Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-393/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović kao članice, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila viša sudska savjetnica Ivana Papić Jurić, u pravnoj stvari tužiteljice TM, iz [adresa], zastupane po punomoćniku Davoru Zimiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova europske unije, Zagreb, Miramarska cesta 22, [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr- 1010/2021-11 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-1010/2021-11 od 30. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice TM, OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, MINISTARSTVU REGIONALNOGA RAZVOJA I FONDOVA EUROPSKE UNIJE, Zagreb, Miramarska cesta 22, [osobni identifikacijski broj], da tužitelju TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati bruto iznos od 3.981,68 € / 30.000,00 kn1 na ime naknade plaće, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 03.03.2016. godine po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, MINISTARSTVU REGIONALNOGA RAZVOJA I FONDOVA EUROPSKE UNIJE, Zagreb, Miramarska cesta 22, [osobni identifikacijski broj], da tužitelju TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici TM da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 729,98 € / 5.500,00 kn2 kuna (sedamsto dvadeset devet eura i devedeset osam centi / pet tisuća petsto kuna), u roku 15 dana.

Rješenjem je utvrđeno da je tužiteljica djelomično povukla tužbu i to u dijelu za isplatu iznosa od 2.322,65 € / 17.500,00 kn² ,sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3.3.2016.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), predlažući ovom sudu da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu predložio istu odbiti i potvrditi pobijanu presudu te je zatražio trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužiteljica u žalbi.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad u vezi s trudnoćom i porođajem u razdoblju od 19. veljače 2016. do 4. ožujka 2016., zatim od 1. srpnja 2016. do 5. siječnja 2017. i od 25. svibnja 2020. do 30. lipnja 2020., u ukupnom iznosu od 3.981,68 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Iz stanja spisa u bitnom proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenica ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije te da ima status državnog službenika,

- da je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad zbog komplikacija u vezi s trudnoćom i porođajem u razdoblju od 19.2.2016. do 4.3.2016., zatim od 1.7.2016. do 5.1.2017. i od 25.5.2020. do 30.6.2020.,

- da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje tužiteljici u razdoblju od 19.2.2016. do 5.1.2017. na ime naknade plaće isplatio ukupno 28.477,22 kn, a u razdoblju od 25.5.2020. do 31.5.2020. 1.013,64 kn, a za razdoblje od 1.6.2020. do 30.6.2020. 4.257,20 kn,

- da tužiteljica tvrdi da je za navedeno razdoblje imala pravo na naknadu plaće u visini od 85% od njezine osnovne plaće, sukladno odredbi članka 49. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13., dalje: KU/13), odnosno članka 43. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17, dalje: KU/17), odnosno u visini od 85% od njezine plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neusporedno prije nego što je započelo bolovanje sukladno Izmjeni Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 12/18, dalje: Izmjene KU/17).

- da se konačno postavljeni tužbeni zahtjev odnosi na razliku naknade plaće zbog te privremene nesposobnosti za rad u vezi s trudnoćom i porođajem u razdoblju od 19.2.2016. do 4.3.2016., zatim od 1.7.2016. do 5.1.2017. i od 25.5.2020. do 30.6.2020.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, s obrazloženjem da je u konkretnom slučaju primjenjiv isključivo Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" 80/13., 137/13., 98/19., dalje ZOZO) i pripadajući mu Pravilnici o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja i to kao lex specialis, a ne KU/13 i KU/17 i Izmjene KU/17 na koje se tužiteljica poziva, kao i na Tumačenja Zajedničke komisije Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Naime, u bitnom sud smatra da se odredbe ZOZO-a u konkretnom slučaju primjenjuju kao lex specialis, a ne kako to tužiteljica tvrdi KU/13 i KU/17 i Izmjene KU/17, kao povoljnije pravo. Stoga je odbio tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe članka 36., 39. i 55. ZOZO-a.

11. Odredbom članka 36. stavka 1. ZOZO-a propisano je da osiguranici u okviru prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja imaju pravo na:

1. naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti iz članka 39. ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: naknada plaće), dok prema odredbi članka 39. točka 6. ZOZO-a Pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom, ako je privremeno nesposobna za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom.

12. Nadalje, odredbom članka 41. ZOZO-a propisano je da se naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39., između ostalog i točke 6., tog Zakona isplaćuje osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava.

13. Visina naknade plaće određena je odredbom članka 55. stavka 2. ZOZO-a, prema kojoj naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom, dok je stavkom 3. Istog članka određeno da Visinu naknade plaće koja se isplaćuje na teret sredstava Zavoda utvrđuje Zavod, s time da najviši mjesečni iznos naknade plaće, obračunate prema odredbama ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona, ne može za puno radno vrijeme iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%, osim naknade plaće iz stavka 2. točaka 3., 4. i 8. tog članka.

14. Tužiteljica u žalbi neosnovano osporava stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju odredbe ZOZO-a primjenjuju kao lex specialis, smatrajući da bi se iste trebale primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora kao pravo najpovoljnije za radnika.

15. Naime, u predmetnom slučaju radi se o bolovanju za vrijeme komplikacija u trudnoći, za koje naknadu plaće obračunava i isplaćuje HZZO na teret svojih sredstava od prvoga dana, prema odredbi članka 41. ZOZO-a. Dakle, radi se o specifičnom pravu koje se razlikuje od prava na naknadu plaće u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja iz članka 39. točke 1. i točke 2. sukladno članku 40. stavku 1. ZOZO za prvih 42 dana bolovanja, odnosno kada poslodavac obračunava i isplaćuje naknadu plaće iz svojih sredstava, ali potom ima pravo tražiti refundaciju za isplaćenu naknadu plaće od HZZO u smislu članka 41. stavka 4. ZOZO za prvih 42 dana bolovanja.

16. Odredbe pak članka 49. stavka 1. KU/13 i članka 43. KU/17, kojima je propisano da ako je službenik ili namještenik odsutan iz službe odnosno s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini od 85% od njegove osnovne plaće odnosi se upravo na situaciju iz članka 39. točke 1. i točke 2. u svezi člankom 40. stavkom 1. ZOZO za prvih 42 dana bolovanja kada naknadu plaće isplaćuje poslodavac na teret svojih sredstava, a ne HZZO, a ne i na o bolovanje za vrijeme komplikacija u trudnoći, kako to pogrešno smatra tužiteljica.

17. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnoj situaciji primjenjiv upravo ZOZO, a ne KU, te tužbeni zahtjev odbio.

18. Kako dakle nisu ostvareni žalbeni navodi tužiteljice, niti je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, zbog čega je odlučeno kao u točci I. izreke.

19. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (članak 166. u vezi s člankom 155. ZPP-a).

Split, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras-Ivanišević