Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-56/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Klara Jandroković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojega kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, broj P-483/2023-25 od 6. prosinca 2024., u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se djelomično uvažava a u pretežitom djelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, broj P-483/2023-25 od 6. prosinca 2024.;

a) preinačava u dijelu točke I. izreke u odnosu na zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do dana plaćanja tako da se nalaže tuženiku platiti zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

b) potvrđuje u točkama II., III. i preostalom dijelu točke I. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjski je sud presudio:

"I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju HJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.678,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju HJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] cjelokupni prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.150,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim."

2. Protiv navedene presude tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelju naloži platiti parnične troškove žalitelju, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naplatu novčanog potraživanja koje je tuženik stekao na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica pa tužitelj zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Zahtjev temelji na člancima 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu 5. lipnja 2006, te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 39.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom od 180 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu te da je kredit otplaćen.

7.1. Nije sporno niti da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze po sklopljenom Ugovoru o kreditu i otplatio navedeni kredit,

- da su stranke 18. siječnja 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011486587,

- da je navedenim Dodatkom Ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je, sukladno sporazumima o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, tuženik na ime povrata po izvršenoj konverziji isplatio tužitelju iznos od 1.947,87 EUR;

- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 4.678.51 EUR (nakon umanjenja za iznos povrata po izvršenoj konverziji u svoti od 1.947,87 EUR koju je tuženik isplatio tužitelju).

9. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, te prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 4.678,51 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude, jer je utvrdio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužitelju utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita umanjeno za iznos povrata po izvršenoj konverziji u svoti od 1.947,87 EUR koju je tuženik isplatio tužitelju.

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

10.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

11. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Dakle, utvrdivši da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, da aneksom ugovora tužitelj nije obeštećen prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje utužene svote koja čini razliku između preplaćene svote na ime valutne klauzule i iznosa dobivenog u konverziji.

13. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 13. lipnja 2023., nije nastupila zastara.

14. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove umanjeno za iznos povrata po izvršenoj konverziji u svoti od 1.947,87 EUR koju je tuženik isplatio tužitelju.

15. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak parničnog postupka pazi po službenoj dužnosti a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

15.1 Nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

16. Ocjenjujući važnije žalbene navode sukladno odredbi iz članka 375. stavka 1.

ZPP-a valja istaknuti slijedeće .

17. Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljio na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presudu iz parnice donesene po kolektivnoj tužbi jer se u odredbama članka 502. c. ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a kojom je proširena primjena te odredbe ne može unatražno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na odredbu članka 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

18. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu, koje se temelji na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a).

19. I prema pravnom shvaćanju ovog suda zastarni rok kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godine, a u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (švicarac) počinje teći s danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u ovom konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa sa osnova valutne klauzule pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018.

20. U odnosu na žaliteljeve navode prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.

20.1. Tuženik je dakle mogao dokazivati, da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, ali to nije učinio. Naime, tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije predložio dokaz saslušanja u svojstvu svjedoka tužiteljevog osobnog bankara.

21. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

22. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud, kao i prvostupanjski, smatra da tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

23. Utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula ništetne. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

24. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO).

25. Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota na ime valutne klauzule zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu.

26. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

27. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

28. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

28.1. Istina Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, o čemu će biti riječi u nastavku ovog obrazloženja.

29. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

30. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

31. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

32. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

33. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

33.1. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

34. Tužitelj se, kao prvo, nije odrekao prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Aneksa ugovora bjelodano je da nije ispunjen jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužitelj nije znao čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogla znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženik ne tvrdi da ga je informirao o relevantnim činjenicama.

35. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu E protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, samo tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari, a s obzirom na vrijeme početaka prvostupanjskog postupka ovaj drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

37. Visinu stope zateznih kamata na dosuđeni iznose glavnice valjalo je uskladiti s odredbom iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

38. Kako je tuženikova žalba odbijena to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

39. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao pod točkom I. a.) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a pod točkom I. b) na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Vetma