesti o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP-a prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti podnositelja revizije NU, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 2. ZKP-a, u odsutnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i opunomoćenika podnositelja revizije, odvjetnika Borka Bebića, koji su o sjednici uredno obaviješteni.

6. Žalba nije osnovana.

7. Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čanka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, podnositelj revizije u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo da ispitani svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o okolnostima u kojima je došlo do sklapanja ugovora o zakupu, iako su ti svjedoci o tim okolnostima iskazivali, slijedom čega da se presuda ne može ispitati jer da je sadržaj iskaza tih svjedoka u suprotnosti s onim što se o sadržaju tih svjedoka navodi u obrazloženju pobijane presude. Međutim, podnositelj revizije kod takvih tvrdnji zanemaruje da izneseni razlozi ne predstavljaju reproduciranje sadržaja iskaza tih svjedoka nego ocjenu njihove relevantnosti za zaključak o osnovanosti revizije, a to je prigovor činjenične naravi. Stoga nema ostvarenja citirane postupovne povrede, posebice ne takve koja bi dovela do nemogućnosti ispitivanja pobijane presude.

7.1. Paušalnost pobijane presude se, po mišljenju žalitelja, očituje u propustu prvostupanjskog suda da ocijeni dokaze kao i da ponašanje svakog od osuđenika cijeni ponaosob. Navedeno žalitelj smatra osobito važnim s obzirom na to da je osuđeni NU najviše aktivno sudjelovao u narodnooslobodilačkoj borbi i to čak za vrijeme trajanja ugovora o zakupu. No, takvim tvrdnjama se u biti prigovora pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji zaključak o neosnovanosti revizije pa ni u tom dijelu nema ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čanka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao i na temelju odredbe članka 476. stavka 1. ZKP-a te pritom nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, podnositelj revizije, izražavajući nezadovoljstvo razlozima zbog kojih je revizija odbijena, nastoji dovesti u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da presuda Okružnog suda srednje Dalmacije u Splitu pod poslovnim brojem Stup-62/46 od 11. listopada 1946. nije donesena zlouporabom političke moći u cilju oduzimanja brodogradilišta.

10. No, i takvi žalbeni prigovori su bez uspjeha.

11. Naime, prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno utvrdio da su ispunjeni svi zakonski uvjeti za odlučivanje o osnovanosti revizije (pravovremenost i aktivna procesna legitimacija podnositelja revizije), s pravom zaključio da do presude Okružnog suda srednje Dalmacije u Splitu čije se poništenje revizijom traži nije, u smislu članka 570. stavaka 1. i 2. ZKP-a, došlo zlouporabom političke moći odnosno da donošenjem te presude nije došlo do osude koja u svojoj izreci ili u postupku koji joj je prethodio krši međunarodnopravno priznata načela pravne države i demokratskog društva niti da proturječi pravnom poretku Republike Hrvatske.

12. Prema izreci presude Okružnog suda srednje Dalmacije u Splitu poslovni broj Stup- 62/46 od 11. listopada 1946. optuženici pok. ĆU, pok. ĐU i pok. NU proglašeni su krivima za krivično djelo iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države počinjeno na način da su za vrijeme rata privredno surađivali s neprijateljem stavivši mu svoje industrijsko poduzeće i stručnu spremu na raspoloženje za proizvodnju, koja je kvalitetom jačala ekonomsku snagu i ratni potencijal neprijatelja i to tako što su od listopada 1941. do kapitulacije Italije u rujna 1943. talijanskom društvu „Cantieri navali della [adresa] dali u zakup sve nekretnine brodogradilišta u [adresa] nazvanog ABC prodavši istovremeno istom društvu sve pokretnosti i naprave na brodogradilištu te se kod istog društva zaposlili kao stručnjaci.

13. Prema tome, riječ je o ponašanju koje je tadašnjim kaznenim zakonodavstvom bilo propisano kao nezakonito, a opisana kriminalna djelatnost (suradnja sa neprijateljem za vrijeme rata) propisana je i današnjim zakonodavstvom Republike Hrvatske kao kazneno djelo pomaganja neprijatelju iz članka 344. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24.). Stoga, kažnjavanje takvog protupravnog postupanja nije u proturječju s priznatim načelima pravne države i demokratskog društva odnosno javnom poretku Republike Hrvatske (jednako u odluci I Kž-456/13).

14. Podnositelj revizije u žalbi, u nastojanju da dovede u pitanje pravilnost vrednovanja dokaza izvedenih u postupku koji je prethodio donošenju presude ističe da je talijanska okupacijska vlast odmah po dolasku zaposjela brodogradilište i još prije potpisivanja ugovora o zakupu preuzela nad njim upravu kao i da je općepoznata činjenica da su okupacijom od strane Italije svi poduzetnici u Hrvatskoj morali R kao okupatorima prepustiti svoje poslove, pogone i tvornice te poslovna sredstva, a da su oni koji to nisu učinili bili strijeljani, slijedom čega su i osuđenici bili prisiljeni dati brodogradilište u zakup R koji su ih vrlo brzo otpustili i zabranili im bilo kakav pristup brodogradilištu. Također, ističe da su osuđenici za vrijeme ugovora o zakupu koristili svoju prisutnost na brodogradilištu za pribavljanje i dostavu svih potrebnih dobara partizanima.

15.1. Međutim, kod takvih prigovora žalitelj zanemaruje da ZKP, propisujući postupak u povodu revizije i polazeći od načela pravnog kontinuiteta države, a time i sudbene vlasti, u postupku pokrenutom u povodu revizije ne dopušta (pre)ocjenu pravilnosti utvrđenih činjenica i moguće drugačije vrednovanje dokaza koji su izvedeni u postupku koji je prethodio donošenju presude čije se poništenje traži. Stoga, takvim žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti revizije.

15.2. Pritom treba reći da iz obrazloženja presude jasnim proizlazi da su sve navedene okolnosti već bile iznesene kroz obranu osuđenika tijekom postupka vođenog pred Okružnim sudom srednje Dalmacije u Splitu te ih je taj sud razmatrao i ocijenio. Tako je naveo: "Nevjerojatno je, naime, da je do samog ugovora došlo uslijed prisilnog nametanja od strane predstavnika ... kako to hoće da prikažu optuženici, da bi u isti bile unesene i točke koje su išle isključivo u korist optuženika jer predstavnici ... nebi sigurno od svoje strane tražili da se u ugovoru unesu točke o obavezi preduzeća da namjeste optuženike, te o raznim poboljšicama, uz redovnu zakupninu. Što se pak tiče navoda obrane da preduzeće nije u potpunosti izvršavalo ugovor spram njih, sud to smatra vjerojatnim, ali te naknadne nesuglasice medju njima i preduzećem, kao i otpuštanje opt. … ne može da se uzme u obzir pri ocjeni same činjenice sklapanja odnosnih ugovora, koji opt. hoće da prikažu da nije sklopljen njihovim pristankom"; "Držanje pak optuženika po sklapanju ugovora, njihovo razilaženje sa upraviteljem brodogradilišta talijanima, njihova suglasnost sa ostalim radnicima iz brodogradilišta u ometanju posla na samom brodogradilištu kao i saradnja sa N.O.P.-om proizlazi jasno utvrđenim iz kazivanja preslušanih svjedoka …pak je očito da su optuženici nastojali da poprave štetu koju su svojim postupkom nanijeli narodnim interesima. To osobito važi za opt. NU koji je svojim pomaganjem i saradnjom s N.O.P-om, a što proizlazi utvrdjenim iz kazivanja već navedenih svjedoka ….., nedvojbeno pokazao da je poslije sklapanja ugovora podupro težnje naših naroda u borbi protiv okupatora, iako je ranije bio pristao da okupatoru stavi na raspolaganje u svrhu jačanja njegovog ratnog potencijala, samo poduzeće u kom je učestvovao kao i svoju stručnu spremu."

16. Pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda da postupak koji je prethodio osudi ne ukazuje na zlouporabu političke moći. Naime, optuženici su zajedno sa svjedocima ispitani prije podizanja optužnice te je prikupljena i dokumentacija. Rasprava je provedena u prisutnosti osuđenika te su osuđenici bili zastupani po branitelju koji je također bio prisutan na raspravi. Osuđenicima je omogućeno iznošenje obrane i predlaganje dokaza koji su dijelom bili i prihvaćeni te je prvostupanjski sud sagledavajući dokaze svakog za sebe te u cjelini donio presudu. Pritom, činjenica da osuđenicima u presudi nije dana pouka o pravnom lijeku, koja se sada apostrofira žalbom, ne znači da im je bilo uskraćeno pravo na podnošenje žalbe jer se ne može oduzeti pravo koje je dano zakonom. Ovo posebice s obzirom na to da su bili zastupani po branitelju, dakle, pravu vičnoj osobi. Stoga, takva manjkavost u presudi ne može dovesti do zaključka da bi presuda bila donesena zlouporabom političke moći. Uostalom, žalitelj i sam ističe da su osuđenici bili sretni što nisu bili osuđeni na znatno težu kaznu pa da su imali razloga za nepodnošenje žalbe.

17. Prema tome, kada se razmotri postupak koji je prethodio osudi te argumentacija prvostupanjske odluke iz koje je razvidno na kojim je dokazima utemeljena odluka o krivnji, čime je zadovoljen i pravni standard da sudske presude moraju biti obrazložene, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da predmetna presuda u svojoj izreci niti u postupku koji joj je prethodio nije donesena zlouporabom političke moći, dakle, da nema uvjeta za njezino poništenje.

18. Kraj takvog stanja stvari, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju ni žalbenim prigovorima da se u spisu nalazi mišljenje tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 18. lipnja 1997. kojim se tvrdi da je do presude došlo zlouporabom prava i političke moći slijedom čega je ranije u ovom postupku revizija prihvaćena. Uostalom, mišljenje glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije presudno za odluku o pravnoj stvari.

19. Slijedom navedenog, na temelju članka 482. u vezi s člankom 570.e ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo