REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-622/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoga po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanoga po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-583/2024-16 od 7. ožujka 2025. Općinskog suda u Osijeku, u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-583/2024-16 od 7. ožujka 2025. Općinskog suda u Osijeku te se odbijaju tuženikov i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja najprije je utvrđena ništetnom odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 504003028 - 60010474844/2007 sklopljenog između tužitelja i tuženika 14. studenog 2007. i potvrđeno po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem: OV-36431/07 dana 16. studenog 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke" pa je potom prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev te tuženiku naloženo isplatiti tužitelju novčani iznos od 727,51 eura sa zateznim kamatama od 4. studenog 2022. do isplate sve u roku od 15 dana, na koji je način tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti pa je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 562,50 eura sa zateznim kamatama od 7. ožujka 2025. do isplate i sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), smatrajući kako prvostupanjska presuda nema obrazloženja pa se ne može ispitati a njemu je u tijeku postupka onemogućeno raspravljati pred sudom jer prvostupanjski sud nije ni izveo velik dio dokaza koje je tuženik predložio pa tako nije prihvatio njegov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost troškova financiranja kao i nastanka i visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita a u obrazloženju uopće nije naveo razloge za odbijanje tog dokaznog prijedloga te je zanemario i dokumentaciju koju je tuženik predao u spis. Odluku pobija i zbog tijeka zateznih kamata navodeći kako se iz presude ne može ispitati iz kojeg su razloga tužitelju dosuđene zatezne kamate kao i da je tuženik nesavjesni stjecatelj, poričući zapravo da je on nesavjesni stjecatelj pa da bi zatezne kamate eventualno tekle od dana podnošenja zahtjeva odnosno podnošenja tužbe.

2.1. Tuženik predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti te nalaganjem da mu tužitelj naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate te postavlja zahtjev i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 260,91 eura, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu osporavajući sve navode iz žalbe i predlažući da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Postavlja zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 200,77 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o (stambenom) kreditu koji su stranke tužitelj i tuženikov prednik Slavonska banka d.d. Osijek sklopile 14. studenog 2007. i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita pa potom i zahtjev za isplatu – vraćanje naknade koju je tužitelj platio tuženiku za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 722,51 eura sa zateznim kamatama od 4. studenog 2022. do isplate.

5.1. Osporavana odredba sadržana je u članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu iz koje proizlazi da "se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke".

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti iz razloga što je našao utvrđenim da se o toj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo a sadržana je u Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženikov prednik kao kreditor i u njoj nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji će se način formirati sporna naknada – nisu jasno ugovoreni parametri a tuženik nije dokazao da je tužitelj faktički mogao utjecati na njezin sadržaj u smislu da bi tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj te odredbe, kao i da je to, protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, zbog čega je ta odredba nepoštena pa time i ništetna prema odredbama članka 96. stavka 1. i 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007. – dalje: ZZP/07) a posljedica je ništetnosti obveza vraćanja isplaćene naknade (restitucija) u iznosu od 727,51 eura sa zateznim kamatama od dana plaćanja od 4. studenog 2022. do konačne isplate.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih navedenih u tuženikovoj žalbi pa tako ni onih iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. ZPP.

8.1. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP tuženik smatra da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom time što prvostupanjski sud nije izveo veći broj predloženih dokaza pa tako ni financijsko vještačenje a nije uopće naveo razloge za odbijanje tog dokaznog prijedloga niti je dao ocjenu ostale materijalne dokumentacije koju je dostavio tuženik pa smatra da se i zbog toga prvostupanjska presuda ne može ispitati.

8.2. Takvi su tuženikovi žalbeni razlozi međutim neosnovani jer tuženik na kraju nije ustrajao s dokaznim prijedlogom za provođenje financijskog vještačenja, već je u podnesku od 30. prosinca 2024. (stranice 162 i 163 spisa) obavijestio sud kako iz razloga ekonomičnosti neće pristupiti na ročište 9. siječnja 2025. i kako ustraje na tome da se u nastavku postupka provede dokaz saslušanjem tužitelja na okolnosti iz odgovora na tužbu te izvrši uvid u dokumentaciju koju je dostavio tijekom postupka, koji su dokazi izvedeni na ročištu održanom 9. siječnja 2025. (stranice 165 do 167 spisa) a prvostupanjski je sud u obrazloženju naveo razloge zbog kojih nije izveo dokaz financijskim vještačenjem (jer u Ugovoru o kreditu nije naznačena metoda izračuna naknade) te ocijenio tužiteljev iskaz i značaj dokumentacije u spisu (pisanih izjava svjedoka HR i UR koji nisu sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu).

8.3. Nije stoga ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP jer je tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom a ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika 14. studenog 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kao stambenom kreditu na iznos od 489.000,00 kuna na rok otplate od 30 godina te da je člankom 9. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno i da je u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.

10.1. Nije sporno ni da je tužitelj u studenom 2022. u cijelosti vratio kredit te da je za prijevremenu otplatu kredita tuženiku za njegov zahtjev platio naknadu u iznosu od 5.481,21 kune/727,51 eura i to 4. studenog 2022.

11. Iz podataka u spisu proizlazi da je ta naknada iznosila 1,5% i da njezina visina nije naznačena u Ugovoru o kreditu.

12. Sporno je i dalje je li se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo odnosno je li tužitelj dao informirani pristanak na sklapanje Ugovora o kreditu s takvom odredbom te je li to tuženik doista pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje i koliko ta šteta iznosi odnosno je li to tuženik u parnici dokazao, kao i je li takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Prvostupanjski je sud o tim spornim pitanjima, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, proveo odgovarajući dokazni postupak te pravilnom ocjenom dokaza i pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP našao utvrđenima činjenice zbog kojih se odredba članka 9. Ugovora o kreditu smatra nepoštenom pa time i ništetnom u smislu članaka 96., 97., 99. i 102 ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (16. studenog 2007.).

13.1. Iz isprava i izvedenih dokaza u spisu naime proizlazi kako odredba o plaćanju prijevremene naknade bez naznake bilo kojega parametra iz kojega bi se moglo zaključiti koliko ta naknada iznosi i na što se točno odnosi nije ni jasna ni lako razumljiva pa je dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena.

13.2. Proizlazi i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik to nije dokazao a na njemu je bio teret dokazivanja s obzirom na to da je odredba nesporno sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao kreditora i trgovca.

13.3. Kad se uzmu u obzir i sve druge okolnosti, uključujući i visinu koja tužitelju nije bila poznata, jasno je i da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Treba naglasiti i kako se ne radi o odredbi koja predstavlja zakonsku ili dispozitivnu pravnu normu odnosno sporna odredba nije ni stvarni odraz odredbe članka 1024. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: („Narodne novine“ broj :35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) kojom je doduše propisano da je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, ali to znači da je tuženik bio dužan dokazati da je pretrpio štetu i u kojemu iznosu.

14.1. Tuženik međutim u ovom postupku to nije dokazao odnosno nije dokazao koliko bi iznosila eventualna stvarna šteta zbog prijevremene otplate kredita pa ni koliko su iznosili administrativni troškovi.

14.2. Nije zapravo ni pokušao dokazati visinu eventualno pretrpljene štete, već tvrdi da ugovorena naknada predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita a koji nisu povezani s budućim nedospjelim kamatama.

14.3. Ranije je (u odgovoru na tužbu) doduše iznio tvrdnju kako u slučaju prijevremene otplate kredita on nema mogućnost prijevremeno otplatiti svoje izvore financiranja te je prisiljen do njihova dospijeća plaćati kamate po ugovorenoj kamatnoj stopi tako da trpi štetu u vidu negativnih kamata koje plaća na prijevremeno zaprimljena novčana sredstva koja nije mogao dalje plasirati na tržište zbog prevelike likvidnosti pa ih je bio prisiljen oročiti kod Citibank ili Deutsche Bank te plaćati negativnu kamatu na eurska sredstva na računima kod tih banaka.

14.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu i sada u žalbi iznio i tvrdnju da bi štetu pretrpio i u slučaju da je primljena sredstva mogao dalje plasirati na tržište iz razloga što su se promijenile tržišne okolnosti sniženjem kamatne stope na stambene kredite, ali time zapravo tvrdi da je pretrpio štetu u vidu nemogućnosti uračunavanja kamata za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, a to je protivno članku 1024. stavku 4. ZOO/05 kojim je propisano: "U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti".

15. Iako nije nepoznato da prijevremena otplata kredita nije povoljna za davatelje kredita i da oni time trpe određenu štetu, važno je napomenuti kako se u ovoj slučaju radi o odnosu trgovac-potrošač i da je tužitelj kao potrošač zaštićen odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što znači da je tužitelj trebao biti detaljno upoznat s visinom naknade za prijevremenu otplatu kredita a ta visina (u postotku od nečega ili u fiksnom iznosu) uopće nije bila navedena u Ugovoru o kreditu, već je navedeno kako je Banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke sukladno poslovnoj politici Banke, dakle opet jednostranom odlukom tuženika kao trgovca koja tužitelju nije bila ni prezentirana niti je uopće bilo govora o visini te naknade.

16. U svakom slučaju ostaje kao odlučna činjenica da je iz razloga propisanih u odredbama članaka 96. do 102. ZZP/07 sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i ništetna pa i u slučaju ako bi se radilo o ugovorenoj visini štete jer bi iz istih razloga i takva ugovorna odredba bila nepoštena pa time i ništetna jer ne bi bila jasna ni razumljiva a unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo i koja je svakako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Ugovorna odredba iz članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu je stoga ništetna a upravo je po toj odredbi tužitelj isplatio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlaznu naknadu) u iznosu od 5.481,21 kuna što iznosi 727,51eura pa je po pravilima o posljedicama ništetnosti iz članka 323. ZOO/05 i opsegu vraćanja onoga što je stečeno bez osnove iz članka 1115. ZOO/05 tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 727,51 eura sa zateznim kamatama od dana stjecanja 4. studenog 2022. jer je nesumnjivo nepošten stjecatelj.

18. Ako je pak tuženik smatrao da mu je tužitelj bio dužan naknaditi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje na temelju članka 1024. stavka 3. ZOO/05, bio je dužan dokazati da jest pretrpio štetu i u kojoj visini, a to u ovoj parnici nije dokazao, s tim što, kao što je već navedeno, to ne bi mogla biti šteta zbog nemogućnosti uračunavanja kamata jer je to suprotno kogentnoj zakonskoj normi iz članka 1024. stavka 4. ZOO/05.

19. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti i onih zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu pa je zbog toga valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti (uključujući i odluku o troškovima postupka koja je također zakonita i pravilna) te ujedno odbiti i zahtjev za naknadu troškova žalbe kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu jer se ne radi o troškovima potrebnima za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić