Poslovni broj: Us I-2143/2022-17

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja NF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] Villa 10 Al Seeb, Muscat, zastupan po Vladimiri Lacković Hrebak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Uskoković & Partneri d.o.o. u Varaždinu, Prilaz Fausta Vrančića 10, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na dohodak, dana 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 410-18/21-01/247, URBROJ: 513-04-22-4 od 13. lipnja 2022.

II. Poništava se porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostava Varaždin, KLASA: UP/I-410-23/20-02/15036, URBROJ: 513-07-05-01/21-3 od 9. ožujka 2021., te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju NF, OIB [osobni identifikacijski broj], trošak ovog upravnog spora u iznosu od 5.000,00 EUR, u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Poreznim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostava Varaždin, KLASA: UP/I-410-23/20-02/15036, URBROJ: 513-07-05-01/21-3 od 9. ožujka 2021. odbija se prigovor tužitelja na rješenje o utvrđenom porezu na dohodak za 2017. godinu od 8. prosinca 2020. (točka I.), te je utvrđeno da je dužan uplatiti razliku poreza na dohodak i prireza u roku od 15 dana od dana primitka rješenja (točka II.). Utvrđuje se da izjavljena žalba ne odgađa izvršenje poreznog rješenja (točka III.), te da se na nepravodobno uplaćeni iznos poreza i prireza obračunava i plaća zatezna kamata (točka IV.).

2. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21-01/247, URBROJ: 513- 04-22-4 od 13. lipnja 2022. odbija se žalba tužitelja protiv citiranog prvostupanjskog rješenja.

3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnom iznosi da je u žalbi ukazao na propuste utvrđenja činjeničnog stanja, što je potkrijepio dokazima. Ističe kako se tuženik na dokaze tužitelja nije očitovao, već je dao tek općenite stavove i mišljenja, bez uporišta u propisima. Ukazuje na presudu Upravnog suda u Zagrebu posl. broj: UsI-1453/22, koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-87/21 od 28. travnja 2021. Ističe da je tužitelj u 2017. bio iranski porezni rezident, prema potvrdi koju je izdala iranska nacionalna porezna uprava. Upravo zato što tužitelj nije hrvatski porezni rezident, dohodak ostvaren u Iranu nije prijavio hrvatskom poreznom tijelu. Smatra kako su mu povrijeđena prava na sudjelovanje u postupku jer nije bio obaviješten o provođenju postupka. Ističe kako je dostavio uvjerenje o prebivalištu od 25.6.2020., kojim dokazuje da na navedenoj adresi u Varaždinu živi njegova sada bivša supruga, a na kojoj on ne živi od 10.4.2015. godine., kada je odjavio prebivalište i više ne živi sa bivšom suprugom. Stoga navodi kako nije jasno zašto su mu pozivi slani na tu adresu. Prigovara i na okolnost utvrđenog dohotka jer smatra da isti nije provjerljiv jer nije objašnjen način utvrđenja istog. Navodi kako je za obvezu plaćanja njegovih poreznih obveza u Iranu bio odgovoran nogometni klub koji ga je angažirao, a ističe kako se izlazna viza za napuštanje Irana ne može ishoditi ako nisu podmirene sve porezne obveze. Kako mu je kasnije odobrene izlazna viza i ta okolnost potvrđuje podmirenje poreznih obveza, što porezno tijelo nije utvrđivalo. Dodatno prigovara kako nije niti obrazložen način konverzije dohotka tužitelja u hrvatske kune, jer je isti ostvaren u iranskoj valuti. Stoga smatra da je na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3.1 Tijekom spora ukazuje kako je pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu usvojen zahtjev tužitelja za promjenom rezidentnosti i mijenjan status tužitelja iz rezidenta Republike Hrvatske u nerezidenta. U podnesku od 29.4.2025. ističe prigovor zastare utvrđenja porezne obveze. Predlaže poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje te vratiti predmet na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe, iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže riješiti predmetni spor bez rasprave i tužbu odbiti kao neosnovanu.

4.1 Tijekom spora protivi se navodima tužitelja da bi iz dostavljenih presuda proizlazilo kako tužitelj nije bio porezni rezident u Republici Hrvatskoj u 2017. godini jer je zahtjev za promjenu rezidentnosti podnio 30. ožujka 2018.

5. Ocjenjujući zakonitost rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika. Izvršen je uvid u presudu ovog Suda posl. broj: UsI-1453/22 od 28. studenog 2022., kao i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-240/23 od 2. ožujka 2023., kojom je potvrđena ista prvostupanjska presuda. Dana 6. svibnja 2025. provedena je usmena i javna rasprava u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5.1 Na raspravi tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Nema daljnjih dokaznih prijedloga već predlaže da se izvrši uvid u isprave spisa te da se rasprava zaključi. Predlaže da se ponište osporavana rješenja, sve uz naknadu troškova ovog spora u ukupnom iznosu od 6.435,81 EUR.

5.2 Na raspravi tuženik ostaje kod odgovora na tužbu i predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Prvotno, Sud nalazi neosnovanim prigovor zastare utvrđivanja porezne obveze tužitelja, primjenom odgovarajućih odredbi Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ).

7.1. Naime, prema članku 108. st. 1. i 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, dalje: OPZ), zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na dohodak počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, a kako je porezna obveza nastala u 2017. godini, to je zastara u ovom slučaju počela teći 1.1.2018. godine.

7.2 Budući da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, zastara u ovom slučaju nastupa 1. siječnja 2024. Međutim, s obzirom da je osporavano rješenje tuženika doneseno i dostavljeno tužitelju prije tog datuma, nema osnove za utvrđenje nastupa zastare utvrđivanja porezne obveze prema čl. 109. st. 3. OPZ-a, dok za vrijeme upravnog spora oko utvrđivanja poreza zastara ne teče (čl. 108. st. 6. OPZ-a).

8. Uvodno citiranim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor tužitelja protiv rješenja od 8. prosinca 2020., kojim je tužitelju za 2017. utvrđen porez na dohodak i razlika za uplatu u iznosu od 2.021.397,60 kn, uz obrazloženje da je porezni rezident Republike Hrvatske te je do 28. veljače 2018. trebao dostaviti godišnju poreznu prijavu poreza na dohodak za 2017. godinu o ostvarenom dohotku iz Islamske Republike Iran, što je propustio učiniti. Porezno tijelo obrazlaže kako je tužitelju utvrđen dohodak za 2017. godinu temeljem podataka koji su pristigli razmjenom obavijesti, primjenom Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Islamske Republike Iran o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 10/04. 7/08., dalje u tekstu - Ugovor).

8.1 Člankom 4. stavak 1. Ugovora definiran je izraz „rezident države ugovornice“ te isti označava svaku osobu koja, prema propisima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svog prebivališta, boravišta, mjesta uprave, mjesta registracije ili nekoga drugog obilježja slične prirode i također uključuje tu državu i njenu lokalnu vlast. Ovaj izraz ne uključuje, međutim, osobu koja u toj državi podliježe oporezivanju samo dohotka iz izvora u toj državi ili imovine koja se u njoj nalazi.

8.2 Stavkom 2. istog članka Ugovora propisano je da ako je, prema odredbama stavka 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njen status određuje na sljedeći način:

a) smatra se rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište; ako ima prebivalište u obje države, smatrat će se rezidentom samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa);

b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema prebivalište, smatrat će se rezidentom samo one države ugovornice u kojoj ima uobičajeno boravište;

c) ako osoba ima uobičajeno boravište u objema državama ugovornicama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatrat će se rezidentom samo one države čiji je državljanin;

d) ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih, nadležna tijela država ugovornica riješit će pitanje dogovorno.

8.3 Člankom 15. stavak 1. Ugovora propisano je da se u skladu s odredbama članka 16., 18., 19. i 20. ovoga Ugovora, plaće i druga slična primanja, koje rezident države ugovornice ostvari nesamostalnim radom, oporezuje samo u toj državi ugovornici, osim ako je riječ o nesamostalnom radu u drugoj državi ugovornici. Ako se radi o takvom nesamostalnom radu, primanja koja se od toga ostvaruju mogu se oporezivati u toj drugoj državi ugovornici.

8.4 Stavkom 2. istog članka Ugovora propisano je da neovisno o odredbama stavka 1. ovoga članka, primanja koja rezident države ugovornice ostvaruje od nesamostalnog rada u drugoj državi ugovornici oporezuju se samo u prvospomenutoj državi ako: a) primatelj boravi u drugoj državi ugovornici u razdoblju ili razdobljima koja ukupno ne traju duže od 183 dana u bilo kojem dvanaestomjesečnom razdoblju koje počinje ili završava u predmetnoj poreznoj godini, i

b) primanje isplati poslodavac koji nije rezident druge države ugovornice ili se ono isplati u njegovo ime, i

c) primanje ne tereti stalnu poslovnu jedinicu ili stalno sjedište koje poslodavac ima u drugoj državi ugovornici.

9. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja uz obrazloženje da je tužitelj rezident Republike Hrvatske te da je isti u inozemstvu, u Islamskoj Republici Iran, ostvario inozemni dohodak, a da nije podnio godišnju prijavu poreza na dohodak iako je to bio dužan učiniti prema odredbi članka 39. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 177/2004 - 143/2014. – dalje u tekstu: Zakon).

10. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnom prigovara da od 2015. ne živi u [adresa], te da se (niti u 2017. godini) ne može smatrati poreznim rezidentom, u vezi s čime je vodio spor pred ovim Sudom, pod poslovnim brojem: UsI-1453/22, te je pravomoćnom presudom osporio navode tuženika o postojanju hrvatske rezidentnosti prema primjenjivim poreznim propisima.

11. Pravomoćnom presudom u predmetu ovog Suda UsI-1453/22 (koju tužitelj dostavlja tijekom spora, stranica 249-259 spisa), usvojen je zahtjev tužitelja za promjenom rezidentnosti i mijenjan je status tužitelja iz rezidenta Republike Hrvatske u nerezidenta, a sve temeljem zahtjeva tužitelja od 30. ožujka 2018.

11.1 Iz citirane pravomoćne presude proizlazi da se ista temelji na dokazima koje je tužitelj predočio, između ostalog na Potvrdi o poreznoj rezidentnosti Ministarstva ekonomskih pitanja i financija iranske nacionalne porezne uprave (INTA), od 16. travnja 2019., kojom se potvrđuje da je u smislu Ugovora između Vlade Islamske Republike Iran i Vlade Republike Hrvatske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu, koji je stupio na snagu 30. listopada 2008., tužitelj u porezne svrhe bio rezident Islamske Republike Iran - tijekom razdoblja između 9. studenog 2015. do dana izdavanja ove potvrde. Također je navedeno da mu je adresa prebivališta u [adresa], Iran, te mu je dodijeljen nacionalni identifikacijski broj.

11.2 Nadalje, ista presuda poziva se na uvjerenje o prebivalištu, izdanom od strane Ministarstva unutarnjih poslova, PU varaždinske, Službe zajedničkih i upravnih poslova, Broj: 511-14-04/4-2-7-2299/2020 od 25. lipnja 2020. godine, prema kojoj proizlazi da je tužitelj s danom 10. travnja 2015. odjavio prebivalište iz [adresa].

11.3 Utvrđuje se da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva ( 30. ožujka 2018.) bio u formalnom braku sa suprugom GF, koji brak je razveden rješenjem Općinskog suda u Varaždinu od 1. travnja 2022. Ujedno je pribavljena izjava GF, kojom ista potvrđuje da je ona negdje u 2015. tražila da podijele bračnu imovinu, što su i učinili u narednih par godina, te od tada nisu živjeli kao bračni par. Ukazuje kako su živjeli odvojeno, radi čega je između njih došlo do otuđenja i prestanka bračne zajednice.

11.4 Temeljem ukupno izvedenih dokaza, citiranom pravomoćnom presudom ocijenjeno je pogrešnim utvrđenje poreznih tijela da je tužiteljevo središte životnih interesa u Republici Hrvatskoj, odnosno da je u relevantno vrijeme njegov životni interes bio u Iranu.

12. U odnosu na navedeno, tijekom ovog spora tuženik prigovara da ista presuda nije primjenjiva u ovom sporu, budući da je tužitelju status rezidentnosti utvrđen tek za kasnije razdoblje (iza 30. ožujka 2018. - kada je podnio zahtjev za promjenom rezidentnosti.).

12.1 Međutim, Sud za sada ne može naći osnovanim takav prigovor tuženika, budući da je pravomoćnom presudom utvrđena nerezidentnost tužitelja u Republici Hrvatskoj temeljem svih citiranih dokaza, iz kojih proizlazi da je tužitelj doveo u pitanje utvrđenje njegove rezidentnosti i prije 30. ožujka 2018. (pa tako i u 2017. godini na koju se odnosu obveza u ovom sporu).

13. Stoga je ovaj Sud, po izvršenom uvidu u sve isprave spisa, ocijenio kako tužitelj osnovano prigovara da je u provedenom postupku nepravilno utvrđeno činjenično stanje (koji prigovor tuženik nije otklonio niti tijekom spora), slijedom čega se ne može ocijeniti zakonitim osporavano rješenje tuženika i porezno rješenje.

13.1 S obzirom da na raspravi pred ovim Sudom tužitelj i tuženik nisu predlagali izvođenje bilo kojeg dokaza, već je tužitelj predložio da se po izvršenom uvidu u spis predmeta rasprava zaključi, to Sud nije izvodio dokaze temeljem kojih bi sam riješio upravnu stvar, već je primjenom svojih ovlasti iz članka 117. ZUS-a, poništio osporavano rješenje tuženika i porezno rješenje, te je vratio predmet na ponovno postupanje prvostupanjskom tijelu (točka I. i II. izreke), u kojem je porezno tijelo dužno odgovoriti na prigovor tužitelja da u razdoblju 2017. (na koje se odnosi ovaj spor), u smislu primjenjivih poreznih propisa nije bio rezident Republike Hrvatske, pri čemu je dužno uzeti u obzir činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude ovog Suda posl.broj: UsI-1453/22.

13.2 S obzirom na odluku u ovoj stvari izreka presude sadrži i obvezu prvostupanjskom poreznom tijelu da postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (članak 119. stavak 4. ZUS-a).

14. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, Sud je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, a s obzirom da tuženik, kao stranka koja je izgubila spor snosi sve troškove spora, odredio da kao trošak spora nadoknadi tužitelju trošak zastupanja po odvjetniku.

15. Po ocjeni Suda osnovan je zahtjev tužitelja u odnosu na četiri (4) radnje izvršene po odvjetniku tijekom spora i to u odnosu za sastav tužbe i dva podneska (od 25.4.2023. i 28.4.2025.) te pristup na raspravu održanu pred ovim Sudom, u vezi čega je tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 52/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) priznao traženih 500 bodova, odnosno 1.000 EUR za pojedinu radnju (ukupno 4.000,00 EUR), što je u skladu s Tbr. 27. Tarife te uvećano za pripadajući PDV, iznosi ukupno 5.000,00 EUR. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

15.1 Zahtjev tužitelja za naknadom troškova u preostalom iznosu, na ime sastava podneska od 4.11.2022., odbijen je kao neosnovan, budući da istim podneskom tužitelj dostavlja dokaze u odnosu na traženi prijedlog za odgodnim učinkom tužbe, što je bio dužan dostaviti uz tužbu (članak 39. ZUS-a), za sastav koje mu je priznata naknada. Nadalje, s obzirom na odluku u ovoj stvari, prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi na strani tužitelja, radi čega se zahtjev tužitelja za naknadom istih ukazuje neosnovanim. Stoga po ocjeni Suda zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom dijelu u iznosu od 1.435,81 EUR nije osnovan, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 6. svibnja 2025.

Sudac:

Hrvoje Miladin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. i II. izreke presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv točke III. i IV. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. Vladimira Lacković Hrebak – putem e komunikacije

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – uz spis tuženika

3. U spis