Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-220/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojega kao punomoćnik zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-4660/2022-24 od 10. siječnja 2025., u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-4660/2022-24 od 10. siječnja 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o [broj kredita] od 30.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.720,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 537,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo AlpeAdria Bank d.d., na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Aneksa br. 1 uz Ugovor o [broj kredita] od 30.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika 26.2.2013., u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako glavnica kredita na dan 31.1.2013. iznosi 6.020,03 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 5.242,76 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- 17,09 EUR 31.10.2008.

- 22,15 EUR 31.12.2008.

- 26,51 EUR 16.2.2009.

- 20,70 EUR 24.4.2009.

- 14,89 EUR 24.9.2009.

- 11,98 EUR 29.6.2009.

- 11,98 EUR 29.6.2009.

- 16,42 EUR 24.8.2009.

- 13,11 EUR 9.10.2009.

- 13,48 EUR 16.10.2009.

- 15,44 EUR 13.11.2009.

- 16,04 EUR 18.11.2009.

- 14,31 EUR 16.12.2009.

- 23,73 EUR 18.1.2010.

- 28,32 EUR 16.3.2010.

- 33,14 EUR 16.4.2010.

- 42,25 EUR 17.5.2010.

- 42,25 EUR 17.5.2010.

- 41,27 EUR 16.6.2010.

- 60,85 EUR 17.8.2010.

- 77,95 EUR 15.9.2010.

- 66,32 EUR 29.9.2010.

- 65,08 EUR 19.10.2010.

- 88,73 EUR 16.12.2010.

- 84,21 EUR 17.1.2011.

- 85,71 EUR 1.2.2011.

- 87,36 EUR 17.3.2011.

- 82,09 EUR 15.4.2011.

- 85,80 EUR 5.5.2011.

- 95,59 EUR 17.5.2011.

- 116,24 EUR 17.6.2011.

- 133,86 EUR 20.7.2011.

- 148,31 EUR 23.8.2011.

- 107,83 EUR 18.10.2011.

- 110,53 EUR 24.10.2011.

- 116,39 EUR 20.12.2011.

- 123,12 EUR 19.1.2012.

- 124,94 EUR 25.1.2012.

- 121,51 EUR 15.3.2012.

- 122,81 EUR 26.3.2012.

- 122,45 EUR 23.4.2012.

- 125,12 EUR 18.5.2012.

- 125,27 EUR 26.6.2012.

- 123,08 EUR 23.7.2012.

- 120,73 EUR 6.9.2012.

- 119,88 EUR 18.10.2012.

- 121,59 EUR 7.11.2012.

- 121,59 EUR 7.11.2012.

- 119,42 EUR 7.12.2012.

- 121,24 EUR 14.1.2013.

- 117,80 EUR 26.2.2013.

- 6,70 EUR 7.6.2013.

- 7,42 EUR 7.6.2013.

- 7,18 EUR 7.6.2013.

- 7,42 EUR 7.6.2013.

- 7,15 EUR 15.7.2013.

- 7,37 EUR 31.7.2013.

- 113,47 EUR 6.9.2013.

- 116,77 EUR 23.10.2013.

- 119,85 EUR 27.11.2013.

- 121,96 EUR 23.12.2013.

- 117,97 EUR 20.1.2014.

- 125,64 EUR 22.2.2014.

- 125,93 EUR 22.3.2014.

- 122,26 EUR 24.4.2014.

- 121,75 EUR 22.5.2014.

- 121,19 EUR 27.6.2014.

- 124,27 EUR 25.7.2014.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.765,45 EUR sa zateznom kamatom od 10. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana"

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev a tužitelju naloži plaćanje parničnih troškova uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o [broj kredita] od 30.11.2006.. (dalje: Ugovor) i anexa tom Ugovoru od 26. veljače 2013., koje su sklopili tužitelj i tuženik a kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata (švicarski franak) te zahtjev za isplatu novčane svote od 5. 242,76 EUR s osnove stečenog bez osnove zbog tečajne razlike sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana kako je to navedeno u točki III. izreke prvostupanjske presude.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su parnične stranke zaključile Ugovor i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti 37.720,00 CHF, kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća;

- da je na temelju Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od u 37.720,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca;

- da su parnične stranke zaključile dodatak Ugovoru 26. veljače 2013. kojim je izmjenjen članak 3. i 4. Ugovora;

- da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 89/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. ZZP/07;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud RH odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja Ugovora rastao;

- da je razlika mjesečnih uplata zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 5.242,76 EUR

8. Prvostupanjski je sud zaključio da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta (CHF) uz koju je vezana glavnica i kamata ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom da su banke kao gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno postupanje od strane tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koju potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

9. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju u pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

9.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14, a koja odgovara članku 126. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj: 19/2022, dalje ZZP/22) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena tuženikovim postupanjem. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao iscrpne razloge zbog kojih smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

10. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastara počela teći donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/13 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31. kolovoza 2022., sud je utvrdio da nije nastupila zastara.

11. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

12. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, prema članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak postupka pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj.

13. U ocjeni važnijih žalbenih navoda (članku 375. stavka 1. ZPP-a), valja kazati da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljivši taj zaključak na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao te na osnovi dugih provedenih dokaza.

13. 1. Žalitelj u žalbi navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, čime dovodi u sumnju ulogu suda u pojedinim parnicama koje pokreću korisnici kredita. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužiteljica, usprkos tome i nakon što je informirana odlučila sklopiti Ugovor, a te činjenice tuženik nije dokazao. Naime, na te okolnosti tuženik nije predložio dokaze.

14. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužiteljica mogla birati u kojoj će valuti ugovoriti kredit, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF jer je taj zaključak pravilno utemeljen na utvrđenjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe (prema članku 502.c ZPP-a).

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tražbine valja kazati da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara tražbine jer je presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 donesena 14. lipnja 2018. , a tužba u ovom predmetu je podnesena 31. kolovoza 2022. pa nije protekao rok zastare od pet godina.

16. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga obvezan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

17. U osvrtu na žalbene navode, da odredbe Ugovora i Anexa tom Ugovoru, koje su predmet deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, nisu obuhvaćene predmetom koji se vodio po kolektivnoj tužbi, valja kazati da se radi o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, da je tuženik bio stranka u kolektivnom sporu gdje se utvrđivalo njegovo postupanje u predugovornoj fazi i da se radi o ugovoru sklopljenom u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., iz čega proizlazi da je presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjiva u ovom predmetu.

18. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove.

18.1. Ne može se prihvatiti kao pravilno stajalište žalitelja da je trebalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnji. Naime, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude na snazi je bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje OT), a prema Tbr. 52. stavku 3. OT kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Iz navedenog slijedi da je i za radnje poduzete prije stupanja na snagu OT, a stupila je na snagu 25. studenoga 2023. , u pogledu troška zastupanja na teret protivne strane i vrijednosti boda treba primijeniti OT. Prvostupanjski je sud upravo to i učinio, dakle pravilno je primijenio materijalno pravo.

18.2. Žalitelj ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-2450/2023-2 od 30. prosinca 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje suprotno shvaćanju prvostupanjskoga suda. Pravno shvaćanje drugog suda nije obvezujuće i odluka zbog toga nije nezakonita. Pored toga, valja reći da je u sudskoj praksi prevladalo shvaćanje po kojemu se u ovoj činjeničnoj situaciji primjenjuje tarifa koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Rev-940/2020 od srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev- 562/2024 od 7. svibnja 2024.

19. Kako je žalba tuženika odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Vetma