Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-430/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Patricija Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69. OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Ivan Glamuzina i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. siječnja 2025. poslovni broj: P- 9241/2023-39, u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9241/2023-39 od 8. siječnja 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim se utvrđuju ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je plaćanje anuiteta vezano za švicarski franak (valutna klauzula) sadržanim u članku 7. Ugovora o kreditu broj 178-50- 2920188 od 30. lipnja 2005., sklopljenog između tužitelja OZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora

- potvrđuje u točki II. i III. izreke u cijelosti

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj 178-50-2920188 od 30. lipnja 2005., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtev.

II. Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu broj 178-50-2920188 od 30. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 2.197,20 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose, za vremensko razdoblje i po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškova parničnog postupka u iznosu od 1.801,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 8. siječnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog "svih zakonom predviđenih razloga" tvrdeći da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice zanemario u potpunosti čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da joj tužitelj naknadi troškove parničnog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate te trošak žalbe uvećan za zakonsku kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj žalbene navode ocjenjuje paušalnim i neosnovanim tvrdeći da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te da pri tom nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Predlaže odbiti žalbu u cijelosti te naložiti tuženici da joj naknadi prouzročeni trošak sastava odgovora na žalbu zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 178-50-2920188 od 30. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to u dijelu odredaba članka 1. i članka 7. kojima je glavnica i plaćanje anuiteta vezana za valutu švicarski franak, te zahtjev za isplatu iznosa od 2.197,30 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa anuiteta do isplate koje je tužitelj platio tuženici temeljem tih ništetnih odredbi. Tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor koji je odobren tužitelju za kupnju osobnog vozila u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.116,43 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci, te da je ugovorena obveza vraćanja kredita vezana uz švicarski franak. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite interesa i prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj pa tako i protiv tuženice, u tom sporu kao četvrtotuženice.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava koje su u spisu predmeta te provedenim dokazom saslušanjem tužitelja (tuženica je odustala od saslušanja svoje zaposlenice FZ), sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 81. i 90., a od 8. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125707, 75/09, 79/09. 89(09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/2017, a ova presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.,

- da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz naprijed citirane presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a da se prema članku 502.c. ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit trebao za kupnju vozila u privatne svrhe te da je ugovor sklopio u banci na koju ga je uputila auto kuća i u kojoj banci je bila jedina mogućnost kredita za vozila s valutom u CHF i da on ni od koga nije upozoren na rizike valutne klauzule u CHF niti je mogao pretpostaviti da će rata toliko rasti zbog rasta tečaja CHF

- da je tuženica iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji je to nalagao, tužitelju nametnula ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj koje su i uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja zbog čega su i predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne

pa stoga u točki I izreke utvrđuje ništetnim i bez pravnog učinka dijelove odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu broj 178-50-2920188 od 30. lipnja 2005.

6.1. Utvrdivši provedenim dokazom financijskim vještačenjem razliku plaćenih anuiteta prema tečaju CHF na dan plaćanja u odnosu na anuitet koliko bi isti iznosio prema tečaju CHF prema kojem je izvršena isplata kredita u ukupnom iznosu od 2.197,29 EUR (16.555,51 kn) i datume isplate pojedinih iznosa kroz razdoblje otplate kredita u skladu s kojim nalazom je tužitelj odredio tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud tužbeni zahtjev za isplatu ocjenjuje osnovanim i sudi kao u točki II. izreke pobijane presude. Odluku o zateznoj kamati na pojedine preplaćene iznose od dana plaćanja prvostupanjski sud temelji na članku 1114. (ispravno 1115.) ZOO budući se tuženica prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF trebala rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učila.

6.2. Prigovor tuženice da je utvrđenu visinu preplaćenih iznosa trebalo umanjiti za iznose za koje su anuiteti manje plaćeni u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita, prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim budući nisu ostvarene procesnopravne pretpostavke za odlučivanje o tom činjeničnom prigovoru pri tome se pozvavši na pravno shvaćanja proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2018. Neosnovanim je sud prvog stupnja ocijenio i prigovor zastare jer je zastara utužene tražbine počela teći tek od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. što je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018.

7. U žalbi tuženica prije svega tvrdi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje pravo obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, te čak i ako ih proveo, za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbe članka 186. u vezi članka 187. ZPP u odnosu na zahtjev za utvrđenje jer nije naveo konkretne dijelove odredbi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu koje utvrđuje ništetnim, te da obrazloženje presude ne sadrži sve što je propisano člankom 338. stavkom 4. ZPP koji propust je rezultirao arbitrarnom presudom koja se ne može ispitati pa je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati.

8. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste na temelju obveze propisane člankom 365. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka

- dalje u tekstu: ZPP), dakle u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Prvostupanjska presuda u obrazloženju sadrži sve što nalaže odredba članka 338. stavak 4. ZPP te sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP. Presuda sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio prije svega zauzeto pravno shvaćanje o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu CHF, a potom i obvezi tuženice da tužitelju vrati novčane iznose koje je stekla na temelju te ništetne odredbe. Izreka presude pod točkom I. kojom se utvrđuju ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka 30. lipnja 2005. kojima je ugovorena glavnica i obveza plaćanja anuiteta vezana uz švicarski franak, protivno navodima žalbe, dovoljno je određena, pa stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a niti je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude propustio primijeniti odredbe članka 186. i 187. ZPP. Konačno donošenjem pobijane presude tuženici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući je prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev, ti razlozi su jasni, neproturječni i dostatni te temeljeni na procesnoj građi, tuženici je omogućeno da se očituje na sve navode tužitelja i da ravnopravno sudjeluje u postupku, a zbog nezadovoljstva načinom na koji je prvostupanjski utvrdio odlučne činjenice i na iste primijenio materijalno pravo ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Također ovaj sud ne nalazi da bi tuženici bilo povrijeđeno pravo na procesnu jednakost jer prvostupanjski sud nije, kako to navodi žalba, navode i dokazne prijedloge tuženice zanemario, a da o tome ne bi iznio razloge.

10. Pobijajući pravilnost činjeničnog stanja tuženica u žalbi navodi da je tvrdila i ukazivala na okolnosti da sporne odredbe nisu nepoštene i zbog čega se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivne zaštite pa da je tako ukazivala da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je postupala s načelom savjesnosti i poštenja u kojem pravcu je predložila promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora te je predložila saslušanje tužitelja, da je prigovorila iskazu tužitelja prema kojem mu je ponuđen samo kredit u CHF, da je tužitelj imao mogućnost izbora kredita vezanu uz valutu EUR ili CHF ili kredita bez valutne klauzule o čemu je dostavila isprave – promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te je predložila saslušanje tužitelja, a da sud nije uzeo u obzir ni jedan od njezinih navoda niti se o istima očituje.

11. Iznesenim žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je temeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenje o ništetnosti ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu. Stoga valja tek kratko navesti da prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – dalje: ZZP/14) , odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Člankom 502.c. ZPP, koji se u postupcima za individualnu zaštitu potrošača supsidijarno primjenjuje, propisan je također obvezujući učinak pravomoćnih presuda kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u posebnim parnicama fizičkih osoba ili pravnih osoba za naknadu štetu ili isplatu u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 1013.

12. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženik kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P- 1401/2012, ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

13. Tuženica je radi utvrđenja da je tužitelju dala informacije o prirodi i rizicima ugovaranja valute obveze u CHF, dakle radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača Zagreb protiv osam banaka sa sjedištem u [adresa] pa tako i tuženice kao četvrtotuženice, predložila dokaz saslušanjem svoje zaposlenice FZ i tužitelja te je prvostupanjski sud i proveo dokaz saslušanjem tužitelja (od dokaza saslušanjem svjedokinje FZ tuženica je odustala). Obzirom na iskaz tužitelja koji prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude reproducira, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da tuženica nije dokazala da je tužitelju pružila sve bitne informacije o prirodi ugovora o kreditu s ugovorenom valutom obveze u CHF na način da bi se moglo zaključiti da je tužitelj bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u švicarskim francima na način da bi mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Neravnoteža prava i obveza ugovornih strana nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a taj rizik nastupi. Tvrdnje tuženice da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR ili kunski kredit nisu odlučne za ocjenu o tome da li se o valutnoj klauzuli u CHF prethodno pojedinačno pregovaralo niti da li je tužitelj izabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF već da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i da tuženica nije tužitelja u potpunosti obavijestila o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

14. Kako je odredbama članka 118. ZZP/14 i člankom 502.c ZPP propisano da je sud vezan za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a da tuženica nije dokazala postojanje drugačijih okolnosti od onih utvrđenih tom pravomoćnom presudom, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP pozvao na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude. Posljedično nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg tuženica smatra ostvarenom tvrdnjom da sud nije utvrđivao činjenice odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odluke u konkretnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, da li su sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i da li su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da smatra da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

15. Materijalnopravno stajalište tuženice zbog kojeg osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare također se ne može prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda.

16. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta obveze vezana uz CHF postala pravomoćnom donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., a imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnove te da je predmetna tužba podnesena 13. svibnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije protekao zastarni rok za utuženu tražbinu koju je tuženica stekla bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF.

17. Prvostupanjski sud pravilno je tuženicu ocijenio nepoštenom stjecateljicom te ju je pravilnom primjenom članka 1115. ZOO obvezao na plaćanje zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja. Imajući u vidu da je u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) Ugovor o kreditu protivno načelu savjesnosti i poštenja unijela nepoštene odredbe čime je povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita na temelju kojih je stekla nepripadnu korist, tuženica se ne može smatrati poštenom stjecateljicom.

18. Protivno navodima žalbe pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu ostvarene procesne pretpostavke za umanjenje preplaćenih iznosa s tzv. negativnim razlikama u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od onog prema kojem je tužitelju isplaćen ugovoreni iznos kredita. O tome je pravno shvaćanje zauzelo i prošireno vijeće Vrhovnog suda u presudi broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koje je na revizijsko pitanje: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih ugovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?" odgovorilo: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio način tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

19. Ovaj sud ne nalazi osnovanim pozivanje tuženice na članak 326. ZOO jer se zabrana ugovaranja nepoštenih i posljedično ništetnih odredbi ugovora u konkretnim okolnostima predmetnog spora ne može smatrati zabranom manjeg značaja zbog kojih se tužitelj, stoga što je u cijelosti ispunio svoje obveze, ne bi više mogao pozivati na ništetnost. Zaštita potrošača od ništetnih ugovornih odredbi uređena i općim zakonom obveznog prava kao i posebnim Zakonom o zaštiti potrošača sve u svrhu osiguranja potrošača od nezakonitog postupanja trgovaca, a što ukazuje na visoku razinu zaštite potrošača kao slabije strane u stjecanju proizvoda i usluga na tržištu, pa tako i u konkretnom pravnom poslu.

20. Neosnovano tuženica ističe žalbeni razlog pogrešne primjene članka 1115. ZOO. Valja ukazati na razloge zbog kojih su odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz tečaj CHF utvrđene nepoštenim, a posljedično i ništetnim presudom donesenoj u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača za koja pravna utvrđenja je sud na temelju članka 502.c ZPP vezan u ovom postupku zaštite individualnih prava potrošača, zatim da je takve odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu unaprijed pripremila tuženica i da se o istima nije pregovaralo te da se tim nepoštenim odredbama koristila tuženica radi stjecanja nepripadne koristi iz čega pak proizlazi da nije postupala u dobroj vjeri odnosno da je postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (članak 81. stavak 1. ZZP/03). Stoga po ocjeni ovog suda tužitelju na temelju članka 1115. ZOO pripada zatezna kamata na preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi od dana stjecanja.

21. U odnosu na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda RZ u odluci broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. mišljenje profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu ĆZ, valja navesti da ovaj sud izuzetno cijeni njihov rad, međutim se u ovom slučaju rukovodio pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu švicarski franak izraženim u odluci broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. budući je Vrhovnom sudu kao najvišem sudu ustavna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske).

22. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 30.116,43 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo na koji žalbeni razlog se primjenom članka 365. stavka 2. ZPP u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

22.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da odredba kojom je ugovorena obveza banke nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga za ocjenu ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju nikakav učinak. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Upravo je prema toj odredbi tužitelj i temeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskih francima u visini razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu.

22.2. Kako je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) zbog čega na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti, to je prvostupanjski sud usvojivši tužbeni zahtjev i u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

23. Po ocjeni ovog suda u cijelosti je promašena tvrdnja tuženice da prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 19.a stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15) kojim su isključene od primjene, tim Zakonom dodane odredbe Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kada je ugovor s valutnom klauzulom u CHF ispunjen ili prisilno ostvaren. Te odredbe nisu ni od kakvog značaja za predmetnu utuženu obvezu tuženice time da prvostupanjski sud tu odredbu nije ni mogao pogrešno primijeniti jer se ne odnosi na konkretni spor u kojem tužitelj zahtijeva da joj tuženica vrati sve što je stekla na temelju ništetne odredbe primjenom članka 1111. i članka 1115. u svezi članka 323. ZOO.

24. Tuženica odluku o trošku pobija posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti dok konkretno ističe da prvostupanjski sud pogrešno za sve poduzete radnje tužitelju dosuđuje trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR iako je navedena vrijednost predmeta spora stupila na snagu tek 25. studenog 2023. što je protivno članku 90. Ustava RH.

25. Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) određeno je da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade (stavak 1.), da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade (stavak 2.) te kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (stavak 3.). Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 52. stavka 3. i Tbr. 54. Tarife visinu troškova za zastupanje utvrdio primjenom vrijednosti boda od 2,00 EUR. O takvoj primjeni Tbr. 52. Tarife pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci posl.br. Rev-562/2024.

26. Slijedom svega naprijed iznesenog valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1.ZPP potvrditi prvostupanjsku odluku u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je obveza plaćanja anuiteta kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CFH i u točki II. izreke prvostupanjske presude u cijelosti te primjenom članka 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. točke 2. istog članka ZPP preinačiti prvostupanjsku presude u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba kojom je ugovorena glavnica vezana uz CHF iz članka 1. Ugovora o kreditu i tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

27. Ocijenivši neuspjeh tužitelja u parnici nakon djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude, razmjerno neznatnim zbog kojeg neuspjeha nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP), potvrđena je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke pobijane presude pri čemu se ističe da drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, a da tuženica nije osporavala osnovanost priznatih parničnih radnji za zastupanje kao ni ostale tužitelju dosuđene troškove postupka.

28. Odgovarajućom primjenom iste odredbe članka 154. stavka 5. ZPP, a obzirom na razmjerno neznatni uspjeh tuženice u žalbi u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

29. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim za ishod žalbenog postupka.

Varaždinu 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer