Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-1189/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miranu Maćešiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Maćešić i suradnici d.o.o., Rijeka, protiv tuženika VARGON d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 352, OIB: 12345076041, zastupanog po punomoćniku Aleksandru Štekoviću, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., nakon glavne javne rasprave, zaključene 8. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice Leonele Gorgijevski, odvjetnice iz Rijeke, te punomoćnika tuženika, objavljene 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 19. rujna 2023.

II Raskida se Ugovor o radu zaključen 8. svibnja 2023. između tužitelja MI, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] kao Radnika i tuženika VARGON d.o.o. OIB: 12345076041, Kukuljanovo, Kukuljanovo 352 u Kukuljanovu sa danom 17. listopada 2024.

III Nalaže se tuženiku VARGON d.o.o. OIB: 12345076041, Kukuljanovo, Kukuljanovo 352 isplatiti tužitelju MI, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] iznos naknade štete zbog nedopuštene Odluke o otkazu, u ukupnom iznosu od 11.200,00 €, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19. rujna 2023. do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku VARGON d.o.o. OIB: 12345076041, Kukuljanovo, Kukuljanovo 352 isplatiti tužitelju MI, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] iznos naknade plaće u visini od jedne plaće u iznosu od 2.800,00 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos naknade.

V Nalaže se tuženiku VARGON d.o.o. OIB: 12345076041, Kukuljanovo, Kukuljanovo 352 naknaditi tužitelju MI, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] prouzročene parnične troškove s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos troškova postupka teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15

(petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.“,

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 4.375,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao radnik, s tuženikom, kao poslodavcem, zaključio 8. svibnja 2023. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Terenski komercijalist s početkom rada od 15. svibnja 2023. Nadalje navodi da mu je 19. rujna 2023. u prostorijama tuženika uručena Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje: ZR) predviđeno je radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. U tom smislu tužitelj da je 3. listopada 2023. podnio tuženiku Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa protiv Odluke o otkazu zbog nezakonitog odnosno nedopuštenog otkaza, koji zahtjev da je tuženiku dostavljen dana 5. listopada 2023. Odredom čl. 133. st. 2. ZR-a, određeno je da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave radnikova zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Tuženiku je dostavljen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa te isti nije udovoljio tom zahtjevu odnosno na isti nije niti odgovorio u zakonom predviđenom roku. Imajući u vidu citiranu odredbu ZR-a, kao i činjenicu da je tuženik propustio odgovoriti na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, to je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe pred ovim sudom radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu te sudskog raskida Ugovora o radu dok je tuženik pasivno legitimiran kao poslodavac koji je propustio odgovoriti na Zahtjev za zaštitu prava odnosno koji je donio Odluku o otkazu. Kao što je prethodno navedeno, tužitelj i tuženik zaključili su Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Terenski komercijalist, s time da je tužitelj započeo obavljati rad 15. svibnja 2023. Člankom 2. Ugovora o radu ugovoren je probni rad u trajanju od šest mjeseci, koji probni rad započinje s danom početka rada. Dalje da je predviđeno da poslodavac, ovdje tuženik, ima pravo tijekom trajanja probnog rada otkazati Ugovor o radu uz poštivanje otkaznog roka od tjedan dana te da je nezadovoljavanje radnika na probnom radu posebno opravdan razlog za otkaz Ugovora o radu. Člankom 8. Ugovora o radu utvrđena je osnovna plaća radnika, ovdje tužitelja, koja iznosi 2.800,00 eura bruto. Nadalje, člankom 9. Ugovora o radu, obvezuje se poslodavac isplatiti radniku pored plaće i druga primanja koja su kao obvezna utvrđena Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom ili drugim propisima. Tužitelju da je dana 19. rujna 2023. u poslovnim prostorijama tuženika uručena Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, kojom Odlukom da je predviđen otkazni rok u trajanju od sedam dana i isti da započinje dostavom Odluke o otkazu. U obrazloženju Odluke o otkazu da je navedeno: ,,Neposredni rukovoditelj Radnika je pratio probni rad Radnika, te je uočio da vještine koje poslodavac prati i koje su potrebne za imenovano radno mjesto, nisu na razini koja je potrebna za obavljanje poslova imenovanog radnog mjesta, a što je suprotnosti sa poslovnim interesima Poslodavca, a što je u konačnici rezultiralo da znanja i sposobnosti radnika, ne odgovaraju zahtjevima radnog mjesta za koje je radnik sklopio Ugovor o radu, i ugovorio probni rad. Vještine koje su praćene i evaluirane su: prilagodljivost, učinkovitost, suradnja, pro-aktivnost, inovativnost, odgovornost te tehničke vještine.“ Tuženik u obrazloženju dalje navodi da: ,,Kako radnik nije zadovoljio na probnom radu, o čemu je zaprimio pisanu negativnu ocjenu, Poslodavac je donio Odluku o otkazu Ugovora o radu, zbog nezadovoljenja na probnom radu.“ Dakle, tuženik je otkazao Ugovor o radu za vrijeme trajanja probnog rada utoliko što tužitelj navodno nije zadovoljio na probnom radu budući da njegova znanja i sposobnosti ne odgovaraju zahtjevima radnog mjesta za koje je radnik sklopio Ugovor o radu. Nadalje navodi da mu je istodobno s Odlukom o otkazu uručena i Ocjena probnog rada od 19. rujna 2023., iz koje Ocjene proizlazi da je tužitelj ocjenjen s ocjenom 2 – Učinak blizu očekivane razine te da je slijedeći korak otkaz Ugovora o radu uslijed nezadovoljavanja na probnom roku. Iz Ocjene probnog rada da je vidljivo da je zadaća ocjene/evaluacije probnog rada tužitelja povjerena KI, dok su vještine tužitelja evaluirane na slijedeći način: 1) Prilagodljivost, koja je definirana kao: ,,Sposobnost prilagođavanja promjenjivim radnim uvjetima, zadacima, okolnostima i suradnicima“ , evaluirana je ocjenom 2 – Blizu očekivane razine; 2) Učinkovitost, koja je definirana kao: ,,Sposobnost postizanja ciljeva na temelju određenih prioriteta u zadanim rokovima i postizanje rezultata prema zadanom planu uz primjenu logičnih rješenja.“, evaluirana je ocjenom 2 – Blizu očekivane razine; 3) Suradnja, koja je definirana kao: ,,Sposobnost razvijanja dobrih odnosa unutar tima i s kolegama. Spremnost na suradnju prilikom obavljanja zajedničkih radnih zadataka uz dobrovoljni prijenos stečenog iskustva i znanja. Izražena sposobnost izbjegavanja i rješavanja sukoba.“, evaluirana je ocjenom 2 – Blizu očekivane razine; 4) Pro – aktivnost, koja je definirana kao: ,,Pokazuje vlastitu inicijativu i aktivno sudjeluje u oblikovanju svog područja / odjela. Samostalno pokreće procese i projekte te preuzima odgovornost izvan svog područja / odjela.“, evaluirana je ocjenom 2 – Blizu očekivane razine; 5) Inovativnost, koja je definirana kao: ,,Sposobnost predlaganja novih / alternativnih rješenja.“, evaluirana je ocjenom 2 – Blizu očekivane razine; 6) Odgovornost, koja je definirana kao: „Odgovorno preuzimanje izvršavanja dodijeljenih zadataka. Izvršavanje zadataka sukladno zdravstvenim i sigurnosnim uputama te na način koji ugrožava vlastitu sigurnost i zdravlje, kao i sigurnost i zdravlje drugih prisutnih u procesu rada.“, evaluirana je ocjenom 2 – Blizu očekivane razine; 7) Pokazane tehničke vještine evaluirane su ocjenom 2 – Blizu očekivane razine. Dakle, u odnosu na sve elemente evaluacije tzv. vještine, tužitelju da je dodijeljena ocjena 2 – Blizu očekivane razine, bez obrazloženja zašto je dodijeljena baš ta ocjena odnosno bez navođenja koje bi uopće bile ostale ocjene. Kao što je prethodno navedeno, tužitelj je sukladno zakonskim odredbama podnio Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, u kojem da je predložio tuženiku da usvoji njegov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa te da mu isplati iznos koji odgovara iznosu osam ugovorenih mjesečnih plaća sukladno čl. 8. 1. Ugovora o radu, u roku od 8 dana od dana dostave zahtjeva. Tuženik da se na zahtjev za zaštitu prava nije očitovao. Tužitelj drži da je Odluka o otkazu od 19. rujna 2023. nedopuštena te istu pobija zbog neispunjavanja formalnih pretpostavki za otkaz ugovora o radu, te zbog toga što je takva Odluka posljedica diskriminacije odnosno šikane. Naime, u Odluci o otkazu od 19. rujna 2023., tuženik paušalno navodi da znanja i sposobnosti radnika ne odgovaraju zahtjevima radnog mjesta za koje je radnik sklopio Ugovor o radu i ugovorio probni rad. U vezi paušalnog navoda tuženika kako znanja i sposobnosti radnika ne odgovaraju zahtjevima radnog mjesta, tužitelj u pogledu svog radnog mjesta navodi kako je prije zaključenja Ugovora o radu odnosno prije njegova zaposlenja, došao do saznanja da postoji mogućnost da će u bližoj budućnosti mjesto voditelja komercijale visokogradnje ostati upražnjeno utoliko što osoba koja je trenutno zaposlena na tom radnom mjestu odnosno KI, krajem godine odlazi u mirovinu. Budući da je tužitelj u braku i otac troje maloljetne djece, to se isti obratio tuženiku postoji li interes za zapošljavanje na tom radnom mjestu, a s namjerom da se zaposli na radnom mjestu na kojem bi imao veća primanja od tadašnjih. Tuženik da je telefonskim putem kontaktirao tužitelja te mu objasnio da će biti raspoređen na mjesto terenski komercijalist, ali s uvjetima rada, uključujući i plaću, za radno mjesto voditelja komercijale visokogradnje, do trenutka kada bi KI otišao u mirovinu. Tužitelj ukazuje da je prosječna plaća za radno mjesto trgovačkog komercijaliste u iznosu od 671,00 eura do 1.419,00 eura, dok da je Ugovorom o radu ugovorena plaća u iznosu od 2.800,00 eura. Tijekom probnog rada tužitelj je obavljao poslove zamjenika voditelja te ga se podučavalo, pripremalo i upoznavalo s poslovima voditelja komercijale visokogradnje. Razvidno je da je tužitelj zaista obavljao poslove voditelja. Dakle, da se razlikuju ugovoreno i faktično radno mjesto tužitelja utoliko što je tužitelju ponuđeno sklapanje ugovora o radu za jedno radno mjesto, a Ugovor o radu je sklopljen za drugo mjesto, dok je tuženik od tužitelja očekivao izvršavanje obveza u odnosu na prvo radno mjesto. S obzirom na prethodno navedeno, postavlja se pitanje je li tuženik proveo evaluaciju njegovih vještina s obzirom na ugovoreno radno mjesto terenskog komercijaliste, koje nije faktično izvršavao, ili je evaluacija provedena s obzirom na radno mjesto zamjenika voditelja za koje se tužitelj usavršavao i pripremao. Dakle, da je ostalo nejasno je li evaluacija provedena u odnosu na ugovoreno ili faktično radno mjesto tužitelja čime je takva Odluka o otkazu suprotna odredbi čl. 120. st. 2. ZR- a te je kao takva nedopuštena odnosno nezakonita. Dodatno tužitelj ukazuje da nesklad između ugovorenih poslova i poslova koji su se faktično izvršavali predstavlja povredu odredbi Zakona o radu. Naime, radnik ne može obavljati poslove koji nisu predmet ugovora o radu. Sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZR-a, radni odnos se zasniva ugovorom o radu. Odredbom čl. 15. ZR-a propisani su bitni sastojci ugovora o radu među kojima je i naziv radnog mjesta, odnosno narav ili vrsta rada na koje se radnik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova. Kao što je prethodno navedeno, tužitelj je zaposlen na radnom mjestu terenskog komercijaliste, dok je faktično bio obučavan za poslove zamjenika voditelja komercijale. Dakle, dovodi se u pitanje zakonitost u postupanju tuženika s obzirom da je Ugovor o radu sklopljen za jedno radno mjesto, dok je tužitelj izvršavao poslove koji ulaze u opseg drugog radnog mjesta. Paušalni navod tuženika da vještine tužitelja nisu na razini koja je potrebna za obavljanje poslova radnog mjesta, previše su općeniti da bi se mogli smatrati dostatnim za obrazloženje Odluke o otkazu slijedom čega je takva odluka nedopuštena odnosno nezakonita. Odredbom čl. 120. st. 2. ZR-a, određeno je da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Dakle, postojala je zakonom predviđena obveza tuženika da obrazloži svoju Odluku o otkazu ugovora o radu prije isteka probnog roka, koju obvezu je tuženik zanemario, a posebno imajući u vidu da se odluka o otkazu prije isteka probnog roka treba temeljiti na posebno opravdanim razlozima. Niti iz Odluke o otkazu niti iz Ocjene probnog rada ne proizlazi koji su to uvjeti i očekivanja tuženika kao poslodavaca te koje od njih i na koji način tužitelj kao radnik nije ispunio čime da je takva Odluka o otkazu suprotna odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a te je kao takva nedopuštena odnosno nezakonita. Nadalje navodi da je u Ocjeni probnog rada u cjelini evaluacija vještina, da je vidljivo da je poslodavac pratio slijedeće vještine: prilagodljivost, učinkovitost, suradnja, pro – aktivnost, inovativnost, odgovornost i pokazane tehničke vještine. Tužitelj ovdje ističe da vještine koje je tuženik navodno pratio, a koje se navode u obrazloženju nisu vještine. Naime, vještine su definirane kao: ,,…spretnost, stečena vježbanjem, u brzu i točnu obavljanju posla; stručnost, majstorstvo…“, dok su u evaluaciji navedene osobine, s tim da su izuzetak tehničke vještine koje su nedefinirane. Naime, pokazane tehničke vještine nakon naziva i dvotočke uopće ne sadrže opis/sadržaj te vještine kao što je u obliku alineja opisano za svaku od prethodnih pet vještina. Ako sve vještine sadrže opis/sadržaj u obliku alineja, a zadnja vještina – pokazane tehničke vještine, nema opisa u alinejama, a iz čega slijedi da tuženik za tehničku vještinu nema nikakve zahtjeve. To da znači da je tužitelj bio blizu očekivane razine za ništa. Naime, iz evaluacije vještina proizlazi da su tužiteljeve „vještine“ za ocjenu 2 – Blizu očekivane razine, iako niti Ocjenom probnog rada, niti Pravilnikom o radu nije navedeno na koji se način ocjenjuje probni rad, koja je ljestvica prema kojoj se ocjenjuje radnika (najniža i najviša ocjena), što je sadržaj svake pojedine ocjene unutar ljestvice, ispod koje ocjene radnik ne zadovoljava na probnom radu, itd. Nadalje, tuženik da je i u Odluci o otkazu i u Ocjeni probnog rada propustio objasniti koji su to konkretni i objektivni razlozi temeljem kojih je on odnosno neposredno nadređena osoba tužitelja zaključila da tužitelj nije zadovoljio na probnom radu dok parametri koje navodi tuženik nisu zakonito definirani. Također, tužitelj ističe da je u Odluci o otkazu navodi „razina za obavljanje radnog mjesta“ dok se u Ocjeni probnog rada navodi „očekivana razina“, od koje dvije sintagme niti jedna nije definirana. Dakle, obrazloženje Odluke o otkazu da je nejasno, nepotpuno i kontradiktorno, a posljedično i protuzakonito. Naime, iz Ocjene probnog rada proizlazi da je tužitelj blizu očekivane razine, dok je u Odluci o otkazu navedeno da tužiteljeve vještine nisu na razini za obavljanje radnog mjesta, slijedom čega da postoji neusklađenost između onoga što je utvrđeno evaluacijom i onoga što je izneseno u „obrazloženju“ Odluke o otkazu. Nadalje, tužitelj ističe kako je probni rad ugovoren u trajanju od šest mjeseci. Radi pojašnjenja navodi da je započeo s radom 15. svibnja 2023., a Odluka o otkazu da mu je uručena 19. rujna 2023., dakle nakon četiri mjeseca od početka rada. Ugovorom o radu da je predviđena mogućnost poslodavca, ovdje tuženika da otkaže Ugovor i tijekom probnog rada, ali takva je ugovorna odredba nezakonita. Dakle, nezakonita je Odluka o otkazu utoliko što je ista preuranjena, a kao takva da je nedopuštena. U konačnici, tužitelj pobija Odluku o otkazu ugovora o radu od 19. rujna 2023. i iz razloga što da je ista posljedica diskriminacije odnosno šikane tuženika. Naime, Odluka o otkazu i razlozi koji se iznose u ,,obrazloženju“ da nisu razlozi zbog kojih je tužitelju stvarno otkazan radni odnos jer da iako je prvotno ugovoreno da će po odlasku KI u mirovinu, tužitelj biti premješten na njegovo radno mjesto odnosno radno mjesto voditelja komercijale visokogradnje, tužitelj da je obavješten da će unutar društva tuženika doći do promjena u upravi i/ili višem rukovodstvu odnosno da posljedično on neće biti premješten na radno mjesto voditelja. Prvotni dogovor tužitelja i tuženika otpao je utoliko što nova uprava/ rukovodstvo na to radno mjesto namjerava zaposliti druge osobe. Budući da se Ugovor o radu nije mogao otkazati jer je tužitelj nepodoban, to je tuženik istom otkazao Ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Diskriminacija odnosno šikana u sudskoj praksi da je definirana je na način: ,,Šikana je svjesna (namjerna) zloupotreba prava radi postizanja nedopuštenog cilja.“ (odluka Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R 975/2022 od 31. siječnja 2023.). Tuženik kao poslodavac da je svjesno zlorabio svoje pravo otkazivanja ugovora o radu, pozivajući se pri tome na tužiteljevo nezadovoljavanje na probnom radu, koje nezadovoljenje ne obrazlaže na zakonom predviđen način, a sve u cilju da nakon promjena u upravi/ rukovodstvu na rukovodeća radna mjesta postavi „svoje ljude“. Dakle, tuženik svoju pravu namjeru pokušava zamaskirati navodnim nezadovoljenjem na probnom radu. Naime, ako se na umu ima prethodno opisani stvarni razlog otkaza, to je jasno da je tuženik trebao tužitelju otkazati Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, ali tada bi postojala zabrana da se na radnom mjestu tužitelja zaposli bilo koja druga osoba u narednih šest mjeseci. Dakle, korištenje prava na otkazivanje zbog nezadovoljavanja na probnom radu na način kako je to tuženik učinio protivno je svrsi radi koje to pravo postoji odnosno tuženik je svjesno zlorabio to pravo kako bi zaposlio sebi podobne ljude. Naime, tužitelj da nije dužan snositi rizik i posljedice koje za sobom povlači promjena uprave/rukovodstva tuženika te svjestan svojih vještina i radnih sposobnosti da ne prihvaća pobijanu Odluku o otkazu jer razlozi zbog kojih se otkazuje Ugovor o radu nisu ti koji su navedeni u Odluci. Nedopuštena i nezakonita je ovakva tuženikova odluka budući da je: ,,…sporno da li je predmetni otkaz radi nezadovoljavanja radnika, ovdje tužitelja (…) posljedica šikane tuženika koji je zloupotrijebio svoje pravo na otkazivanje Ugovora o radu zbog nezadovoljstva na probnom radu u okolnostima kada postoje razlozi za drugu vrstu otkaza pa je stoga sporno da li je takav otkaz dopušten.“ (odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R – 2792/21 od 10. ožujka 2022.). Slijedom svega prethodno navedenog, jasno proizlazi da je Odluka o otkazu od 19. rujna 2019. nedopuštena odnosno nezakonita. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu tužitelj navodi da je odredbom čl. 53. st. 9. ZR-a određeno je da se na otkaz zbog nezadovoljenja na probnom radu ne primjenjuju odredbe ZR-a o otkazu ugovora o radu, osim članka 120., članka 121. stavka 1. i članka 125. ovoga Zakona. Odredbom čl. 125. st. 1. ZOR-a, predviđeno je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Dakle, zakonom da je predviđeno pravo tužitelja da od suda zatraži da utvrdi da je raskinut Ugovor o radu od 15. svibnja 2023. Što se tiče naknade štete tužitelj ističe da je u trenutku prihvata ponude bio zaposlen na drugom radnom mjestu, na kojem je prethodno bio zaposlen 15 godina te da se nije pokazao kao netko čija: ,,…,znanja i sposobnosti, ne odgovaraju zahtjevima radnog mjesta,…“. Tužitelj da je u bračnoj zajednici te uzdržava svoju suprugu kao i troje zajedničke, maloljetne djece te je radi zadovoljenja prvenstveno njihovih, a onda i svojih potreba prihvatio tuženikovu ponudu za zaposlenje. Uslijed tuženikove nezakonite odluke, tužitelj je ostao bez primanja, bez mogućnosti da ostvari pravo na novčanu naknadu za nezaposlene sukladno Zakonu o tržištu rada, a isto tako mu je otežan pronalazak novog zaposlenja sa istom ili barem približnom plaćom budući da u svojoj ,,radnoj evidenciji“ ima podatak o prekidu radnog odnosa zbog nezadovoljenja na probnom radu. Slijedom navedenog, a imajući u vidu odredbu čl. 125. st. 1. ZR-a, prema kojoj će sud odrediti dan prestanka radnog odnosa te dosuditi radniku naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanim ili ugovorenih mjesečnih plaća, to je tužitelj ovlašten potraživati naknadu štete, slijedom čega imajući u vidu odredbe čl. 95. st. 3. i čl. 125. ZR-a, potražuje naknadu plaće od dana uručenja nezakonitog otkaza odnosno od dana 19. rujna 2023. pa do dana sudskog raskida Ugovora o radu. Kako tužitelj ne raspolaže obračunima plaće za prethodna tri mjeseca prije sporne odluke, to predlaže da sud naloži tuženiku dostavu istih, sve temeljem odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, nakon čega će precizirati tužbeni zahtjev. Slijedom svega navedenog, predlaže usvojiti da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

1.1. Tužitelj je konačno precizirani tužbeni zahtjev postavio u podnesku od 30. siječnja 2025. (stranica 337-339 spisa) na način naveden u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba neosnovana i da tužitelj paušalno i neutemeljeno navodi, kako je Odluka o otkazu od 19. rujna 2023. godine, nedopuštena, zbog pomanjkanja formalnih pretpostavku za otkaz Ugovora o radu odnosno zbog šikane. U odnosu na prvi paušalni argument tužitelja, da odluka o otkazu nije obrazložena-radno mjesto tužitelja tuženik čini nespornim da su parnične stranke dana 8. svibnja 2023. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s početkom rada od dana 15. svibnja 2023., u kojem Ugovoru je ugovoren i probni rad od šest mjeseci, računajući od dana početka rada. U Ugovoru o radu, stoji i kako tijekom probnog rada, poslodavac ima pravo otkazati Ugovor uz poštivanje otkaznog roka od tjedan dana, sukladno Zakonu o radu, kao i da nezadovoljavanje radnika na probnom radu, predstavlja posebno opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu, od strane poslodavca. Glede radnog mjesta tužitelja, jasno je naznačeno kako se isti zapošljava na radno mjesto terenskog komercijalista, kao i da je pravo poslodavca da daje radniku naloge koje je on dužan izvršavati a u skladu s potrebama poslodavca i radnim zadacima radnika. Tužitelj da paušalno navodi kako je tijekom rada obavljao poslove zamjenika voditelja čime neutemeljeno ukazuje, na nesklad između ugovorenih poslova kao i poslova koji su se faktično izvršavali. Tužitelj nije priložio niti jedan dokaz za gore navedenu paušalnu tvrdnju (da je obavljao poslove zamjenika voditelja), te samo usputno navodi, da je imao saznanja, da postoji mogućnost, da voditelj odjela krajem godine odlazi u mirovinu, čime bi mjesto voditelja ostalo upražnjeno. Nigdje tužitelj nije naveo, kao niti dokazao, da je sa tuženikom dogovorio/sklopio Ugovor ili Aneks postojećem Ugovoru, da će on postati voditelj navedenog odjela (bez dana iskustva u specifičnoj branši), već samo navodi da će isti biti raspoređen na mjesto terenskog komercijalista (koje poslove je i obavljao). Nije životno niti logično, da netko poput tužitelja, tko nema dana iskustva u specifičnoj branši, za vrijeme trajanja probnog rada, obavlja složene zadatke voditelja (ili zamjenika voditelja), niti je to uopće izvedivo. Voditelj odjela je najviša funkcija unutar predmetnog odjela, a koja osoba prvenstveno rukovodi ljudima, odgovoran je za mjesečni promet (podnosi izvještaje upravi), vodi sve ključne i najveće kupce kao i obavlja najsloženije poslove. Tužitelj nigdje u tužbi nije naveo da je navedene poslove obavljao (čak nije naveo niti jedan posao koji je obavljao) iz čega je razvidno da su njegove tvrdnje u potpunosti paušalne. Nije jasno kako je tužitelj obavljao poslove voditelja odjela/zamjenika voditelja odjela, bez da je igdje u tužbi naveo o kojim se to poslovima radi. Tužitelj je kao jedini po njemu dokaz obavljanja svoje navodne funkcije zamjenika voditelja, naveo kako za radno mjesto trgovačkog komercijalista, prosječna plaća iznosi 671,00 eura – 1.419,00 eura. Naime, prvotno treba napraviti distinkciju kako je ovdje priložena plaća trgovačkog komercijalista, dok je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu terenskog komercijalista. Razlike u samome nazivu možda nisu velike, no od terenskog komercijalista kod tuženika (specifična branša) se zahtjeva da često preko tjedna bude odsutan i po nekoliko dana, što naravno nosi određeni benefit na plaći. Također, nije poznato da li su poentirani iznosi tužitelja, neto ili bruto, kao niti što sve navedeni iznosi podrazumijevaju u svojoj sumi. Plaća tužitelja koja je navedena u tužbi, predstavlja bruto iznos (ukupni trošak radnika). Bitna je i činjenica, da je tuženik krajem prošle godine, kupljen od strane svjetski poznate korporacije Wienerberger, koja je od svojega dolaska vidno digla sve standarde tuženika, pa tako i uvjete i plaće prilikom zaposlenja (tužitelj je zaposlen u eri korporacije). No, bilo kako bilo, visina plaće tužitelja nikako ne može biti indikator obavljanja radnih zadataka unutar radnog mjesta, niti sam zakon propisuje visinu plaće za pojedino radno mjesto, u predmetnoj situaciji, svakako je jedino relevantno da ista nije ispod zakonskog minimuma, koji je propisan, dok sama visina plaće u smislu maksimuma, ovisi o mnogim drugim faktorima, koje treba gledati zasebno u svakom pojedinačnom kontekstu. Zaključno, organizacijska shema tuženika, ne poznaje radno mjesto zamjenika voditelja komercijale , pa je uz voditelja odjela – KI, tužitelj jedino mogao obavljati radne zadatke terenskog komercijalista, a za koje radno mjesto je i sklopio Ugovor o radu, odnosno koje poslove je i obavljao kod tuženika. U odnosu na drugi paušalni argument tužitelja, da odluka o otkazu nije obrazložena-znanja i sposobnosti, tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno i paušalno ističe kako su navodi tuženika o vještinama tužitelja previše općeniti da bi se mogli smatrati dostatnim za obrazloženjem odluke o otkazu. Tužitelj u nastavku prilaže u potpunosti irelevantnu i in concreto neprimjenjivu sudsku praksu, poput primjerice Odluke VSRH broj Revr 737/2013-2 od 14. listopada 2014. gdje tužitelj zanemaruje činjenicu da se u citiranoj odluci radi o izvanrednom otkazu i obrazloženju istog, dok u predmetnoj stvari imamo sasvim drugu vrstu otkaza. Nadalje, tužitelj paušalno i proturječno sebi navodi kako iz odluke o otkazu nije vidljivo koji su uvjeti i očekivanja tuženika kao poslodavca, kao i da tuženik nije obrazložio odluku o otkazu, dok odmah u slijedećem pasusu navodi kako je u ocjeni probnog rada vidljivo da je poslodavac pratio vještine: učinkovitost, suradnja, pro – aktivnost, inovativnost, odgovornost te tehničke vještine. Tuženik, ne samo da je naveo vještine, nego je primjerice, prvu vještinu koja je evaluirana - prilagodljivost i opisao kao sposobnost prilagođavanja radnim uvjetima, zadacima, okolnostima i suradnicima, slijedeću vještinu - učinkovitost opisao kao sposobnost postizanja ciljeva na temelju određenih prioriteta u zadanim rokovima te postizanje rezultata prema zadanom planu uz primjenu logičkih rješenja, itd. Iz navedenog je razvidno da je tuženik i više nego poštivao sve propisane procedure. Smisao probnog rada mogli bismo definirati kao razdoblje u kojem se poslodavcu pruža mogućnost da kroz određeno vremensko razdoblje utvrdi zadovoljava li radnik kriterije na radnom mjestu na koje ga je poslodavac rasporedio, te u slučaju da ne zadovoljava, poslodavcu se pruža mogućnost da otkaže sklopljeni ugovor po jednostavnijem postupku. Nadalje, u odluci Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž R 5/2023-2 od 16. ožujka 2023. navodi se da „tuženik kao poslodavac koji je donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja tužitelja na probnom radu, nije dužan tijekom parničnog postupka koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti tog otkaza ugovora o radu, dokazivati iz kojih razloga je ocijenio da tužitelj kao radnik nije zadovoljio na probnom radu, niti je sud ovlašten ispitivati pravilnost ocjene poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu“. Autonomno je pravo poslodavca ocijeniti ostvaruje li radnik za vrijeme probnog rada rezultate koji su dostatni za nastavak radnog odnosa ili ne ostvaruje, pa stoga nezadovoljstvo poslodavca radnikovim ostvarenim rezultatima rada na probnom radu predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu. Ovo pravno shvaćanje je suglasno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudama poslovni broj Revr-889/2017-2 od 19. prosinca 2017., poslovni broj Revr-663/2017 od 2. listopada 2018. i poslovni broj Revr-688/2018 od 11. prosinca 2018. Tužitelj svoje izlaganje u tužbi, na temu znanja i sposobnosti zaključuje, uz kako on kaže primjer iz sudske prakse, iz kojeg je vidljivo kako se obrazlaže otkaz zbog nezadovoljenja na probnom radu. Navedeni primjer iz tužbe između ostalog navodi: “…niti uobičajena komunikacija nije bila u duhu opće kulture (npr. pozdravljanje kolega prilikom ulaska/izlaska iz prostorije), o čemu je diskretno upozorena…“ Iako recentna i primjenjiva sudska praksa kazuje da ocjena poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu, sama po sebi predstavlja posebno opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovor o radu (pa čak i da navedena ne mora biti obrazložena), po tužiteljevom neutemeljenom i paušalnom shvaćanju nije zakonita - predmetna Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, uz ocjenu probnoga rada, pri čemu su točno navedene evaluacijske vještine, uz koje vještine su iste i opisane (što koja znači), pri čemu su sve i ocjenjene kako brojčano tako i opisno (koji broj ima koje značenje), dok je po tužitelju zakonita odluka zbog nezadovoljena na probnom radu ona kod koje je razlog ne pozdravljanje kolega prilikom ulaska u prostoriju? U odnosu na treći paušalni argument tužitelja, da odluka o otkazu nije obrazložena-kontradiktornost navoda u odluci o otkazu i utvrđenja u ocjeni probnog rada, tužitelj navodi da su takvi navodi paušalni i neutemeljeni. U ocjeni probnog rada je (uz pojedinačno evaluirane vještine) navedena i ukupna ocjena koja je u predmetnom slučaju 2 - odnosno uz istu je navedeno i tekstualno pojašnjene, kako navedeno znači učinak blizu očekivane razine. Ukoliko je učinak blizu očekivane razine, i elementarnim jezičnim tumačenjem, jasno je da isti ne predstavlja traženu razinu, stoga je zaključak u Odluci, da tužiteljeve vještine nisu na razini za obavljanje poslova radnog mjesta, u potpunosti ispravan i utemeljen na evaluaciji probnog rada. U odnosu na četvrti neutemeljeni argument tužitelja – preuranjenost odluke o nezadovoljenu na probnom radu tuženik navodi da je u potpunosti paušalan i neutemeljen argument tužitelja, kako je Ugovorna odredba (koja je utemeljena na Zakonu o radu), koja predviđa mogućnost tuženika da otkaže Ugovor o radu tijekom probnog rada - nezakonita. Zakon o radu u čl. 53. st. 8. navodi kako nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu koji se radniku može otkazati tijekom njegova trajanja, a najkasnije zadnjeg dana probnog rada. Slijedom navedenog, razvidno je kako Zakon predviđa otkazivanje ovakvog tipa Ugovora o radu (probni rad), bilo kada tijekom trajanja probnoga rada. Kako je tužitelj odradio četiri mjeseca probnoga rada (od potencijalnih maksimalnih šest mjeseci), jasno je da je njegov argument u potpunosti paušalan. U odnosu na peti paušalni argument tužitelja – diskriminacija tužitelja ističe kako tužitelj paušalno navodi u tužbi, kako je otkaz posljedica diskriminacije, tj. da odluka o otkazu i razlozi koji se iznose u obrazloženju, nisu razlozi zbog kojih je otkazan radni odnos. U odnosu na tvrdnju tužitelja da je otkaz ugovora o radu rezultat diskriminatornog postupanja tuženika, potrebno je istaknuti da tužitelj nije predložio i/ili dostavio ni jedan dokaz kojim bi učinio vjerojatnim da je otkazivanje ugovora o radu uvjetovano kojom od diskriminatornih osnova iz čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine", broj 85/08 i 112/12), odnosno, nejednakog postupanja naspram tužitelja s bilo koje osnove u smislu odredbe čl. 7. st. 4. Zakona o radu. Naime, tuženik u tužbi paušalno i proturječno navodi kod diskriminacije, da je prvotno bilo ugovoreno da će tuženik po odlasku KI u mirovinu biti premješten na njegovo radno mjesto – voditelja komercijale visokogradnje, dok je ranije kod izlaganja u tužbi naveo kako samo ima saznanja da će navedeno radno mjesto u bližoj budućnosti ostati upražnjeno, ali da će isti biti za početak raspoređen na radno mjesto terenskog komercijaliste. Tužitelj svojim tvrdnjama nije priložio nikakav Ugovor, Aneks, e-mail ili bilo kakav pisani dokaz o navedenom, već kao dokaz navodi promjene u upravi tuženika. Slijedom navedenog, u potpunosti su paušalne tvrdnje kako su promjene u Upravi tuženika, razlog diskriminacije tužitelja, obzirom da je i davno prije početka rada tužitelja kod tuženika, kao i nakon otkaza tuženika, sastav Uprave tuženika isti. Navedeno osim što je paušalno i netočno, niti ne može biti razlog za diskriminaciju, budući ne predstavlja niti jedan razlog, odnosno osnovu iz čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Razlog otkaza tužitelja je isključivo nezadovoljavanje na probnom radu, te ne postoji niti jedan drugi razlog, što je iz dosadašnje argumentacije tuženika i razvidno. Kako je već ranije obrazloženo, nikakve promjene u Upravi nisu mogle biti razlog otkazivanja Ugovora o radu tužitelja, a od završetka radnog odnosa tužitelja kod tuženika (rujan 2023.) pa do dana današnjeg (prosinac 2023.) nije zaposlena niti jedna nova osoba u odjelu u kojemu je radio tužitelj. Također, voditelj odjela KI, je zaposlen i dalje kao voditelj komercijale visokogradnje. Također, postoji i nebrojna sudska praksa, primjenjiva u predmetnoj stvari, zaključak koje je da otkaz ovakvog tipa ne može nikako biti okarakteriziran kao diskriminacija, već da prilikom utvrđenja od strane ovlaštene osobe, da radnik ne udovoljava zahtjevima radnog mjesta (bilo u pogledu stručnosti, bilo u pogledu drugih osobina poslodavcu važnih za obavljanje poslova radnog mjesta - u pogledu mogućnosti suradnje s nadređenima, odnosa prema radu i dr.) njegovo je pravo istome otkazati ugovor o radu tijekom probnog rada, bez detaljnog obrazlaganja razloga za takav otkaz. Pri tom se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-663/2017 od 2. listopada 2018. Na kraju navodi da tužitelj nije iznosio nikakvu dodatnu činjeničnu argumentaciju, pored ranije paušalne i osporene, već samo u nastavku navodi institute temeljem kojih koncipira svoj neosnovani tužbeni zahtjev, a koje tuženik izričito osporava i demantira te se na iste neće posebno očitovati, obzirom da je tužbeni zahtjev u potpunosti paušalan, neosnovan i neutemeljen pa su samim time osporeni navodi irelevantni. U ovome slučaju tuženik je probni rad s tužiteljem ugovorio sukladno navedenoj svrsi takvog rada, dakle kako bi u roku ugovorenom za takav rad provjerio osobine i sposobnost tužitelja za obavljanje ugovorenog posla, a osporavanu Odluku donio je zbog ocjene da tužitelj svojim radom ne zadovoljava kriterije radnog mjesta na kojem je zaposlen, a temeljem provjere na koju je tužitelj pristao ugovarajući ugovor o radu s probnim radom. Pri tom ističe da je radni odnos ugovorni odnos: zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca, a u skladu s takvim se ugovorom procjenjuju i posebne pretpostavke za njegovo otkazivanje kod ugovorenog probnog rada - ocjenjivanje je li radnik zadovoljio zadane kriterije zbog kojih je ovaj ugovoren. Sukladno navedenom, budući da je ugovorom o radu ugovoren probni rad, sklapanjem takvog ugovora između stranaka je ugovoreno diskrecijsko pravo poslodavca ocijeniti je li tužitelj zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je ugovoren probni rad, te tužitelj ne može na okolnosti što je tuženik to pravo koristio i na činjenici nezadovoljstva što je ocjena njegova rada za njega nepovoljna, u postupku traženja sudske zaštite s uspjehom temeljiti zahtjev na utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora zasnovane na toj ocjeni. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu, kao i dokaz saslušanjem svjedoka FI (stranica 332-333 spisa), KI (stranica 341-344 spisa), ĐI (stranica 344-346 spisa) i HI (stranica 348-349 spisa), te tužitelja kao stranke (stranica 328-331 spisa).

4. Iz Odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljstva na probnom radu od 19. rujna 2023. (stranica 17-18 spisa) utvrđeno je da se tužitelju ugovor o radu otkazuje zbog nezadovoljavanja na probnom radu, da radni odnos tužitelja i tuženika prestaje istekom otkaznog roka koji iznosi sedam dana, a koji počinje teći danom dostave sporne odluke tužitelju, da tužitelj ne ostvaruje pravo na otpremninu te da je u potpunosti iskoristio godišnji odmor za 2023.

5. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbom članka 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151722., 46723. i 64723.; dalje ZR) prema kojoj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, s time da ukoliko poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

6. U postupku je utvrđeno da je tužitelju Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu uručena 19. rujna 2023. (navedeno proizlazi iz navoda tužbe i Zahtjeva za zaštitu prava, koje tuženik nije osporavao), dok iz povratnice sa stranice 27 spisa proizlazi kako je Zahtjev za zaštitu prava od 3. listopada 2023. (stranica 19-26 spisa) tužitelj tuženiku uputio preporučenom poštanskom pošiljkom 3. listopada 2023., kojeg je tuženik zaprimio 5. listopada 2023. Kako je među strankama nesporno da se tuženik na taj Zahtjev nije očitovao niti je udovoljio istom, to je tužitelj pravovremeno ustao radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa tužbom od 3. studenoga 2023., zaprimljene na sudu istoga dana (što je razvidno iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska).

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje ZPP), ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

8. Predmet spora je sudska zaštita prava iz radnog odnosa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu Odlukom od 19. rujna 2023., kumulirano sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu, te posljedično tome naknada štete zbog sudskog raskida i naknada plaće.

8.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 8. svibnja 2023. (stranica 15- 16 spisa), kao ni da je radni odnos tužitelju prestao temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 19. rujna 2023. (stranica 17-18 spisa).

8.2. Sporna je dopuštenost Odluke o otkazu, kao i navod tužitelja da je otkaz posljedica diskriminacije (šikane) prema istom.

9. Otkazivanje ugovora o radu s ugovorenim probnim radom uređuje odredba čl. 115. st. 1. t. 4. ZR-a kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu).

10. Nadalje, ugovaranja i trajanje probnog rada uređeno je odredbom čl. 53. ZR-a koja propisuje da se prilikom sklapanja ugovora o radu može ugovoriti probni rad (st. 1.), da probni rad iz st. 1. ovog članka ne može trajati duže od šest mjeseci (st. 2.), te da nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu (st. 3.). U konačnici, st. 4. ovog članka propisano je da se na otkaz iz st. 3. ovog članka ne primjenjuju odredbe ovoga Zakona o otkazu ugovora o radu, osim čl. 120., čl. 121. st. 1. i čl. 125. ovoga Zakona.

11. Iz gore navedenih odredbi Zakona o radu proizlazi da se otkaz Ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu razlikuje od uobičajenog redovitog otkaza i to kako u pogledu materijalno pravnih uvjeta (opravdanost otkaza), tako i u pogledu procesno pravnih uvjeta. Dakle, poslodavac nema obvezu dokazivati postojanje opravdanog razloga za otkaz koji je propisan odredbom čl. 135. st. 3. ZR-a, a niti obvezu savjetovanja sa radničkim vijećem prije donošenja Odluke o otkazu, a što je propisano odredbom čl. 150. ZR-a.

12. Nadalje, tužitelj neosnovano upire na to da ga tuženik nije niti pisano niti usmeno upozoravao, odnosno stavljao primjedbe na njegov rad i da je zbog toga bio iznenađen kada je dobio Odluku o otkazu. Naime, tu opet treba naglasiti da u slučaju otkaza radniku koji je primljen na probni rad, poslodavac takvog radnika ne treba upozoravati na obveze iz radnog odnosa, kao što mu prije davanja takve vrste otkaza nije nužno niti omogućiti da iznese svoju obranu.

13. S druge strane, radnik može tražiti da se utvrdi nedopuštenost takvog otkaza ako je poslodavac povrijedio odredbe čl. 120. i čl. 121. t. 1. ZR-a, odnosno ako otkaz nije sačinjen u pisanom obliku, nije obrazložen i nije dostavljen osobi kojoj se otkazuje (čl. 120. st. 1. , 2. i 3. ZR-a) i ako je određeno da otkazni rok teče prije nego li je otkaz dostavljen radniku (čl. 121.st.1. ZR-a). Odredbom čl. 125. ZR-a regulirano je pitanje sudskog raskida ugovora o radu, pa iz istoga proizlazi da bi u slučaju da sud utvrdi da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenom otkazu, tužitelj mogao tražiti sudski raskid i naknadu štete, a ne i vraćanje na rad kako to tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži.

14. Vezano za navod tužitelja da je sporna odluka preuranjena jer da je Ugovorom o radu sklopljenim 8. svibnja 2023. (s početkom rada 15. svibnja 2023.) ugovoren probni rok za razdoblje od šest mjeseci, računajući od dana početka rada (čl. 2. st. 2. Ugovora o radu), dok da je sporna odluka o otkazu donijeta 19. rujna 2023., dakle nakon četiri mjeseca probnog rada, navodi se da poslodavac radniku može i prije isteka roka probnog rada otkazati ugovor o radu ako utvrdi da radnik ne ostvaruje očekivane rezultate rada. U konkretnom slučaju, tuženik je nakon isteka četiri mjeseca probnog rada utvrdio da tužitelj ne zadovoljava na radu, slijedom čega je osnovano otkazao tužitelj ugovor o radu poštujući zakonom i ugovorom o radu propisani otkazni rok od sedam dana. Naime, ovaj sud je mišljenja kako je vrijeme od četiri mjeseca razumno trajanje vremena rada u kojem je tuženik kao poslodavac mogao ocijeniti kako se tužitelj prilagodio radu, odnosno njegove vještine navedene u Ocjeni probnog rada.

14.1. Ovdje se napominje da je čl. 53. st. 2. ZR-a predviđen samo krajnji rok trajanja instituta probnog rada, što znači da se probni rad može ugovoriti i na kratke rokove, npr. u trajanju od mjesec ili dva dana.

15. Vezano za navod tužitelja da sporna odluka nije obrazložena navodi se da iz obrazloženja Odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 19. rujna 2023. (stranica 17-18 spisa) proizlazi da je tužitelj temeljem ugovora o radu, sklopljenog na neodređeno vrijeme, obavljao poslove na radnom mjestu terenskog komercijaliste, a istim ugovorom da su poslodavac i radnik ugovorili probni rad u trajanju od šest mjeseci. Nadalje, neposredni rukovoditelj tuženika da je pratio probni rad tužitelja te da je uočio da vještine koje poslodavac prati i koje da su potrebne za imenovano radno mjesto nisu na razini koja je potrebna za obavljanje poslova imenovanog radnog mjesta, a što je u suprotnosti s poslovnim interesima poslodavca i što da je u konačnici rezultiralo da znanja i sposobnosti radnika ne odgovaraju zahtjevima radnog mjesta za koje je radnik sklopio ugovor o radu i ugovorio probni rad. Nadalje se navodi da su vještine koje su praćene i evaluirane bile: prilagodljivost, učinkovitost, suradnja, pro-aktivnost, inovativnost, odgovornost te tehničke vještine. Kako tužitelj kao radnik nije zadovoljio na probnom radu, o čemu je zaprimio pisanu negativnu ocjenu, tuženik kao poslodavac da je donio odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu.

15.1. Slijedom iznijetog, jasno je vidljivo da je tuženik u obrazloženju sporne odluke naveo na kojem radnom mjestu je tužitelj zaposlen, da je ugovorom o radu ugovoren probni rad u trajanju od šest mjeseci, kao i ocjenu probnog rada, točno navodeći vještine koje su bile praćene i vrednovane, uz napomenu da je tužitelj zaprimio pisanu negativnu ocjenu.

15.2. Uvidom u Ocjenu probnog rada (stranica 28 spisa) ovaj sud zaključuje da ista sadržava naziv radnog mjesta tužitelja (terenski komercijalist), podatke o ocjenjivaču – KI, uz naznaku evaluacijskih vještina (kako opisno, tako i brojčano). Kako ukupna ocjena u predmetnom slučaju iznosi 2, uz tekstualno pojašnjenje da ista znači učinak blizu očekivane razine, to proizlazi da navedena ocjena znači da tužiteljeve vještine nisu na potrebnoj razini za obavljanje poslova radnog mjesta za koje je zaključen ugovor o radu između parničnih stranaka.

15.3. Ovdje se ističe da je u slučaju otkaza ugovora o radu kojim je ugovoren probni rad dovoljno da poslodavac u otkazu naznači da radnik u probnom roku svojim radom nije zadovoljio potrebama radnog mjesta, odnosno da nema stručne i druge sposobnosti koje su mu potrebne. Poslodavac pri tom ne mora iznositi sve činjenice zbog kojih nije zadovoljan radnikovim radom, već u otkazu treba naznačiti nepovoljnu ocjenu radnikova probnog rada, a sud nema ovlast upuštati se u takvu poslodavčevu ocjenu, osim ako iz činjeničnog stanja proizlazi da je poslodavčeva ocjena posljedica diskriminacije.

16. Vezano za navod tužitelja kako je otkaz posljedica diskriminacije, odnosno da razlozi koji se navode u odluci o otkazu nisu stvarni razlozi zbog kojih je otkazan radni odnos navodi se da tijekom trajanja ovog parničnog postupka tužitelj nije naveo pravni temelj diskriminacije suglasno čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08. i 112/12.) u vezi čl. 7. st. 4. ZR-a, koji upućuje na Zakon o suzbijanju diskriminacije.

16.1. Naime, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da je diskriminiran jer da u niti jednom trenutku, od strane ikoga, nije bilo zamjerke na njegove radne zadatke, ili ophođenje prema poslodavcu, te da nije bio usmjeravan da bi trebao napraviti ovo ili ono, što zasigurno ne predstavlja jedan od temelja diskriminacije propisanog čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, uz napomenu da je probni rad specifičan institut radnog prava i poslodavac prije otkazivanja ugovora o radu nije dužan upozoriti radnika na skrivljeno ponašanje, a što je detaljno obrazloženo u točki 12. ovog obrazloženja.

16.2. Što se tiče šikane, koja bi se sastojala u zloupotrebi prava u postupku otkazivanja, odnosno korištenju prava suprotno svrsi zbog kojeg je ono propisano, valja istaknuti da se u pogledu utvrđivanja postojanja zloupotrebe tog prava primjenjuje opće odredbe obveznog prava, a ne Zakon o suzbijanju diskriminacije. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je tuženik tijekom postupka dokazao da se bez zloupotrebe koristio svojim pravom na ocjenu znanja, sposobnosti i osobina tužitelja tijekom probnog rada, slijedom čega je zaključak ovoga suda da je postupanje tuženika (negativno ocjenjivanje i posljedično tome otkaz ugovora o radu) bilo uvjetovano objektivnim poslovnim razlozima koje je tuženik naveo.

16.3. Naime, iz iskaza svjedoka KI, koji je tužitelju bio nadređena osoba (stranica 341-346 spisa) proizlazi da je tužitelj kada je došao raditi imao obuku i probni rad, s time da ga je na početku obučavao DI, specijalist za infrastrukturu, a poslije on, koji je bio specijalist za trgovačke robe, uz napomenu da je DI bio za niskogradnju, a on za visokogradnju. Također je naveo da je on ocjenjivao tužitelja jer da je Uprava tuženika od njega tražila da da svoje mišljenje, te da je dao ocjenu da skroz nije zadovoljio odnosno dobrim dijelom da je bio kako treba, ali da nije skroz zadovoljio. Također je naveo da je tužitelj imao službeno vozilo od 0-24 sata, kao i ostali komercijalisti, da je sudjelovao na tjednim sastancima, na kojima da su sudjelovali i ostali komercijalisti, da je tužitelja vodio sa sobom na sastanke iz čega proizlazi da je tuženik omogućio tužitelju obavljanje poslova za koje je sklopljen ugovor o radu, odnosno da mu je omogućeno tijekom trajanja probnog roka obavljanje poslova njegovog radnog mjesta. Dakle, tuženik je ispunio svoju temeljnu obvezu iz ugovora o radu jer je omogućio tužitelju kao radniku da obavlja radne obveze, dok je s druge strane tužitelj bio u mogućnosti pokazati svoje radne sposobnosti, slijedom čega je tuženik imao valjanu osnovu za ocjenu je li rad tužitelja zadovoljavajući ili ne.

17. U konačnici, a vezano za navod tužitelja da je bio zaposlen na radnom mjestu terenskog komercijaliste, dok je faktično obavljao poslove zamjenika voditelja komercijale navodi se da iz iskaza svjedoka FI, koji je u to vrijeme bio predsjednik Uprave kod tuženika (stranica 332-333 spisa) proizlazi da je tužitelj doveden da zamijeni KI.

17.1. Nadalje, i svjedok ĐI, voditelj prodaje kod tuženika, u svom iskazu navodi (stranica 344-346 spisa) da je tužitelju rekao da bi bilo dobro da se zaposli kod tuženika jer da će njegov otac, KI, koji je bio voditelj visokogradnje, u skorom razdoblju ići u mirovinu, te da mu je odlična šansa da dođe raditi kod njih, da se iskaže i nakon odlaska njegova oca u mirovinu da pretendira na njegovo radno mjesto.

17.2. Da je tužitelj bio zaposlen kao budući voditelj trgovačke robe u svom iskazu potvrđuje i svjedok HI, koji je u to vrijeme bio član Nadzornog odbora kod tuženika (stranica 348-349 spisa).

17.3 Slijedom navedenog, ovaj sud je mišljenja kako je tužitelj kod tuženika bio zaposlen s namjerom da kada KI, voditelj visokogradnje ode u mirovinu da ga zamijeni, odnosno da „pretendira“ na njegovo radno mjesto, uz napomenu da iz iskaza svjedoka ĐI proizlazi da je tužitelj nakon jednog od razgovora za posao došao do njega u ured i da se sjeća da je bio zabrinut jer da mu je FI rekao da ako ne bude opravdao očekivanja, da može dobiti otkaz nakon tri mjeseca, a tužitelj da je tada ostavljao siguran posao u Eurohercu.

17.4. Kako je nesporno utvrđeno da je tužitelj kod tuženika trebao zamijeniti KI nakon njegova odlaska u mirovinu, a u koju je otišao 1. siječnja 2025. (navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka ĐI), kao i da je tužitelj na početku radnog odnosa bio obučavan prvo od strane DI, terenskog komercijaliste (navedeno sud utvrđuje uvidom u shemu sa stranice 88 spisa), a nakon završene obuke tj. „školice“ (navedeno proizlazi iz iskaza tužitelja) mentor mu je bio upravo KI, to proizlazi da je tužitelj zaposlen na radnom mjestu terenskog komercijaliste, kako to i proizlazi iz ugovora o radu sklopljenog između parničnih stranaka, a nakon što bi ispunio očekivanja i nakon odlaska KI u mirovinu, tek tada bi mogao „pretendirati“ na radno mjesto svog mentora (voditelj prodaje – ključni klijenti, kako to proizlazi iz sheme sa stranice 88 spisa), slijedom čega je i ugovoren probni rad. U prilog navedenom govori i iskaz svjedoka KI koji je naveo da se svi prvo zapošljavaju kao komercijalisti, a ako si sposoban, onda da ideš dalje, uz napomenu da je on kod tuženika počeo raditi kao skladištar.

17.5. Činjenica što spisu prileži posjetnica tužitelja (stranica 203 spisa), na kojoj stoji da je tužitelj zamjenik voditelja, ujedno ne znači da je tužitelj faktično obavljao poslove tog radnog mjesta obzirom da u ugovoru o radu, potpisanom od strane tužitelja i tuženika, stoji da je radno mjesto tužitelja terenski komercijalist, uz napomenu da spisu ne prileži aneks ili dopuna ugovora o radu.

18. Vezano za navod tužitelja kako je do njegova otkaza došlo zbog promjena u Upravi tuženika navodi se da iz iskaza svjedoka FI proizlazi da je još 2022., u pregovorima vezanim za prodaju tuženika, dogovorena promjena u Upravi tuženika, konkretno njegov odlazak s mjesta predsjednika Uprave, odnosno da će odstupiti s 31. prosinca 2023., nakon čega je trebao dvije godine biti savjetnik od tuženika, uz napomenu da se cijelo vrijeme vrtjelo u priči ime NI, i u listopadu 2023. da se sigurno znalo da će on biti novi predsjednik Uprave tuženika.

18.1. Sud navedeno prihvaća kao istinito i vjerodostojno obzirom da je u suglasju s materijalnom dokumentacijom u spisu tj. s povijesnim izvatkom za tuženika (stranica 136-145 spisa), slijedom čega ne prihvaća navod tužitelja da je otkaz njegova ugovora o radu posljedica diskriminacije ili šikane od strane tuženika, odnosno promjena u Upravi tuženika obzirom da je ista dogovorena prije njegova početka rada kod tuženika.

19. Budući da je odredbom čl. 53. st. 3. ZR-a propisano da ocjena poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu sama po sebi predstavlja posebno opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovor o radu sukladno odredbi čl. 115. st. 1. t. 4. ZR-a, to sud nije ovlašten tijekom parničnom postupka ispitivati pravilnost poslodavčeve ocjene o nezadovoljavanju radnika na probnom radu. Dakle, autonomno je pravo poslodavca ocijeniti ostvaruje li radnik za vrijeme probnog rada rezultate koji su dostatni za nastavak radnog odnosa ili ne ostvaruje pa nezadovoljstvo poslodavca radnikovim ostvarenim rezultatima rada koje rezultira donošenjem ocjene o nezadovoljavanju na probnom radu predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu.

20. U konkretnom slučaju, ocjena rada tužitelja za radno mjesto terenski komercijalist utvrđena je od strane nadređene osobe, pa je otkaz tužitelju zbog nezadovoljstva tuženika u svojstvu poslodavca njegovim radom u probnom roku u skladu sa zakonom, slijedom čega je dopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan i presuditi kao u izreci. Kako je sud utvrdio dopuštenom odluku o otkazu, to je odbio i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete i naknadu plaće

21. Odluka o parničnim troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi s čl. 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa) pa je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu (500,00 eura; Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 15. travnja 2024. (500,00 eura; Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištima održanim 7. svibnja, 1. srpnja i 29. studenoga 2024., te 31. siječnja i 8. travnja 2025. (500,00 eura x 5; Tbr. 9. t. 3. Tarife), što ukupno iznosi 3.500,00 eura, odnosno uvećano za trošak PDV-a po stopi od 25% (875,00) 4.375,00 eura.

U Rijeci 7. svibnja 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika