REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] S 5

Poslovni broj: Us I-1446/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja SĐ, iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave karlovačke, Postaje granične policije Cetingrad, u Cetingradu, Ulica dr. Franje Tuđmana 3, kojeg zastupa službena osoba OĐ, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Postaje granične policije Cetingrad, KLASA: UP/I-216-04/24-01/2771, URBROJ: 511-15-15-24-2 od 5. srpnja 2024., te radi naknade troškova spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/24-01/2771, URBROJ: 511- 15-15-24-2 od 5. srpnja 2024., tužitelj je, u svojstvu državljanina treće zemlje (Bosne i Hercegovine), protjeran iz Europskoga gospodarskog prostora (EGP), te mu je određena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od jedne godine (računajući od dana prisilnog udaljenja), uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je 4. srpnja 2024. na stalnom graničnom prijelazu Maljevac (Općina Cetingrad) kontroliran na izlazu iz Republike Hrvatske. Iz njegove putne isprave nije bilo vidljivo gdje je ušao na područje EGP-a, odnosno nema otisnut ulazni pečat. U izjavi na zapisnik tužitelj navodi da je u Republiku Hrvatsku ušao 22. lipnja 2024. u vremenu od 19:00 do 21:00 sati na graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo, s namjerom odlaska kod prijatelja i rodbine u Austriju. Iskazuje i da je ušao karavan vozilom marke Opel, koje je vozio HĐ, te da se u Austriji planirao zadržati samo nekoliko dana, pa nije prijavljivao kratkotrajni boravak. Tuženikov policijski službenik utvrdio je da tužitelj ne ispunjava uvjete za zakonit boravak. Provjerom kroz evidencije Nacionalnog informacijskog sustava za upravljanje državnom granicom (NBMIS), nije poklonjena vjera, odnosno nije otklonjena opravdana sumnja da je tužitelj nezakonito ušao iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku. Provjerom u Informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno je da se za tužitelja u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS II) vodi potraga s komentarom „Osoba od važnosti za sudski postupak – članak 34. Uredbe (EU) 2018/1862“. Stoga je tužitelj protjeran, po osnovi iz članka 190. stavka 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, 114/22 i 151/22). Prilikom donošenja osporavanog rješenja u obzir su uzete i zaštitne odredbe članka 182. stavka 1. i članka 191. stavka 1. Zakona o strancima, pri čemu nisu nađene smetnje za protjerivanje i prisilno udaljenje tužitelja.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je u Republiku Hrvatsku ušao legalno. Nije njegov zadatak otisnuti pečat, već je to dužna učiniti granična policija. Neživotno je očekivati da bi tužitelj, nakon navodno nelegalnog ulaska, nastojao legalno izaći iz Hrvatske. Izostanak pečata ne predstavlja neoborivu pretpostavku da se radi o ilegalnom ulasku u Hrvatsku. Tužitelj je dao izjavu s detaljima ulaska u Hrvatsku, koji detalji uključuju mjesto i vrijeme ulaska, korišteno vozilo, te osobu s kojom je tužitelj putovao kao suvozač. Ti navodi nisu vrednovani u upravnom postupku, protivno načelu utvrđivanja materijalne istine. Tuženik je propustio obaviti uvid u snimke s graničnog prijelaza, odnosno ispitati HĐ. Tužitelj ispunjava uvjete ulaska u Hrvatsku u skladu sa Zakonikom o Schengenskim granicama. Išao je u Austriju, u Hrvatskoj je bio u tranzitu, nije se zadržao duže od 90 dana, ima važeću putnu ispravu, nije mu potrebna viza, ima dovoljno sredstava za uzdržavanje, te u odnosu na njega u SIS-u nije izdano upozorenje radi zabrane ulaska, niti tužitelj predstavlja prijetnju za javni poredak, unutarnju sigurnost, javno zdravlje ili međunarodne odnose. Obrazloženje osporavanog rješenja je manjkavo, a tuženik nije postupio ni prema odredbama članaka 30. i 47. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tužitelja. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 1.250,00 eura (PDV uključen).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja, citira mjerodavne pravne norme i dodaje, u bitnome, sljedeće. Policijski službenici dužni su sustavno otiskivati pečat prilikom ulaska i izlaska iz Republike Hrvatske preko schengenske granice, te navedeno evidentirati u za to određene zbirke podataka. Tuženik je uvidom u spomenutom sustavu iskoristio mogućnost i sredstvo za provjeru navoda tužitelja i nije bilo potrebe za daljnjim iscrpljivanjem sustava traženjem snimke video nadzora graničnog prijelaza, osobito jer tužitelj nije dao podatak o registarskim pločicama koje bi se eventualno mogle vidjeti na snimci, budući da se osobe u vozilima putem video nadzora u pravilu ne vide. Ako u putnoj ispravi državljanina treće zemlje nema ulaznog pečata, nadležna nacionalna tijela mogu pretpostaviti da osoba ne ispunjava ili da više ne ispunjava uvjete o trajanju boravka koji se primjenjuju u dotičnoj državi članici. Ta se pretpostavka može pobiti predoči li državljanin treće zemlje vjerodostojan dokaz, poput putne karte ili dokaza o njegovu boravku izvan područja države članice pomoću kojih se može dokazati da se on pridržavao uvjeta o trajanju kratkotrajnog boravka sukladno članku 12. Zakona o Schengenskim granicama. Ništa od toga tužitelj nije predočio, iako mu je to omogućeno, niti je to dokazao u skladu sa člankom 16. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja („Narodne novine“, broj 136/21). K tomu, iz službene baze podataka proizlazi da osoba imenom HĐ nije 22. lipnja 2024. evidentirana na razini cijele Republike Hrvatske. Štoviše, ta osoba od 1. siječnja 2024. ima 33 zapisa, a u 2024. nije evidentirana da je prelazila državnu granicu na stalnom graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo. Tužitelju je omogućeno sudjelovati u upravnom postupku putem davanja izjave na zapisnik, u skladu sa člankom 30. ZUP-a. Također, provjerom u službenoj bazi podataka službena osoba postupila je u skladu sa člankom 47. ZUP-a. Subjektivno nezadovoljstvo tužitelja osporavanim rješenjem ne znači da je to rješenje i objektivno nezakonito. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 16. travnja 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Tužitelj je protjeran iz Republike Hrvatske pozivom na nezakoniti boravak u Hrvatskoj (članak 190. stavak 2. Zakona o strancima, vezano uz članak 183. stavak 1. točka 1. toga Zakona). Članak 190. Zakona o strancima glasi:

„(1) Državljanina treće zemlje će se protjerati ako:

- nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem

- je došao u EGP odnosno Republiku Hrvatsku prije isteka zabrane ulaska i boravka

- se ne donosi rješenje o povratku sukladno članku 185. stavku 1. ovoga Zakona.

(2) Državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz stavka 1. ovoga članka.“

7. Članak 12. Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) (kodifikacija) (SL L 77, 23. 3. 2016.) glasi:

„Pretpostavke o ispunjavanju uvjeta o trajanju boravka 1. Ako u putnoj ispravi državljanina treće zemlje nema ulaznog pečata, nadležna nacionalna tijela mogu pretpostaviti da nositelj ne ispunjava ili da više ne ispunjava uvjete o trajanju boravka koji se primjenjuju u dotičnoj državi članici.

2. Pretpostavka iz stavka 1. može se pobiti predoči li državljanin treće zemlje vjerodostojan dokaz, u bilo kakvom obliku, kao što su putne karte ili dokaz o njegovom boravku izvan državnog područja država članica pomoću kojih može dokazati da se on pridržavao uvjeta o trajanju kratkog boravka.

U slučaju da:

(a)

se državljanin treće zemlje nalazi na državnom području države članice na kojem se schengenska pravna stečevina primjenjuje u potpunosti, nadležna tijela u skladu s nacionalnim pravom i praksom u njegovoj putnoj ispravi naznačuju datum kada je i mjesto na kojem je on prešao vanjsku granicu jedne od država članica koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu;

(b)

se državljanin treće zemlje nalazi na državnom području države članice u pogledu koje odluka iz članka 3. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2003., članka 4. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2005. te članka 4. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2011. nije donesena, nadležna tijela u skladu s nacionalnim propisima i praksom u njegovoj putnoj ispravi naznačuju datum kada je i mjesto na kojem je on prešao vanjsku granicu takve države članice. Osim naznaka iz točaka (a) i (b), državljaninu treće zemlje može se izdati obrazac prikazan u Prilogu VIII.

Države članice se međusobno izvješćuju te Komisiju i Glavno tajništvo Vijeća izvješćuju o svojim nacionalnim praksama u vezi s naznakama iz ovog članka.

3. U slučaju da pretpostavka navedena u stavku 1. nije pobijena, državljanin treće zemlje može se vratiti u skladu s Direktivom 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (28) i nacionalnim pravom u skladu s tom Direktivom.

4. Odgovarajuće odredbe iz stavaka 1. i 2. primjenjuju se mutatis mutandis ako nedostaje izlazni pečat.“

8. Prema članku 2. stavku 2. podstavku 5. Zakona o strancima, provedba Zakonika o schengenskim granicama osigurava se, između ostalog, Zakonom o strancima. Na temelju članka 50. stavka 5., članka 181. stavka 6., članka 186. stavka 6., članka 193. stavka 6., članka 197. stavka 2., članka 210. stavka 6., članka 211. stavka 7. i članka 243. stavka 3. Zakona o strancima te članka 38. stavka 3. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 66/19), donesen je Pravilnik o postupanju prema državljanima trećih zemalja (u nastavku teksta: Pravilnik). Člankom 1. Pravilnika propisano je da se Pravilnikom propisuje, između ostalog, način dokazivanja zakonitosti boravka u Republici Hrvatskoj.

9. Povezano s time, članak 16. Pravilnika glasi:

„Državljanin treće zemlje može dokazivati zakonitost boravka u Republici Hrvatskoj:

1. ulaznim i izlaznim štambiljem u putnoj ispravi

2. odobrenjem boravka

3. odobrenjem članu posade stranog plovila ili zrakoplova za kretanje u mjestu u kojem se nalazi granični prijelaz

4. putnom ispravom za azilanta

5. dozvolom boravka

6. osobnom iskaznicom azilanta

7. iskaznicom tražitelja međunarodne zaštite

8. iskaznicom državljanina treće zemlje pod supsidijarnom zaštitom

9. iskaznicom državljanina treće zemlje pod privremenom zaštitom

10. potvrdom o podnošenju zahtjeva za odobrenje privremenog boravka, ako je riječ o državljaninu treće zemlje iz članka 58. stavka 4. Zakona o strancima ili potvrdom o podnošenju zahtjeva za produženje privremenog boravka

11. potvrdom o podnošenju zahtjeva za produženje vize

12. potvrdom o kratkotrajnom boravku

13. potvrdom o prijavi krađe, gubitka ili nestanka putne isprave

14. rješenjem iz članka 48. Zakona o strancima

15. potvrdom o registraciji tražitelja međunarodne zaštite

16. drugim dokazom iz kojeg proizlazi da je državljanin treće zemlje poštivao uvjete kratkotrajnog boravka.“

10. Usto, člankom 17. stavkom 1. Pravilnika propisano je da se državljaninu treće zemlje na kratkotrajnom boravku koji posjeduje putnu ispravu u kojoj nije otisnut ulazni štambilj izdaje potvrda o kratkotrajnom boravku ako državljanin treće zemlje dokaže zakonitost ulaska i boravka, na zahtjev državljanina treće zemlje.

11. U osporavanom rješenju citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakonika o schengenskim granicama i Zakona o strancima. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

12. U ovoj vrsti predmeta postupovne odredbe posebnog europskog i domaćeg (nacionalnog) zakonodavstva imaju prednost u odnosu na opće odredbe ZUP-a.

13. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je u predmetnom slučaju zakonitost boravka u Republici Hrvatskoj dokazao na neki od načina iz članka 12. Zakonika o schengenskim granicama, odnosno članka 16. Pravilnika, vezano uz članak 17. stavak 1. Pravilnika.

14. Dosad izneseno dovoljno je za zaključak da je u predmetnom slučaju bila ispunjena pretpostavka za protjerivanje tužitelja propisana člankom 190. stavkom 2. Zakona o strancima.

15. Podredno, čak i da se ovdje primarno primjenjuju odredbe ZUP-a, u prilog tužiteljevoj argumentaciji ne bi išla okolnost da u službenim bazama podataka za dan niti za granični prijelaz ulaska u Republiku Hrvatsku koje spominje tužitelj nije registriran ulaz tužiteljeva navodnog suputnika HĐ.

16. Sud ne nalazi da individualizirano razmatranje općih i posebnih zaštitnih odredaba iz članaka 182. i 191. Zakona o strancima dovodi u pitanje zakonitost osporavane odluke o protjerivanju tužitelja iz Republike Hrvatske. Nesporno je da u vrijeme donošenja osporavane odluke tuženika tužitelj nije bio maloljetan i da nije ulazio u skupine ranjivih osoba. Ništa u argumentaciji tužitelja ni u sadržaju spisa predmeta upravnog postupka ne upućuje utemeljeno ni na to da kriteriji duljine boravka, starosne dobi, zdravstvenog stanja, obiteljskih i gospodarskih prilika, socijalne i kulturalne integracije u Republici Hrvatskoj i veza državljanina treće zemlje s državom podrijetla, ukazuju na nepravilnost tuženikove odluke.

17. Preostaje razmotriti zakonitost dijela osporavanog rješenja tuženika kojom je određeno trajanje zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj (jedna godina).

17.1. Određivanje trajanja navedene zabrane podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS). Ovdje je potrebno razmotriti svrhovitost trajanja zabrane, što uključuje razmatranje razmjernosti tog dijela odluke tuženika, u kontekstu ustavnog i konvencijskog načela razmjernosti te članka 6. stavka 2. ZUP-a (podnačelo najmanje tegobnosti).

17.2. U okviru propisanog raspona trajanja zabrane od tri mjeseca do pet godina, tužitelju je određena zabrana u donjem dijelu tog raspona. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, Sud ne nalazi da je jednogodišnja zabrana ulaska i boravka tužitelja u EGP-u očito nerazmjerna ni nerazumna. Nema, stoga, ni podloge za zaključak da je slobodnu ocjenu u konkretnom slučaju tuženik primijenio protivno svrsi diskrecijske ovlasti koja mu je dana.

18. Naposljetku, Sud je utvrdio i da je tuženik prilikom sastavljanja obrazloženja svojeg rješenja propustio u dovoljnoj mjeri elaborirati ovdje primjenjivi normativni okvir i njegovu primjenu u konkretnom predmetu, pouzdajući se očito u predložak rješenja koji je pravilan, ali nije u svim slučajevima dostatan. Međutim, spomenuti procesni nedostatak u postupku donošenja osporavanog rješenja ne čini to rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. ZUS-a propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. ZUP-a). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

19. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 7. svibnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- SĐ, [adresa], diplomatskim putem

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi karlovačkoj, Postaji granične policije Cetingrad, u Cetingradu, Ulica dr. Franje Tuđmana 3