REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-634/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Odvjetničkom uredu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Raiffeisen Bank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:53056966535, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-2809/2024-5 od 11. ožujka 2025., Općinskog suda u Zadru, u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-2809/2024-5 od 11. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj: 138-50- 4373850 s nadnevkom 12. rujna 2007. ništetan u dijelu "u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre" (u točki I. izreke) pa potom da je navedeni Ugovor o kreditu ništetan "u dijelu u kojem se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita" (u točki II. izreke) te je prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev pa tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 540,96 eura zajedno sa zateznim kamatama počevši "od dana koji slijedi danu 18. rujna 2007." do isplate po stopi utvrđenoj u članku 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21- dalje: ZOO/05) sve u roku od 15 dana, na koji je način preostali tužbeni zahtjev (u odnosu na već ranije pravomoćno presuđeni dio) prihvaćen u cijelosti a tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.023,00 eura u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Potom ističe kako sud ignorira činjenicu da prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelj nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu već je pristao na odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa pa je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora.

2.1. Dodaje i kako nikada nije zaprimio tužiteljev prigovor u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade prilikom prvog korištenja kredita, smatrajući tu odredbu jasnom, lako razumljivom i uočljivom pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva ugovorna odredba poštena. Ističe i kako se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi pa sud nije ni imao mogućnost ispitivati je li ona prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kojoj ugovornoj odredbi tužitelj nikada nije ni prigovorio pa i to znači da mu je bila jasna i razumljiva. Napominje i kako je ugovor ispunjen, a tužitelj nikada nije prigovarao visini plaćene naknade niti koristio pravo da raskine ugovor.

2.2. Tuženik nadalje ističe kako je sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama te da nije pravilno primijenio odredbe članaka 96. stavka 1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača, dodavši kako on kao davatelj kredita nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača.

2.3. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganjem tužitelju naknaditi mu parnične troškove sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe (ne navodeći iznos troškova) uvećan za zatezne kamate od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora još tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 138-50-4373850 od 12. rujna 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu "u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre" te u dijelu "u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita" kao i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 540,96 eura koje je tuženik primio po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, sa zateznim kamatama od

19. rujna 2007. do isplate.

5.1. Tužitelj temelji tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata na presudi donesenoj u kolektivnom sporu i pozivajući se na svoje svojstvo potrošača na koje se poziva i u pogledu preostalog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu sadržane u članku 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada koja iznosi 3,30% od iznosa kredita a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i na zahtjev za isplatu iznosa te naknade od 540,96 eura.

5.2. Treba naglasiti kako je u ovoj parnici prethodno pravomoćno prihvaćen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 5.324,22 eura po osnovi preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanoj u Ugovoru o kreditu a zbog zastare odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.159,43 eura po osnovi preplate zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata tako da se sada odlučuje i o svim troškovima parničnog postupka.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen u cijelosti preostali tužbeni zahtjev a to je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu i dijelu "u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre" (u točki I. izreke) i zahtjev za isplatu iznosa od 540,96 eura po osnovi naplaćene naknade od 3,30% na iznos kredita koju je tuženik naplatio jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

6.1. Zahtjevi su prihvaćeni jer je prvostupanjski sud našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora i takvoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana u cijelosti.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu u iznosu od 27.761,84 švicarskih franka po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s redovnim kamatama po stopi od 5,49% godišnje promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora i na rok otplate od 84 mjeseca (sedam godina) te da je ugovorena i naknada (tzv. ulazna naknada) u visini od 3,30% od iznosa kredita kao jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10.1. Nije sporno ni da tzv. ulazna naknada (3,30% od iznosa kredita) iznosi 540,96 eura i da je naplaćena 18. rujna 2007.

11. I dalje je sporno radi li se o ništetnim ili pak valjanim odredbama i ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa od 540,96 eura koji je kao ulaznu naknadu tuženik naplatio 18. rujna 2007. prilikom prvog korištenja kredita.

12. U pogledu je odredbe o promjenjivosti stope redovnih kamata vođen kolektivni spor i protiv ovdje tuženika te donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. i na koju se tužitelj pozvao u tužbi, kao i na svoje svojstvo potrošača.

12.1. Prvostupanjski se sud osnovano pozvao na pravna utvrđenja iz te presude iz kojih proizlazi da su tužene banke, između kojih je i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem redovnih kamata po promjenjivoj stopi koja se određuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o toj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope redovnih kamata, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni uslijed povećanja kamatne stope i prekomjernog rasta tečaja švicarskog franka.

14. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

15. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača -„Narodne novine“ broj: 79/2007, dalje: ZZP/07).

16. Presude donesene u navedenom kolektivnom sporu se međutim odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu (ni tečaju ni promjenjivosti stope redovnih kamata) nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača, jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravcima i obvezama.

16.1. U kolektivnom sporu stoga, po prirodi stvari, nije utvrđivano kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

17. Tuženik je doduše u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svoga djelatnika KV kao svjedoka, ali je naknadno definitivno odustao od tog dokaznog prijedloga tako da u ovom pojedinačnom sporu nije dokazao postojanje tužiteljeva informiranog pristanka na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope na temelju odluke tuženika.

17.1. Ništetnost je navedene ugovorne odredbe stoga ustanovljena još u kolektivnom sporu pa tuženik u žalbi neosnovano navodi da se radilo o jasnoj i lako razumljivoj odredbi, s obzirom na to da je u kolektivnom sporu utvrđeno upravo suprotno, kao i kada osporava da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Iako se na kraju tužiteljeva obveza iz kredita mogla svesti (nije samo zato što je tužitelj kasno podnio zahtjev za isplatu pa je zahtjev za isplatu po toj osnovi odbijen zbog zastare) na fiksnu i dosta nisku kamatnu stopu s obzirom na namjenu kredita – onu početnu od 5,49% - na koji bi se način kredit pokazao povoljnijim od kredita u kunama i eurima, nakon svega (dužeg vremena teških uvjeta kada je tužitelj morao vraćati znatno veće anuitete kredita) tek bi na taj način mogla biti unesena pravična ravnoteža u obvezno pravni odnos između banke kreditora i potrošača.

19. Tuženikova žalba nije osnovana ni u odnosu na odluku o naknadi za obradu zahtjeva (tzv. ulaznoj naknadi).

19.1. U ovoj je parnici naime utvrđeno da se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja iznosi 3,30% od iznosa kredita i naplaćuje se odmah pri prvom korištenju kredita.

19.2. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 96. stavku 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (12. rujna 2007.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on to u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 96. stavka 4. ZZP/07.

19.3. Ovdje treba napomenuti kako tuženik nije predlagao saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu (najprije je predložio saslušanje KV pa potom od toga odustao) niti je priložio bilo kakve isprave iz kojih bi se moglo utvrditi da se o toj odredbi pojedinačno prigovaralo i da je tužitelj dao informirani pristanak.

20. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa samim time i ništetnom prema članku 102. stavku 1. ZZP/07.

20.1. Treba naime posebno naglasiti kako je sporni iznos po osnovi te naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužitelju isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate (po godišnjoj stopi od 5,49%) obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

20.1.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

21. Tužitelj je doduše bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (3,30% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 99. ZZP/07).

22. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 102. stavku 1. ZZP/07, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

23. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 540,96 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužitelju zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

24. Nisu od značaja tuženikovi žalbeni navodi o tome da je ugovor ispunjen te da tužitelj nikada nije prigovarao visini plaćene naknade niti koristio pravo na raskid ugovora.

24.1. Okolnost što je ugovor ispunjen naime nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih odredaba ni za nastupanje učinaka ništetnosti a što se tiče raskida ugovora treba naglasiti kako je tuženik jača ugovorna strana pa je i sam mogao inicirati izmjene ugovora u korist tužitelja kao potrošača.

25. Prvostupanjski je sud stoga i u pogledu prihvaćenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata te ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi i isplati po toj osnovi iznosa od 540,96 eura pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje utvrđenje nije dovedeno u sumnju tuženikovim navodima iz žalbe te pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo - članke 96. do 102. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (12. rujna 2007.) te mjerodavne odredbe ZOO/05 (članke 322. do 327.), kao i članke 502.a do 502.c ZPP.

26. Tuženikova je žalba slijedom toga u cijelosti neosnovana pa je prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi u odluci o glavnoj stvari i zateznim kamatama u cijelosti.

27. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o troškovima cjelokupnog postupka, koju odluku tuženik nije posebno ni pobijao (osim zbog toga što smatra da treba prihvatiti njegovu žalbu protiv odluke o glavnoj stvari).

28. Tuženiku ne pripadaju ni troškovi žalbe, zbog potpunog žalbenog neuspjeha ali o tim troškovima nije odlučeno jer tuženik nije postavio određeni zahtjev kako je to nužno prema članku 164. stavcima 1. do 3. ZPP.

29. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. ZPP, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u cijelosti pa time odlučiti kao u izreci.

U Puli 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić