Republika Hrvatska

Županijski sud

u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1768/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Toniju Vukučeviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika: 1. TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u Sinju, radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvo i drugo tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj: Pn-158/2018 od 21. listopada 2022., u sjednici vijećao održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Djelomično se odbija kao neosnovana žalba prvo i drugo tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj: Pn- 158/2018 od 21. listopada 2022. u točki I. izreke u dijelu kojem je prvo i drugo tuženiku naloženo isplatiti svakom od tužitelja iznos od 29.862,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2022. pa do isplate te u točki II. izreke uz istovremeni ispravak točke. II. izreke prvostupanjske presude tako da u točki II. izreke, redak šesti odozgo umjesto teksta „ od 01. srpnja 2022. godine“ ispravno ima pisati „ od 01. srpnja 2002. godine“

II. Djelomično se prihvaća žalba prvo i drugo tuženika te se djelomično preinačuje citirana presuda prvostupanjskog suda u točki I. izreke u odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđenu naknadu nematerijalne štete i sudi:

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva prvo i drugo tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete od 29.862,63 eura za razdoblje od 14. ožujka 2018. pa do 20. listopada 2022.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvo i drugo tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev prvo i drugo tužitelja za naknadu im troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je prvo i drugo tuženiku solidarno naknaditi prvo i drugo tužitelju naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe u iznosu od 29.862,63 eura svakome sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2018. pa do isplate dok je u preostalom dijelu zahtjev prvo i drugo tužitelja za naknadu nematerijlane štete u visini od 13.935,90 eura odbijen kao neosnovan. U točki II. izreke naloženo je prvo i drugo tuženiku solidarno naknaditi prvo i drugo tužitelju naknadu materijlane štete u iznosu od 995,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. veljače 1998. pa do isplate dok je u točki III. izreke naloženo prvo i drugo tuženiku solidarno naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 7.503,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnose prvo i drugo tuženi iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje ZPP).

3. Prvo i drugo tuženi predlažu uvaženje žalbe uz naknadu im troškova postupka.

4. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode prvo i drugo tuženika kao neosnovane te predlažu odbijanje žalbe.

5. Žalba prvo i drugo tuženika je djelomićno osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev prvo i drugo tužitelja za naknadu im nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliske osobe uzrokovane radnjom prvo i drugo tuženika .

7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da su prvo i drugo tužitelji djeca pok. AH,

- da su tuženi pravomoćnom presudom kaznenom presudom prvostupanjskog suda posl.br. K- 257/15 od 21. studenog 2016. potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Kž-218/17 od 21. studenog 2017. proglašeni krivim što su dana **.**.1998. oko 24,00 sata u mjestu [adresa], u nakani da AH teško povrijede, istog više puta udarali drvenim kolcima po cijelom tijelu uslijed čega je AH zadobio oguljotine kože lica i lijeve uške, razderno- gnječnu ranu glave, lijeve šake i leđa te prijelom lijeve lakatne kosti, V rebra obostrano i prijelom baze lubanje, koje ozljede su teške naravi i u svom zbiru predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu, zbog čega se kod AH nakon traume razvila obostrana bazalna gnojna upala pluća uslijed čega je i preminuo dana **.**.1998. u Kliničkoj bolnici u Splitu,

- da su navedenom presudom prvo i drugo tuženik oglašeni krivim zbog počinjenje kaznenog dijela protiv života i tijela-teška tjelesna ozljeda opisano i kažnjivo po čl. 99. st.3. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („ NN 110/97) obzirom da su AH teško tjelesno ozlijedili uslijed čega je isti preminuo, te su osuđeni na bezuvjetne zatvorske kazne, dok su oštećenici SH i KH upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parničnom postupku,

- da su smrt pok. AH izazvale ozljede koje su mu nanijeli tuženici ašto je utvrđeno u pravomoćno okončanom kaznenom postupku.

- da iz medicinske dokumentacije koja prileži kaznenom spisu (list 208 u predmetu K-257/15) proizlazi da je pok. AH preminuo nasilnom smrću uslijed obostrane bazalne upale pluća razvijene nakon traume te da se, sve da je i zadržan na bolničkom liječenju, ništa ne bi promijenilo u razvoju simptoma i kliničke slike, u dijagnostici i liječenju,

- da tuženici nisu dokazali da bi pok. AH izlazio i općenito postupao protivno savjetima liječnika, nego bi jednake posljedice djelovanja tuženika nastale i da je bio hospitaliziran već **.**.1998.,

- da je pok. AH nakon ozljeđivanja zaprimljen u bolnicu u ranim jutarnjim satima dana **.**.1998. odakle je istog dana otpušten s uputom da se sutradan (**.**.1998.) javi radi kontrole gipsa, a za dva dana (**.**.1998.) radi previjanja, međutim, pok. AH da je već **.**.1998. oko 15 sati zaprimljen ponovno na hitnom prijamu u stanju pliće kome te je od tog dana pa do dana svoje smrti bio neprekidno hospitaliziran u splitskoj bolnici gdje je i preminuo,

- da je pok. AH proveo je kod kuće poslijepodne dana 8. i **.**.1998. s čim u vezi kao uvjerljive i logične prihvaća iskaze svjedokinje BH i LH u dijelu u kojem iskazuju o svojim osobnim opažanjima o stanju pok. AH iz sadržaja kojih proizlazi da pok. AH nakon ozljeđivanja nije mogao ustati iz kreveta te voditi blago na ispašu,

- da pok. AH svojim ponašanjem nakon ozljeđivanja nije doprinio pogoršanju svoga stanja jer tuženici nisu niti učinili vjerojatnim, a kamoli dokazali, da bi svojim ponašanjem tome doprinio s čim u vezi prvostupanjski sud ne poklanja vjeru iskazima tuženika te svjedoka VH i NH iz kojih proizlazi da je pok. AH tri dana nakon ozljeđivanja čuvao ovce na mjestu udaljenom od njegove kuće,

- da su smrt pok. AH izazvale ozljede koje su mu nanijeli tuženici, što je utvrđeno u pravomoćno okončanom kaznenom postupku. Iz medicinske dokumentacije (list 208 u predmetu K-257/15) proizlazi da je pok. AH preminuo nasilnom smrću uslijed obostrane bazalne upale pluća razvijene nakon traume te da se, sve da je i zadržan na bolničkom liječenju, ništa ne bi promijenilo u razvoju simptoma i kliničke slike, u dijagnostici i liječenju.

da tuženici nisu dokazali da bi pok. AH izlazio i općenito postupao protivno savjetima liječnika, nego bi jednake posljedice djelovanja tuženika nastale i da je bio hospitaliziran već **.**.1998.

-da pok. AH svojim ponašanjem nakon ozljeđivanja nije doprinio pogoršanju svoga stanja jer tuženici nisu niti učinili vjerojatnim, a kamoli dokazali, da bi svojim ponašanjem tome doprinio. Prednik tužitelja da je kasnu večer svog blagdana provodio sa svojom obitelji u svom domu, a tuženici da su došli pred njegovu kuću, napali značajno starijeg čovjeka te mu nanijeli ozljede uslijed kojih je preminuo slijedom čega smatra da pok. AH svojim ponašanjem nije doprinio ozljeđivanju i posljedično tome svojoj smrti,

- da je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja budući su tužitelji djeca te nasljednici pok. AH,

- da je neosnovan po tuženima istaknuti prigovor zastare.

8. Temeljem iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud kao djelomično osnovan prihvaća tužbeni zahtjev prvo i drugo tužitelja za naknadu neimovinske štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti bliske osobe u visini od 29.862,63 eura temeljeno na odredbi čl. 200.st.1. i čl. 201. st.1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje ZOO/91 važećeg u vrijeme nastanka štete zaključujući da tužiteljima kao djeci pok. AH za čiju su smrt odgovorni tuženici pripada pravo naknadu za duševne boli zbog smrti njihova oca. Visinu pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu dosuđuje u skladu s Orijentacijskim kriterijima iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenoga 2020. godine posl. broj Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-5 od dana 05. ožujka 2020. godine i 15.lipnja 2020., za slučaj smrti roditelja djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja pripada 220.000,00 kuna uvećano za 50%, a djetetu 150.000,00 kuna uvećano za 50%.

9. Ističe da su tužitelji u trenutku smrti pok. AH bili odrasle osobe u dobi od četrdeset i jedne, odnosno od četrdeset i pet godina, da niti jedan od njih nije bio na odgoju i skrbi kod pok. AH pa da svakom od tužitelja pripada na ime pretrpljenih duševnih boli zbog smrti bliske osobe iznos od po 29.862,63 eur/225.000,00 kuna (19.908,42 eur/ 150.000,00 kuna uvećano za 50%) dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja KH za naknadu štete kao neosnovan odbija jer da ovaj tužitelj nije bio na odgoju i skrbi kod pokojnog oca, a okolnost što je stanovao u neposrednoj blizini roditelja, za razliku od tužiteljice SH da ne može biti priznata kao osnov za dosuđenje pravične naknade u višem iznosu smatrajući da su relevantne za dosuđenje satisfakcije one duševne boli koje su rezultat okolnosti navedenih u čl. 201. ZOO-a i koje su zakonom priznata osnova za dosuđenje pravične naknade. Na dosuđene iznose nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe prvostupanjski sud dosuđuje zakonsku zateznu kamatu prvo i drugo tužitelju pozivom na odredbu čl. 1086. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO/05) od podnošenja tužbe pa do isplate.

10. Zaključuje prvostupanjski sud da su smrt pok. AH kako je to utvrđeno u kaznenom postupku izazvale ozljede koje su mu nanijeli tuženi. Osim toga iz medicinske dokumentacije koja prileži listu 208. kaznenog spisa K- 257/15 u kojeg vrši uvid da proizlazi da je pok. AH preminuo nasilnom smrću uslijed obostrane bazalne upale pluća razvijene nakon traume te da se, sve da je i zadržan na bolničkom liječenju, ništa ne bi promijenilo u razvoju simptoma i kliničke slike, u dijagnostici i liječenju. Dakle, ne samo da tuženici nisu dokazali da bi pok. AH izlazio i općenito postupao protivno savjetima liječnika, nego da bi jednake posljedice djelovanja tuženika nastale i da je bio hospitaliziran već **.**.1998. Pok. AH svojim ponašanjem nakon ozljeđivanja da nije doprinio pogoršanju svoga stanja jer da tuženici nisu niti učinili vjerojatnim, a kamoli dokazali, da bi svojim ponašanjem tome doprinio. Prednik tužitelja je kasnu večer svog blagdana provodio sa svojom obitelji u svom domu, a tuženici da su došli pred njegovu kuću, napali značajno starijeg čovjeka te mu nanijeli ozljede uslijed kojih je preminuo, pa ocjenom sadržaja provedenih dokaza, napose iskaza drugo tužitelja čiji iskaz u cijelosti kao vjerodostojan prihvaća nasuprot iskazu tuženika utvrđuje da pok. CH svojim ponašanjem nije doprinio svom ozljeđivanju te posljedično smrti.

11.Nadalje prvostupanjski sud ne poklanja vjeru iskazu u postupku saslušanih svjedoka VH i NH cijeneći iste u kontradiktornosti sadržaju medicinske dokumentacije, da je pok. AH nakon zadobivenih ozljeda te ozljeđivanja čuvao ovce na mjestu udaljenom od svoje kuće u cijelosti poklanjajući vjeru iskazu svjedokinje BH i LH temeljem kojih utvrđuje da je pok. AH nakon ozljeđivanja uslijed zadobivenih povreda nije mogao ustati iz kreveta a kamoli voditi blago na ispašu.

12. Temeljem odredbe čl. 193. st. 1. ZOO-a tuženike kao osobe odgovorne za smrt pok. AH obvezuje na naknadu troškova njegove sahrane visinu kojih utvrđuje temeljem izjave ZH, vlasnika Pogrebnih usluga Buljan u visini od 995,42 eur/ 7.500,00 kn koji su uključivali preuzimanje, prijevoz, lijes i sahranu. Zaključuje da se navedeni iznos ukazuje uobičajenim, objektivnim i opravdanim osobito stoga što je pok. AH preminuo u [adresa], a sahranjen u mjestu svoga prebivališta koje je udaljeno više desetaka kilometara koje je pogrebnik prevalio u dva smjera. Smatra da nije za očekivati da bi ožalošćena obitelj čuvala račun za pogreb star dvadeset godina, ako je ikad uopće i bio izdan, pa s obzirom da je zatraženi iznos životno objektivan, to tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu u cijelosti prihvaća, pri čemu zakonsku zateznu kamatu na ovu materijalnu štetu dosuđuje od dana njezina nastanka pozivom na odredbu čl.1086 i čl. 1103 ZOO/05.

13. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su u donošenju iste počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

14. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem zahtjeva učinjenu podneskom tužitelja od 23.lipnja 2020. te je u obrazloženju svoje odluke o tom pitanju iznio pravno stajalište koje kao pravilno prihvaća ovaj sud.

15. Naime, do povećanja visine tužbenog zahtjeva došlo je nakon što je Građanski odjel Vrhovnog suda RH 15. lipnja 2020. izmijenio orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, na način da su dosadašnji iznosi povećani za 50%, uz primjenu istih na sve parnične postupke u tijeku, pa je prvostupanjski sud pravilno u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a takvu preinaku dopustio.

16. Zbog navedenog u donošenju pobijane presude nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 191. ZPP-a jer je prvostupanjski sud preinaku pravilno dopustio.

17. Na pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo tako da ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja kao i zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti prvo i drugo tuženika za naknadu štete tužiteljima.

18. Naime, odredbom članaka 154. st. 1. ZOO-a/91 koji se primjenjuje na konkretna slučaj propisano je tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

19. Prema odredbi čl. 201.st.1. ZOO-a/91 u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

20. U konkretnom slučaju kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud šteta je počinjena takvim radnjama koja sadrže biće kaznenog djela pa je prema odredbi čl. 12.st.3. ZPP-a u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim.

21. Sukladno toj odredbi parnični sud je vezan osuđujućom presudom kaznenog suda u odnosu na biće kaznenog djela ( opis i sadržaj djela koji mu daje značaj upravo tog dijela kao kaznenog ) i kaznenu odgovornost učinioca.

22. Imajući u vidu da su tuženici proglašeni krivim za kazneno djelo protiv života i tijela- teškom tjelesnom ozljedom uslijed koje je AH preminuo , te da je jedno od bitnih obilježja bića tog kaznenog djela uzrokovanje štete to s obzirom da je sud vezan za one okolnosti koje ulaze u okvir opisa kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, a vezanošću pravomoćnom kaznenom presudom da su tuženici poduzeli protupravnu štetnu radnju uslijed koje je u odnosu na pok. AH nastupila smrtna posljedica te uslijed smrti istoga, tužiteljima-djeci pok. AH prouzročena neimovinska šteta u vidu duševnih boli zbog smrti njihova oca.

23. Dakle, s obzirom na pravomoćnu kaznenu presudu i vezanost parničnog suda za nju, (radi čega nema mogućnosti izvan njezinih okvira ocjenjivati postojanje odštetne odgovornosti, jer kaznena odgovornost za kazneno djelo kojim je prouzročena šteta uključuje u sebi i građanskopravnu odgovornost za tu štetu), u ovom parničnom postupku suprotno žalbenim navodima prvo i drugo tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odgovornost tuženih za naknadu nematerijalne i materijalne štete tužiteljima te je pravilno utvrdio nepostojanje doprinosa pok. AH nastanku štete.

24. Iako je građansko pravna odgovornost šira od kazneno pravne odgovornosti neosnovano tuženici sadržajem žalbe osporavaju ocjenu provedenih dokaza koje je dao prvostupanjski sud te s tim u vezi zaključak prvostupanjskog suda o isključivoj odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljima.

25. Žalbeni navodi tuženika o suodgovornosti te doprinosu pok. AH nastanku štetnog događaja njihove su jednostrane tvrdnje koje nemaju uporišta u sadržaju dokaza provedenih u ovom postupku.

26. Na žalbene navode tuženika valja istaći da je pravo na ocjenu dokaza pridržano za prvostupanjski sud, koji je u okviru odredbe čl. 8. ZPP-a ovlašten vršiti ocjenu dokaza provedenih pred prvostupanjskim sudom a ne i vršiti ocjenu dokaza provedenih u kaznenom postupku, napose s obzirom na činjenicu da svojstvo pravomoćnosti stječe izreka presude te da je parnični sud vezan izrekom pravomoćne kaznene presude koja vezanost se odnosi na činjenični i pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog dijela za koje su tuženi proglašeni krivim.

27. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je sukladno odredbi članka 8. ZPP-a pravilno prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza provedenih u ovom postupku utvrdio odlučne činjenice te je pravilno s obzirom da je u pogledu postojanja kaznenog dijela i kaznene odgovornosti vezan učincima pravomoćne presude kaznenog suda posl.br. K-257/15 od 21. studenog 2016. kojom su tuženi proglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela- teške tjelesne ozljede opisano i kažnjivo po čl. 99.st.3. u svezi s st. 1. KZ/97 zaključio o isključivoj odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljima, a ovo sve cijeneći neuvjerljivima iskaze tuženika danih u ovom postupku, nasuprot iskaza drugo tužitelja kojeg kao vjerodostojnog prihvaća, temeljem čega utvrđuje da su na pravoslavni Božić **.**.1998. u kasnu večer tuženici došli pred kuću pok. AH gdje su ga potom napali te mu nanijeli ozljede uslijed kojih je preminuo, pravilno zaključujući o nepostojanju doprinosa pok. AH.

28. Kako su tuženi oglašeni krivima zbog toga što su pok. AH **.**.1998. nanijeli teške tjelesne ozljede posljedično kojima je isti umro to su isti kao osobe koje su uzrokovale njegovu smrti kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, odgovorni za naknadu prouzročene štete tužiteljima.

29. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika ovom sudu u svemu su prihvatljivi razlozi zbog kojih prvostupanjski sud kao vjerodostojne prihvaća iskaz drugo tužitelja KH te iskaze svjedoka BH i LH, nasuprot iskaz svjedoka IH i NH i iskaza tuženih, temeljem kojih pravilno utvrđuje da pok. AH nakon nanošenja mu tjelesnih ozljeda nije pridonio pogoršanju zdravstvenog stanje i smrtnoj posljedici utvrđujući da nakon zadobivanja povreda koje su mu nanijeli tuženi nije napasao stoku te time pridonio pogoršanju zdravstvenog stanja te smrtnoj posljedici pravilnost kojih razloga i zaključaka prvostupanjskog suda žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

30. Tuženi su oglašeni krivima zbog toga što su pok. AH nanijeli teške tjelesne ozljede posljedično kojima je isti umro te su kao osobe koje su uzrokovale njegovu smrti kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 154. ZOO-a/91 dužni tužiteljima nadoknaditi štetu.

31. Prvo i drugo tuženi su štetu uzrokovali radeći zajedno pa su sukladno odredbi čl. 206.st.1. ZOO-a/91 solidarno odgovorni tužiteljima za naknadu iste slijedom čega neosnovano žalbom smatraju da je potrebno utvrđivati doprinos svakog od njih nastaloj šteti.

33. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 201. st.1. ZOO-a te je pravilno rukovodeći se i Orijentacijskim kriterijima tužiteljima za pretrpljene duševne boli zbog smrti bliske osobe svakom od tužitelja dosudio iznos od 29.862,63 eura.

33. Tužitelji su djeca pok. AH pa isti zbog smrti oca koja je uzrokovana radnjom tuženika imaju pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti bliske osobe. Odnos roditelja i djece kakav je bio između tužitelja i pok. AH podrazumijeva postojanje emocionalne povezanosti koja upućuje na postojanje duševnih bolova zbog smrti bliske osobe pa kako ZOO ne propisuje bilo kakvu dodatnu pretpostavku za stjecanje prava na naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osoba ako je riječ o odnosu roditelja i djece pravilno je prvostupanjski sud rukovodeći se okolnostima konkretnog slučaja te dobi tužitelja svakom od njih na ime nematerijalne štete sukladno odredbi čl. 200. u svezi s čl. 201. st. 1. ZOO-a priznao pravo na isplatu iznosa od 29.862,63 eura.

34. Međutim pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365.st.2. ZPP-a pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno prvo kada je tužiteljima na navedeni iznos zakonsku zateznu kamatu dosudio počam od podnošenja tužbe 14. ožujka 2018. umjesto ispravno od presuđenja pa do isplate.

35. Na konkretni odnos stranka suprotno zaključku prvostupanjskog suda u pogledu dospijeća naknade štete ne primjenjuj se odredbe ZOO/05 već odredbe ZOO/91.

36. Prema odredbi čl. 277.st.1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

37. Zatezne kamate na novčanu obvezu s naslova nematerijalne štete si izražene brojem novčanih jedinica ne mogu početi teći dok taj broj novčanih jedinica još nije određen, pa kad je taj broj određen tek presudom, kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude. To zbog toga što pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu prilikom prouzročenja još ne predstavlja novčanu obvezu kao glavnicu ( čl. 277. ZOO-a) izraženu brojem novčanih jedinica pa ni zatezne kamate po čl. 277. ZOO-a ne mogu početi teći dok taj broj nije određen.

38. Protivno žalbenim navodima prvo i drugo tuženika pravilno je prvostupanjski primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 193. st.1. ZOO-a obvezao tužene na naknadu tužiteljima uobičajenih troškova pogreba u visini od 995,42 eura visinu kojih je pravilno utvrdio polazeći od sadržaja Izjave ZH vlasnika obrta za pogrebne usluge [obrt] od 12. ožujka 2018. koji je izvršio preuzimanje, prijevoz i sahranu pokojnika te okolnosti slučaja, osobito time što je pok. AH preminuo u [adresa] a sahranjen u mjestu svog prebivališta.

39. Prvo i drugo tuženik su uzrokovali smrt pok. AH pa su dužni naknaditi uobičajene troškove njegova pogreba kako je to propisano odredbom čl. 193. st.1. ZOO-a.

40. Kako je ova šteta tužiteljima nastala sahranom pok. AH to je pravilno prvostupanjski sud zakonsku zateznu kamatu na ovu materijalnu štetu dosudio od 5. veljače 1998. kada su ovi troškovi nastali i plaćeni, pa iako se je pogrešno pozvao na materijalno pravni propis odredbe čl. 1086. ZOO-a/05 umjesto ispravno odredbu čl. 186. ZOO-a/91, pravilnom primjenom materijalnog prava valja jednako odlučiti o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

41. Prvostupanjski je sud očitom omaškom u pisanju kod određivanju visine kamatne stope koja teče na dosuđeni iznos materijalne štete suđene u točki II. izreke očitom omaškom u pisanju pogrešno napisao godinu od koje teče kamata prema Uredbi o visini stope zatezne kamate tako da je pogrešno napisao da ista teče od 1. srpnja 2022. pa do 31. prosinca 2007. umjesto ispravno od 1. srpnja 2002. koju omašku u pisanju je ovaj sud ispravio primjenom odredbe članka 342. ZPP-a te odlučio kao u točki I. izreke izreci ove presude.

42. Također prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare tuženika. Odredba čl. 377.st.1. ZOO-a propisuje kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja dok je stavkom 2. istog članka propisano da prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

43. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz stanja kaznenog spisa posl.br. K-257/15 nadležno državno odvjetništvo podnijelo je optužnicu nadležnom sudu 15. rujna 1998. U iniciranog kaznenom postupku donesena je presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. K-257/15 od 21. studenog 2016. kojom su tuženi oglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog dijela protiv života i tijela- tešku tjelesnu ozljedu kažnjivo po čl. 99.st. 3. KZ/97 te su ovdje tužitelji kao oštećenici svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na pokretanje parnice. Ova prvostupanjska odluka potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Kž-218/2017. od 21. studenog 2017. koja je uručena tužiteljima 15. siječnja 2018.

44. Pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv prvo i drugo tuženika došlo je do prekida zastarijevanja kaznenog gonjenja koji za sobom povlači i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete u slučaju kad je kazneni postupak završen osuđujućom presudom, pa zastarijevanje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude.

45. S obzirom da su je protiv tuženika vođen kazneni postupak te da su tuženi pravomoćnom kaznenom presudom koja je svojstvo pravomoćnosti stekla 21. studenog 2017. oglašeni kriv zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela na štetu oca tužitelja kojom odlukom su tužitelji upućeni da svoj imovinsko pravni zahtjev ostvaruju u parnici, te kako su tužbu za naknadu štete sudu podnijeli 14. ožujka 2018. to je ista podnesena unutar zastarnog roka od tri godine iz odredbe čl. 376. ZOO-a te je po tuženima istaknuti prigovor zastare neosnovan.

46. Valja istaći da prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. ZOO-a/91 zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom okrivljenik proglašen krivim (osuđujuća presuda), a ne od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, odnosno neovisno o tome je li od strane kaznenog suda upućen na pokretanje parnice u određenom roku i je li u tom roku podnio tužbu pa kako je kaznena presuda postala pravomoćna 21. studenog 2017. a tužitelji tužbu u ovoj pravnoj stvari 14. ožujka 2018. evidentno je da zahtjev za naknadu štete podnesen unutar zastarnog roka. ( Ovakav pravni stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-195/2022 od 15. studenog 2022.)

47. Slijedom svega naprijed iznijeto temeljem odredbe čl. čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude.

48. Prvo i drugo tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak, zbog neznatnog uspjeha sa žalbom i to samo u odnosu na sporedno potraživanje, tijek zatezne kamate. Isto tako tužiteljima nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje parnice te je sukladno odredbi čl. 166.st.1. u svezi s čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove odluke.

49. Tuženi nisu uspjeli s žalbom pa im ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka slijedom čega je temeljem odredbe čl. 154.st.1. u vezi sa čl. 166.st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

50. Prvostupanjska presuda u nepobijanom odbijajuće dijelu točke I. izreke ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković