-

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž R-33/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hasana Karajića i Damira Karajića iz Karlovca, protiv tuženika Kordun Alati d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 35626211689, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude zbog ogluhe poslovni broj: Pr-144/2023-3 od 22. prosinca 2023. Općinskog suda u Karlovcu, u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda zbog ogluhe Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-144/2023-3 od 22. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja zbog tuženikove ogluhe prihvaćen u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice LD pa naloženo tuženiku Kordun Alati d.o.o. sa sjedištem u [adresa] isplatiti joj na ime naknade troškova za prijevoz na posao iznos od 4.375,51 eura/32.967,28 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje na iznose od 76,18 eura/574,00 kune teku od dospjelosti 1. listopada 2008. do 1. kolovoza 2019. pa do isplate te potom i od 1. studenog 2019. do 1. srpnja 2022. pa do isplate s tim što za kolovoz 2019., kolovoz 2020. i kolovoz 2021. naknada iznosi 38,09 eura/280,00 kuna (50%), a na iznose od 78,84 eura/594,00 kuna za razdoblje od 1. kolovoza 2022. do 1. kolovoza 2023. pa do isplate, s tim što naknada za kolovoz 2022. iznosi 39,42 eura/296,28 kuna (50%), sve u roku od 15 dana.

1.1. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici i parnične troškove u iznosu od 248,85 eura/1.875,00 kuna sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2023. kada je donesena prvostupanjska presuda pa do konačne isplate i sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava ističući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) smatrajući da je presuda zbog ogluhe donesena protivno odredbama toga zakona, kao i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP jer je pogrešna primjena članaka 331.b stavka 1. točaka 2. i 3. ZPP utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane presude s obzirom na to da tužbeni zahtjev ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i te su činjenice u protivnosti s dokazima koje je tužiteljica podnijela sudu.

2.1. Smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno i isključivo u korist tužiteljice protumačio članak 34. Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika iz koje se odredbe može zaključiti kako bi tužiteljica trebala dokazati da je kupila i predala putnu kartu za sredstvo javnog prijevoza poslodavcu, ali činjenica što se ona poziva na cijenu mjesečne karte prema potvrdi prijevoznika nije dokaz da je ona ikada kupovala mjesečne karte javnog prijevoza niti postoji bilo koji dokaz za te činjenice pa osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz dokaza koje je tužiteljica podnijela sudu.

2.2. Tuženik smatra spornim ima li tužiteljica uopće pravo na naknadu troškova prijevoza u visini mjesečne autobusne karte – prijevoza koji nije koristila i karte koju nije kupovala ili ima pravo na isplatu procijenjenog iznosa koji je svakako manji od cijene autobusne mjesečne karte. Također smatra kako sud nije mogao utvrditi ni vrijeme u kojem je tužiteljica dolazila na posao s obzirom na to da nikakva evidencija radnog vremena nije priložena tužbi ali unatoč tome sud u presudi navodi kako je tužiteljica od rujna 2018. pa sve do rujna 2023. neprekinuto dolazila na posao te koristila samo dva tjedna godišnji odmor kad je trajao kolektivni godišnji odmor cjelokupne tvrtke, kakva tvrdnja mora biti dokazana a u tužbi takav dokaz nije priložen pa su to razlozi zbog kojih nije moguće donijeti presudu zbog ogluhe.

2.3. U žalbi tuženik tvrdi kako je troškove prijevoza isplaćivao u gotovom novcu a ta je činjenica mogla biti utvrđena jedino saslušanjem tuženika, točnije direktora tvrtke koji je te isplate obavio. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak istome sudu prvoga stupnja.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojemu osporava žalbene navode te smatra da je prvostupanjski sud postupio zakonito i pravilno kada je donio presudu zbog ogluhe kojim je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, naglašavajući kako tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici nije isplatio trošak prijevoza niti je tužiteljici kupovao karte prijevoza pa tako ne dostavlja ni dokaz o isplati tih troškova a tuženik te troškove nije obračunao ni uz plaću pa time radniku omogućio prisilnu naplatu troška u ovršnom postupku. Prilaže i sudsku praksu nekoliko županijskih sudova u Republici Hrvatskoj iz koje proizlaze stavovi suprotni navodima iz tuženikove žalbe. Predlaže da drugostupanjski sud odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora tužiteljičin zahtjev za plaćanje naknade za troškove prijevoza na posao i s posla za razdoblje od početka rujna 2018. do kraja srpnja 2023. kada je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika i dolazila na radno mjesto koje je bilo u tuženikovu pogonu u [adresa] na adresi [adresa] kamo je dolazila (i vraćala se) iz mjesta svoga prebivališta u [adresa], osim po 15 dana u svakom kolovozu tijekom utuženog razdoblja, u ukupnom iznosu od 4.375,51 era/32.967,28 kuna te na svaki pojedinačni mjesečni iznos potražuje i zatezne kamate od prvog dana u mjesecu za prethodni mjesec.

5.1. Tužiteljica je u tužbi navela i kako joj tuženik za to razdoblje nije isplatio naknadu troškova prijevoza na koju ima pravo prema članku 34. tuženikova Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika iz travnja 2004. koji je i priložila uz tužbu (stranice 12 do 21 spisa dalje: Pravilnik) a priložila je i Potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područne službe u Karlovcu od 3. kolovoza 2023. (stranice 6-9 spisa) iz koje proizlazi da je od 1. srpnja 2017. tužiteljica prijavljena na mirovinsko osiguranje po osnovi radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca/obveznika doprinosa za mirovinsko osiguranje.

5.2. Uz tužbu je tužiteljica priložila i tuženikovu Odluku o redovnom otkazu Ugovora o radu (sklopljenog 28. lipnja 2017.) zbog poslovno uvjetovanih razloga, od 26. srpnja 2023., kojom je utvrđen i otkazni rok u trajanju od dva mjeseca i dva tjedna (stranice 9 i 10 spisa) te podatke lokalnog prijevoznika Autotransport Karlovac d.o.o. sa sjedištem u [adresa], od 22. rujna 2023. (stranica 11 spisa) iz kojih proizlazi da je u razdoblju od 1. rujna 2018. do 27. lipnja 2022. cijena mjesečne karte na relaciji [adresa] – [adresa] iznosila 574,00 kuna a od 27. lipnja 2022. do 1. rujna 2023. ta cijena iznosila 594,00 kuna/78,84 eura.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti zbog tuženikove ogluhe, s obzirom na to da su tuženiku uredno dostavljeni tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu a tuženik u određenom roku nije podnio odgovor na tužbu, ocijenivši i da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sama tužiteljica podnijela ili s činjenicama koje su općepoznate te ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi za podnošenje odgovora na tužbu, čime je udovoljeno uvjetima za donošenje presude zbog ogluhe iz članka 331.b stavka 1. ZPP.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (prema članku 365. stavku 2. ZPP u vezi s člankom 433. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih na koje se poziva tuženik u žalbi – one iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 331.b ZPP a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 5. ZPP.

9. Prvostupanjski je sud naime pravilno ocijenio da je udovoljeno svim uvjetima iz članka 331.b stavka 1. ZPP za donošenje presude zbog ogluhe pa tako i onima iz članka 331. b stavka 1. točaka 2. i 3. ZPP.

9.1. Uzimajući naime u obzir sve činjenice koje je tužiteljica navela u tužbi; da je radila kod tuženika u neprekinutom razdoblju od 28. lipnja 2017. i to u tuženikovu pogonu u [adresa] na adresi [adresa]; da je imala trošak prijevoza za dolazak i odlazak s posla; da prema cjeniku Autotransport Karlovac d.d. za relaciju Mahićno-Banija cijena mjesečne autobusne vozne karte za razdoblje od 1. rujna 2018. do 27. lipnja 2022. iznosi 76,18 eura/574,00 kune a nakon toga 78,84 eura/594,00 kune; da je u kolovozu svake godine utuženog razdoblja koristila (kolektivni) godišnji odmor u trajanju od pola mjeseca pa za te mjesece traži polovicu iznosa troška mjesečne karte te da joj tuženik za razdoblje od početka rujna do kraja srpnja 2023. nije isplatio naknadu troškova prijevoza na koju ona ima pravo prema članku 34. Pravilnika, kao i dokaze koje je sama podnijela (potvrdu o mirovinskom stažu, tuženikovu odluku o otkazu Ugovora o radu, potvrdu o cijeni mjesečne autobusne karte i Pravilnik), ovaj drugostupanjski sud također ocjenjuje kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i da su te činjenice upravo u skladu, dakle ne u protivnosti, s dokazima koje je tužiteljica podnijela uz tužbu.

10. Treba posebno naglasiti kako se radi o presudi zbog ogluhe koja se temelji na pasivnosti tuženika (propuštanju da u određenom roku podnese pisani odgovor na tužbu) koja se pasivnost tumači kao suglašavanje s navodima tužiteljice a ti su navodi u konkretnom slučaju takvi da iz njih proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva jer tužiteljica kao radnik tuženika, ako je u razdoblju od 1. rujna 2018. do kraja srpnja 2023. bila u radnom odnosu i dolazila na posao u tuženikov pogon u [adresa] (predio po nazivu Banija) a ona stanuje u predjelu [adresa], osim po 15 dana u kolovozu svake godine kada je koristila godišnji odmor (a tako je navela u tužbi s kojim se navodima svojom pasivnošću tuženik zapravo suglasio i nisu u protivnosti s dokazima koje je tužiteljica podnijela uz tužbu) i u situaciji kada postoji Pravilnik kojim je u članku 34. stavku 1. propisano: "Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, koja se može dati:

-kupnjom i predajom mjesečne karte za sredstvo javnog prijevoza ili

-isplatom iznosa koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada, svakako ima pravo na naknadu troškova prijevoza koju joj tuženik nije dao a mogao ju je dati na jedan od Pravilnika određena dva načina: - kupnjom i predajom mjesečne karte za sredstvo javnog prijevoza ili

-isplatom iznosa koji odgovora procijenjenom trošku prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta prijevoza.", ima pravo na naknadu troškova prijevoza upravo u visini cijene mjesečne karte za sredstvo javnog prijevoza – autobus.

11. U Pravilniku (članku 34.) stoga nije navedeno, kako to pogrešno navodi tuženik, da bi tužiteljica mogla ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza u visini mjesečne karte za sredstvo javnog prijevoza samo u slučaju da je kupila kartu i predočila je tuženiku kao poslodavcu, jer iz Pravilnika to nikako ne proizlazi već se može zaključiti da je tuženik mogao dati naknadu kupnjom i predajom mjesečne karte za sredstvo javnog prijevoza ili pak isplatiti iznos koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza.

12. Tužiteljica dakle nije ni morala koristiti javni prijevoz jer je mogla na posao dolaziti i osobnim automobilom na koji način također nastaju troškovi prijevoza (nije ni upitno da je za relaciju [adresa] – [adresa], gdje se nalazi tuženikov pogon u koji je tužiteljica dolazila na posao neophodan prijevoz) a tuženik je na jedan od dva načina propisana u članku 34. stavku 1. Pravilnika trebao dati tužiteljici naknadu troškova prijevoza pa kako to nije učinio (ima se smatrati da to nije učinio jer je tako tužiteljica navela u tužbi a tuženik se s tim navodom zbog svoje pasivnosti suglasio) tužiteljica ima pravo tražiti naknadu tih troškova koji su već nastali, isplatom u visini cijene mjesečne karte javnog autobusnog prijevoza koji je u utuženom razdoblju postojao.

13. Osim toga, presuda se zbog ogluhe ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti je tužiteljica u tužbi trebala predložiti saslušanje tuženikova zastupnika po zakonu radi utvrđivanja je li joj tuženik dao naknadu troškova- ona je navela kako joj tuženik nije dao nikakvu naknadu a tuženik se svojom pasivnošću suglasio s tim navodom.

14. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava a u vezi s nenavođenjem zakonske odredbe materijalnog prava ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP jer se bez obzira na to može zaključiti koje odredbe je prvostupanjski sud imao na umu kada je ocijenio materijalnopravnu osnovanost tužbenog zahtjeva.

14.1. Pravo je na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla naime materijalno pravo tužiteljice kao radnika u vezi s radnim odnosom a sadržano je u članku 34. stavku 1. Pravilnika (Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima) koji se također smatra pravilnikom o radu iz članka 8. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/214., 127/2017., 98/2019 i 151/2022. – dalje: ZR)) kojim je propisano: "U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu", što znači da je u konkretnom slučaju Pravilnik izvor prava iz kojega tužiteljica crpi svoje pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla a koju joj je tuženik stoga dužan dati.

14.2. Prvostupanjski se sud u obrazloženju presude neizravno pozvao na članak 34. Pravilnika (u dijelu u kojemu opisuje što je tužiteljica navela u tužbi) pa je jasno da je prvostupanjski sud imao na umu upravo tu odredbu Pravilnika i članak 8. stavak 1. ZR.

15. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu i onih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je zbog toga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te time, a na temelju članka 368. stavka 1. u vezi s člankom 433. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić