REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž-575/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 zastupan po punomoćnici HK, dipl.iur., protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8878/2023-10, od 6. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
1. Žalba tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 8878/2023-10, od 6. lipnja 2024.
2. Tuženik Triglav osiguranje d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 8878/2023-10, od 6. lipnja 2024., presuđeno je:
I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Triglav osiguranje d.d. iz Zagreba, Heinzova 4, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati ne ime naknade štete svotu od 3.746,55 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.“.
II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 750,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
2. Protiv ove presude žalbe je uložio tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
2.1. U sadržaju žalbe tužitelj dodatno elaborira svoj stav koji je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka da se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila i da se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluka donijeti primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, citirajući pri tome sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer se radi o općeprihvaćenim pravnim shvaćanjima koje potvrđuje i recentna sudska praksa drugostupanjskih sudova koja potvrđuje stavove tuženika iznesene tijekom postupka, pa predlaže da se žalba odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku troška sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, kako glede glavne stvari, tako i glede troškova postupka.
6. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.
7. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine osiguranici HZMO-a LK koja je stradala 15. srpnja 1996. u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženika a kojoj je priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj IN-982852 od 30. travnja 1999. koja je nastala kao posljedica prometne nezgode u 50%, za razdoblje od 1. travnja 2021. do 30. lipnja 2023.
8. U drugostupanjskom kao i u prvostupanjskom postupku nije sporna aktivna legitimacija, kao i nastanak štetnog događaja te odgovornost za isti, a sporno je da li postoji odgovornost tuženika za povrat isplaćenih iznosa. Konkretno, sporna je primjena materijalnog prava odnosno, da li se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14,-dalje ZOOP) ili odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13).
9. Ključne činjenice važne za primjenu materijalnog prava sadržane su u dokumentaciji u spisu iz kojih proizlazi:
- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, broj IN-982852 od 30. travnja 1999. osiguranici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje LK priznato je pravo na invalidsku mirovinu koja je nastala kao posljedica prometne nezgode u 50%.
- da iz uvida u tužiteljev obračun isplate mirovinskih primanja proizlazi da je za razdoblje od 1. 1. travnja 2021. do 30. lipnja 2023. osiguranici tužitelja LK isplaćen 50% invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 3.746,55 eura.
10. Pravni okvir ovoga spora odnosi se:
- na primjenu odredbi članka 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojima tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, što obuhvaća ukupne svote novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.
- na primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kojom je u stavku 1. propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, prema stavku 2. stvarnom se štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, prema stavku 3. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, prema stavku 4. odredbe ranijih stavaka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog rentnog ili sličnog osiguranja, a prema stavku 5. istog članka obvezu iz stavka 1. prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu sa odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.
11. Drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji se odnosi na „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ i prema kojima obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.
12. Stav drugostupanjskog suda, kao i pravni stav prvostupanjskog suda sukladan je stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-x 388/18, Rev 12/2022, te nizu drugih odluka, u kojima je zauzet stav da je sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.
13. Kako je u ovom konkretnom slučaju osiguranici tužitelja LK priznato pravo na invalidsku mirovinu koja je nastala kao posljedica prometne nezgode u 50%, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se glede zahtjeva za naknadu izdataka učinjenih na ime invalidske mirovine, obveza tuženika određuje prema čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a i da ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.
13.1. Zbog navedenog, sukladno odredbi članka 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, na tužitelju je bio teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svoj osiguranici LK i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.
14. Tužitelj je u postupku dostavio kao dokaz nastale štete jedino obračun isplaćene invalidske mirovine, bez da je utvrdio da li postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svoj osiguranici LK i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, pa na taj način nije dokazao da bi pretrpio štetu u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, pa je pravilno prvostupanjski sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
15. Nije osnovana žalba tužitelja ni glede odluke o troškovima postupka, koja se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona.
15.1. Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tuženika po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 , 126/22, 138/23 - dalje Tarifa), prema vrijednosti spora, a odnose se na sastav odgovora na tužbu u visini 100 bodova primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 12. prosinca 2023. u visini od 100 bodova primjenom Tbr. 8. toč.1. Tarife, za zastupanje na ročištu 23. travnja 2024. u visini od 100 bodova primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR (prema Tbr. 54. Tarife) predstavlja iznos od 600,00 EUR, što uz PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR, iznosi ukupno o750,00 EUR.
15.2. Troškovi odgovora na žalbu nisu priznati tuženiku, jer navodi iz odgovora nisu bili relevantni za odluku drugostupanjskog suda.
16. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci ove presude.
U Požegi 7. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Branka Ribičić
