Posl.br. Gž 1684/2024-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Branimira br.1., OIB: 69693144506, protiv tuženice PM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici PMK dipl. pravnici iz Nezavisnih hrvatskih sindikata Rijeka, radi naknade štete, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pn 71/2021 od 4. lipnja 2024., 7. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatske šume d.o.o., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pn 71/2021 od 4. lipnja 2024.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obveže tuženicu da mu naknadi štetu u iznosu od 1.227,21 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom II. izreke određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba tužitelja nije osnovana.
5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.
5.2.Isto tako nisu osnovani niti navodi tužitelja kojima upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, iz razloga jer smatra da je sud prvog stupnja pogrešno cijenio iskaze tuženice i svjedoka IM, NM, LM, te RM, da su navodi tuženice kontradiktorni, da je sud temeljem iskaza svjedoka LM i RM mogao zaključiti da postoji odgovornost tuženice, te da je napose iskaz svjedoka RM sam dostatan, konkretan i stručan, za stav o odštetnoj odgovornosti tuženice.
No, protivno stavu tužitelja, napominje se da je prema uvjerenju ovog suda, pravo na ocjenu provedenih dokaza, što svakako uključuje i iskaze stranaka, kao i svjedoka, pridržano za prvostupanjski sud sukladno čl. 8. ZPP-a, pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što tužitelj nije zadovoljan takvom ocjenom spomenutih dokaza, te je mišljenja da temeljem istih sud prvog stupnja nije trebao o njegovom tužbenom zahtjevu odlučiti na način kako je to učinjeno pobijanom presudom, da prvostupanjski sud zbog prethodno navedenog nije učinio bitnu povredu na koju ukazuje tužitelj.
6.Također nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.
7.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja cijeneći iskaz svjedoka LM (upravitelja šumarije), zaključuje da iako bi iz istog proizlazila odgovornost tužene ili bi isti barem vodili u pravcu utvrđivanja odgovornosti tužene, posebice kada svjedok navodi da ovakvi slučajevi nisu učestala pojava, da se oni mogu izbjeći ukoliko svatko odgovorno radi svoj posao, da nema potrebe postaviti rampu jer se radi o slijepoj cesti, da se ovakav manjak mogao vizualno uočiti u tijeku procesa rada, da je revirnici PM bilo dostupno vozilo kojim je mogla uredno izvršiti nadzor, da te tvrdnje ne vode nužno do utvrđenja isključive odgovornosti tužene za nastalu štetu, kao ni njezine odgovornost u smislu čl. 107. Zakona o radu.
U prilog tome po ocjeni suda ukazuju navodi istog svjedoka u dijelu u kojem se očituje o pravilima i stvarnoj praksi potpisivanja primopredajnog zapisnika, kao u primjeru zapisnika od 07.09.2020. kakav je predan uz odgovor na tužbu, kada navodi da u praksi nije moguće pratiti i potpisivati zapisnik svaki dan kod otpreme ture drvne mase „jer postoji velika dinamika posla“. Takve tvrdnje prvostupanjski sud drži općenitim odnosno smatra da oni potvrđuju odgovornost tužene ali samo na općenitoj razini, no istodobno i da u većem dijelu svjedoče o postojanju okolnosti zbog kojih je upitna odgovornost tužene.
7.2.Na okolnost postojanja odgovornosti tuženice, sud cijeni i iskaz svjedoka IM, kao i iskaz svjedoka RM, koji je jedini prema prosudbi prvostupanjskog suda konkretno ukazivao na odgovornost tužene, no unatoč tome, stajalište je suda prvog stupnja da bi sukladno postojećim propisima, Zapisnicima i drugim ispravama, proizlazilo da je u konkretnom slučaju za cjelokupno poslovanje odgovoran revirnik (ovdje tuženica), no da je uz određene pojedinosti i daljnje iskaze svjedoka koji dolaze iz procesa rada, za utvrditi da ipak postoje okolnosti zbog kojih tuženu nije opravdano utvrditi odgovornom, odnosno da postoje okolnosti koje ju oslobađaju odgovornosti.
7.3.U svezi prednjeg, sud analizira iskaz svjedoka NM, GM i tuženice osobno.
Tako sud apostrofira navode prednje imenovanih svjedoka od kojih je jedan radio na otpremi a drugi na primitku drvnih sortimenata, sa time da su isti sukladno iskazali o radu na pomoćnom stovarištu Bitoraj u gospodarskoj jedinica Bitoraj, te u pravilu istaknuli da se krađa mogla lako dogoditi jer se id. stovarište nalazi uz slijepu cestu i na prostoru gdje nema rampe, ni kamere, s time da je prvi naveo da nije bilo ni lugara i izrazio je kako misli da je lugar bio na bolovanju ili na godišnjem odmoru. Napose da su naveli da tužena nije mogla pristupiti u navedeni odjel i dakle vršiti nadzor, jer nije imala službenog vozila, odnosno da su službena vozila uopće u velikoj mjeri bila uskraćena pa je revirnik teže mogao obavljati svoje poslove i preglede za koje je bio dužan zadužen. Također su svjedočili da se u praksi nisu pisali primopredajni zapisnici pa se doista teže mogao pratiti rad t.j. pravilnost rada prilikom primitka i otpremi drvne mase, a pokazalo se da na sve to tuženica nije mogla osobno utjecati niti spriječiti nastanak manjka, a time i preuzeti odgovornost koja joj se stavlja na teret.
7.4.Iz iskaza svjedoka UM izdvaja dio navoda prema kojima je u kritično vrijeme po usmenom nalogu upravitelja došao u gospodarsku jedinicu P radi obavljanja poslova otpremnika drvnih sortimenata, koje su već prije njega t.j. u periodu do njega u toj istoj jedinici već odradili neki drugi otpremnici, te je odmah po dolasku primijetio da nešto ne štima u toj jedinici; da je primijetio da na pomoćnom stovarištu Bitoraj količinski fali robe tj. nedostaje drvnih sortimenata, te nastavno iznosi da je o tome odmah obavijestio revirnicu tj. tuženu koja je bila zadužena za to područje; da ista nije imala službeni auto i nije mogla doći odmah na to mjesto, zbog čega je o uočenom obavijestio i upravitelja; da kad je skupa s revirnicom došao kod upravitelja zbog izvješća o manjku, da je isti odgovorio da nije moguće da se pojavila tolika razlika. Vezano za ovaj iskaz, sud prvog stupnja ukazuje na to da je i sama tuženica u iskazu pored ostalog potvrdila da je bilo poteškoća prilikom dolazaka na prostor Bitoraja uslijed nedostatka službenih vozila, slijedom čega sud zaključuje da se ne radi o tome da je tužena bila nemarna i da nije htjela dolaziti u gospodarsku jedinicu za koju je bila zadužena, već to nije mogla, a što onda otklanja njenu krivnju i propust u pregledu i praćenju rada u odjelu Bitoraj te pravovremenom uočavanju manjka.
7.5.Uvažavajući iskaz tuženice, kao i okolnost da ista nije mogla utjecati ni na uredno obavljanje službe lugara jer ovlaštenje za odsutnost lugaru daje upravitelj, a niti je mogla određivati tko će vršiti otpremu robe jer i o tome odlučuje upravitelj, a nju se samo obavijesti tko je na otpremi, sud prvog stupnja smatra da to posljedično dovodi do utvrđenja da se nisu ispunile okolnosti iz čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a) da bi se tuženu moglo utvrditi odgovornom za nastali manjak drvnih sortimenata i obvezati ju na naknadu štete u traženom iznosu. Sukladno tim razlozima, sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje kao u točki I. izreke.
8.1.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene tvrdnje tužitelja o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju glede odlučnih činjenica o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. točnije odštetna odgovornost tuženice za predmetnu štetu čiju isplatu tužitelj od iste potražuje.
8.2.Vezano za prednje, ponajprije valja ukazati na to da tužitelj u historijatu žalbe prepričava sadržaj obrazloženja pobijane presude, te ukazuje na određene netočnosti u zaključcima prvostupanjskog suda glede pojedinih iskaza odnosno navoda saslušanih svjedoka.
Pri tome se tužitelju skreće pažnja i na to da je sukladno čl. 8. ZPP-a, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud, kojem pripada ovlast odlučivanja i o dokazima koji će se provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st.2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tužitelj ocjenom dokaza od strane suda nije zadovoljan i smatra da je temeljem tih istih dokaza trebalo donijeti drugačiji zaključak, dakle utvrditi da je tuženica odgovorna za nastanak predmetnog manjka, protivno ocjeni tužitelja, nema prema prosudbi ovog suda za posjedicu postojanje gore navedenog žalbenog razloga.
Nastavno tome, stajalište je ovog suda da je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja proveo postupak i donio pobijanu presudu u skladu s odredbama ZPP- a, te da je za takvu odluku naveo jasne i ovome sudu prihvatljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Isto tako da je sud sve provedene dokaze cijenio sukladno već ranije spomenutom čl. 8. ZPP-a. kao i čl. 7. istog Zakona, a da je preocjena dokaza (što čini tužitelj u žalbi) pridržana za prvostupanjski sud.
9.U kontekstu prethodno iznesenog, pravilno je po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja na pravilno utvrđenje odlučnih činjenica, što od strane tužitelja ni na koji način nije bilo dovedeno u dvojbu, primijenio mjerodavno materijalno pravo, te zaključio da u konkretnim okolnostima tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženice za predmetni manjak, posljedično čemu nema ni obveze iste da isplatu tu žitelju iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva.
10.Kako je dakle shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tužitelj iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.
Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
11.Pravilnom se ukazuje i odluka o parničnom trošku.
12.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja, te potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
U Rijeci, 7. svibnja 2025.
Sutkinja
Svjetlana Pražić
