REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-423/2025-41

(ranije P-1001/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu tog suda Tini Jakupak u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv 1. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, 2. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 11, OIB: 80572192786 i 3. tuženika HŽ CARGO d.o.o., Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702, kojeg zastupa Davor Plišo, odvjetnik iz Zagreba, Kaptol 13, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 8. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s objavom 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženicima HŽ Infrastruktura d.o.o. OIB: 39901919995, Mihanovićeva 12, Zagreb, HŽ Putnički prijevoz d.o.o. OIB: 80572192786, Strojarska cesta 11, Zagreb, HŽ Cargo d.o.o. OIB: 08720210702, Heinzelova 51, Zagreb, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, solidarno isplatiti na ime naknade štete iznos od 37.519,79 kn (4.979,73 EUR) uz pripadajuću zakonsku kamatu koja teče:

- na iznos od 8.832,11 kn (1.172,22 EUR) od dana 27.03.2019. do isplate po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 3. ZOO-a.

- na iznos od 29.193,68 kn (3.874,67 EUR) od dana 29.07.2019. do isplate po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 3. ZOO-a."

II Nalaže se tužitelju naknaditi treće tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 750,00 EUR, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja IĐ ozlijeđen u prometnoj nesreći dana 13. travnja 1987. kao putnik u autobusu uslijed naleta vlaka na pružnom prelazu u Stubičkim Toplicama. Isto je priznato kao ozljeda na radu. Za prometnu nezgodu u kojoj je stradao osiguranik tužitelja pravomoćno je oglašen krivim i kažnjen presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-280/87 od 29 rujna 1987. vozač autobusa. Kao posljedicu štetnog događaja tužitelj je rješenjem broj IN 614263 od 22.3.1989. priznao svom osiguraniku pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja zbog povrede na radu, a čijom isplatom tužitelj trpi štetu. Daljnjom isplatom tužitelju je nastala šteta i to za razdoblje od 1.6.2016. do 31.3.2018. u iznosu od 5.472,91 kn te za razdoblje od 1.4.2018. do 28.2.2019. u iznosu od 2.583,20 kn. Tužitelj tvrdi da je šteta nastala u kretanju autobusa i vlaka te da stoga postoji solidarna odgovornost za predmetni štetni događaj ovdje tuženika kao pravnog slijednika Hrvatskih željeznica i RO Zagrebački transporti odnosno Croatiatrans kao pravnog slijednika. U prilog svojih navoda tužitelj je dostavio: prijavu nesreće na radu za osiguranika tužitelja, zapisnike u predmetnima ovog suda, predmetima Okružnog suda u Zagrebu, rješenje tužitelja od 22.3.1989., nalaz i mišljenje, presude, obračun naknade za tjelesno oštećenje, doznake za svaki utuženi mjesec, dopis tuženicima, Ugovor o pretvorbi potraživanja u dionice, Izvješće o obavljenoj reviziji.

2. Tužitelj podneskom od 30. srpnja 2019., prije odgovora na tužbu tuženika, povisio je tužbeni zahtjev za iznos isplaćen za razdoblje od 1.3.2019. do 31.5.2019. u iznosu od 996,90 kn i za razdoblje od 1.6.2019. izvršen je izračun kapitalizirane štete u iznosu od 28.196,78 kn. Dostavlja obračune i doznake, kao izračun kapitalizirane štete.

3. Prvotuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te osporava odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja. Drugotuženik u odgovoru na tužbu ne osporava štetni događaj, ali osporava odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja. Trećetuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovi tako i visini, osporava za nastanak predmetnog štetnog događaja te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Također osporava da su dostavljeni obračuni dokaz o isplati mirovina osiguranici tužitelja.

4. Tijekom postupka u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to prijava o povredi na radu, presudu Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-280/87 od dana 29. rujna 1987., preslike presuda i zapisnika, rješenje o invalidnini za osiguranika tužitelja, obračun razmjernog iznosa naknade, zahtjev za naknadu štete sa povratnicama, Ugovor o pretvorbi potraživanja u dionice, izvješće o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije, sudsku praksu, podatke o plaćanju mirovinskih primanja, obračun isplaćene mirovine, ispis iz baze podataka doznačenih mirovinskih primanja, izračun kapitalizirane štete. Sud nije proveo dokaz saslušanjem osiguranika tužitelja ocjenjujući isti nesvrshodnim u ovoj pravnoj stvari gdje postoje pisane isprave na predložene okolnosti, kao niti priklop spisa iz razloga navedenih u nastavaku obrazloženja. Druge dokaze stranke nisu predlagale.

5. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i dr. dalje u tekstu: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. U ovom predmetu donesena je presuda broj P-1001/2019-21 od 8. srpnja 2022. koja je ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 3358/2022-3 od 15. siječnja 2025. s uputom da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud ispita da li postoji odgovornost tuženika u smislu čl. 174. i 177. u vezi čl. 206. st. 3. ZOO-a.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, IĐ, zbog ozljede na radu, koju je zadobio 13. travnja 1987. kao putnik u autobusu, uslijed prometne nesreće u kojoj je došlo do sudara autobusa i vlaka, za koju je kazneno odgovoran vozač autobusa. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete (isplata na ime priznatog prava na invalidsku mirovinu-novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja zbog povrede na radu) koji iznos je isplatio svom osiguraniku koji je stradao 13. travnja 1987. kao putnik u autobusu u prometnoj nesreći u Stubičkim Toplicama u sudaru autobusa i vlaka. Takav zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 210. (ranije važećeg) Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94 i 59/96 - dalje: ZOMiO) kojim je bilo propisano da Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja ima pravo zahtijevati naknadu nanesene mu štete od osobe koja je prouzročila invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

8. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja ni da je osiguranik tužitelja zadobio ozljede na radu.

9. Sporna je osnova i visina potraživanja, pasivna legitimacija te odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja.

10. Polazeći od utvrđenih činjenica da je za prometnu nezgodu u kojoj je stradao osiguranik tužitelja pravomoćno oglašen krivim i kažnjen presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-280/87 od 29 rujna 1987. vozač autobusa te da je vlasnik autobusa RO Zagrebački transporti čiji je pravni slijednik bio Croatiatrans, a ne tuženici (njihov pravni prednik), ovaj sud je prvotno odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da prema shvaćanju ovog suda ne postoji solidarna odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). Sud je raniju svoju odluku temeljio da se je pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio predmet broj Rev-x 974/2016 po izvanrednoj reviziji u kojem je postavljeno pitanje: „Da li se radi o sudaru motornih vozila, te da li tuženi mogu solidarno odgovarati za štetu koja je proizašla iz predmetne prometne nezgode, u smislu odredaba čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO), budući su vlak i druga vozila koja se kreću po tračnicama, zakonom izuzeti iz kategorije motornih vozila sukladno odredbi čl. 4. st. 1. t. 31. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 59/96 dalje ZSPC)?“ Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-x 974/2016-2 od 9. lipnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje i kao potrebnim naglasio kako u sustavu prometa roba i usluga željeznice i željeznički promet predstavljaju zasebnu cjelinu čija je organizacija i sigurnost oduvijek uređena posebnim zakonima – Zakonom o željeznicama (Narodne novine, broj 18/79, 4/81, 20/84 i 57/89) te Zakonom o osnovama sigurnosti u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ, broj 62/77), a zatim Zakonom o osnovama sigurnosti u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ, broj 77/87, 80/89 i 29/90), koji je prestao važiti donošenjem Zakona o osnovama sigurnosti u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ, broj 26/91 – koji je preuzet Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prometa i veza koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni, "Narodne novine", broj 53/91). Vrhovni sud Republike Hrvatske navedenom presudom zauzima pravno shvaćanje kako ne postoji solidarna odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sudaru motornih vozila, s obzirom na to da je vlak, kao i druga vozila koja se kreću po tračnicama, zakonom izuzet iz kategorije motornih vozila. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi se o istom pravnom pitanju (odgovornost tuženika) za istu prometnu nesreću-štetni događaj kao u citiranom predmetu i izraženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je ovaj sud odlučio odbiti tužbeni zahtjev.

11. U ponovljenom postupku, postupajući po uputi višeg suda ovaj sud je ispitao i da li postoji odgovornost tuženika i u smislu čl. 174. i 177. u vezi čl. 206. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.)

12. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije valja reći da čl. 1. st. 1. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., propisuje da će se trgovačko društvo HŽ-Hrvatske željeznice podijelit na četiri društva s ograničenom odgovornošću za poslovna područja: 1. upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, 2. prijevoz putnika, 3. prijevoz tereta, 4. vuču vlakova. Nadalje, odredbom iz čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. je propisano da su trgovačka društva iz čl. 1. st.1. ovog zakona pravni slijednici trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze, osim obveza iz čl. 42. st. 3. Zakona o željeznici (Narodne novine broj 123/03). Slijedom navedenog, Zakonom o podjeli trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. određen je postupak razdvajanja društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. istodobnim prijenosom svih dijelova imovine tog društva kao društva koje se dijeli, uz njegov prestanak bez provođenja likvidacije, na četiri nova društva koja se osnivaju radi provođenja razdvajanja s osnivanjem. Ovaj sud je mišljenja da su sva četiri navedena trgovačka društva pravni slijednici HŽ Hrvatske željeznice d.o.o.

13. Uvidom u Ugovor o pretvorbi potraživanja u dionice sklopljen između prednika tuženika i tvrtke Croatiatrans od lipnja 1992. utvrđeno je da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je predmet ovog ugovora pretvorba potraživanja vjerovnika prema poduzeću Croatiatrans u obliku dionica koje odgovaraju visini potraživanja, a u vezi postupka pretvorbe poduzeća Croatiatrans u dioničko društvo u skladu sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća. Navedeno je da je poduzeće Croatiatrans upisano u sudski registar kod Okružnog privrednog suda u Zagrebu pod brojem Fi-5828/90, reg. uložak br. L-3216. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da prema elaboratu o procjeni vrijednosti poduzeća Croatrans utvrđena u visini od 195.415.244 HRD odnosno 3.553.004 DEM. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da prednik tuženika ima prema poduzeću Croatiatrans valjano potraživanje na temelju regresnih prava iz prometne nesreće od 13. travnja 1987. u Stubičkim Toplicama u ukupnom iznosu od 82.500.000 HRD što predstavlja protuvrijednost na dan procjene poduzeća u iznosu od 1.500.000 DEM. Prednik tuženika se suglasio da poduzeće Croatiatrans provede postupak pretvorbe u dioničko društvo te da njegovo potraživanje bude pretvoreno u ulog u poduzeću Croatiatrans te da mu se na temelju te pretvorbe potraživanja u ulog izda 15.000 dionica koje predstavljaju dinarsku protuvrijednost od 1.500.000 DEM, čime prednik tuženika stječe položaj dioničara te se obvezuje povući sve regresne tužbe i obvezuje se da neće podnašati nove tužbe. Dakle, suprotno navodima tužitelja prednik tuženika nije preuzeo sve tužbe iz regresnih potraživanja već upravo suprotno regulira svoje potraživanje prema društvu Croatiatrans te se obvezuje povući svoje regresne tužbe podnesene od strane prednika tuženika prema Croatiatrans. Isto tako nije osnovana niti tvrdnja tužitelja o pravnom identitetu tuženika i društva Croatiatrans jer prednik tuženika nije preuzeo društvo Croatiatrans, već je na temelju svog potraživanja postao jedan od dioničara.

14. Odredbom čl. 160. Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj:

102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08 i 40/10), propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, 2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava (st. 2.). Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete u visini novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. Međutim, kako se ovdje radi o regresnom zahtjevu budući da su na tužitelja isplatom mirovine prešla sva oštećenikova prava prema odgovornim trećim osobama, potrebno je prije svega ocijeniti o kakvoj se odgovornosti tuženika, odnosno njihovog pravnog prednika radi, a potom ocijeniti jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za naknadu štete.

15. Budući da je tužiteljev osiguranik stradao u štetnom događaju 13. travnja 1987. kao putnik u autobusu na koji je naletio vlak, radi se o šteti koju je pretrpila treća osoba koja se prevozila motornim vozilom, a za štetu koju pretrpe treće osobe u vezi s motornim vozilom primjenjuju se pravila o odgovornosti u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu te se odgovara po načelu objektivne odgovornosti jer se vlak, jednako kao i autobus, smatra opasnom stvari.

16. Odredbom čl. 173. ZOO-a propisano je da šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Odredbom čl. 174. st. 1. ZOO-a propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi. Odredbom čl. 177. st. 1. ZOO-a propisano je da se imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Stavkom 2. istog članka propisano je da se imalac stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s imaocem stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje.

17. U konkretnom slučaju tuženici su istaknuli prigovor isključive odgovornosti vozača autobusa na nastanak štetnog događaja, te je sud uvidom u presudu Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-280/87 od 29. rujna 1987. utvrdio da je isključivo UĐ, vozač autobusa, proglašen krivim za nastanak štetnog događaja od 13. travnja 1987. i osuđen zbog teškog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa te da je istom utvrđeno da je na prijelazu pruge bio prometni znak STOP i Andrijin križ, a da UĐ nije podesio brzinu kretanja da se autobusom može zaustaviti prije nego stupi na željezničku prugu, da se nije ni prethodno uvjerio da pritom ne nailazi vlak već da je, iako je u autobusu prevozi preko sto putnika, a čitav prednji dio autobusa bio zauzet naguranim putnicima koji su mu onemogućavali preglednost u desno, olako pouzdavajući se samo u kazivanje putnika da je prolaz slobodan približavao se prijelazu brzinom od 55 km/h i tek na udaljenosti od 15 metara prije područja kretanja vlaka poduzeo kočenje, uslijed čega je kada je autobusom prelazio prugu brzinom od oko 42 km/h na njega naletio vlak.

18. Prigovor I tuženika, II tuženika i III tuženika u kojem navode da ne postoji odgovornost tuženika jer se ni u jednom postupku nije tražilo utvrđenje odgovornosti za naknadu predmetne štete, već su svi tužbeni zahtjevi bili isključivo kondemnatorni je osnovan. Naime, da bi se moglo govoriti o nečijoj odgovornosti ona mora biti utvrđena, a to znači da mora biti presuđena, što je moguće isključivo izrekom presude, a ne da bi ona proizlazila tumačenjem njenog obrazloženja, jer to dovodi do toga da ga svaka stranka tumači prema svojem shvaćanju. Dakle, neovisno o ranijim predmetima te imajući na umu da je kaznenom presudom za nastanak štetnog događaja proglašen krivim isključivo vozač autobusa Croatiatransa UĐ, uz kaznu zatvora od 6 godina, to je po ocijeni ovoga suda na tužitelju bio teret dokaza da u smislu čl. 219. i 221.a. ZPP-a, dokaže da je prednik tuženika suodgovoran za nastanak štetnog događaja.

19. Ovaj sud vezan je za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je vozač autobusa proglašen krivim, a tužitelj nije dokazao da je i strojovođa suodgovoran za nastanak štetnog događaja. Ta se suodgovornost morala u ovom predmetu dokazivati adekvatnim dokaznim sredstvima koje tužitelj nije predložio izvesti. Naime, činjenice utvrđene u ranije vođenim postupcima radi naknade štete iz istog štetnog događaja, razvidne iz presuda priloženih u spisu, ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari. U svakom parničnom postupku sud samostalno odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stranke su ovlaštene raspolagati svojim zahtjevom, odnosno koristiti se svojim pravima kako to žele, unutar zakonom predviđenih okvira. Stoga, ranije utvrđene činjenice ili eventualno priznanje činjenica ili zahtjeva od strane tuženika ili njihovog pravnog prednika nema pravnih učinaka u ovoj pravnoj stvari te je u tom sud odbio provesti dokaz priklopa spisa koji su navedeni u tužbi jer isti ne bi bili odlučujući u ovoj pravnoj stvari. Uvidom u preostale presude koje prileže spisu razvidno je da nigdje nije utvrđena odgovornost tuženika ili odgovornost njihovog pravnog prednika.

20. Slijedom svega iznijetog u ovom obrazloženju, u odnosu na odgovornost tuženika za nastalu štetu, a s obzirom na to da je štetni događaj nastao sudarom autobusa i vlaka 13. travnja 1987. primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Narodne novine“ broj 53/91 i dr.). Budući da taj zakon nije definirao pojam motornog vozila (za razliku od ZOO iz 2005. koji ga je definirao) u situaciji sudara vlaka i autobusa ne primjenjuje se odredba čl. 178. st. 4. ZOO (o solidarnoj odgovornosti imaoca motornih vozila za štetu koju pretrpe treće osobe), već odredba čl. 174. i 177. u vezi s odredbom čl. 206. st. 3. ZOO. Tako i prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-559/2022-2 od 14. lipnja 2022. i Rev-1206/06-2 od 21. veljače 2007.

21. Kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao predmetnu spornu činjenicu odgovornosti, temeljem pravila o teretu dokaza iz čl. 221. a ZPP-a u vezi s čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, sud je njegov zahtjev za isplatom naknade ocijenio neosnovanim u cijelosti. Kako u ovom predmetu nije utvrđena suodgovornost strojovođe, odnosno odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, tako sud nije ocjenjivao preostale istaknute prigovore.

22. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o teretu dokazivanja, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude.

23. Ovdje valja dodati da iako je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne odgovornosti, ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan budući da tužitelj nije dokazao da bi, osim vozača autobusa UĐ (jer nije prilagodio brzinu kretanja motornog vozila, nije se zaustavio na znak „Stop“ i „Andrijin križ“, a koje radnje zaposlenik prednika tuženika koji je upravljao vlakom nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti), postojala i odgovornost tuženika za štetu, niti u čemu bi se sastojao doprinos tuženika štetnom događaju. S obzirom na to da su tuženici naveli da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe, odnosno vozača autobusa i u čemu se sastoji takva radnja treće osobe, kada su presudom kaznenog suda dokazali činjeničnu osnovu istaknutog prigovora, a da tužitelj nije naveo u čemu bi se sastojao doprinos zaposlenika pravnog prednika tuženika, ovaj sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a i 219. st. 1. ZPP-a odbio tužbeni zahtjev.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbama 154. st. i 155. ZPP-a u svezi članka 164. ZPP-a. Visina naknade utvrđena je temeljem odredbi Tbr. 7., 8., 9., 11., 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 u daljnjem tekstu: Tarifa), porez na dodanu vrijednost obračunat je prema tbr. 42. Tarife i Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj 12/12 i dalje), a pristojbe prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 118/18 i dalje), a prema zahtjevu za naknadu troškova, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora 37.519,79 kn (4.979,73 EUR) i vrijednost boda. Treće tuženiku je u trošak parničnog postupka kao potreban trošak priznat: sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife) –200,00 EUR, sastav podneska od 12.11.2021. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje po punomoćniku na ročištu 8.6.2022. (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

–u iznosu 200,00 EUR, što ukupno iznosi 600,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV (u visini 25%-Tbr. 46. Tarife), a što ukupno iznosi 750,00 EUR, te je odlučeno kao u izreci (točka II). Sud nije priznao treće tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio nužan za okončanje ovog postupka. Također sud nije priznao treće tuženiku trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 39,81 EUR budući taj trošak nastaje po pravomoćno okončanom postupku sukladno uspjehu stranaka u sporu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama. Prvo i drugo tuženik trošak nisu tražili.

25. Odluka o roku za ispunjenje činidbe (točka II izreke) proizlazi iz kogentne odredbe čl. 500 st. 3. ZPP-a, a odluka o roku iz upute o pravnom lijeku iz odredbe čl. 500. st. 2. ZPP-a budući jer tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 15. svibnja 2019., dakle prije Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019. (čl. 105. u svezi 117. IZID ZPP-a – Narodne novine 70/19).

U Zagrebu, 7. svibnja 2025.

SUTKINJA

Tina Jakupak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 11 ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1 ZPP).

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženicima

3. Kal 30 dana