Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-192/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojega kao punomoćnik zastupa Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-5942/2023-18 od 11. prosinca 2024., u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se djelomično uvažava a u pretežitom djelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-5942/2023-18 od 11. prosinca 2024.:

a) preinačava u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, platiti tužiteljici BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zatezne kamate koje na iznos od 20,58 EUR teku od 10. studenoga 2006. do 27. rujna 2012. tako da se u tom dijelu tužiteljičin zahtjev za plaćanjem zateznih kamata odbija kao neosnovan,

b) potvrđuje u točkama I., II., IV. i preostalom dijelu točke III. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici BG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9010914852, vezanih uz valutnu klauzulu CHF, sklopljenog 07.08.2006. godine, između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, isplati iznos od 2.409,76 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

–10,12 kuna/1,34 EUR od 31.5.2006. godine pa do isplate

–4,85 kuna/0,64 EUR od 30.6.2006. godine pa do isplate

–2,85 kuna/0,38 EUR od 31.8.2006. godine pa do isplate

–5,03 kuna/0,67 EUR od 30.9.2006. godine pa do isplate

–100,25 kuna/13,31 EUR od 31.10.2008. godine pa do isplate

–106,70 kuna/14,16 EUR od 31.12.2008. godine pa do isplate

–123,44 kuna/16,38 EUR od 31.1.2009. godine pa do isplate

–128,57 kuna/17,06 EUR od 28.2.2009. godine pa do isplate

–106,80 kuna/14,17 EUR od 31.3.2009. godine pa do isplate

–109,64 kuna/14,55 EUR od 30.4.2009. godine pa do isplate

–79,65 kuna /10,57 EUR od 31.5.2009. godine pa do isplate

–53,48 kuna/7,10 EUR od 30.6.2009. godine pa do isplate

–59,30 kuna/7,87 EUR od 31.7.2009. godine pa do isplate

–73,82 kune/9,80 EUR od 31.8.2009. godine pa do isplate

–71,65 kuna/9,51 EUR od 30.9.2009. godine pa do isplate

–57,78 kuna/7,67 EUR od 31.10.2009. godine pa do isplate

–83,27kune/11,05 EUR od 30.11.2009. godine pa do isplate

–102,29 kune/13,58 EUR od 31.12.2009. godine pa do isplate

–132,30 kune/17,56 EUR od 31.1.2010. godine pa do isplate

–122,56 kune/16,27 EUR od 28.2.2010. godine pa do isplate

–162,55 kune/21,57 EUR od 31.3.2010. godine pa do isplate

–152,98 kune/20,30 EUR od 30.4.2010. godine pa do isplate

–170,73 kune/22,66 EUR od 31.5.2010. godine pa do isplate

–285,91 kune/37,95 EUR od 30.6.2010. godine pa do isplate

–261,17 kune/34,66 EUR od 31.7.2010. godine pa do isplate

–327,20 kune/43, 43 EUR od 31.8.2010. godine pa do isplate

–303,73 kune/40,31 EUR od 30.9.2010. godine pa do isplate

–258,51 kune/34,31 EUR od 31.10.2010. godine pa do isplate

–343,81kune/45,63 EUR od 30.11.2010. godine pa do isplate

–452,00 kune/59,99 EUR od 31.12.2010. godine pa do isplate

–376,18 kune/49,93 EUR od 31.1.2011. godine pa do isplate

–398,45 kuna/52,88 EUR od 28.2.2011. godine pa do isplate

–364,54 kuna/48,38 EUR od 31.3.2011. godine pa do isplate

–367,77 kune/48,81 EUR od 30.4.2011. godine pa do isplate

–509,84 kune/67, 67 EUR od 31.5.2011. godine pa do isplate

–516,43 kune/68,54 EUR od 30.6.2011. godine pa do isplate

–637,98 kune/84,67 EUR od 31.7.2011. godine pa godine

–576,92 kune/76,57 EUR od 31.8.2011. godine pa do isplate

–509,14 kune/67,57 EUR od 30.9.2011. godine pa do isplate

–500,48 kune/66,43 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate

–492,14 kune/65,32 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate

–519,62 kuna/68,97 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate

–547,34 kune/72,64 EUR od 31.1.2012. godine pa do isplate

–545,93 kune/72,46 EUR od 29.2.2012. godine pa do isplate

–526,19 kune/69,84 EUR od 31.3.2012. godine pa do isplate

–533,34 kune/70,79 EUR od 30.4.2012. godine pa do isplate

–541,44 kune/71,86 EUR od 31.5.2012. godine pa do isplate

–524,50 kune/69,61 EUR od 30.6.2012. godine pa do isplate

–528,18 kune/70,10 EUR od 31.7.2012. godine pa do isplate

–518,28 kune/68,79 EUR od 31.8.2012. godine pa do isplate

–3.868,85 kune/513,48 EUR od 28.9.2012. godine pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 10. Ugovora o kreditu broj: 9010914852 sklopljenog 07.08.2006. godine, između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i neosnovano naplaćene Izlazne naknade, isplati iznos od 20,58 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 10.11.2006. godine do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine, po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.577,95 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na početak tijeka zateznih kamata na iznos plaćene naknade zbog prijevremene otplate kredita.

6. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za naplatu novčanog potraživanja koje je tuženik stekao na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica pa tužitelj zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Zahtjev temelji na člancima 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).

6.1. Predmet spora je i tužiteljičin zahtjev za isplatom iznosa od 20,58 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. studenoga 2006., a koji iznos predstavlja naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik zaključili ugovor o kreditu 21. prosinca 2005., te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 26.400,00 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom od 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 2.409,76 EUR;

- da je člankom 10. Ugovora ugovoreno pravo korisnika kredita izvršiti prijevremenu, otplatu kredita uz uvjete da korisnik kredita plati Banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke na dan prijevremene otplate kredita;

- da se o ugovornoj odredbi iz prethodne alineje nije posebno pregovaralo;

- da tuženik nije upozorio tužiteljicu na posljedice prijevremene otplate kredita;

- da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit 28. rujna 2012.;

- da je tužiteljica platila tuženiku iznos u svoti od 20,58 EUR zbog prijevremene otplate kredita.

9. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, te prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 2.409,76 EUR sa zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude, jer je utvrdio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužiteljici utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

10.1 Tužiteljičino pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

11. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 9. lipnja 2023., nije nastupila zastara.

12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužiteljica platila tuženiku više nego što bi bila platila da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

13. Prvostupanjski je sud zaključio da je točka 10. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena i ništetna. Kako je navedena odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju ako korisnik kredita izvrši prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, banka korisniku kredita može zaračunati naknadu sukladno tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke to je osnovan tužiteljičin zahtjev za povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

14. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak parničnog postupka pazi po službenoj dužnosti a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

14.1 Nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

15. Ocjenjujući važnije žalbene navode sukladno odredbi iz članka 375. stavka 1. ZPP-a valja istaknuti slijedeće.

16. Protivno žaliteljevom shvaćanju ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljio na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presudu iz parnice donesene po kolektivnoj tužbi jer se u odredbama članka 502. c. ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a kojom je proširena primjena te odredbe ne može unatražno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na odredbu članka 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

17. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužiteljica mogla birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu, koje se temelji na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a).

18. I prema pravnom shvaćanju ovog suda zastarni rok kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godine, a u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (švicarac) počinje teći s danom pravomoćnosti presude kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u ovom konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa sa osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018.

19. U odnosu na žaliteljeve navode prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.

19.1 Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužiteljicu kao potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, ali to nije učinio.

20. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

21. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno prihvatio tužiteljičin zahtjev da tuženik vrati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svoti od 20,58 EUR, pravilno primjenjivši odredbe ZZP, te odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.

21.1. Odredba iz članka 10. Ugovora sastavljena je od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču jer je njome potrošač (tužiteljica) stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju radi se o tužiteljičinom potraživanju po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjane pravne osnove u smislu članka 1111 ZOO-a.

21.2. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to troškove imao prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Zbog toga se može zaključiti da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

21.3. Tuženik je taj koji je tužiteljici nametnuo nepoštenu i ništetnu odredbu te je radi toga i nepošten i to od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je dan plaćanja. Zbog toga je valjalo preinačiti točki III. izreke prvostupanjske presude i odbiti tužiteljičin zahtjev za plaćanje zateznih kamata na iznos od 20,58 EUR (koji predstavlja naknadu za prijevremenu otplatu kredita) jer temeljem odredbe iz članka 1115. ZOO tijek zateznih kamata određen je od dana stjecanja, odnosno dana izvršene uplate.

22. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmaklom dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (Rev-112/2018-2).

23. U osvrtu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije odlučio o tuženikovom prigovoru zastare koji se odnosi na tražbinu zbog prijevremene otplate kredita valja kazati da je tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno (iako prešutno) ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

24. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, samo tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

25. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u odnosu na sporednu tražbinu, zatezne kamate odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

26. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci i to pod točkom I. a. temeljem odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP-a i pod točkom I. b. na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Vetma