Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3489/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fažizma 6/II, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem 14 P-51/2024-7 od 7. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem 14 P-51/2024-7 od 7. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 isplatiti tužiteljici AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 12.982,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.08.2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te iznos od 4.143,47 EUR na ime zakonskih zateznih kamata, sve u roku od 15 dana ( točka I. izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. Izreke naloženo je tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 isplatiti tužiteljici AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 692,07 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

1.2. Ujedno je naloženo tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 isplatiti tužiteljici AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 3.944,96 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. studenog 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana ( točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. , 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi.

4. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa iz osnove razlike kamatnih stopa prvotno ugovorene kamatne stope i stope kamata koje su se kasnije mijenjale odlukama banke, te iz osnove valutne klauzule, utvrđene u postupku konverzije.

6. Naime, u ovaj fazi postupka nije bilo sporno da su stranke zaključile ugovor o namjenskom kreditu 19. travnja 2006., kojim je tuženik tužiteljici odobrio tj. stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 96.985,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu, u mjesečnim anuitetima kroz 240 mjeseci.

6.1. Također, nije bilo sporno da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta, s tim da je na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila 4,55 % godišnje, koju banka može promijeniti tj. da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama.

6.2. Isto tako nije sporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 7. prosinca 2015., da je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je od tada tužiteljica vršila otplatu kredita po tom Dodatku.

7. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF tuženik neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF nakon konverzije kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-a.

8. Prvostupanjski je sud je u pobijanoj presudi u bitnom zaključio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, a o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene.

8.1.Pri tome je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), kao i odredbe članaka 29. i 323. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

8.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa sud ocjenjuje kako isto nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno, u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 10. lipnja 2019.

9. Naime, između stranka nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

9.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao ni razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa da se radilo o nepoštenoj odredbi, iz kojeg razloga su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

9.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13, dalje: ZZP/07) te ZOO-a.

9.3. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su one povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Navedene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP/07., a na temelju odredbe članka 138.a. ZZP/07., prema kojoj odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Stoga je prvostupanjski sud polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, zaključio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nepoštene, a što ih čini ništetnima.

12. Naime, prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama, br. 41/14 i 110/15 postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti će se prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ovaj) vode se i dovršavaju po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

12.1. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama, br. 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je u ovakvim parnicama riječ o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava

13. Da su sporne ugovorne odredbe ništetne potvrđuju i navodi tužiteljice koja je iskazala da je osnovni ugovor o kreditu zaključila radi rješavanja stamenog pitanja, da je inače bila klijent tužne banke, da je u banku donijela podatke o prosjeku plaće, da je htjela podići kreditu u eurima jer je to tada bilo uobičajeno ali joj je bankarica nakon izračuna rekla da za kredit u eurima nije kreditno sposobna i ponudila joj kredit u švicarcima, da nije upozorena od strane tužene banke ni bankarice da bi rate kredita zbog eventualnog rasta tečaja CHF ili zbog promjene kamatne stope mogla značajnije rasti niti je o tome uopće kod sklapanja ugovora o kreditu bilo govora s bankaricom, da je dobila standardizirani ugovor na potpis i nije mogla pregovarati ni o kamati ni uvjetima ugovora.

14. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

15. Tužiteljica je morala u cijelosti biti informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede promjene kamatne stope ali I ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno primjenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, te naložio tuženiku na temelju odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, da isplati tužiteljici iznose koji predstavljaju razliku u visini kamate prema obračunu tuženika u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,55 % i razliku koja se odnosi na rast tečaja, uvažavajući pri tome priznate pretplate u konverziji.

16. Naime, u odnosu na Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015., istim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 102/15., dalje: ZID ZPK) u euro. Citiranim Aneksom ugovora utvrđeno da postoji preplata (dakle ono što je tužiteljica više platila), u iznosu od 4.159,74 CHF, odnosno protuvrijednost od 31.770,01 kn (po tečaju na dan 30.9. 2015.), i da će se taj iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

17. Suprotno navodima žalbe, pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem citiranog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.1. I u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

17.2. Prije svega za navesti kako pravilno navodi sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ukazuje da je ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

17.3. Radi se o odredbama koje reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, kojim se ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Naime, pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19. U tom smislu s pravom prvostupanjski sud ukazuje na izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, prema kojem se smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13. U tom smislu je i pravno stajalište suda EU iz presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019. (PT protiv Erste Bank Hungary Zrt.) prema kojem potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

20. Na koncu pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača koji su kredit podigli u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

20.1. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

21. U odnosu na navode žalbe za odgovoriti je kako se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

22. Stoga, ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja kako se potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

22.1. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče.

22.2. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

22.3. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

23. Dakle, potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Ovo neovisno o tomu što ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

23.1. Osim toga tužiteljica se mogla nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava, što je i pravni stav izražen u odluci Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

24. Utoliko je pravilno sud prvog stupnja zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz članka 172. ZOO-a, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, a što tuženik ponavlja u svojoj žalbi.

24.1. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio iznose pretplata na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu do izvršene konverzije, utvrđujući kako unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s člankom 19.c ZID ZPK.

25.1. Naime, vještak izvršio uračunavanje po čl. 171. i 172. ZOO-a priznate preplate u konverziji, dakle iznosa od 31.770,01 kn (a koji preplaćeni iznos kredita je tužena banka tužiteljici vratila kroz smanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru), s potraživanjem tužiteljice tako da preostali dug tuženika prema tužiteljici s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanu za glavnicu u CHF, iznosi ukupno 12.982,10 EUR-o, koliko je tužiteljici i dosuđeno na temelju odredbe članka 1111. u svezi s odredbom članka 323 ZOO-a i 1115 ZOO-a uz pripadajuću zateznu kamatu od dana zadnjeg povrata 31. kolovoza 2017. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pobijanu presudu je valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, te pobijanu odluku o troškovima postupka temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

U Splitu, 7. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Boris Mimica