REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-124/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Bruno Čer, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Matea Vidaković Sertić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P- 1095/2023-23 od 27. studenog 2024., Općinskog suda u Novom Zagrebu, u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-1095/2023-23 od 27. studenog 2024., Općinskog suda u Novom Zagrebu te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja najprije je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-4735702 od 29. veljače 2008. sklopljenoga između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za švicarski franak važećem na dan dospijeća pa je potom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi preplate zbog promjene tečaja švicarskog franka kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 2.939,78 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 31. siječnja 2009. do zaključno 31. siječnja 2014. pa do konačne isplate te joj naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.012,50 eura sa zateznim kamatama od 27. studenog 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik u točkama I. i II. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga uvodno navodeći kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Presudu pobija i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Potom ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo uključujući i odredbe Zakona o zaštiti potrošača. I dalje ostaje kod prigovora zastare smatrajući da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2022. odnosi samo na ništetnost cijelog ugovora a ne na djelomično utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi koje je predmet ovog ugovora, jer se radi o povredama manjeg značaja a ističe i kako je sud pogrešno primijenio članak 1115. Zakona o obveznim odnosima s tim što nije adekvatno ni obrazložio zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu toga članka.

2.1. Tuženik posebno pobija i odluku o troškovima postupka zato što nije zakonita presuda i treba odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti pa slijedom toga treba preinačiti odluku o troškovima postupka. Posebno ističe kako je sud tužiteljici dosudio trošak zastupanja na ročištu 23. svibnja 2024. a tuženik nije primio poziv za to ročište jer je pripremno ročište održano tek 13. lipnja 2024.

2.2. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganjem tužiteljici naknaditi mu sve troškove postupka uključujući i troškove žalbe u iznosu od 390,05 eura. Postavlja i zahtjev za plaćanje zateznih kamata na troškove žalbe od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice ĆJ (ranije Ć) kao korisnika kredita protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. utvrđenje ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 320-50-4735702 od 29. veljače 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak važećem na dan dospijeća) pa potom zahtjev za isplatu po toj osnovi preplaćenog iznosa otplate kredita od 2.939,78 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa dospjele u razdoblju od 31. siječnja 2009. do zaključno 31. siječnja 2014. pa do konačne isplate.

5.1. Tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača i na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnom dijelu (u pogledu navedene valutne klauzule) postala pravomoćna 14. lipnja 2018. – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev a sud je takvu odluku utemeljio na pravnim utvrđenjima iz navedene presude donesene u kolektivnom sporu te na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i na nespornim činjenicama u pogledu aprecijacije švicarskog franka u razdoblju otplate kredita.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Tuženik neosnovano navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako u pogledu obrazloženosti odluke tako i u pogledu procesne jednakosti stranaka.

9.1. Prvostupanjski je sud naime u presudi obrazložio zbog čega je odbio tuženikov prijedlog za saslušanje kao svjedoka javnobilježničke prisjednice koja je solemnizirala Ugovor o kreditu, pri čemu treba imati u vidu već dobro poznatu Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022. iz koje proizlazi kako tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odbijanjem prijedloga za saslušanje javnog bilježnika, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora niti je javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu mogao tužiteljici objasniti rizik povećanja tečaja švicarskog franka.

9.2. Osim toga, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude (u točki 14.1.) istaknuo kako tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita pa tako nije učinio vjerojatnim da je u tužiteljičinu slučaju postupio drugačije nego što je to bilo predmetom pravnih utvrđenja u postupku kolektivne zaštite odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odrede Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima.

10. Nije utvrđeno ni postojanje drugih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog automobila za iznos od 13.904,46 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, s redovnim kamatama po stopi od 6,75% godišnje a promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina).

12. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti do zaključno 31. siječnja 2014. i da je tijekom otplate kredita došlo do značajne aprecijacije švicarskog franka zbog čega su znatno porasli i anuiteti u kunskoj protuvrijednosti.

13. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje kojim je utvrđena visina ukupne preplate po osnovi aprecijacije švicarskog franka i pojedinačni mjesečni iznosi te preplate, tuženik više nije osporavao samu visinu tužbenog zahtjeva koja iznosi 2.939,78 eura a nisu sporni ni pojedinačni dijelovi tog iznosa ni razdoblje dospjelosti od kada su dosuđene i zatezne kamate.

14. Još je uvijek sporna osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno radi li se uopće o ništetnoj odredbi – valutnoj klauzuli i je li s obzirom na vrijeme dospjelosti i duljinu zastarnog roka te vrijeme podnošenja tužbe (24. svibnja 2023.) nastupila zastara.

14.1.Tuženik osporava i tijek zateznih kamata.

15. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017).

15.1. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama prema člancima 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 79/07. - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

15.2. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužiteljica dobila prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužiteljica nije samo prosječni potrošač.

15.3. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužiteljice kao potrošača odnosno postojanje njezina informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio.

16. Što se tiče tuženikova pozivanja na materijalne dokaze koje je dostavio u spis – promotivne uvjete za odobravanje kredita - valja reći kako je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu odnosno pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje se banke (pa tako i tuženik) davale kroz tržišnu komunikaciju.

16.1. Tuženik međutim, kako je već ranije navedeno, u ovoj parnici nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju, tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takovog ugovora.

17. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i u pogledu zastare, jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 23. svibnja 2023., dakle unutar općega zastarnog roka od pet godina iz članka 225. aktualnog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) kako proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici toga odjela održane 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV-33/2022) i nije točno da se to shvaćanje odnosi samo na slučajeve ništetnosti cijelog ugovora niti se radi o zabrani manjega značaja kako sve to neosnovano navodi tuženik u žalbi.

18. Tužiteljica stoga ima pravo na restitucijski zahtjev prema članku 323. stavku 1. ZOO/05 i to sa zateznim kamatama od isplate svakog pojedinačnog iznosa preplate jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nema dvojbe da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je propisano u članku 1115. ZOO/05 kao odredbama koje uređuju opseg vraćanja kada se vraća ono što je stečeno bez osnove.

19. Tuženikova žalba stoga nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama.

20. Žalba nije osnovana ni protiv odluke o troškovima postupka jer zbog potpunog parničnog uspjeha tužiteljici pripadaju svi troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP pa tako i 25% nagrade odvjetniku (50,00 eura) za pristup pripremnom ročištu 23. svibnja 2024. koje je odgođeno prije početka raspravljanja pa odvjetniku pripada 25% nagrade prema Tbr.9. t.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023.).

20.1. Tuženik doduše nije primio poziv za to pripremno ročište pa je 13. lipnja 2024. održano novo na koje tuženik nije pristupio a tužiteljica nije ni tražila trošak nagrade odvjetniku za to ročište iako joj taj trošak pripada.

21. Iz svih je navedenih razloga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u cijelosti te ujedno odbiti kao neosnovan i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić