Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1460/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SĆ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Gregoviću odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4432/2022 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4432/2022 od 19. srpnja 2024., u točkama I. -V. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 2.131,80 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prostupanjska presuda u točki VI. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 53,08 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužiteljica sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 18. siječnja 2006., koji glasi: „...promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.,“, kao i dijelu koji glasi: „...Kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.,“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 599,28 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom III. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 1. citiranog Ugovora koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 24.805,00 po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja“, točkom IV. izreke utvrđeno je ništetnim čl. 7. istog Ugovora koji glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, važećem na dan plaćanja, kako je određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke.“ Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.978,73 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.184,88 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom VI. izreke (pravilno toč. VII.) odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu preostalog dijela zatraženog parničnog troška u iznosu od 650,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, točaka I.-V. izreke, kao i odluke o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenog razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana samo u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitne povrede postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 186.b. st.1. ZPP-a, iz razloga jer da je tužbeni zahtjev bio neodređen sve do predaje podneska od 30. listopada 2022., kojim je određena visina tužbenog zahtjeva, zbog čega da je tužbu valjalo odbaciti.

Suprotno tome, kako iz stanja u spisu, proizlazi pored ostalog da je pravni prednik tužiteljice prije podnošenja predmetne tužbe, zatražio od tuženika dokumentaciju koja je relevantna za ovaj parnični postupak, da tuženik tom zahtjevu nije udovoljio, to je pravni prednik tužiteljice osnovano u odnosu na dio zahtjeva za isplatu razlike zbog promjenjive kamatne stope i tečajne razlike, podnio kao tzv. stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b. st.3. ZPP-a, tražeći da sud prvog stupnja donese rješenje kojim će obvezati tuženika da dostavi potrebnu dokumentaciju, upravo sukladno čl. 186.b. ZZP-a, što je sud i učinio rješenjem od 11. ožujka 2020. Nadalje je iz spisa razvidno da je nakon provedenog financijskog vještačenja, u sklopu kojeg je pribavljena potrebna dokumentacija, tužiteljica postavila tužbene zahtjeve za isplatu određenih novčanih iznosa sukladno čl. 186.b.st.4. ZPP-a. Iz prednjeg dakle proizlazi da je pravni prednik tužiteljice u tužbi postavio manifestacijski zahtjev u odnosu na isplatu, te se obvezao da će te zahtjeve specificirati po visini nakon dostavljene dokumentacije, što je i učinjeno.

7.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke suda prvog stupnja sadržane u točkama I. -V. izreke.

8.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su pravni prednik tužiteljice kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor o kreditu; da je čl.1. Ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je pravnom predniku tužiteljice odobren kredit u kunskoj protuvrijednost CHF 24.805,00 po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja, a čl. 7. na način da će se isplata mjesečnih anuiteta vršiti u kunskoj prituvrijednosti po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, važećem na dan plaćanja; da je čl.2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s s Odlukom o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.,

-da je prvotno ugovorena kamatna stopa koja je iznosila 5,25%, te se ista za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjala,

-da je provedenog financijskog vještačenja proizlazi da preplata pravnog prednika tužiteljice po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 599,28 eur, a po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj 1.987,73 eur.

9.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada se u konkretnom slučaju, odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva pravnog prednika tužiteljice, ponajprije u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, pozvao na utvrđenja sadržana u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i pravnog prednika tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovori banke i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parameter i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamata, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07).

9.2.Nadalje, ispravno prvostupanjski sud cijeni pravna shvaćanja izražena i u odluci Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i pravnog prednika tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovori o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovori nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 odnosno čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

Na prednje navedena utvrđenja, pravilno se prema uvjerenju ovog suda, pozvao sud prvog stupnja primjenom čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. st.1. ZPP-a, te čl. 138.a. ZZP- a/07, kao i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovnih broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

9.3.O visini tužbenih zahtjeva odlučeno je temeljem provedenog financijskog vještačenja, kojim su tvrđene razlike u iznosima pobliže navedenim u točkama II. i V. izreke.

Shodno tome, pravno utemeljenim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da je posljedica utvrđenih ništetnosti da svaka stranka vraća ono što je primila temeljem takvih odredaba, odnosno da ima pravo na povrat onog što je sala, sukladno čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), pa utvrđuje da je tuženik po osnovi ništetnih odredana o valutnoj klauzuli u obvezi tužiteljici isplatiti iznos od 1.978,73 eur, a po osnovi niđštetnih odredaba kojima je ugovorena promjenjiv akamatna stopa iznos od 599,28 eur.

Obzirom na prednje izloženo, smatra da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st.2. ZOO-a.

Prvostupanjski sud također pravilno ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor zastare dijela zahtjeva kojima se potražuju isplate utuženih iznosa, pozivom na čl. 225. i 241. ZOO-a, uvažavajući pri tom pravno shvaćanje Vrhovnog suda RJ poslovnih broj rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev 2245/17). Slijedom prethodno navedenog, sud prvog stupnja udovoljava tužbenim zahtjevima na način kako je to pobliže navedeno u točkama I.-V. izreke, te o pravu tužiteljice na zakonske zatezne kamate na dosuđene glavnicu odlučio primjenom čl. 1115. u svezi čl. 29. ZOO-a.

Odluku o trošku sud temelji na čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a.

10.1. Prvenstveno se ističe da pogrešnim drži ovaj sud tumačenje tuženika u dijelu u kojem smatra da se prvostupanjski sud u prevelikoj mjeri oslanja na direktan učinak utvrđenja iz ranije citiranih presuda, donijetih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te da ujedno zbog toga sud nije oslobođen obveze da obrazloži i utvrdi da li su sporne ugovorene odredbe nepoštene odnosno ništetne. Naime, suprotno ovakvom shvaćanju, stajalište je i ovog suda da je pravilno u konkretnoj pravnoj situaciji postupio sud prvog stupnja, kad se odlučujući o zahtjevima na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, primjenom čl. 502c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a, te čl. 138. ZZP-a/07, pozvao na utvrđenja iz ranije citiranih presuda Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, detaljno pri tome na iznoseći razloge zbog kojih su sporne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

10.2.Naime, uvjerenje je i ovog suda da je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

Drugim riječima, neovisno o činjenici što su predmet tužbenih zahtjeva bila utvrđenja na ništetnost dijela čl.1., 2. i 7. spornog Ugovora, prosudba je i ovog suda, da kako je pravni osnov odgovornosti tuženika ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama, da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za ništetnost sporne ugovorne odredbe, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci poslovni broj Rev 3142/18 (na koju se odluku pozvao i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke), prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

11.1.Slijedom prethodno navedenog, neutemeljenim se ukazuju žalbene tvrdnje tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava prilikom utvrđivanja ništetnosti uvodno citiranih dijelova čl.1., 2. i 7. predmetnog Ugovora, iz razloga jer da sud prvog stupnja nije primijenio čl. 59. odnosno 74. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 172., 173. i 175. Zakona o bankama, te čl. 308. st.3. Zakona o kreditnim institucijama, a da je tuženik bio u obvezi postupiti po navedenim odredbama koje su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope.

Ovo iz razloga jer je prema uvjerenju ovog suda, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope bilo sporno to što se visina te stope mijenjala isključivo odlukom samo jedne ugovorne strane – tuženika, a da istodobno o tome pravni prednik tuženika dakle ni prije, kao ni u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora s pravnim prednikom tužiteljice o tome pojedinačno pregovarao, nije ga upoznao sa svim paramterima o kojima ovisi odluka tuženika kao kreditora da li će i kada pomijeniti visinu kamatne stope.

11.2.U odnosu na Metodologiju na koju se tuženik također poziva u žalbi, a kojom su po ocjeni istog jasno navedena sva objašnjenja svih parametara, informacije o načinu provjere vrijednosti svakog parametra o kojem ovisi odluka o kamatnoj stopi, ističe se da preslika Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. je stupila na snagu 1. siječnja 2011., sa time da nema podataka do kada je ista vrijedila.

Neovisno o tome, treba reći i to da iako ista sadrži definicije pojmova kao što su: EURIBOR, LIBOR, ZIBOR, CDS,FM, da istodobno ovdje nema kriterija temeljem kojih se može izračunati pod kojim se uvjetima, po kojim parametrima mijenjaju navedene referentne kamatne stope, već se u ovoj Metodologiji, za svaki od navedenih termina dalje upućuje na pojedine web. stranice radi daljnjih pojašnjenja.

12.1.Ne mogu se nadalje prihvatiti kao osnovani ni navodi kojima tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda koji je utvrdio da sporne ugovorne odredbe imajmu za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pravdajući to tvrdnjom da u pravno relevantnom razdoblju pravni prednik tuženika nije imao kontrolu nad tečajem CHF, niti da je mogao predvidjeti njegovo kretanje.

12.2.Kad je riječ o razlozima nepoštenosti, a time i ništetnosti dijela čl. 1. i 7. Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula, svakako valja skrenuti pažnju na načelo savjesnosti i poštenja propisano čl. 4. ZOO-a.

Ovo iz razloga jer navedeno načelo znači da su sudionici obveznih odnosa, odnosno osobe koje se nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, pri tome uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, te isto tako u određenim situacijama suzdržati se od primjene određene norme ako bi se time izbjeglo da primjenom te norme bude učinjena nepravda. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava već na međusobnim moralnim obvezama ugovornih strana čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima, koje se ocjenjuju prema određenim pravnim standardima. U ovom bi to slučaju bilo ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (pravnog prednika tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač – pravnog prednika tužiteljice, što međutim pravni prednik tuženika nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

12.3.Ovdje valja istaći i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

13.Pogrešnim drži ovaj sud i tumačenje tuženika u dijelu u kojem pobija provedeno financijsko vještačenje, ističući da se sud prvog stupnja bezrezervno oslonio na taj nalaz, zanemarivši pri tome prigovore tuženika, ne pojasnivši istodobno zbog čega nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope.

Naime, iz stanja u spisu, točnije podneska tuženika od 28. prosinca 2020. razvidno je da je isti prigovorio osnovnom nalazu vještaka jer da je prikazao samo više plaćene iznose, a na i manje tzv. negativnu tečajnu razliku, dok je dopunskim nalazom, a povodom primjedbi tuženika, vještak sačinio drugu verziju, pri izradi koje je uzeo u obzir i manje plaćene iznose tzv. negativnu tečajnu razliku.

No, kraj nedvojbene činjenice da tuženik do zaključenja glavne rasprave tražbinu s osnova tzv. negativne tečajne razlike istaknuo u vidu prigovora radi prebijanja, prigovora prijeboja ili u vidu protutužbe, pravilno sud prvog stupnja nije pobijanom odlukom odlučivao o osnovanosti tog prigovora.

U prilog takvom stajalištu ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023.

14.1.Nadalje, nisu pravno utemeljeni niti navodi tuženika kojima pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje prekida zastare. Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

14.2. U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

14.3.Obzirom na prednje rečeno, prosudba je i ovog suda da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahjeva, tako slijedom čega zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe i to u odnosu na odredbu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama, počinje od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula od 14. lipnja 2018.

Budući da je u konkretnoj pravnoj situaciji, tužba podnesena 7. lipnja 2019., nedvojbenim drži ovaj sud da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka koji je propisan čl. 225. ZOO-a, posljedično čemu ni sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio tuženikov prigovor zastare u odnosu na oba zahtjeva za isplatu.

17.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđene glavnice, držeći da se pravnog prednika tužiteljice nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

18.1.U odnosu na žalbene navode tuženika kojima pobija odluku o parničnom trošku, valja reći da je ista osnovana, ali samo u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen trošak sudske pristojbe.

Naime, iz stanja u spisu razvidno je da je tužiteljica pozvana na platež sudske pristojbe, te da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka, tužiteljici i priznaot rošak sudske pristojbe u iznosu od 53,08 eur.

No, sukladno čl. 11. t.20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018 i dr.), od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su i tužitelji i postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

Nastavno prednjem, pravilno tuženik osporava svoju obvezu podmirenja prednje navedenog troška tužiteljici, pa i u ovoj situaciji, kada je tužiteljica sporni trošak podmirila.

18.2.Shodno tome, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog prava, preinačiti odluku o trošku koj je dosuđen u ukupnom iznosu od 2.184,88 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, na način da se odbije tužiteljicu sa dijelom zahtjeva u iznosu od 53,08 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim, dok se u preostalom dijelu ova odluka ukazuje pravilnom, sukladno ishodu spora.

19.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda samo u odluci o trošku i to u odnos na neznatni dio, ovaj sud drži da u svezi toga tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom neznatnog dijela čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

20.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točkama I. -V. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 2.131,80 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe preinačiti navedenu odluku o parničnom trošku sadržanu u točki VI. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a.

21.Presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku kojom je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zatraženog troška u visini od 650,00 eur s pripadajućim zateznim kamatama u toč. VII. izreke (pogrešno označena kao toč. VI. Izreke), kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković