Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-69/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja MU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Maja Bačić, odvjetnica iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3662/2021-32 od 28. rujna 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3662/2021-32 od 28. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 166-18/2007 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 08.02.2007. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “Troškovi” a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju MU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 294,25 EUR (2.217,03 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.02.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju MU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stjecanja bez osnova iznos od 5.015,06 EUR (37.785,98 kn) sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,21 EUR (24,22 kn) tekućom od 20.03.2007. do plateža,

- na iznos od 5,78 EUR (43,57 kn) tekućom od 28.03.2008. do plateža,

- na iznos od 0,58 EUR (4,35 kn) tekućom od 05.10.2008. do plateža,

- na iznos od 15,26 EUR (114,96 kn) tekućom od 09.11.2008. do plateža,

- na iznos od 5,90 EUR (44,44 kn) tekućom od 12.12.2008. do plateža,

- na iznos od 23,64 EUR (178,10 kn) tekućom od 10.01.2009. do plateža,

- na iznos od 28,24 EUR (212,75 kn) tekućom od 06.02.2009. do plateža,

- na iznos od 30,97 EUR (233,34 kn) tekućom od 06.03.2009. do plateža,

- na iznos od 22,73 EUR (171,29 kn) tekućom od 12.04.2009. do plateža,

- na iznos od 22,78 EUR (171,64 kn) tekućom od 10.05.2009. do plateža,

- na iznos od 21,50 EUR (161,99 kn) tekućom od 09.06.2009. do plateža,

- na iznos od 21,96 EUR (165,44 kn) tekućom od 11.07.2009. do plateža,

- na iznos od 18,10 EUR (136,39 kn) tekućom od 14.08.2009. do plateža,

- na iznos od 19,74 EUR (148,70 kn) tekućom od 18.09.2009. do plateža,

- na iznos od 16,79 EUR (126,54 kn) tekućom od 14.10.2009. do plateža,

- na iznos od 19,74 EUR (148,70 kn) tekućom od 15.11.2009. do plateža,

- na iznos od 19,08 EUR (143,77 kn) tekućom od 15.12.2009. do plateža,

- na iznos od 27,05 EUR (203,84 kn) tekućom od 17.01.2010. do plateža,

- na iznos od 30,91 EUR (232,89 kn) tekućom od 14.02.2010. do plateža,

- na iznos od 29,15 EUR (219,60 kn) tekućom od 09.03.2010. do plateža,

- na iznos od 36,92 EUR (278,19 kn) tekućom od 27.03.2010. do plateža,

- na iznos od 35,09 EUR (264,40 kn) tekućom od 27.04.2010. do plateža,

- na iznos od 38,10 EUR (287,05 kn) tekućom od 27.05.2010. do plateža,

- na iznos od 51,18 EUR (385,62 kn) tekućom od 29.06.2010. do plateža,

- na iznos od 55,42 EUR (417,53 kn) tekućom od 27.07.2010. do plateža,

- na iznos od 69,92 EUR (526,84 kn) tekućom od 27.08.2010. do plateža,

- na iznos od 66,46 EUR (500,74 kn) tekućom od 28.09.2010. do plateža,

- na iznos od 56,98 EUR (429,35 kn) tekućom od 27.10.2010. do plateža,

- na iznos od 80,84 EUR (609,06 kn) tekućom od 18.12.2010. do plateža,

- na iznos od 75,15 EUR (566,23 kn) tekućom od 23.01.2011. do plateža,

- na iznos od 79,46 EUR (598,72 kn) tekućom od 22.02.2011. do plateža,

- na iznos od 83,58 EUR (629,74 kn) tekućom od 26.02.2011. do plateža,

- na iznos od 77,76 EUR (585,90 kn) tekućom od 27.04.2011. do plateža,

- na iznos od 79,53 EUR (599,19 kn) tekućom od 28.04.2011. do plateža,

- na iznos od 94,68 EUR (713,40 kn) tekućom od 26.05.2011. do plateža,

- na iznos od 109,07 EUR (821,77 kn) tekućom od 28.06.2011. do plateža,

- na iznos od 118,10 EUR (889,84 kn) tekućom od 26.07.2011. do plateža,

- na iznos od 133,46 EUR (1.005,53 kn) tekućom od 26.08.2011. do plateža,

- na iznos od 105,37 EUR (793,89 kn) tekućom od 27.09.2011. do plateža,

- na iznos od 102,69 EUR (773,71 kn) tekućom od 26.10.2011. do plateža,

- na iznos od 105,60 EUR (795,63 kn) tekućom od 18.12.2011. do plateža,

- na iznos od 106,35 EUR (801,29 kn) tekućom od 28.12.2012. do plateža,

- na iznos od 114,87 EUR (865,49 kn) tekućom od 26.01.2012. do plateža,

- na iznos od 116,17 EUR (875,30 kn) tekućom od 28.02.2012. do plateža,

- na iznos od 113,02 EUR (851,56 kn) tekućom od 27.03.2012. do plateža,

- na iznos od 113,80 EUR (857,44 kn) tekućom od 26.04.2012. do plateža,

- na iznos od 116,53 EUR (877,99 kn) tekućom od 26.05.2012. do plateža,

- na iznos od 115,16 EUR (867,66 kn) tekućom od 27.06.2012. do plateža,

- na iznos od 112,60 EUR (848,37 kn) tekućom od 26.07.2012. do plateža,

- na iznos od 112,50 EUR (847,60 kn) tekućom od 28.08.2012. do plateža,

- na iznos od 104,30 EUR (785,84 kn) tekućom od 26.09.2012. do plateža,

- na iznos od 113,36 EUR (854,08 kn) tekućom od 26.10.2012. do plateža,

- na iznos od 114,76 EUR (864,68 kn) tekućom od 27.11.2012. do plateža,

- na iznos od 112,56 EUR (848,12 kn) tekućom od 28.12.2012. do plateža,

- na iznos od 104,36 EUR (786,32 kn) tekućom od 26.01.2013. do plateža,

- na iznos od 107,79 EUR (812,14 kn) tekućom od 26.02.2013. do plateža,

- na iznos od 110,73 EUR (834,31 kn) tekućom od 26.03.2013. do plateža,

- na iznos od 108,09 EUR (814,38 kn) tekućom od 26.04.2013. do plateža,

- na iznos od 102,72 EUR (773,93 kn) tekućom od 29.05.2013. do plateža,

- na iznos od 101,88 EUR (767,59 kn) tekućom od 24.07.2013. do plateža,

- na iznos od 100,69 EUR (758,62 kn) tekućom od 26.07.2013. do plateža,

- na iznos od 103,51 EUR (779,91 kn) tekućom od 27.08.2013. do plateža,

- na iznos od 109,25 EUR (823,13 kn) tekućom od 27.09.2013. do plateža,

- na iznos od 109,52 EUR (825,20 kn) tekućom od 26.10.2013. do plateža,

- na iznos od 111,31 EUR (838,66 kn) tekućom od 26.11.2013. do plateža,

- na iznos od 113,27 EUR (853,43 kn) tekućom od 28.12.2013. do plateža,

- na iznos od 112,12 EUR (844,77 kn) tekućom od 28.01.2014. do plateža,

- na iznos od 115,38 EUR (869,32 kn) tekućom od 26.02.2014. do plateža i to od 20.03.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.923,21 EUR (14.490,43 kn) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena tekućom od 28. rujna 2023. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka ili podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tvrdeći da presuda nema razloga u odnosu na spornu činjenicu da bi ugovorna odredba članka 5. Ugovora o kreditu uzrokovala značajnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja već da je tu činjenicu sud prvog stupnja arbitrarno utvrdio. Također tvrdi da je u odnosu na tijek zateznih kamata sud prekoračio tužbeni zahtjev, dakle, da je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenih žalbenih razloga utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je sud u točkama 21. i 22. obrazloženja pobijane presude naveo jasne razloge o tome zbog čega smatra da je ugovorna odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu kojom je tužitelj obvezan platiti jednokratne troškove obrade u visini od 1,50 % iznosa kredita ništetna te je također naveo i razloge zbog kojih smatra da je takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, iz kojih razloga su neosnovane žalbene tvrdnje o tome da je sud prvog stupnja to arbitrarno utvrdio. Kako je presudu suda prvog stupnja u tom dijelu bilo moguće ispitati neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6.1. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o prekoračenju tužbenog zahtjeva jer je konačnim tužbenim zahtjevom od 17. travnja 2023. tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate od dana plaćanja do isplate na koji način mu je pobijanom presudom zatezna kamata dosuđena pa sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Kao nesporne činjenice među strankama sud utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao davatelj kredita dana 8.2.2007. sklopili Ugovor o ... prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 32.667,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa Odlukama o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Među strankama nije sporno ni to da je ugovorom o kreditu tužitelj obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,50% te da mu je dana 14.2.2007. godine isplaćen iznos kredita umanjen za troškove obrade kredita u iznosu od 2.217,03 kn.

7.1. Iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja sud utvrđuje da je ugovor koji su stranke zaključile bio je unaprijed sastavljen te je kada je postavio pitanje zaposleniku pravnog prednika tuženika vezano uz naknadu tužitelj je tvrdio da mu je djelatnik odgovorio da je takav ugovor i da se tu nema što pregovarati i mijenjati. Prilikom posjeta banci tužitelju nije ništa objašnjeno o spornoj naknadi koja je unesena u sadržaj ugovora što sudu ukazuje na neravnopravan položaj tužitelja u odnosu na kreditora te na činjenicu da tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na spornu naknadu o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Sud također utvrđuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, međutim, tuženik je sastavio spornu ugovornu odredbu o troškovima obrade zahtjeva o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovarao, a također tuženik nije dokazao opravdanost visine naknade ugovorene u postotku od iznosa odobrenog kredita, što je po ocjeni suda suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sud ne spori da je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se „pokrivaju“ tom naknadom, međutim, s obzirom da je visina naknade ugovorena u postotku od iznosa kredita takvu odredbu čini nepoštenom jer to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što sudu govori u prilog da ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik ima pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer kad bi se radilo o stvarnim troškovima tada bi naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Po ocjeni suda troškovi koje je navodio tuženik kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Sud ocjenjuje da je nejasno iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz naknade za obradu kredita jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

7.2. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica kredita i visina anuiteta sud pozivom na odredbu članka 502. c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14., 110/15., 14/19.) utvrđuje da je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. U bitnome citira sadržaj presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 se utvrđuje da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovakvo shvaćanje potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2221/2018. Po ocjeni suda u citiranim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku o tome hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Po ocjeni suda u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno zbog čega je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je tužitelj po osnovi valutne klauzule preplatio iznos od 5.015,06 eura (37.785,98 kn), a na ime ulazne naknade platio je iznos od 294,25 eura. Po ocjeni suda neosnovan je zahtjev tuženika da se utvrđeni preplaćeni iznos temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli umanji za tzv. „negativne razlike“ koje je financijski vještak utvrdio s iznosom od 583,46 kn iz razloga što taj iznos nije prešao u imovinu tužitelja pa tužitelj ništa nije stekao bez osnove.

8.1. Sud također utvrđuje da za novčanu tražbinu tužitelja nije nastupila zastara koja teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći jer je tek pobijanom presudom odlučeno o ništetnosti pri čemu se sud poziva na pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.

8.2. S obzirom da je sud utvrdio da je ništetne ugovorne odredbe sastavio tuženik bez pregovaranja s tužiteljem po ocjeni suda on je nepošteni stjecatelj iz kojeg razloga je u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja do isplate primjenom odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).

9. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

10. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odredba o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu 1,5 % od iznosa kredita ništetna. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sklopio tipski ugovor pa je kao slabija ugovorna strana stavljen u neravnopravan položaj samim time što je tuženik sastavio i unaprijed formulirao članak 5. Ugovora o kreditu, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo niti je imao ikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu. U vezi toga, Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Obzirom na to, tuženik je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, a u ovom konkretnom slučaju nije tako postupio niti dokazao koji su to troškovi obrade obuhvaćeni člankom 5. Ugovora o kreditu koje je naplatio tužitelju u trenutku isplate kredita. U vezi toga, činjenica je da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita pa po tome korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu. O jasnoj i preciznoj odredbi moglo bi se govoriti u slučaju da ulazna naknada predstavlja stvarne troškove za pruženu uslugu kreditiranja, odnosno u slučaju da je ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita kako je ona ugovorena predmetnim člankom 5. Ugovora o kreditu. Žalbene tvrdnje tuženika da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama točna je, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja, međutim, iz naprijed obrazloženih razloga način na koji je ona ugovorena netransparentan je i neproporcionalan jer se iz ugovorne odredbe ne vidi o kojim troškovima se radi, odnosno da bi se radilo o stvarnim troškovima za pruženu uslugu kreditiranja. Iz tih razloga sud je pravilno utvrdio da je članak 5. Ugovora o kreditu ništetan slijedom čega je pravilno usvojio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 294,25 eura kojeg je tužitelj po tom članku platio.

11. Suprotno žalbenim tvrdnjama u odnosu na dio presude koji se odnosi na isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio, a tuženik je imao mogućnost u ovom postupku dokazati da je na drugačiji način informirao tužitelja o rizicima zaključenja Ugovora o kreditu u valuti CHF u odnosu na utvrđenja iz kolektivnog spora, što u konkretnom slučaju nije dokazao. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarskog franka.

12. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnova preplate po valutnoj klauzuli. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu tužbu radi isplate iznosa po osnovi preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je u ovom predmetu podnio 3. svibnja 2021., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. iz kojih razloga tužbeni zahtjev za preplatu po osnovi valutne klauzule nije u zastari.

12.1. Također pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nije u zastari niti zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu jer prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Kako je tek ovom odlukom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita, koja je sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, za isplatu po toj ništetnoj odredbi nije nastupila zastara, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

12.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud pogrešno utvrdio visinu preplaćenog iznosa jer nije oduzeo tzv. „negativne“ razlike, dakle, razlike za uplate kada je tečaj valute CHF bio ispod početno ugovorenog, jer tuženik tijekom postupka za taj iznos nije stavio niti prigovor radi prijeboja, a niti je postavio protutužbeni zahtjev zbog čega sud nije trebao utvrđivati činjenice o negativnim razlikama niti ih je trebao uvažavati prilikom utvrđenja visine preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule.

12.3. Pravno su neodlučne žalbene tvrdnje tuženika da je sud u postupku bio dužan utvrditi provođenjem dopunskog vještačenja visinu preplaćenog iznosa primjenom kunske kamatne stope, odnosno da je trebao obrazložiti zbog čega je odbio takav prijedlog tuženika za dopunu nalaza i mišljenja jer tužitelj u ovom postupku nije tražio isplatu po osnovi preplate zbog promjenjive kamatne stope, već isključivo preplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

12.4. Također, i po ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj nepošteni stjecatelj zbog čega je u obvezi primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a zateznu kamatu platiti od dana stjecanja do isplate, jer je upravo tuženik sastavio sporne nepoštene ugovorne odredbe te je pravilno sud zaključio da se radi o nepoštenom stjecatelju.

13. Odluku o parničnim troškovima tuženik pobija isključivo iz razloga što smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, dok ne iznosi druge razloge zbog kojih odluka o parničnom trošku ne bi bila pravilna. Kako je sud o troškovima odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, niti u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

14. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković