Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-603/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Nani Piteša, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ramadan i Piteša j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-187/2023-34 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-187/2023-34 od 22. ožujka 2024.:

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.017,14 EUR, te zatezne kamate na iznos od 2.024,05 EUR i zatezne kamate na iznos od 1.993,09 EUR za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate, kao i u točki III. izreke;

- preinačuje u točki II. izreke na način da se tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na slijedeće iznose i za razdoblje:

- 21,36 EUR od 1. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,92 EUR od 1. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,99 EUR od 1. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- 47,45 EUR od 1. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,08 EUR od 1. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,99 EUR od 1. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,00 EUR od 1. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,09 EUR od 1. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- 47,18 EUR od 1. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- 49,31 EUR od 1. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- 47,55 EUR od 1. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,30 EUR od 1. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- 48,00 EUR od 1. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 44,99 EUR od 1. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- 47,07 EUR od 1. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- 47,55 EUR od 1. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 46,62 EUR od 1. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 43,85 EUR od 1. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 42,13 EUR od 1. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 43,65 EUR od 1. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- 44,70 EUR od 1. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- 47,38 EUR od 1. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- 45,91 EUR od 1. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

- 46,57 EUR od 1. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- 46,91 EUR od 1. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 40,74 EUR od 1. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

- 41,15 EUR od 1. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

- 40,80 EUR od 1. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 40,28 EUR od 1. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 39,65 EUR od 1. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 40,28 EUR od 1. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 41,23 EUR od 1. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

- 41,66 EUR od 1. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- 42,15 EUR od 1. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

- 42,86 EUR od 1. studenog 2014. do 29. rujna 2015.,

- 43,59 EUR od 1. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- 43,25 EUR od 1. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 43,73 EUR od 1. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

- 43,71 EUR od 1. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

- 42,40 EUR od 1. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 42,95 EUR od 1. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 43,73 EUR od 1. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 43,93 EUR od 1. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 43,73 EUR od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.,

- 43,72 EUR od 1. rujna 2015. do 29. rujna 2015,

i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

IV. U nepobijanoj točki I. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 3208977116 sklopljenog između stranaka 25. travnja 2007., u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i primjenu valutne klauzule kod otplate kredita. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se tuženiku naloži da joj isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u visini od 4.017,14 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke II. i III. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika da joj naknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužiteljice i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu, te je zatražio naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208977116 od 25. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između nje kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF kod otplate kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 4.017,14 EUR (kojeg je nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 6. siječnja 2024., smanjila na iznos od 2.645,26 EUR, međutim tuženik se protivio povlačenju tužbe) sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose, koje je platila temeljem navedenih ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

5.1. Svoje zahtjeve tužiteljica temelji na pravnim utvrđenjima koja proizlaze iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 7. srpnja 2013., potvrđene u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenim u kolektivnom sporu kojeg je radi zaštite interesa i prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, pa tako i tuženika, u tom sporu prvotuženika, pozivajući se na direktni učinak presuda povodom kolektivne tužbe na pojedinačne postupke u pogledu dokazivanja nedopuštenih i nepoštenih ugovornih odredbi, te navodeći da provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Tijekom postupka je utvrđeno da se radi o Ugovoru o kreditu u iznosu od 34.699,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, odobrenom za kupnju i adaptaciju stana, s rokom otplate od 26 godina, kojim je u čl. 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, te je u razdoblju od dvije godine fiksna, a nakon toga promjenjiva, dok je u čl. 7. ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF.

6.1. Također je utvrđeno da je između stranaka 23. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2005., kojim je u čl. 4. Dodatka konstatirano da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 27.966,14 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. 195.225,25 HRK, zatim u čl. 5. Dodatka da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.340,29 HRK, te da se visina preplate može promijeniti u prijelaznom razdoblju (do sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka ugovoru o kreditu), kao i u čl. 6. Dodatka da će se iznos utvrđen kao preplata iskoristiti na način propisan čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK/15, odnosno da će se ukupan iznos preplate koristiti za podmirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate.

7. Ocjenu osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na presudama povodom kolektivne tužbe, i to presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sve to primjenom odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona) i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, te obzirom na okolnost da tuženik, na kojem je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka navedenih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da tužiteljica ne bi imala status potrošača, da je s njom pregovarao i da ju je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu ugovoreni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bio ovlašten mijenjati redovnu kamatu, tužiteljicu obavijestio o tome na drugi način, kao i da bi ju u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njezine buduće obveze.

7.1. Kako se dakle o odredbama čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica na njih nije mogla utjecati, a iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP/03 utvrdio da su iste nepoštene odnosno ništetne. Navedeno je utvrđeno točkom I. izreke pobijane presude, koja u tom dijelu nije osporavana žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

8. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud kao pravno relevantnu činjenicu ističe sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. kojim je provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, glede kojeg je utvrdio da je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, te da je istim među stranaka ugovoreno da će se sve uplate koje je tužiteljica izvršila po Ugovoru o kreditu, što podrazumijeva i iznose koje je eventualno više uplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i rasta tečaja CHF u odnosu na onaj na dan isplate kredita, iskoristiti za podmirenje dospjelih i budućih anuiteta ugovora sa valutnom klauzulom u EUR, slijedom čega predstavlja valjani pravni temelj da tuženik zadrži uplate koje je primio od tužiteljice, koja nema pravo tražiti povrat uplaćenih iznosa pozivanjem na odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a).

8.1. Nadalje, prvostupanjski sud ističe da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije nastao valjani pravni temelj da se iznosi preplate nalaze u imovini tuženika u razdoblju prije 30. rujna 2015., kao dana konverzije, pa je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu imala pravo temeljem čl. 1115. ZOO-a od tuženika potraživati zateznu kamatu na iznose preplate koji su se u razdoblju do 30. rujna 2015. nalazili u imovini tuženika bez valjane pravne osnove. U svezi toga provedenim financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je da su zatezne kamate na preplatu utvrđenu u konverziji obračunate od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije iznosile 443,53 EUR, međutim kako se radi o samostalnom potraživanju kamata koje temeljem čl. 226. st. 1. ZOO-a zastarijeva u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog iznosa zatezne kamate, uzimajući u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., sukladno kojem je zastara potraživanja tužiteljice prema tuženiku s osnova zatezne kamate obračunate na iznose preplate priznate u konverziji za razdoblje do dana konverzije počela teći najkasnije 14. lipnja 2018., prvostupanjski sud cijeni da je u odnosu na navedeno potraživanje zatezne kamate nastupila zastara 14. lipnja 2021., dakle prije podnošenja predmetne tužbe. Stoga je u cijelosti odbio zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži da joj isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u visini od 4.017,14 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom.

9. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, dakle imajući u vidu da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, odredio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. U žalbi tužiteljica ističe da sama činjenica provođenja konverzije ne isključuje pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i ništetnim, te suprotno stajalište ne proizlazi niti iz odredbi ZID ZPK/15, niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača, odnosno općih odredbi ZOO-a. Dakle, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnim, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Također, ističe da sama konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF) konvertira, tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), sve sa svrhom da se potrošača zaštiti od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. Naime, odredba čl. 19.c ZID ZPK/15 nije polazila od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već od ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredit u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR. Stoga tvrdi da je potrebno utvrditi je li konkretna konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U svezi toga ukazuje na nalaz i mišljenje financijske vještakinje, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio, te slijedom toga nedvojbeno utvrdio da je oštećena za iznose utvrđene vještačenjem, obzirom da učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je kao potrošač do konverzije platila tuženiku temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio kao djelomično povlačenje tužbe tužbeni zahtjev specificiran sukladno nalazu financijske vještakinje, koji predstavlja preinaku tužbe u smislu smanjenja tužbenog zahtjeva, pa je trebalo primijeniti odredbu čl. 190. st. 3. ZPP-a.

11. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tužiteljice, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 3. ZPP-a, jer tužiteljica time što je podneskom od 6. siječnja 2024. smanjila tužbeni zahtjev na iznos od 2.645,26 EUR nije preinačila tužbu, već je, kako to pravilno ističe prvostupanjski sud, djelomično povukla tužbu. Međutim, sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a za povlačenje tužbe nakon što se tuženik upusti u raspravljanje potreban je njegov pristanak, a u konkretnom slučaju tuženik se pravovremeno - podneskom od 17. siječnja 2024. usprotivio povlačenju tužbe. Stoga je i o povučenom dijelu zahtjeva trebalo meritorno odlučiti, što je prvostupanjski sud učinio, pravilno odlučivši o zahtjevu za isplatu iznosa od 4.017,14 EUR (koji je zatražen tužbom).

14. Protivno žalbenim navodima tužiteljice, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. tužiteljici ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer nakon provedene konverzije u imovini tuženika više nema njezine imovine koju bi tuženik stekao bez pravne osnove i koju bi joj primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti.

15. Naime, polazeći od osnovnog načela konverzije propisanog odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15, i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te odredbom čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 propisanog načina izračuna konverzije kredita, sukladno kojem je sklopljen predmetni Dodatak ugovoru o kreditu, povezujući isto sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj:

U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka od 23. prosinca 2015. nisu obvezivale tužiteljicu jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima takve ugovorne odredbe, u načelu, valja smatrati kao da nikada nisu postojale (ništetnost djeluje ex tunc).

15.1. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) iskorišteni u korist tužiteljice, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene navedenim Dodatkom, dakle i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da su dakle i te uplate iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice ugovorene Dodatkom ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. to je evidentno da Dodatak ugovoru o kreditu ima restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, nego se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu. Zbog toga, i prema shvaćanju ovog suda, tužiteljici ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženika više nema imovine tužiteljice koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi joj temeljem čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je tužiteljica preuzela valjanim Dodatkom ugovora o kreditu.

15.2. Dakle, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravno je shvaćanje i ovog suda da je tužiteljica sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. restituirana za nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i otplati kredita korištenjem valutne klauzule u CHF koje su sadržane u Ugovoru o kreditu od 25. travnja 2007. jer ju navedene ugovorne odredbe ne obvezuju, a isplate koje je temeljem njih izvršila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015.

16. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.017,14 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, koji iznos se sastoji od povučenog dijela zahtjeva u visini od 1.371,88 EUR i zahtjeva za isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF preciziranog podneskom tužiteljice od 6. siječnja 2024. u iznosu od 2.645,26 EUR, pa je u tom dijelu valjalo žalbu tužiteljice odbiti i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu točke II. izreke.

17. Međutim, ostaje činjenica da je preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedinačni mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/03 propisano je da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznopravnim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga je zaključak ovog suda da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

17.1. U skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužiteljici bi prema shvaćanju ovog suda pripadalo pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu dana 30. rujna 2015. s kojim danom je i provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima nije informirao tužiteljicu, dakle njihovu nepoštenost u smislu čl. 81. st. 1. tada važećeg ZZP/03 jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužiteljice držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu na dan obračuna konverzije s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istoj i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. Navedeno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.

18. Međutim, treba imati u vidu da je tuženik u odnosu na cjelokupno potraživanje tužiteljice istaknuo prigovor zastare, koji je prema ocjeni ovog suda djelomično osnovan, i to u odnosu na potraživanje s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

18.1. Naime, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovoga suda. Valja navesti i da je svoj stav u svezi zauzetog Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj navodi: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu“.

18.2. Slijedom navedenog, zastara potraživanja u odnosu na ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 u tom dijelu, a glede valutne klauzule u CHF od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 u tom dijelu.

18.3. Obzirom da se radi o vraćanju stečenog bez osnove (u kojoj situaciji se sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a moraju platiti i zatezne kamate), prema ocjeni ovog suda primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, slijedom čega je do podnošenja predmetne tužbe 4. studenog 2021. u odnosu na zahtjev za isplatu zatezne kamate koja je tekla na pojedine iznose plaćene na ime ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (računajući od 13. lipnja 2014.) protekao zastarni rok od pet godina. Kako prema odredbi čl. 214. st. 1. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, potraživanje tužiteljice i u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate na iznose plaćene na ime ništetne odredbe o jednostrano primjenjivoj kamatnoj stopi nije osnovano, te je zahtjev za njihovo plaćanje pravilno odbijen točkom II. izreke pobijane presude, slijedom čega je i u tom dijelu žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu. Nasuprot tome, u odnosu na potraživanje s osnova zatezne kamate koja je tekla na pojedine iznose plaćene na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (računajući od 14. lipnja 2018.) do podnošenja predmetne tužbe nije protekao zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan.

19. Iz navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženika plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koji proizlaze iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje Natalije Jambrečić, mag.oec., i to njezinog Ispravka nalaza od 11. prosinca 2023. - točke a) Zaključka (str. 385-386 spisa), koji nalaz i mišljenje je tužiteljica prihvatila i sukladno istom precizirala tuženi zahtjev, tražeći doduše sukladno točki b) Zaključka isplatu preplaćenih iznosa ne samo s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (koje potraživanje nije u zastari), već i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (koje potraživanje je u zastari pa nije osnovano ni u pogledu zatezne kamate), i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu. Stoga je u tom dijelu žalbu tužiteljice valjalo prihvatiti i na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke na način da je tuženik obvezan tužiteljici na pojedine pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezane uz CHF platiti zateznu kamatu od dana plaćanja do 29. rujna 2015.

20. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka, imajući pri tome u vidu djelomični uspjeh obiju parničnih stranaka - tužiteljice u odnosu na utvrđenje i isplatu manjeg dijela zatezne kamate, a tuženika u odnosu na isplatu glavne tražbine i dijela zatezne kamate.

20.1. Međutim, kako se prema ocjena ovoga suda i nadalje može uzeti da su parnične stranke kvalitativno i kvantitativno u provedenom postupku uspjele u približno jednakim omjerima, pravilnom i u skladu s odredbom čl. 154. st. 4. ZPP-a ukazuje se odluka o troškovima prvostupanjskog suda, i to da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, pa je žalbu tužiteljice primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a i u tom dijelu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u točki III. izreke.

21. Razlozi zbog kojih je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za trošak žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, koji nije ni bio potreban za odlučivanje o žalbi.

Varaždin, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer