Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-310/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vanda Benz, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-992/2021 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-992/2021 od 25. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 818-50-4394401 od 20. rujna 2007. (dalje: Ugovor) broj ovjere OV-14859/07 koji je sklopljen između parničnih stranaka, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita (st. I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.260,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.493,41 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu kao i rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda od 29. ožujka 2022., iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP),

3. Žalba je neosnovana.

4. Pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, za koju je odluku dao valjane i ovom sudu prihvatljive razloge. Naime, pravilan je zaključak suda da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca - ovdje tuženika, na sadržaj koje potrošač - ovdje tužitelj, nije imao stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom ishođenja ugovora o kreditu nije bilo pregovora o sadržaju tog ugovora, dok tuženik nije dokazao suprotno tome sukladno čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP). Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj mora putovati pred sud u Zagreb što mu, obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji Dubrovnik-Zagreb-Dubrovnik uzrokuje značajne financijske troškove. Na temelju tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba u smislu čl. 96. ZZP i čl. 102. ZZP te da je s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti, mjesno nadležan Općinski sud u Dubrovniku, i to temeljem odredbe čl. 59. ZPP, jer je sporni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Dubrovniku.

5. Na žalbene navode tuženika da poslovna jedinica tuženika nije niti podružnica ni registrirano sjedište tuženika, treba reći da odredba čl. 59. ZPP ne govori o podružnici, već o poslovnoj jedinici i ne uvjetuje da je poslovna jedinica pravne osobe upisana u sudski registar.

6. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, na koje ukazuje tuženiku u žalbi.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa isplaćenih temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 4.260,63 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Prije svega treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio potrošački karakter predmetnog Ugovora o kreditu, a koji je zaključak izveo iz činjenica koje je tužitelj naveo u svom iskazu, da je Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje osobnog vozila koji je koristio za osobne potrebe, dakle, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 502.c ZPP utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužitelj u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvao (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), te je slijedom toga pravilno utvrdio da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Nadalje, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

13. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu koja je podnesena 30. studenog 2021., nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

14. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ivone Ivanović dipl. oec. od 28. siječnja 2024., kojeg je prvostupanjski sud prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da preplata tužitelja po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 4.260,63 eura.

15. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka iznos pretplate tužitelja po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.260,63 eura, pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju s pripadajućim zateznim kamatama navedeni iznos, koja se odluka temelji na čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), te je pravilno sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos preplate od dana isplate svakog pojedinačnoj iznosa sukladno čl. 1115. ZOO, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj budući da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zaključio predmetni ugovor, a da pritom nije upoznao tužitelja sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je sve tuženiku moralo biti poznato.

16. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

17. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u postupku pravilno mu je prvostupanjski sud dosudio troškove parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako da je trebalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. III. izreke pobijane presude.

18. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković