Poslovni broj Gž-1192/2023-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari, tužitelja Zagrebinspekt d.o.o., Zagreb, Draškovićeva 29, OIB: 82752153530, zastupanog po punomoćniku Drašku Semrenu, odvjetniku iz Zagreba, protiv I-tuženika OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tuženice OKM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, rješavajući žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 25 P-3490/22-24 od 25. listopada 2023., 07. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 25 P-3490/22-24 od 25. listopada 2023., osim u dijelu točke I izreke koji se odnosi na isplatu zateznih kamata za razdoblje prije 18. ožujka 2019.

2. Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke I izreke koji se odnosi na isplatu zateznih kamata za razdoblje prije 18. ožujka 2019. te se odbija tužbeni zahtjev u tom dijelu.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 12.015,46 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke naloženo je tuženicima solidarno nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.342,26 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude odvojene žalbe dostavljaju tuženici oboje zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Prvotuženik u žalbi tvrdi da je pogrešno sud prvog stupnja utvrdio dospijeće tražbine jer da se stjecatelj može smatrati nepoštenim tek od trenutka dostave odluke povodom izvanrednog pravnog lijek, nakon 18. ožujka 2019. Nastavno tvrdi i da bračni ugovor nije ništetan i da nije sklopljen s ciljem izbjegavanja podmirenja obveza.

4. Drugotuženica u žalbi tvrdi da im se ne može dosuditi obveza plaćanja zateznih kamata za razdoblje prije nastanka prvotuženikove obveze. Tvrdi da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1262/2021 odgovoreno na prethodno pitanje odlučno za rješenje spora u ovom predmetu i da sud prvog stupnja neosnovano nije uzeo u obzir utvrđenje iz te presude i da tu presudu nije ni analizirao. Tvrdi da je otpremnina podmirena samostalnim dugovanjem prvotuženika i da nije došlo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu drugotuženice ni stjecanja od strane drugotuženice pa da ne može solidarno odgovarati za predmetnu obvezu sa prvotuženikom. Sud da nije utvrdio je li prvotuženik zaprimio otpremninu po osnovi duljine trajanja radnog odnosa kod istog poslodavca. Tvrdi da tek činjenica da je bračni ugovor naknadno ovjeren nije dostatna za zaključak suda o pobudi izbjegavanja podmirenja obveze. Bračni ugovor da nije ništetan i da se ne bi mogao pobijati.

5. Predlažu uvaženje žalbe.

6. Odgovor na žalbu tužitelja osporavaju se žalbeni navodi tuženika.

7. Žalbe su djelomično osnovane.

8.Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane odluke nije počinjena neka od tih povreda.

9. Nije povrijedio ni odredbu članak 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a o nemogućnosti raspravljanja na koju se pozivaju tuženici tvrdnjom da jer prvotuženiku podnesak drugotuženice od 28. kolovoza 2023. uručen tek nakon zaključenja glavne rasprave 16. rujna 2023., a o čemu u spisu nema dostavnice, jer prvotuženik nije protivna stranka ni jedinstveni suparničar sa drugotuženicom, a u smislu odredbe članak 5. ZPP-a stranci treba omogućiti tek da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Osim toga navodi iz sadržaja tog podneska kojima se drugotuženica poziva na zauzeto pravno shvaćanje izneseno u drugom predmetu (Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1262/2021) nisu odlučni za ovaj predmet jer pravno shvaćanje izneseno u drugom predmetu ne obvezuje sud kod donošenja odluke u ovom konkretnom predmetu. Iz tih razloga opravdano sud prvog stupnja nije analizirao predmetnu presudu jer to nije dokaz u ovom predmetu pa su neosnovani i žalbeni navodi drugotuženice u kojima na tu obvezu ukazuje.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio nespornim:

- da su tuženici u braku od 25. kolovoza 1984. i da je prvotuženik bio zaposlen kod tužitelja u razdoblju od 16. siječnja 2003. do 28. ožujka 2013. te da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7616/13 od 27. veljače 2015. naloženo ovdje tužitelju kao tuženiku da tužitelju po osnovi otpremnine isplati utvrđeni iznos te da je tužitelj obvezu prema prvotuženiku iz presude posl.br. Pr- 7616/13 ispunio izjavom o prijeboju od 22. srpnja 2015. i da je na taj je način podmiren dosuđeni iznos glavnice od 70.836,50 kn i kamate na glavnicu u iznosu od 19. 694,00 kn što ukupno iznosi 90. 530,50 kn,

- da je sud dopustio ponavljanje postupka u predmetu P-7616/13 i ukinuo citiranu presudu od 27. veljače 2015. rješenjem od 04. siječnja 2019, pravomoćnim 18. ožujka 2019. te da je presudom br. Pr-1370/19 od 26. rujna 2019. odbijen tužbeni zahtjev prvotuženika za isplatom otpremnine.

11. Nastavno je utvrdio:

- da je ukidanjem presude otpala osnova na temelju koje je izvršena isplata i da tužitelj ima pravo tražiti povrat isplaćenog od trenutka kad je osnova otpala prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, dalje-ZOO),

- da nije zastarjela predmetan tražbina jer da nije protekao opći zastarni rok od pet godina od dospijeća tražbine do utuženja, u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a,

- da iz izjave o prijeboju proizlazi da je tužitelj prebio predmetnu tražbinu dijelom s potraživanjem svojih troška postupka iz predmetne presude te dijelom s potraživanjem tužitelja na temelju plaćenih iznosa kredita kod Zagrebačke banke d.d. na temelju zadužnice,

- da je namjena navedenog kredita bila kupnja stana.

- da otpremnina dosuđena na temelju Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 21. siječnja 2013. i da je to prihod ostvaren radom koji predstavlja bračnu stečevinu prvotuženika, u smislu odredbe čl. 248. ObZ-a, a ne njegovu posebnu imovinu (članak 253. stavak 1. Obz-a),

- da je sredstvima otpremnine dijelom zatvorena kreditna obveza prvotuženika za kupnju stana kupljenog za vrijeme trajanja bračne zajednici, zajednička obveza bračnih drugova u skladu s odredbama čl. 43. i 44. ObZ-a,

- da nije relevantan bračni ugovor stranaka jer iako je na istom naveden datum 25. rujna 2009. ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika tek 29. prosinca 2017., nakon ukidanja predmetne presude, a da bi bračni ugovor proizvodio pravne učinke moraju biti ovjereni potpisi bračnih drugova bilježnika (čl. 40. st. 3. Obz),

- da su pravne radnja tuženika (sklapanje bračnog ugovora) zapravo poduzeta s ciljem izbjegavanja podmirenja predmetne obveze tužitelju i da je takav ugovor protivan prisilnim propisima i to čl. 4. ZOO-a, čl. 5., čl. 6., čl. 9. ZOO-a te kao takav ništetan i ne utječe na pravne odnose između tužitelja i tuženika.

12. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu u pogledu prvotuženika u dijelu glavne tražbine.

13. Kraj nesporne činjenice da je ovdje tužitelj isplatio prvotuženiku, prijebojem iznos od 90. 530,50 kn po osnovi pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-7616/13 od 27. veljače 2015. te da je rješenjem suda prvog stupnja posl. br. P-7616/13-53 od 04. siječnja 2019., pravomoćnim 18. ožujka 2019. u postupku ponavljanja ukinuta ta presuda, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužitelj ostvaruje pravo na povrat isplaćenog iznosa u smislu odredbe članka 1111. st. 1. i 3. ZOO-a.

14. Tom je zakonskom odredbom propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je stavkom 3. tog članka propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

15. Budući da je ukinuta presuda (kasnije i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine) otpala je osnova na kojoj se temeljila predmetna isplata pa je prvotuženik dužan vratiti primljeno, kako je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

16. Pravilno je sud prvog stupnja obvezao i drugotuženicu, suprugu prvotuženika, na isplatu potraživanog iznosa, ali za predmetni zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva nije utvrdio sve odlučne činjenice pa je to učinio ovaj žalbeni sud primjenom odredbe članka 373. a stavak 1. točka 2. ZPP-a.

17. Na okolnosti osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva analizirana je spisu priložena dokumentacija: Izjava o prijeboju, Ugovor o namjenskom kreditu sa dodatkom tog ugovora i zadužnicom, Ugovori o darovanju i dosmrtnom uzdržavanju sklopljeni između prvooptuženika i drugotuženice te prvotuženika i UK te bračni ugovor sklopljen između stranaka postupka.

18. Iz sadržaja dokumentacije o prijeboju i Ugovora o namjenskom kreditu sa prilozima, sadržaj koje tuženici tijekom postupka nisu doveli u pitanje, proizlazi da su tužitelj i prvotuženik sredstva otpremnine prebili sa dijelom tražbine koju je ovdje tužitelj isplatio po osnovi zadužnice u ime prvotuženika na ime anuiteta po ugovoru o namjenskom stambenom kreditu od 19. siječnja 2009. br. [broj kredita] za kupnju 6. etaže troipolsobnog stana u potkrovlju, upisanog na kat. čest. [katastarska čestica] z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nastavno iz sadržaja ugovora o darovanju proizlazi da je prvotuženik predmetnim ugovorom, sklopljenim 13. veljače 2013., tu nekretninu prenio na ovdje drugotuženicu, svoju suprugu, da bi ista ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenim 07. ožujka 2013. tu nekretninu prenijela na njihovog sina RK.

19. Otpremnina, kao imovina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, a kako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u smislu odredbe članka 36. stavak 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 75/14-dalje Obz), koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja, predstavlja bračnu stečevinu i kako je utvrđeno korištena je za otplatu stana koji je također kupljen za trajanje braka i čini bračnu stečevinu, u smislu odredbe članka 248. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03., 17/04., 136/04. i 107/07.dalje-Ob), koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te nekretnine, odnosno teret kredita je obveza koju snose parnične stranke kao bračni drugovi u jednakim dijelovima.

20. Bračnim ugovorom koji je sklopljen 25. rujna 2007. između ovdje tuženika i na kojemu su ovjereni potpisi tek 29. prosinca 2017., je ugovoreno da je imovina koju neki od bračnih drugova stekne radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i imovina koju stekne kreditom, posebna imovina prvotuženika (članak 3. Ugovora) te da za sve kreditne obveze koje je jedan od bračnih drugova preuzeo, kao što su kupnje i ulaganja u nekretnine preuzete za vrijeme trajanja braka, ne odgovara drugi bračni drug.

21. Iako bi iz sadržaja tog ugovora proizlazilo da je otpremnina, kao imovina stečena radom kao i nekretnina kupljena iz sredstava kredita po prvotuženiku, predstavlja posebna imovina prvotuženika i da za obveze po kreditu ne odgovara drugotuženica, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da bračni ugovor na koji se pozivaju tuženici nije odlučan za rješenje ovog spora.

22. Prije svega treba kazati da se u smislu odredbi čl. 255. st. 3. OZ -a bračni ugovor sklapa u pisanom obliku s tim da potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni dok je pravna posljedica ugovora koji nije sklopljen u propisanom obliku propisana odredbom čl. 71. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje-ZOO), koji je važio u vrijeme sklapanja ugovora o raspodjeli bračne stečevine a koji propisuje da ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi ono što je u toj formi izraženo, a pravovaljane su samo usmene pogodbe o sporednim točkama u kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.

23. Kako je na predmetnom ugovoru ovjeren potpis tek 2017. pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da bi predmetni bračni ugovor bio pravovaljan tek od dana ispunjenja propisane forme, ovjere potpisa na predmetnom ugovoru i da nema učinak na obveze iz ovog predmeta, jer je korist čije se vraćanje zahtjeva ranije stečena.

24. Osim toga za istaknuti je i da sadržaj Ugovora uz ostale dokaze, kasnije sklopljene darovne ugovore te tražbinu koju je ovdje tužitelj po raznim osnovama potraživao od tuženika, opravdava utvrđenje suda prvog stupnja i da je i bračni ugovor u bitnome prividan pravni posao, sklopljen s ciljem izbjegavanja obveza tužitelja te da kao takav, u smislu odredbe članak 285. ZOO-a, nema učinka među ugovornim stranama, ovdje tuženicima koji se na njega pozivaju.

25. Na to ukazuje činjenica de je i bračni ugovor sklapanja za vrijeme trajanja bračne zajednice po proteku dvadeset godina od sklapanja braka u trenutku kada su tužitelji imali velika potraživanja prema prvotuženiku po osnovi Ugovora o zajmu koji je prvotuženik sklopio s tim trgovačkim društvom, odnosno po osnovi osiguranja tražbine iz stambenog kredita prvotuženika kao i sadržaj bračnog ugovora kojim se drugotuženica oslobađa svih obveza kao i sve imovine koju je prvotuženik ostvario radom ili putem kredita da bi nakon toga darovnim ugovorima tu imovinu prenio na drugotuženicu i njihovog sina.

26. Iz svega navedenog proizlazi da je dio imovine koju je isplatio tužitelj prvotuženiku prešao i u imovinu drugotuženice i da je opravdano sud prvog stupnja obvezao i drugo tuženicu na isplatu potraživanog iznosa tužitelju u smislu odredbe članka 1111. stavak 3. ZOO-a.

27. Međutim, pogrešno je utvrdio sud prvog stupnja da bi tužitelj ostvario pravo na zatezne kamate od dana isplate, 22. srpnja 2015.

28. Naime, odgovarajućom primjenom odredbe čl. 1117. st. 2. ZOO valja utvrditi da je predmetna tražbina dospjela i da je prvotuženik postao nepošten stjecatelj tek pravomoćnošću odluke o ukidanju presude, 18. ožujka 2019. jer je tek tada otpala osnova na kojoj se temeljila predmetna isplata pa tužitelj od tog dana ostvaruje pravo na isplatu zateznih kamata. Tvrdnja da je prvotuženik znao i morao znati da kod izvanrednog otkaza ne ostvaruje pravo na isplatu otpremnine ne dovodi do drugačijeg zaključka jer je prvotuženik to svoje pravo temeljio na pravomoćnoj presudi i opravdano je vjerovao u njezinu zakonitost sve do pravomoćnog ukidanja.

29. Stoga je valjalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu isplate zateznih kamata za razdoblje prije 18. ožujka 2019. i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

30. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju koji je uspio u sporu troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i pravilno je utvrdio koji su opravdani troškovi postupka (članka 155. ZPP-a) i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje.

31. Po osnovi predmetnog utvrđenja, primjenom odredbe članka 368. stavak 1., 373. stavak 1. točka 3. i članka 373. a ZPP-a, odlučeno kao u izreci presude.

32. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu jer taj trošak nije opravdana (članak 155. ZPP-a).

U Rijeci 07. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić