REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-3845/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. VT, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru od 14. ožujka 2025., broj: Pp-1090/2024-31, u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. VT kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. VT je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 60 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru od 14. ožujka 2025., broj: Pp-1090/2024-31, proglašen je krivim okr. VT da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 700,00 eura, u koju se uračunava lišenje slobode od 29. ožujka 2024. do 8. travnja 2024. tako da je okrivljeniku preostala novčana kazna 261,98 eura, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi iste kako je to specificirano u izreci pobijane presude.

1.1. Istom presudom, okrivljeniku su izrečene zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji supruge HT na način da joj se ne smije približiti na udaljenost manjoj od 10 metara u trajanju 20 mjeseci te zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva – obiteljske kuće na adresi [adresa], dvorišnih zgrada i dvorišta tako da se okrivljenik ne smije približiti kući, dvorišnim zgradama i dvorištu na udaljenosti manjoj od 500 metara u trajanju 20 mjeseci. U obje zaštitne mjere uračunava se vrijeme trajanja mjera opreza.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja odvjetnika Ivana Vukovića, naznačujući u uvodu žalbe da se ista podnosi zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda te okrivljenika oslobodi optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona „budući da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama“. Po ocjeni ovog suda, citirana tvrdnja žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka svodi se na puko parafraziranje zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala. Iz navedenog razloga, žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka nije se mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom.

6. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud povjerovao iskazima svjedokinja HT i ČT iako su s njim u izuzetno lošim odnosima te ga neutemeljeno terete kako u ovom predmetu tako i u drugim predmetima te ističe da iz iskaza svjedokinje HT proizlazi da ju je on vrijeđao u 14:30 sati i da je ona zvala policiju koja je došla tek tri sata kasnije, što nije životno ni logično jer službenicima policije treba iz Križevaca do Bočkovca svega pet minuta vožnje, čime se potvrđuje njegova obrana da nije vrijeđao oštećene već je spavao kada je došla policija.

7. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Činjenica da su svjedokinje HT i ČT u izuzetno lošim odnosima s okrivljenikom nikako ne može automatski, bez ikakve druge provjere, značiti da su njihovi iskazi nevjerodostojni, kako to tvrdi okrivljenik u žalbi. Sukladno čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, sud slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima i upravo je tako prvostupanjski sud postupio u ovom prekršajnom predmetu. Odnos svjedoka s okrivljenikom, pa tako i činjenica da su u međusobnoj zavadi, tek je jedan od mnogih elemenata koji se cijeni kod donošenja odluke o vjerodostojnosti obrane i iskaza svjedoka. U ovom prekršajnom predmetu, s obzirom na činjenicu da iskazi ispitanih svjedokinja nisu proturječni i da se međusobno nadopunjuju te da iz podataka u spisu proizlazi da su policijski službenici, prilikom pružanja intervencije, žrtvu nasilja zatekli u vidno uznemirenom stanju, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud osnovano smatrao iskaze svjedokinja vjerodostojnim te da je činjenično stanje pravilno utvrđeno. U navedenom smislu neosnovani su i žalbeni navodi kojima se vjerodostojnost iskaza svjedokinje HT pokušava obezvrijediti analizom proteka vremena od dojave inkriminiranog djela do dolaska policijskih službenika na intervenciju.

8. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da okrivljenik u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenik uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojih je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.

10. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik pobija samo odluku izrečenim zaštitnim mjerama, pri čemu s obzirom na sadržaj žalbenih navoda proizlazi da pobija samo odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri udaljenja iz zajedničkog kućanstva. Tako okrivljenik navodi da ga se izricanjem iste onemogućava u normalnom životu jer ga se udaljava iz njegove jedine nekretnine, da zbog toga neće biti u mogućnosti brinuti o životinjama koje uzgaja pa se stoga dovodi u pitanje i njegova egzistencija te ističe da je razdoblje 20 mjeseci na koliko je zaštitna mjera izrečena predugo.

11. Suprotno žalbenim navodima, u pravu je prvostupanjski sud kada je okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru udaljenja iz zajedničkog kućanstva. Ovo iz razloga što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi izrazita upornost i učestalost okrivljenikovog istog ili sličnog protupravnog ponašanja koje traje dulje vremensko razdoblje. Navedene činjenice, i po ocjeni ovog suda, upućuju na potrebu i nužnost primjene obje izrečene zaštitne mjere pa tako i zaštitne mjere udaljenja iz zajedničkog kućanstva, kako bi se otklonile okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i kako bi se dodatno preventivno djelovalo na buduće ponašanje okrivljenika. Imajući na umu ukupnu težinu okolnosti koje upućuju na potrebu izricanja predmetne zaštitne mjere, ovaj sud smatra da izricanje iste nije protivno čl. 51.a Prekršajnog zakona, koji propisuje zabranu izricanja zaštitnih mjera ako nisu u razmjeru s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti te da je duljina trajanja adekvatno određena.

12. Žalbeni navodi da se izricanjem predmetne zaštitne mjere onemogućava okrivljenika u normalnom životu jer ga se udaljava iz njegove jedine nekretnine, da zbog toga neće biti u mogućnosti brinuti o životinjama koje uzgaja pa se stoga dovodi u pitanje i njegova egzistencija nemaju utjecaja na pravilnost i osnovanost pobijanog rješenja, jer sve zaštitne mjere propisane kako Prekršajnim zakonom tako i bilo kojim posebnim zakonom pa i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, u određenoj mjeri, ograničavaju neka ustavna prava osobe protiv koje su određene. Ovim žalbenim navodom okrivljenik je zanemario da slobode i prava propisana Ustavom Republike Hrvatske te Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda mogu biti podvrgnuta formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom pa je tako i u čl. 16. Ustava Republike Hrvatske propisano da se slobode i prava mogu ograničiti, ali samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlja te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Po ocjeni ovog suda, zahvat u temeljna prava okr. VT utemeljen je na normi zakonskog ranga i razmjeran je naravi potrebe u ovom prekršajnom predmetu.

13. I zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji supruge HT, koju je ovaj sud preispitivao na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, osnovano je izrečena. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao navedenu zaštitnu mjeru, jer je primjena iste nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji su predmet ovog postupka, pri čemu se naročito misli na činjenicu trajno narušenih odnosa okrivljenika i žrtve nasilja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene zaštitne mjere 20 mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja.

14. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

15. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni zatvora, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, čak i precijenjene jer je okrivljeniku izrečena novčana kazna uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne a činjenica lošeg imovnog stanja nije ni na koji način dokumentirana i dokazana. Pritom treba naglasiti da je za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, uz kaznu zatvora od najmanje 45 dana, zakonom propisana i novčana kazna u iznosu od najmanje 920,00 eura (prekršaj je počinje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji – „Narodne novine“, broj 36/24) pa izrečena novčana kazna 700,00 eura predstavlja prije svega blažu vrstu kazne, a osim toga i novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma novčane kazne. Stoga, po ocjeni ovog suda nema osnove za izricanje blaže novčane kazne jer se ne bi ispunila svrha kažnjavanja.

16. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, niti to tvrdi u žalbi pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja, nadležni područni ured HZSR i tužitelja.