Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Erazma Barčića 3

37-Posl.br. P-2218/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Porobija&Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 12. ožujka 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 07. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3207658141/2006, broj kreditne partije: 7103352319 koji je sklopljen dana 27. listopada 2006. godine između tužitelja KH iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem OU- 2863/2006 dana 27. listopada 2006. godine

- sadržane u čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: "(...) temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (...)"

- sadržane u čl. 7. st. 2. u dijelu koji glasi: "(...) sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora (...)"

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od

4.031,14 EUR (slovima: četiritisućetridesetijedaneuroičetrnaestcenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 11. studenog 2007. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 28,14 € od dana 11.11.2007 pa do isplate

- na iznos od 28,04 € od dana 11.12.2007 pa do isplate

- na iznos od 28,41 € od dana 11.01.2008 pa do isplate

- na iznos od 28,77 € od dana 11.02.2008 pa do isplate

- na iznos od 54,83 € od dana 11.03.2008 pa do isplate

- na iznos od 54,09 € od dana 11.04.2008 pa do isplate

- na iznos od 53,26 € od dana 11.05.2008 pa do isplate

- na iznos od 53,22 € od dana 11.06.2008 pa do isplate

- na iznos od 52,78 € od dana 11.07.2008 pa do isplate

- na iznos od 52,42 € od dana 11.08.2008 pa do isplate

- na iznos od 52,63 € od dana 11.09.2008 pa do isplate

- na iznos od 54,30 € od dana 11.10.2008 pa do isplate

- na iznos od 56,09 € od dana 11.11.2008 pa do isplate

- na iznos od 54,34 € od dana 11.12.2008 pa do isplate

- na iznos od 57,56 € od dana 11.01.2009 pa do isplate

- na iznos od 58,01 € od dana 11.02.2009 pa do isplate

- na iznos od 59,57 € od dana 11.03.2009 pa do isplate

- na iznos od 57,21 € od dana 11.04.2009 pa do isplate

- na iznos od 57,14 € od dana 11.05.2009 pa do isplate

- na iznos od 56,61 € od dana 11.06.2009 pa do isplate

- na iznos od 56,88 € od dana 11.07.2009 pa do isplate

- na iznos od 76,03 € od dana 11.08.2009 pa do isplate

- na iznos od 76,54 € od dana 11.09.2009 pa do isplate

- na iznos od 75,62 € od dana 11.10.2009 pa do isplate

- na iznos od 76,10 € od dana 11.11.2009 pa do isplate

- na iznos od 76,15 € od dana 11.12.2009 pa do isplate

- na iznos od 77,74 € od dana 11.01.2010 pa do isplate

- na iznos od 78,78 € od dana 11.02.2010 pa do isplate

- na iznos od 78,32 € od dana 11.03.2010 pa do isplate

- na iznos od 79,89 € od dana 11.04.2010 pa do isplate

- na iznos od 80,62 € od dana 11.05.2010 pa do isplate

- na iznos od 82,94 € od dana 11.06.2010 pa do isplate

- na iznos od 84,55 € od dana 11.07.2010 pa do isplate

- na iznos od 82,31 € od dana 11.08.2010 pa do isplate

- na iznos od 88,58 € od dana 11.09.2010 pa do isplate

- na iznos od 85,77 € od dana 12.10.2010 pa do isplate

- na iznos od 86,15 € od dana 11.11.2010 pa do isplate

- na iznos od 88,61 € od dana 11.12.2010 pa do isplate

- na iznos od 54,74 € od dana 11.01.2011 pa do isplate

- na iznos od 52,09 € od dana 11.02.2011 pa do isplate

- na iznos od 52,81 € od dana 11.03.2011 pa do isplate

- na iznos od 51,77 € od dana 11.04.2011 pa do isplate

- na iznos od 53,86 € od dana 11.05.2011 pa do isplate

- na iznos od 55,79 € od dana 11.06.2011 pa do isplate

- na iznos od 56,26 € od dana 11.07.2011 pa do isplate

- na iznos od 50,88 € od dana 11.08.2011 pa do isplate

- na iznos od 44,51 € od dana 11.09.2011 pa do isplate

- na iznos od 43,68 € od dana 11.10.2011 pa do isplate

- na iznos od 43,68 € od dana 11.11.2011 pa do isplate

- na iznos od 43,63 € od dana 11.12.2011 pa do isplate

- na iznos od 44,44 € od dana 11.01.2012 pa do isplate

- na iznos od 44,90 € od dana 11.02.2012 pa do isplate

- na iznos od 44,89 € od dana 11.03.2012 pa do isplate

- na iznos od 44,49 € od dana 11.04.2012 pa do isplate

- na iznos od 44,62 € od dana 11.05.2012 pa do isplate

- na iznos od 44,93 € od dana 11.06.2012 pa do isplate

- na iznos od 44,44 € od dana 11.07.2012 pa do isplate

- na iznos od 44,41 € od dana 11.08.2012 pa do isplate

- na iznos od 43,61 € od dana 11.09.2012 pa do isplate

- na iznos od 2,09 € od dana 13.09.2012 pa do isplate

- na iznos od 38,07 € od dana 11.10.2012 pa do isplate

- na iznos od 38,42 € od dana 11.11.2012 pa do isplate

- na iznos od 38,17 € od dana 11.12.2012 pa do isplate

- na iznos od 38,29 € od dana 11.01.2013 pa do isplate

- na iznos od 37,59 € od dana 11.02.2013 pa do isplate

- na iznos od 37,32 € od dana 11.03.2013 pa do isplate

- na iznos od 37,80 € od dana 11.04.2013 pa do isplate

- na iznos od 37,20 € od dana 11.05.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,85 € od dana 11.06.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,14 € od dana 11.07.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,45 € od dana 11.08.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,60 € od dana 11.09.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,83 € od dana 11.10.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,74 € od dana 11.11.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,83 € od dana 11.12.2013 pa do isplate

- na iznos od 36,32 € od dana 11.01.2014 pa do isplate.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3207658141/2006, broj kreditne partije: 7103352319 koji je sklopljen dana 27. listopada 2006. godine između tužitelja KH iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem OU-2863/2006 dana 27. listopada 2006. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak

- sadržane u čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu (...)"

- sadržane u čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.582,38 EUR (slovima: sedamtisućapetstoosamdesetidvaeuraitridesetiosamcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje od dana 11. studenog 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,50 € od dana 11.11.2008 pa do isplate

- na iznos od 13,59 € od dana 11.01.2009 pa do isplate

- na iznos od 15,81 € od dana 11.02.2009 pa do isplate

- na iznos od 23,16 € od dana 11.03.2009 pa do isplate

- na iznos od 12,49 € od dana 11.04.2009 pa do isplate

- na iznos od 12,31 € od dana 11.05.2009 pa do isplate

- na iznos od 10,01 € od dana 11.06.2009 pa do isplate

- na iznos od 11,50 € od dana 11.07.2009 pa do isplate

- na iznos od 8,50 € od dana 11.08.2009 pa do isplate

- na iznos od 10,36 € od dana 11.09.2009 pa do isplate

- na iznos od 7,41 € od dana 11.10.2009 pa do isplate

- na iznos od 9,20 € od dana 11.11.2009 pa do isplate

- na iznos od 9,53 € od dana 11.12.2009 pa do isplate

- na iznos od 15,04 € od dana 11.01.2010 pa do isplate

- na iznos od 18,73 € od dana 11.02.2010 pa do isplate

- na iznos od 17,34 € od dana 11.03.2010 pa do isplate

- na iznos od 22,84 € od dana 11.04.2010 pa do isplate

- na iznos od 25,49 € od dana 11.05.2010 pa do isplate

- na iznos od 33,51 € od dana 11.06.2010 pa do isplate

- na iznos od 39,18 € od dana 11.07.2010 pa do isplate

- na iznos od 31,85 € od dana 11.08.2010 pa do isplate

- na iznos od 53,25 € od dana 11.09.2010 pa do isplate

- na iznos od 43,98 € od dana 12.10.2010 pa do isplate

- na iznos od 45,49 € od dana 11.11.2010 pa do isplate

- na iznos od 54,09 € od dana 11.12.2010 pa do isplate

- na iznos od 70,31 € od dana 11.01.2011 pa do isplate

- na iznos od 54,87 € od dana 11.02.2011 pa do isplate

- na iznos od 59,50 € od dana 11.03.2011 pa do isplate

- na iznos od 53,61 € od dana 11.04.2011 pa do isplate

- na iznos od 66,46 € od dana 11.05.2011 pa do isplate

- na iznos od 78,41 € od dana 11.06.2011 pa do isplate

- na iznos od 81,57 € od dana 11.07.2011 pa do isplate

- na iznos od134,61€ od dana 11.08.2011 pa do isplate

- na iznos od 85,71 € od dana 11.09.2011 pa do isplate

- na iznos od 79,66 € od dana 11.10.2011 pa do isplate

- na iznos od 80,07 € od dana 11.11.2011 pa do isplate

- na iznos od 80,10 € od dana 11.12.2011 pa do isplate

- na iznos od 86,89 € od dana 11.01.2012 pa do isplate

- na iznos od 90,86 € od dana 11.02.2012 pa do isplate

- na iznos od 91,38 € od dana 11.03.2012 pa do isplate

- na iznos od 88,71 € od dana 11.04.2012 pa do isplate

- na iznos od 90,09 € od dana 11.05.2012 pa do isplate

- na iznos od 93,04 € od dana 11.06.2012 pa do isplate

- na iznos od 89,65 € od dana 11.07.2012 pa do isplate

- na iznos od 89,95 € od dana 11.08.2012 pa do isplate

- na iznos od 84,10 € od dana 11.09.2012 pa do isplate

- na iznos od 2.010,86 € od dana 13.09.2012 pa do isplate

- na iznos od 87,47 € od dana 11.10.2012 pa do isplate

- na iznos od 91,76 € od dana 11.11.2012 pa do isplate

- na iznos od 90,47 € od dana 11.12.2012 pa do isplate

- na iznos od 92,62 € od dana 11.01.2013 pa do isplate

- na iznos od 87,14 € od dana 11.02.2013 pa do isplate

- na iznos od 85,59 € od dana 11.03.2013 pa do isplate

- na iznos od 91,31 € od dana 11.04.2013 pa do isplate

- na iznos od 86,76 € od dana 11.05.2013 pa do isplate

- na iznos od 84,53 € od dana 11.06.2013 pa do isplate

- na iznos od 78,85 € od dana 11.07.2013 pa do isplate

- na iznos od 82,88 € od dana 11.08.2013 pa do isplate

- na iznos od 85,51 € od dana 11.09.2013 pa do isplate

- na iznos od 88,91 € od dana 11.10.2013 pa do isplate

- na iznos od 89,23 € od dana 11.11.2013 pa do isplate

- na iznos od 91,27 € od dana 11.12.2013 pa do isplate

- na iznos od 87,47 € od dana 11.01.2014 pa do isplate

- na iznos od 90,49 € od dana 18.02.2014 pa do isplate

- na iznos od 91,48 € od dana 11.03.2014 pa do isplate

- na iznos od 90,37 € od dana 11.04.2014 pa do isplate

- na iznos od 88,33 € od dana 11.05.2014 pa do isplate

- na iznos od 87,92 € od dana 11.06.2014 pa do isplate

- na iznos od 89,83 € od dana 11.07.2014 pa do isplate

- na iznos od 92,59 € od dana 11.08.2014 pa do isplate

- na iznos od 93,69 € od dana 11.09.2014 pa do isplate

- na iznos od 92,82 € od dana 11.10.2014 pa do isplate

- na iznos od 96,17 € od dana 11.11.2014 pa do isplate

- na iznos od 97,06 € od dana 11.12.2014 pa do isplate

- na iznos od 97,41 € od dana 11.01.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.02.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.03.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.04.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.05.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.06.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.07.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.08.2015 pa do isplate

- na iznos od 97,61 € od dana 11.09.2015 pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.531,61 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 07. svibnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključila dana 27. listopada 2006. godine Ugovor o kreditu broj 3207658141/2006, kreditna partija broj: 7103352319 te da joj je kredit odobren za kupovinu stana i to u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 79.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, odnosno uz valutnu klauzulu (čl.1 st.2). Navela je da su pritom stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,50% godišnje, promjenjivu sukladno važećim odlukama tuženika o kreditiranju građana, kao i način obračuna i naplate (čl.2. st.1 i čl.7 st.2). Isto tako da je ugovoreno i da se interkalarna kamata kao i kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Navela je da je kamatna stopa određena Ugovorom o kreditu (čl.2. st.1) da se mijenjala jednostranom odlukom tuženika, odnosno prema njegovom vlastitom nahođenju i netransparentnim kriterijima pa se, shodno tome, o promjeni nije pojedinačno pregovaralo s njime kao potrošačem, niti da se od njega tražila bilo kakva suglasnost. Iako da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iz odredbe čl.2.st.1. Ugovora o kreditu razvidno je da je istu jednostrano mijenjao isključivo tuženik, a temeljem vlastite, interne odluke o kamatnim stopama. Tuženik da je, unošenjem takve odredbe u Ugovor o kreditu za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju i vlastitim, netransparentnim kriterijima mijenja tu kamatnu stopu, bez prethodne konzultacije niti objašnjenja tužitelju kao korisniku kreditu koji su parametri uistinu konačno utjecali na promjenu kamatne stope. Navela je da osim što je tuženik ugovorio nepoštenu kamatnu stopu, isti da je tijekom otplate primjenjivao anuitetnu otplatu kredita, odnosno otplatu na bazi jednakih anuiteta, čime da je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate u anuitetu, zbog čega da se kod svakoga povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu, i to na štetu potrošača kao i da je otplata u jednakim anuitetima skuplja u ukupnom iznosu kamata od otplate u nejednakim ratama dok da je šteta za potrošača veća ukoliko dulje otplaćuje svoj kredit na takav način. Navela je da prilikom ocjenjivanja valjanosti pojedine odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da nije dovoljno da ista bude jasna, pregledna i razumljiva potrošaču, već mu prilikom stupanja u obveznopravni odnos moraju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe, kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora. Niti na temelju sklopljenog predmetnog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke da nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita da su bile poznate tuženiku, a što da znači da suprotno savjesnosti i poštenju, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što da je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik da je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli da nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Osim toga, isključivo da je na nju prebačen cjelokupni rizik promjene tečaja švicarskog franka kroz vrijeme otplate što čini i glavnicu kao takvu neizvjesnom, a neravnopravnost položaja ugovornih strana očituje se i u tome što se donošenjem takvih odluka od strane tuženika uvelike mijenja mjesečni iznos anuiteta koje je tužitelj po Ugovoru o kreditu imao podmiriti kao i konačni iznos kredita koje bi on imao isplatiti tuženiku. Navela je da su odredbe čl.1 st.2, čl.2. st.1 i čl.7 st.1 i 2. Ugovora o kreditu broj 3207658141/2006 od dana 27. listopada 2006. godine koje se odnose na valutnu klauzulu te na promjenjivost kamatne stope nepoštene, a stoga i ništetne. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu da nije uočljivo koji bi to uopće bio razlog uslijed kojeg bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka niti ugovorene kamatne stope, iako da su razlozi trebali biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora kako bi transparentno i bezuvjetno bili mu poznati jer da on nije ekonomski stručnjak kako bi mogao ili morao predvidjeti kretanje CHF-a ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Navela je da je s tuženikom dana 21. siječnja 2016. sklopila Dodatak ugovor u o kreditu broj 01/2016 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem duga na dan 30. rujna 2015. Navela je da bez obzira što je pristala na konverziju te sukladno tome što je s tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu dana 21. siječnja 2016. da ima pravo na pretplaćene iznose kako da se preciziraju tužbenim zahtjevom.

1.1. Tužiteljica je podneskom od dana 18. rujna 2024., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno precizirala tužbeni zahtjev, odnosno napravila je preinaku tužbe kojoj se tuženik protivio u podnesku od 22. studenog 2024. te istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te da osporava i tijek zakonskih zateznih kamata i da smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju. Naveo je da u odnosu na presudu VSRH Rev-221/18 smatraju da tužitelj nema pravni interes. Naveo je da ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. Naveo je da ističe nedostatak aktivne legitimacije. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 21. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit u EUR valutnom klauzulom. Naveo je da sve tužiteljeve uplate ( i osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate ) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Naveo je da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, a sklapanjem dodatka kroz Aneks ugovora o kreditu da između njega i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Naveo je da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je on morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija je pravni posao koji su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka odnosno i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope te da su njime ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu temeljem koje se tužitelj dobrovoljno i tuženik po sili zakona sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada plaćene svote. Naveo je da ako tužitelju ponuda nije odgovarala da nije trebao prihvatiti konverziju te da su sklapanjem dodatka tužitelj i banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji. Naveo je da ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi jer su po njegovom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji tada da nije trebao prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Naveo je da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. U pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama povodom konverzije povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje te da pristajući u takvim okolnostima na izračun koji je zadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima da je pristao na čvrsto definiranu prošlost jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom, ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije za koje razdoblje je naposlijetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisno ZID ZPK/15. Naveo je da prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom, a sklapanjem dodatka da su tužitelj i on u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji uključujući i po osnovi promjene CHF tečaja. Naveo je da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita. Izračun preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja kako je to razvidno i kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Naveo je da upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjene početnog plana i početnog anuiteta.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o namjenskom kreditu 3207658141/2006, kreditna partija broj: 7103352319, Dodatak Ugovoru o kreditu br. 7103352319, otplatni plan, dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu 3207658141/2006, kreditna partija broj: 7103352319 i to dana 27. listopada 2006. u iznosu od 79.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i to za kupovinu kuće, s rokom vraćanja od 25 godina.

4.1. Između stranaka su sporni dijelovi odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu 7103352319 od dana 27. listopada 2006.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 27.10.2006. do 01.10.2007. iznosila 4,50%, od 01.10.2007. do 01.02.2008. iznosila je 5,15% , od 01.02.2008. do 01.07.2009. iznosila je 5,80%, od 01.07.2009. do 01.12.2010. iznosila je 6,30%, od 01.12.2010. do 01.07.2011. iznosila je 5,50%, od 01.07.2011. do 01.01.2014. iznosila je 5,25%, dok je 01.01.2014. do 30.09.2015. iznosila 3,23%.

6. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da je namjena predmetnog kredita bila kupnja prve stambene nekretnine u kojoj žive suprug, djeca i ona. Navela je da na predmetnoj adresi nije imala registrirano nikakvo trgovačko društvo te da nije predmetni stan davala u najam ili zakup, da u njemu i danas žive. Navela je da je predmetni ugovor te da je bilo nejasnoga u ugovoru, a stan da se nalazi na adresi iz tužbe. Na kraju je navela da nije pitala osobnog bankara da mijenja kakve odredbe ugovora, da su to šprancirani ugovori.

7. U svom nalazu i mišljenju od 26. kolovoza 2024. stalni sudski vještak Tomislav Prpić je naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 4.031,14 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatila 7.582,38 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatila 193,62 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 753,83 € . Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužiteljica da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 2.573,33 € na dan 30.09.2015. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužiteljice sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 4.

7.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 22. studenog 2024.

7.2. U podnesku od dana 26. veljače 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadanoj mu zadaći od strane suda, a koja je u cijelosti navedena na stranici 4 Nalaza i mišljenja. Priznata preplata u konverziji da je utvrđena kroz tablicu 9 i navedena je pod točkom 5 mišljenja. Vještaku da nije naloženo na koji način valja uzeti u obzir priznatu preplatu (što i kako umanjivati). Bez naloženog načina na koji se ista ima uzeti u obzir, da bi izašao iz okvira zadane zadaće, a budući da postoje razne varijante i prakse prijeboja/rekapitulacija potraživanja, vještak da nije osoba koja može ili smije odlučivati o tome. Slijedom navedenoga da ostajem pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti te da ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 27. listopada 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 7103352319 predmet kojeg je iznos od 79.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 25 godina.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,50% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od listopada 2007. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,50 povisivao tako da je kamatna stopa od 01.10.2007. do 01.02.2008. iznosila je 5,15% , od 01.02.2008. do 01.07.2009. iznosila je 5,80%, od 01.07.2009. do 01.12.2010. iznosila je 6,30%, od 01.12.2010. do 01.07.2011. iznosila je 5,50%, od 01.07.2011. do 01.01.2014. iznosila je 5,25% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.1., čl.2 i čl.7. Ugovora o kreditu br.7103352319 od dana 27.10.2006. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju listopada 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 4.031,14 EUR-a te iznosa od 7.582,38 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 27. listopada 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu br. 7103352319 od dana 27.10.2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.1., čl.2 i čl.7 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.1 st.2., čl.2. st.1 i čl.7 st.1. i 2. Ugovora o kreditu od 27. listopada 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.1 st.2., čl.2. st.1 i čl.7 st.1. i 2. Ugovora o kreditu od 27. listopada 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,50%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.1, čl.2. i čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe u čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 27.10. 2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.1., čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe u čl.1 i čl.7 br. 7103352319 Ugovora o kreditu od 27. listopada 2006

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dijelovi odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijelova predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i III. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.1., čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 27.10.2006. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 27. listopada 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od listopada 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 4.031,14 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 7.528,38 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužiteljica ne osporava, dok tuženik u svom podnesku od dana 22. studenog 2024. navodi da su izračuni vještaka u pravnom smislu posve irelevantni, a na koje navode se vještak dopunski očitovao, valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku dok će o izračunu glavnice biti obrazloženo u nastavku. Pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,50% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u t. II. i t. IV. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.1., čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7103352319 kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od listopad 2007. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 7103352319, dalje Aneks.

48. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu broj 7103352319, Dodatak ugovoru broj 01/2016 od dana 21. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao kreditora te tužiteljice kao korisnika kredita. Utvrđeno je da je čl. 4. ugovoreno da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. tog dodatka ugovoru iznosi 49.751,07 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 347.300,88 kn te na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita po mjesecima iznosi 143. Utvrđeno je da je čl. 5. ugovoreno da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. te njihova razlika na temelju zakona predstavlja preplatu u iznosu od 19.388,76 HRK. Utvrđeno je da je čl. 6.st.2. ugovoreno da ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupni zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50 % anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta. Zadnjom uplatom iz preplate podmiruje se dio anuiteta koji može biti manji od 50 % anuiteta te je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta, a nakon iskorištavanja preplate korisnik kredita da je obvezan nadalje podmirivati anuiteta u punom iznosu. Utvrđeno je da je čl. 9. ugovoreno da anuitet koji dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz čl. 8. tog dodatka ugovoru iznosi 297,19 EUR, a iznos anuiteta da sadrži glavni dug i kamatu dok je visina ostalih anuiteta iskazana u otplatnom planu i obračunata je temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015. Utvrđeno je da je dodatak ugovoru potpisan po predstavnicima banke te tužiteljici.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića u dijelu "Analiza konverzije" odnosno proizlazi da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te da tako utvrđena preplata iznosi 2.573,33 € na dan 30.09.2015., međutim nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. da iznosi 753,83€, odnosno tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju.

53. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatila 193,62 €.

53.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji ni njezina obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

53.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

53.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužiteljice.

53.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

54. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

54.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

54.2. Kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 11. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od listopada 2007. pa do rujna 2015. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatak ugovoru o kreditu broj 7103352319 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

57. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije potrošač odnosno da nije dokazala osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužna dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice koja je navela da je namjena predmetnog kredita bila kupnja prve stambene nekretnine u kojoj žive suprug, djeca i ona te da na predmetnoj adresi nije imala registrirano nikakvo trgovačko društvo, kao i da nije predmetni stan davala u najam ili zakup, da u njemu i danas žive, a stan da se nalazi na adresi iz tužbei to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik prema stavu ovog suda ni sa čim nije doveo pitanje status tužiteljce kao potrošača.

58. Valja navesti da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice i to iz razloga što je upravo tužiteljica korisnik kredita odnosno ista ga je sklopila s tuženikom, a to što je eventualno netko drugi za tužiteljicu izvršio pojedinu uplatu anuiteta po predmetnom kreditu prema stavu ovoga suda ne utječe na naprijed navedeno

59. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužiteljica napravila u podnesku od dana 18. rujna 2024. valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužiteljica tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogla postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

59.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio iz podneska od dana 18. rujna 2024. stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

60. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na šest ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja pet podneska i to četiri u iznosu od 200,00 eura za svaki i jedan u iznosu od 100,00 eura (T.br.8 t.1 i t.2 Tarife), PDV-a u iznosu od 575,00 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 156,61 eura dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 3.531,61 eura.

60.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V izreke ove presude.

U Rijeci, 07. svibnja 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika