Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž-1517/2024-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ,, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jošku Atlagiću odvjetniku iz Splita, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split,. Domovinskog rata br.11., OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz OD Marinović i partneri j.t.d. odvjetnicima iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2288/2022 od 11. srpnja 2024., ispravljene rješenjem tog suda od 15. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika OTP banka Hrvatska d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2288/2022 od 11. srpnja 2024., ispravljene rješenjem tog suda od 15. srpnja 2024., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 18. svibnja 2006., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezan za CHF, te da ista ne proizvodi pravni učinak. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 503,12 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom III. izreke određeno da tuženik naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Rješenjem istog suda ispravljena je pobijana presuda u točki izreke u odnosu na visinu dosuđenog parničnog troška na način da umjesto iznosa od „1.125,00 eur“ treba stajati „1.621,54 eur“.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Osnovani su navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka za sada proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor sklopili sporni Ugovor; da je čl.1. Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od 10.625,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja; da je čl.2. Ugovora utvrđeno da se radi o nenamjenskom kreditu; da je čl.10.a. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 anuiteta, od čega 59 mjesečnih anuiteta iznosi 210,29 CHF, te jedan iznosi 212,04 CHF; da je čl. 10.d. ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečaju kreditora na dan dospijeća,

-da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit tuženiku još 2011.,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da ga je prilikom odlaska kod tuženika, zaprimila službenica koja mu je rekla da je najpovoljnija valutna klauzula tečaja u odnosu na CHF, da se radi o najpovoljnijem kreditu u odnosu na ostale, da mu nije objašnjavala eventualne rizike sklapanja ugovora upravo u toj valuti, da on nema financijskih znanja, a kredit da je podignuo radi kupnje osobnog vozila.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja uvažava utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 7129/17), kojima je pravomoćno utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača pored ostalog i zbog toga jer su banke uključujući i tuženika, zaključivale ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.2.Na prednje navedena utvrđenja, sud prvog stupnja poziva se primjenom čl. 106. st.1. i 118.Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 47/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14) u svezi s čl. 502.c. ZPP-a.

Shodno prednjem, a primjenom čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje. ZZP-a/03), čl. 323. st.1., te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), prvostupanjski sud je stajališta da je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, pa odlučuje kao u točki I. izreke.

9.1.Ponajprije valja reći da je u pravu tuženik kada ukazuje na to da prvostupanjski sud prihvaćajući zahtjev na ništetnost spornih ugovornih odredaba nije jasno i nedvojbeno utvrdio da li je tužitelj u konkretnoj pravnoj situaciji, obzirom na namjenu kredita imao status potrošača u smislu čl. 3. st.1. ZZP-a/03.

Naime, polazeći od toga da iz samog spornog Ugovora za sada proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu, a da je samo tužitelj u iskazu naveo da je tim kreditom kupio osobno vozilo, bez da je potkrijepio odgovarajućom dokumentacijom (ugovorom o kupnji osobnog vozila i sl.), prosudba je ovog suda da u ovoj fazi postupka, nije nedvojbeno utvrđeno da li je predmetni kredit tužitelj potrošio za osobne namjene, a posljedično tome ni da li je doista imao status potrošača u smislu ranije spomenute odredbe ZZP-a/03.

9.2.Budući da se po stavu ovog suda, prednje navedena činjenica ne presumira, već istu treba jasno i nedvosmisleno utvrditi sud prvog stupnja, što u konkretnom slučaju isti nije učinio, a o tom utvrđenju ovisi da li se na istog uopće mogu primijeniti prvenstveno odredbe Zakona o zaštiti potrošača, to je u tom dijelu činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se posljedično tome nije mogla ispitati ni pravilna primjena materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke presude.

10.1.Neovisno o prednjem, valja reći da za sada, ovaj sud smatra neosnovanim žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost stava suda prvog stupnja glede razloga zbog kojih smatra ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, držeći da su iste isključenje od ispitivanja ne/poštenosti sukladno odlukama Suda EU poslovni broj C 81/19, C 243/20 i dr., te ujedno upirući i na čl. 22. ZOO-a, kojim je dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

Naime, točno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu spomenutog čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi i koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeni drugačije rješenje.

No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja čl. 1. i 10.a. i 10.d. Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a.

10.2.Ujedno ovdje valja reći da je Sud Europske unije u odluci na koju se tuženik poziva - C 81/19, izrazio pravno shvaćanje da izraz koji se sadržan u čl.1. st.2. Direktive EEZ 93/13 o isključenju iz njena područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primijenjuju među ugovornim stranaka neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđivano drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Prednje navedeno pravno shvaćanje, ukazuje u bitnome na to da načelno i u pravilu valutna klauzula sadržana u čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnji čl. 395. ZOO- a/91), nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stanaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora.

10.3.Podredno se skreće pažnja tuženiku, da se na taj način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., koji je u bitnome naveo da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

Budući da u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita kao tužitelja, tada je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnjeg čl. 395. ZOO-a/91).

Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da su ugovorne stranke, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na drugačiji (određeni) način uredile svoja prava i obveze, što ima za posljedicu da takve odredbe ipak ulaze u područje primjene Direktive EEZ 93/13, kao i ispitivanju ne/poštetnosti, napose iz razloga jer isključivanje iz područje primjene spomenute Direktive treba tumačiti izuzetno restriktivno.

10.4.Iz do sada izloženog, bi za sada proizlazilo da je u konkretnom slučaju spornim Ugovorom o kreditu, ugovorena valutna klauzula s valutom CHF, što znači da se za tužitelja, kao korisnika kredita, radilo o povećanom riziku koji se ubrzo pokazao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni.

11.Nadalje iz stanja u spisu proizlazi za sada i slijedeće:

-da je u tijeku postupka pismenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke od 30. studenog 2023. utvrđeno da razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu, bez uključenih tzv. negativnih tečajnih razlika iznosi ukupno 581,40 eur, da ta razlika sa uključenim tzv. negativnim tečajnim razlikama iznosi ukupno 503,12 eur,

-da je tužitelj po primitku prednje navedenog nalaza precizirao tužbeni zahtjev za isplatu zatraživši isplatu iznosa od 503.12 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

-da iz dopune nalaza i mišljenja obzirom na iznesene primjedbe tuženika od 5. siječnja 2024., razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu bez uključenih tzv. negativnih tečajnih razlika iznosi ukupno 421,26 eur, a sa uključenim tzv. negativnim tečajnim razlikama iznosi ukupno 291,42 eur,

-da iz dodatnog očitovanja vještaka od 22. siječnja 2024. proizlazi da je u osnovnom nalazu dat izračun razlike kako u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli, ali isto tako i promjenjivoj kamatnoj stopi, dok da je u dopunskom nalazu, predmetni izračun dat samo u odnosu na promjenu tečaja tijekom otplate kredita, no ne i i u odnosu na promjenu kamatne stope,

-da je tuženik u podnesku od 1. veljače 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja, kojim je u prijeboj stavio iznos od 129,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

12.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu, prvostupanjski je sud prihvatio kao stručan i objektivan osnovni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, u dijelu u kojem je utvrđeno da ukupno preplaćene obveze tužitelja iznose 503,12 eur. Nastavno tome, sud smatra da kako se radi o stjecanju bez osnove, zbog čega da je dio imovine tužitelja prešao tuženiku, te uz primjenu čl. 346. u svezi sa čl. 349. i 1085. ZOO-a, udovoljava i zahtjevu tužitelja za isplatu, dok odluku o kamatama temelji na čl. 183. st.1. i 29. ZOO-a.

U svezi toga ne prihvaća kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja.

Odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

13.1.U odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke, te žalbene navode tuženika u odnosu na istog, ponajprije valja reći da neutemeljenim za sada drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava glede istaknutog prigovora zastare.

Naime, prosudba je i ovog suda da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u sporu za zaštitu kolektivnih prava, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17 (kojom je pravomoćno riješeno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli), zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je iz stanja u spisu za sada razvidno da je tužba tužitelja zaprimljena kod suda 29. studenog 2022., da je ranije spomenuta presuda donijeta 14. lipnja 2018., a da za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to bi za da proizlazilo da od podnošenja tužbe do donošenja citiranih pravomoćnih odluka, nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

13.2.U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci, radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zauzeo pravni stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Upravo rukovodeći se svime prednje rečenim, prosudba je ovog suda da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

13.3. Podredno se tuženiku skreće pažnja i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

14.Isto tako, za da ne bi bili pravno utemeljeni ni navodi tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamatama na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl. 1115. ZOO-a, u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a

15.1.No, osnovano tuženik u žalbi ističe da sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu nije odlučio o osnovanosti njegova prigovora radi prebijanja.

Naime, predmetni prigovor je procesno-pravni zahtjev o kojem sud treba odlučiti, jednako kao i o tužbenom zahtjevu tužitelja, te je svrha tog prigovora ograničena na to da u cijelosti ili djelomično spriječi uspjeh tužitelja u parnici. No, kako to proizlazi iz pobijane presude, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja uopće nije odlučio o osnovanosti ovog tuženikovog prigovora, a što je prema stajalištu ovog suda, bio u obvezi sukladno čl. 338. st.3. ZOO-a, kojim je propisano da izreka presude sadrži i odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333.).

15.2.Iako bi sukladno do sada izloženom doista proizlazilo da je osnovana tražbina tužitelja za isplatu, a temeljem ništetnih ugovornih odredaba, sukladno spomenutim odredbama ZZP-a i ZOO-a, ipak je sud prvog stupnja bio dužan odlučiti i o osnovanosti tuženikovog prigovora, što u konkretnom slučaju je propustio učiniti.

Takvim je postupanjem isti počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 338. st.3. ZPP-a, na što pravilno ukazuje tuženik.

16.Slijedom svega do sada rečenog, prvostupanjski će sud u nastavku postupka, uvažavajući primjedbe ovog suda, sukladno dispozicijama parničnih stranaka, ponajprije upotpuniti činjenično stanje u odnosu na ranije navedene sporne okolnosti (status tužitelja kao potrošača), a isto tako će i otkloniti ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, vezano za tuženikov prigovor radi prebijanja, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

17.Obzirom na sve do sada izneseno, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke.

18.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu u točki I. izreke i odluci o parničnom trošku primjenom čl. 370. ZPP-a, te u točki II. izreke primjenom čl. 369. st.1. ZPP-a, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

18.Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmjenjeno .

U Rijeci 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković