Poslovni broj Gž-550/2025-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u građansko-pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja CS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Šefiki Lazarin odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1415/2019 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1415/2019. od 27. veljače 2025. u dijelu točke I izreke kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu od 29. prosinca 2005. te točke II a i b, IV, V i VI izreke, uz ispravak točke II a i b izreke na način da se dosuđeni iznos od 22.500,47 eur i 2.639,77 eur isplati tužitelju u roku od 15 dana.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu toč. I izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Aneksa broj 1 ugovora o [broj kredita] zaključen dana 07.12.2012. između tužitelja ABC OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka kao kreditora koji je potvrđen dana 19.12.2012. kod vršitelja dužnosti javnog bilježnika Hrvojke Kuzle iz Opatije pod posl. br. Ov-3310/12 i to.:

-odredba čl. 1. označenog Aneksa koja glasi: „121.000,00 CHF (stodvadesetijednutisućuCHF)u kunskoj protuvrijednosti,“

- odredba čl.2. 1. označenog Aneksa koja glasi: „iznos glavnice kredita iznosi:

40.759,97 CHF ( četrdesettisućasedamstopedesetdevet i 97/100 CHF) u kunskoj protuivrijednosti obračunata po srednjem tečaju Banke.“ odredba čl. 2.2. označenog Aneksa koja glasi: „iznos anuieta =476,18 CHF (četristosedamdesetišest i 18/100CHF)".

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredba čl. 2. i čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu od 29. prosinca 2005. o promjenjivosti kamatne stope. Isto tako utvrđeno je da su ništetne odredbe Aneksa br. 1. zaključenog 7. prosinca 2012. između stranaka u toč. 2 u kojima su u čl. 2.1. i č. 2.2. obveza glasi na 121.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, glavnica na 40.759,97 CHF i da iznos anuiteta iznosi 4.760,18 CHF.

1.1.U točki II a izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 22.500,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.2.U točki II b izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.639,77 eura. U toč. III izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.639,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. U točki IV izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 975,72 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose. U točki V izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.515,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate. U toč. VI izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.004,08 eura.

2.Protiv presude u točki I, II a i b, IV, V i VI izreke žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači, tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te tuženiku dosude troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.Kao prvo treba odgovoriti na žalbene navode tuženika o subjektivnoj i objektivnoj pristranosti suda te daljnjem isticanju razloga iz članka 71. ZPP-a za izuzeće sudaca koji su sudjelovali u odlučivanju u ovome predmetu. U žalbi istaknuti zahtjev tuženika za izuzeće sudaca - članova drugostupanjskog vijeća, odbijen je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Rijeci broj 29 Su-205/2025 od 25. travnja 2025. uz obrazloženje da okolnosti na koje upire podnositelj zahtjeva za izuzeće ne upućuju na zaključak da postoji pristranost predsjednice i članova drugostupanjskog vijeća pri odlučivanju u konkretnom predmetu, prije svega zbog razloga koji su izneseni u njihovoj zajedničkoj izjavi, a onda i zbog toga što se radi o predmetu u kojem je o većini spornih pitanja već odlučeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kao i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, što svakako nije zanemariv razlog. Uopćeno obrazloženje podnesenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na izuzeće sutkinja Svjetlane Pražić, Filke Pejković i Kristine Vukelić Aničić, predsjednice i članica vijeća Županijskog suda u Rijeci, ne upućuje na razloge sumnje koji bi razloge za izuzeće učinili vjerojatnim niti upiru na okolnosti koje bi imenovane sutkinje mogle dovesti u pravnu ili ekonomsku povezanost s predmetom spora.

6.Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 22.500,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preplaćenog na temelju utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kao i ništetnost odredbi u čl. 1. i čl. 2. st. 1. Aneksa 1 ugovora o kreditu od 7. prosinca 2012.

7.U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio dana 29. prosinca 2005. Ugovor o kreditu u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 121.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od 18 godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 2. Ugovora o kreditu i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u čl. 7 st. 2. Ugovora o kreditu utvrđeno je da sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK nije tužitelju onemogućeno tražiti ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

8.Navodi sud prvog stupnja da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, a konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženik primio, te da konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Nadalje da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, da tužitelj i tuženik sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Navodi da Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Nadalje da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, da je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, da sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje temeljem odluke iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Stoga zaključuje da konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu i da to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

9.Kod odlučivanja o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu, sud prvog stupnja je najprije odlučio o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) te odredbu o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPPa obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i ovdje tuženik.

10.U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju dijelovi odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

11.Pritom je iz provedenih dokaza sud utvrdio da u konkretnom obveznom odnosu tužitelj ima status potrošača te da se u odnosu na tužitelja mogu primijeniti naprijed citirani propisi o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

12.Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog i promjenjive kamatne stope, tužiteljica bi manje platila iznos od 2.552,36 eura i zbog preplaćenih anuiteta s osnova porasta tečaja 19.948,11 eur od dana konverzije ,tada prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita i temeljem Aneksa br. 1 zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

13.Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa da je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću presude u kolektivnoj zaštiti potrošača14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), a 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu, te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 5. lipnja 2019.

14.Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev utvrđen provedenim financijskim vještačenjem na način kako je to označeno u toč. II a) i b) izreke, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO-a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a i članak 155. stavak 1. ZPP-a.

15.U donošenju pobijanih odluka nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana odluka nije nerazumljiva, izneseni su i jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

16.Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravno zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući iskaz saslušane tužitelja i svjedokinje NS i GS uz utvrđenje da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

17.Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da mu nije omogućeno raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, te da je povrijeđeno načelo "jednakosti oružja" i da mu nije omogućeno pravično suđenje, jer je sud prvog stupnja saslušao predloženu svjedokinju od strane tuženika, izvršio uvid u priloženu dokumentaciju, te je pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, da sporne odredbe su morale biti jasno i razumljivo sastavljane, i da o navedenim odredbama stranke nisu pregovarale, te da su te odredbe ništetne jer su nepoštene.

18. Naime, prema načelu transparentnosti sporne odredbe ugovora o kreditu su trebale biti sastavljene tako da su tužitelju pružile dovoljno informacija o mogućnosti promjena iznosa anuiteta koje mogu nastati zbog promjene tečaja i visine kamate, odnosno u smislu da svaki prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor sklopljen već da može procijeniti znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle nastati za njezine financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je u iskazu navela saslušanja svjedokinja i tužitelj u svom iskazu, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelju nisu dani relevantni podaci o parametrima za funkcioniranje valutne klauzule i promjene kamate i da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

19. U tom pravcu i činjenično stanje je pravilno utvrđeno i pravilno je primijenjeno materijalno pravo u okviru čl. 81., čl. 83., čl. 84. i čl. 87. st. 1. i 2. ZPP/03 te čl. 3., čl. 4., čl. 241. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO)

20.Prvostupanjski je sud nadalje cijenio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

21. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) i promjenjive kamatne stope u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

22.Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

23.Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03 jer da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako se radi o stambenom kreditu da tu nekretninu tužiteljica nije iznajmljivala niti je služila za poslovnu djelatnost.

24. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz provedenog postupka proizlazi da tužitelju pri zaključenju ugovora nije djelovalo kao trgovac, odnosno u okviru profesionalne djelatnosti. Utvrđeno je da tuženik ničime nije dokazao da tužitelj sredstva dobivenog kredita nije trošio namjenski.

25. U ovakvim parnicama tužitelja treba dokazati status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Stoga, cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio relevantnih dokaza, proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

26.Kako je utvrđeno da su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o nepoštenim odnosno ništetnima sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

27.Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu i preplaćene kamate, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

28.U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan.

29.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

29.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) i 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 5. lipnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO- a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

30.Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja kojim je tuženik zatražio u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, da se prebije tražbina tužiteljice tražbinom tuženika s osnova tzv. „negativne razlike“, u iznosu od 975,92 eura, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužiteljica nije stekla imovinu tuženika, pa ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem iznosa koji nije primila.

31. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu.

33. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora

34. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su djelomično ništetne odredbe Aneksa br. 1. ugovora o kreditu od 7. prosinca 2012. u čl. 1. i čl. 2.2. Ovo iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broja Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine, sukladno odredbi čl. 502.lj i čl. 502.m ZPP-a na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

35. Vrhovni sud je u svojem rješenju broja Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine istaknuo da je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojem rješenju broja Gos 1/2019-36 rekao i slijedeće: „U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“.

37. Dakle, nisu osnovani navodi tužbe tužitelja kojima on pogrešno obrazlaže razloge zašto je predmetni aneks ništetan i da su njegove odredbe bez učinka jer je najviši sud u Republici Hrvatskoj - Vrhovni sud Republike Hrvatske - utvrdio da sporazum o konverziji (aneks ili dodatak) sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao što je to slučaj i u ovoj parnici. Stoga je sud donio odluku kao u točki II. izreke ove presude.

38. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a te je trošak dosuđen sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. - dalje Tarifa) i Zakona o plaćanju sudskih pristojbi.

39.Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je zabranjena retroaktivnost, ovo iz razloga što je Tbr. 52. st. 2. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, a u vrijeme donošenja odluke bila je na snazi Tarifa kojom je određena vrijednost boda od 2,00 eur prema Tbr. 54. Tarife i da se nije mogla primijeniti vrijednost boda od 2,00 eura za radnje prije stupanja na snagu izmjene Tarife koja je na snazi od 5. studenoga 2022.

40. Stoga po mišljenju ovog suda donošenjem odluke na način kako je to odlučeno u toč. I izreke presude prvostupanjskog suda nije postupljeno suprotno odlukama Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva tužiteljica u žalbi i to odluke C-618/10 i C-269/19 jer sud prvog stupnja nije mijenjao sadržaj ugovora u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu kako je izloženo u visini od 4,30% godišnje.

41. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da postoji tražbina tužiteljice unatoč sklopljenom Dodatku ugovora, da je stoga pogrešno primijenjena odredba čl. 19. c st. 1. toč. 6.Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" roj 102/15 – dalje ZID ZPK/15).

42. Ovo iz razloga što nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da ne postoji tražbina tužiteljice jer sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope. Sud prvog stupnja je postupio sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u toj odluci odgovoreno na postavljeno javno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da naknadno sklapanje sporazuma o konverziji ne utječe na pravni interes tužitelja koji su ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka druga evenutalna prava koja im pripadaju, a da je pretežno riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

43. Naime konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora do dana sklopljenih Dodataka i to valute kredita, kamatnih stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl. 19. c. toč. 6. ZID ZZP-a na način kako to nalaže zakon.

44. Također se ističe da je glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila da položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatcima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženo razdoblje, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

45. Stoga je sud prvog stupnja, a protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno prihvatio nalaz vještaka, te utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji su priznati, te je za te iznose tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, pa je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu kako je navedeno u toč. V izreke.

46. Tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze koji bi osporili utvrđenja suda prvog stupnja da tužiteljica nije potrošač i da je ugovor o kreditu zaključen u okviru profesionalne djelatnosti tužiteljice.

47.Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je osnovan prigovor zastare jer je sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. lipnja 2015., dok je pravomoćnost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača nastupila 13. lipnja 2014., pa stoga nije protekao zastarni rok od pet godina.

48.Pravilno je utvrđeno da je zastarni rok prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i da je počeo teći iznova danom donošenja pravomoćnih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7124/13.

49. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 1115.ZOO-a, jer sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, te pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj što je utvrđeno presudom u kolektivnoj zaštiti potrošača.

50. S obzirom na izloženo, tužiteljici unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

51. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženo u presudi od **.**.2019. TS protiv Bank Hungary Zrtc-118/17 prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer ZID ZKP je predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i kojima je izvršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojemu je njegova novčana obaveza bila sve veća i veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

52. Navedeno pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženo u presudi od 9. srpnja 2020. C-452/18 prema kojoj nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale, te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju od njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

53.Slijedom izloženog odlučeno je kao u toč. I izreke ove presude, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, time da je ispravljena toč. II a i b izreke na način da je određen paricijski rok sukladno čl. 328. st. 1. ZPP-a.

54. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u toč. III izreke ostaje neizmijenjena.

55.Djelomično je prihvaćena žalba stranaka, te je preinačena citirana presuda u preostalom dijelu toč. I izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela Aneksa ugovora na način da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je primjenom čl. 373. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u toč. II presude.

56.Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer sa istom nije uspio pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč.I II izreke ove presude.

U Rijeci 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić