REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-789/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao izvjestitelja i člana vijeća, te Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i Partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, Ante Starčevića 40, kao punomoćnicima, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, pravnog sljednika Splitske banke d.d. OIB:69326397242, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, Ul. K. Zvonimira 17/I, radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-152/2022-37 od 29. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja ZG i tuženika OTP banke d.d. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P- 152/2022-37 od 29. srpnja 2024., u cijelosti.

II. Tužitelj i tuženik odbijaju se sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 92099/05 od 24. listopada 2005. godine sklopljenog između prednika tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 (HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora i tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 30.000,00 po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća (članak 1. i članak 10. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 4. i članak 9. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove iznos od 820,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-3,77 EUR od dana 11.03.2012. do isplate,

-102,02 EUR od dana 11.04.2012. do isplate,

-103,94 EUR od dana 11.05.2012. do isplate,

-105,91 EUR od dana 12.06.2012. do isplate,

-102,95 EUR od dana 11.07.2012. do isplate,

-102,66 EUR od dana 11.08.2012. do isplate,

-97,09 EUR od dana 11.09.2012. do isplate,

-98,99 EUR od dana 11.10.2012. do isplate,

-103,14 EUR od dana 12.11.2012. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.176,27

EUR.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.058,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. srpnja 2024., do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

2. Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude (točka III. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke), žalbu je pravodobno podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili da istu presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove žalbenog postupka u iznosu od 408,06 eura.

2.1. Tužitelj prvenstveno u žalbi ističe da sa tuženikom nikada nije potpisao bilo kakav dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, niti je pristao na bilo kakav oblik konverzije, te da tuženik iz tog razloga ne raspolaže takvim dokumentom pa da ga nije niti mogao dostaviti u spis, nego da je dostavio ponudu tuženika tužitelju od 9. studenog 2015. i pregled transakcija iz kojih proizlazi da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 2.176,27 eura (16.397,09 kn), međutim da nije vidljivo na što se navedeni iznos odnosi, da li je u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu te ako i jest, da li se odnosi na iznos preplate kamata ili valute ili na oboje. Obzirom da tuženik tijekom cijelog dokaznog postupka nije nedvojbeno dokazao da bi predmetni iznos preplate bio u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu, a posebno da nije dokazao odnosi li se navedeni iznos na preplatu po osnovi preplaćene kamate ili po osnovi preplaćene valute, tužitelj je mišljenja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa.

2.2. Tužitelj, nadalje, u žalbi ističe da je prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da su razlozi presude navedeni u obrazloženju nejasni i proturječni, a zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude (točka I. i II. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke), žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio županijskom sudu da preinači presudu u pobijanom dijelu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka prema troškovniku, kao i troškove žalbenog postupka ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj podnio podneskom od 11. travnja 2024., a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, iz razloga što je preinaka tužbe izvršena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje i nakon što se tuženik toj preinaci tužbenog zahtjeva izričito protivio, a zbog čega da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 190. stavkom 1. ZPP-a. Osim navedenog da je prvostupanjski sud na ovaj spor u cijelosti primijenio činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ( odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012) iako je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, kao i da je neosnovano zaključio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljiva prosječnom potrošaču i da tuženik nije upoznao tužitelja sa posljedicama i potencijalnom riziku koji nastaje primjenom valutne klauzule.

3.2. Tuženik, nadalje, u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nije imao u vidu činjenicu da su stranke 19. listopada 2016. provele tzv. konverziju predmetnog ugovora o kreditu, te da su sporazumno izmijenile ugovorne odredbe za koje sada tužitelj traži da ih sud utvrdi ništetnima, odnosno da nije imao u vidu da je tužiteljev kredit u CHF konvertiran u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, kao i da je donesenom presudom tužitelj ostvario pravo koje je protivno člancima 19.a, 19.b i 19.c ZID ZPK, a da sklapanje Sporazuma o konverziji ima značenje svojevrsne nagodbe tužitelja i tuženika u smislu odredbe članka 150. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO). U prilog svojih navoda poziva se na sudsku praksu županijskih sudova, te nalazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije imao u vidu odluku Suda EU C-567/20, kao i zauzetom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH na sjednici Građanskog odjela od 20. prosinca 2022. da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

3.3. Tuženik dodatno ističe da tužitelj nije imao namjeru sklopiti ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom nego da je prava volja stranaka bila sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, pa da je prvostupanjski sud usvajanjem tužbenog zahtjeva ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom nezakonito pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, kao i da je odredbom članka 26. ZOO-a bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, zatim da nije jasno na temelju čega je zaključio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, osobito imajući u vidu da su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive pa da njihovu ništetnost nije niti bilo moguće utvrđivati u ovom parničnom postupku. Osim navedenog da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja, a da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF jer da su ista posljedica svjetske ekonomske krize koju nitko nije mogao predvidjeti.

3.4. Tuženik također osporava i zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara potraživanja obzirom da pravomoćno okončanje parničnog postupka po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač nije bila procesna pretpostavka za pokretanje ovog parničnog postupka, kao i odluku o troškovima postupka zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj: 92099/05 od 24. listopada 2005. u dijelovima u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.996,74 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Neosnovano tužitelj i tuženik u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima. Drugostupanjski sud, također, nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 190. stavkom 1. ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tuženik. Prvostupanjski sud je, naime, pravilno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio podneskom od 23. siječnja 2024., i to nakon provedenog vještačenja, budući je prema članku 190. stavku 2. ZPP-a tužitelj i nakon zaključenja prethodnog postupka mogao preinačiti tužbu nakon što je financijskim vještačenjem utvrđen točan iznos kojeg je tužitelj platio tuženiku temeljem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, dok je člankom 191. stavkom 2. ZPP-a propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je pravilno utvrdio:

- da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. zaključili dana 24. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 92099/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 30.000,00 CHF koji se kredit prema članku 10. otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta koji iznose 455,38 CHF, a koji anuiteti se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća;

- da je u članku 4. i 9. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 6,99 %, a koja se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora;

- da stranke nisu sklopile Ugovor o konverziji temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

9.1. Nadalje je na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, pravilno utvrđeno da je tužitelj zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 2.996,74 eura (22.578,96 kn) kada se uzmu u obzir samo tzv. pozitivni iznosi (povećanje tečaja), te da je tuženik dana 20. siječnja 2016. isplatio tužitelju iznos od 2.176,20 eura (16.397,09 kn).

10. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužitelja stavile u neravnopravni položaj.

10.1. Naime, tuženik tijekom postupka nije predložio da se sasluša svjedok osobni bankar koji je sudjelovao u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen, te da ga tuženik nije informirao o valutnoj klauzuli i rizicima sklapanja ugovora u CHF, niti mu je pojašnjeno na koji način bi se kamatna stopa mijenjala, odnosno da tuženik tužitelju kao potrošaču nije objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi.

11. Imajući u vidu da tuženik tijekom postupka nije predložio da se sasluša svjedok osobni bankar koji je sudjelovao u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja i isprava priloženih u spisu, a osobito cijeneći da iz priloženog Ugovora o kreditu proizlazi da je isti bio unaprijed formuliran od strane tuženika pa da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

11.1. Tuženik, nadalje, tijekom postupka nije dokazao svoje navode da su stranke 19. listopada 2016. provele konverziju predmetnog ugovora o kreditu, te da su sporazumno izmijenile ugovorne odredbe za koje sada tužitelj traži da ih sud utvrdi ništetnima, a da prvostupanjski sud tu odlučnu činjenicu nije imao u vidu, tako da se žalba tuženika i u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

12. Međutim, tuženik je tijekom postupka priložio dokumentaciju (list 78-79) iz koje proizlazi da je tuženik isplatio tužitelju dana 20. siječnja 2016. iznos od 2.176,20 eura (16.397,09 kn) na broj računa 01011105492900 sa svrhom plaćanja „preplata klijent 264655“, a što je utvrđeno i u nalazu i mišljenju vještaka, tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je od utvrđene preplate u iznosu od 2.996,74 eura (22.578,96 kn) odbio navedeni isplaćeni iznos, te kada je tužitelju dosudio iznos od 820,47 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i kada ga je odbio s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.176,27 eura, obzirom da iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj primio navedeni iznos unatoč tome što konverzija nije izvršena, tako da taj iznos ne može u ovom postupku ponovo potraživati. Zbog iznesenih razloga valjalo je žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane, a prvostupanjsku presudu u točki II. i III. izreke potvrditi.

13. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka (točka IV. izreke) temeljem odredbe članka 154. stavak 2. i članka 155. stavka 1. ZPP-a prema postignutom uspjehu stranaka u parnici, te priznajući samo one troškove su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

14. Tužitelj i tuženik su odbijeni sa zahtjevima za naknadu troškova žalbe jer s istima nisu uspjeli, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP- a.

15. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi, 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević