Poslovni broj: Us I-3951/2022-16

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Marija Perkov, odvjetnica u Zagrebu, Radnička cesta 54, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, dana 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22-01/240 URBROJ: 513-04-22-2 od 16. studenoga 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Poreznim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za nadzor poreza na dobit, dohodak i doprinosa, KLASA: UP/l-471-02/22-01/42, URBROJ: 513-07-01/22-51 od 27. travnja 2022. tužitelju, kao poreznom obvezniku, utvrđuje se obveza poreza i prireza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje oporezivanja od 1.1. 2016. do 31.12.2019. u iznosu od 1.974.980,95 kn.

2. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-01/240 URBROJ: 513-04-22-2 od 16. studenoga 2022. odbijena je žalba tužitelja protiv uvodno citiranog prvostupanjskog rješenja.

3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi u bitnom ističe prigovore povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na nepravodobnu dostavu obavijesti o poreznom nadzoru, međutim ne spori da je aktivno sudjelovao u postupku nadzora te je dostavljao očitovanja i predlagao dokaze u skladu s unaprijed dogovorenom dinamikom dostave istih, te navodi kako za drugačije zaključke nema činjeničnog uporišta. Unatoč tome, smatra da nije odgovoreno na prigovore koje je iznio na Zapisnik nadzora. Smatra da su arbitrarno ocijenjeni svi žalbeni navodi te da je tijekom postupka predočio dokaze kojima je učinio vjerojatnim da imovina potječe upravo iz navedenih izvora. Prigovara da nisu savjesno i brižljivo ocijenjena dokazna sredstva čime je došlo do povrede Općeg poreznog zakona. Nadalje, prigovara da je tuženik arbitrarno i općenito prihvatio obrazloženje prvostupanjskog tijela, te da pogrešno nisu uzete u obzir pozajmice od ZK, MK i ĆK. Smatra kako je dostavio valjane ugovore o zajmu jer sadrže sve potrebne elemente te su potpisani od obje ugovorne strane, a ujedno postoji i novčani tijek. Uslijed navedenog ističe prigovor povrede prava na pravično suđenje. Ne spori da je uplaćivao pozajmice na račun društva PAKO NG. d.o.o., međutim ističe kako je do 2015. godine raspolagao sredstvima od dohotka od samostalnog rada, dohotkom od imovine, sredstvima ostvarenim darovanjem od pokojnih roditelja, prodajom nekretnine, druge imovine, ušteđevinom te pozajmicama od fizičkih osoba. Iznosi prigovor kako je porezno tijelo propustilo provesti postupak i utvrditi činjenice u odnosu na njegovu ušteđevinu tijekom proteklih 50 godina, stečenu radom i ulaganjem dugi niz godina u inozemstvu, u koju svrhu je predložio da se službenim putem traži podatak o njegovom stažu osiguranja u Italiji. Stoga ističe prigovor da nisu utvrđene sve činjenice bitne za oporezivanje, odnosno one koje mu idu u prilog, te smatra da je izvršena ocjena dokaza protivno pravilima postupka. Smatra kako se povreda pravila postupka ogleda u tome da su činjenice utvrđivane na štetu tužitelja, te dodatno ukazuje da je trebalo saslušati zajmodavce u svojstvu svjedoka.

3.1 Tijekom spora ponavlja tužbene prigovore povrede prava na očitovanje i iznošenje novih dokaza, kao i izostanka adekvatnog odgovora na prigovore tužitelja i argumentacije u njegovu korist. Smatra da su time povrijeđena načela jednakosti oružja i kontradiktornosti postupka, kao i pravo na obrazloženu odluku te da je selektivno primijenjena metodologija utvrđivanja činjenica. Predlaže poništiti osporavano rješenje uz naknadu troškova ovog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4.1 Tijekom spora tuženik ističe kako tužitelj nijednim dokazom nije osporio utvrđenja poreznih tijela već traži da se uzmu u obzir isprave koje su sastavljene za potrebe tužitelja, koje su ocijenjene nevjerodostojnima. Osporava navode da tužitelju nije dana mogućnost očitovanja tijekom postupka, pa tako i tijekom završnog razgovora. Ukazuje kako sam iskaz tužitelja upućuje da su netočni njegovi navodi izneseni tijekom postupka u pogledu pozajmica.

5. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja izvršen je uvid u osporavano rješenje tuženika, te u ostale isprave priložene tužbi i odgovoru na tužbu.

6. Dana 4. veljače 2025., 6. ožujka 2025. i 15. travnja 2025. održane su usmene i javne rasprave, u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Na raspravi održanoj 6. ožujka 2025. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

6.1 Na raspravi 15. travnja 2025. tužitelj ostaje kod svih navoda, te drži da je saslušanje svjedoka bitno jer porezno tijelo neke činjenice nije utvrđivalo, dok je neke utvrđivalo na arbitraran način te nije razvidno zašto se različito postupalo prema različitim zajmodavcima. Predlaže poništiti osporavano rješenje uz naknadu troška spora u iznosu od 19.719,10 EUR.

6.2 Na raspravi 15. travnja 2025. tuženik ukazuje da se izvori imovine dokazuju isključivo vjerodostojnim ispravama i protivi se saslušanju predloženih svjedoka zbog toga što je porezno tijelo samo utvrdilo tijek novca i izvršilo uvid u račune tužitelja i zajmodavaca i utvrdilo trag novca. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dohodak za razdoblje 2016. - 2019. godinu, temeljem kojeg je tužitelju za dvije godine (2016. i 2017.) utvrđen nerazmjer između ostvarenih primitaka i izdataka, za koje porezno tijelo nalazi da nije dokazao izvore sredstava za stjecanje.

9. O poreznom nadzoru sastavljen je Zapisnik od 28. ožujka 2022., protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor (uz koji nije dostavio dodatnu dokumentaciju). Porezno tijelo odbilo je prigovor tužitelja, te je citiranim poreznim rješenjem utvrdilo obvezu tužitelja na plaćanje poreza i prireza na dohodak za 2016. i 2017. godinu, pozivom na odredbe Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04 - 44/16, dalje: Zakon) i Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 - 44/16, dalje: OPZ).

9.1 Prema članku 63. stavak 3. Zakona ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrditi će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 33.a Zakona.

9.2 Prema članku 33.a stavak 1. Zakona, drugim dohotkom smatra se i primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje, dok je stavkom 2. propisano da se drugi dohodak iz stavka 1. ovog članka utvrđuje na način propisan člankom 63. Zakona.

10. Po izvršenom uvidu u sve isprave spisa predmeta, Sud ocjenjuje da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, dok se tužbeni prigovori nisu mogli cijeniti osnovanim.

11. Ovo stoga što iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je porezno tijelo primjenom svojih ovlasti iz Zakona pravilno utvrdilo nerazmjer primitaka i izdataka tužitelja, uzevši pritom u obzir ukupne primitke i izdatke tužitelja prema kojima je utvrđena porezna obveza.

12. Tijekom nadzora porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj obavljao neregistriranu djelatnost prodaje nakita i repromaterijala, temeljem čega su mu na račun uplaćivana novčana sredstva od više fizičkih osoba. U tom smislu, porezno tijelo nalazi kako tužitelj nije dokazao da je u razdoblju 2015. godine raspolagao dostatnim izvorima prihoda za gotovinske uplate izvršen na vlastiti tekući račun u iznosu 2.151.400,00 kn, iz kojih je sredstava dao pozajmice društvu N.G. d.o.o. i ARTE MODA d.o.o., niti je dokazao izvore prihoda za gotovinske uplate na žiro račun društva PAKO N.G. d.o.o. u iznosu 680.000,00 kn.

12.1 Tvrdnje tužitelja da je u 2016. godini ostvario primitke od pozajmica u ukupnom iznosu 3.403.032,90 kn, po ocjeni Suda pravilno su ocijenjene kontradiktornim, nevjerodostojnim i životno neuvjerljivim.

12.2 Naime, tužitelj je u postupku nadzora izjavio kako je u razdoblju 2016. godine raspolagao novčanim sredstvima preostalim od ušteđevine iz ranijih razdoblja u iznosu od 550.000,00 kn, te kako je davao pozajmice drugim fizičkim osobama.

12.3 Međutim, unatoč tome što raspolaže značajnijim novčanim sredstvima, tužitelj je prema vlastitim navodima 5.1.2016. zaključio Ugovor o zajmu na iznos od 1.527.043,00 kn sa ZK. Pritom porezno tijelo utvrđuje da dokumentaciju o izvorima prihoda i tijeku novca tužitelj nije dostavio, već navedena novčana sredstva sukcesivno uplaćuje prvo na vlastiti tekući račun, da bi ih odmah proslijedio na račun društva kao pozajmicu.

12.4. S obzirom na niz uplata izvršenih na tekući račun tužitelja, logično porezno tijelo dovodi u pitanje tvrdnje tužitelja da je primao zajmove, jer je tužitelj raspolagao navedenim iznosima koja su bila dostatna da pokriju uplate izvršene na njegov tekući račun do 6. mjeseca 2016., dok je na žiro račun društva uplatio dodatna sredstva, a već u travnju 2018. sklapa novi Ugovor o zajmu.

12.5 Stoga po ocjeni Suda porezno tijelo pravilno nalazi nelogičnim i životno neuvjerljivim da bi tužitelj 1.4.2016. posuđivao iznos od 375.989,90 kn od ĆK za pozajmice koje će sukcesivno uplaćivati tek kasnije (jer već ima štednju i pozajmicu), u 6. mjesecu 2016. i to prvo uplatom na vlastiti račun, a tek onda istu uplatu prosljeđuje u korist žiro računa društva.

12.6. Nadalje, ukoliko je tužitelj raspolagao navedenim sredstvima u 2019. godini nejasno je zašto nije izvršio barem djelomične povrate pozajmica primljenih od ZK, ĆK i MK u 2016. godini, pri čemu je analizom prometa njegovog tekućeg računa u razdoblju 2016. – 2019. utvrđeno da je vraćao manje iznose pozajmica (drugim zajmodavcima).

12.7 Spisu tuženika prileže Ugovori o zajmu na koje se tužitelj poziva kao izvor primitaka, međutim uvidom u iste proizlazi da nije moguće vjerodostojno utvrditi vrijeme njihovog nastanka, nije razvidan novčani tijek pozajmica, te nisu dokazani izvori sredstava iz kojeg su dane pozajmice niti je dostavljena dokumentacija o osiguranju plaćanja navedena u ugovorima o zajmu, pri čemu tužitelj, iako tvrdi da raspolaže gotovinom istovremeno posuđuje novčana sredstva, zatim ta novčana sredstva uplaćuje društvu PAKO N.G. d.o.o. kao pozajmice, koje onda djelomično otpisuje, te iako na kraju razdoblja (stanje na dan 31.12.2019.), raspolaže značajnim novčanim sredstvima, nije vratio primljene pozajmice, zbog čega porezno tijelo izvlači logičan i životan zaključak da su dostavljeni ugovori napravljeni i sastavljeni za potrebe poreznog nadzora, te da su izjave tužitelja i zajmodavaca vezane uz primljene pozajmice nevjerodostojne.

13. Radi razjašnjenja okolnosti u odnosu na prigovor tužitelja da su mu primljeni zajmovi od različitih fizičkih osoba bili izvor primitaka, na prijedlog tužitelja, isti je saslušan u svojstvu stranke pred ovim Sudom.

13.1 Tužitelj iskazuje da je osobno primao zajmove i to u gotovini od ĆK (50.000,00 EUR), ZK (200.000,00 EUR) i MK (1.500.000,00 kn). Ugovor o zajmu su potpisali naknadno i to dva do tri mjeseca nakon isplate, na njegovo inzistiranje. Tolike iznose zajmodavci su mu dali bez ovjere ugovora, iz prijateljskih razloga i nisu inzistirali na potpisu ugovora. Nije bilo ugovorene kamate, a rok povrata je bio kako za koji ugovor, 6 i 7 godina. Zajam je vratio g. ĆK i gđi. ZK 2023., a nije vratio samo g. MK, jer isti nije inzistirao. Ovjeru kod bilježnika nije smatrao obveznom, a ne može se sjetiti da bi postojali svjedoci potpisivanja ugovora. Navodi kako firma nije nikada otpisala pozajmice jer je kasnije imao povrate pozajmica. Ne zna da bi gđa. ZK, g. ĆK i g. MK davali izjave poreznoj upravi, a zajmove je primao radi poslovanja firme. Ne spori da je novce uplaćivao na svoj račun, a to je radio da izbjegne bankarsku proviziju, koja je bila oko 200,00 kn. Na upit zašto je tolike iznose uplaćivao sebi radi izbjegavanja razmjerno niske provizije u odnosu na zajam, odgovara da su mu to savjetovali na šalteru banke. Na upit tko su ŠK, SK, FKR, odgovara da ne zna tko su te osobe jer je kroz njegov dućan prošlo tisuće ljudi, dok se naknadno prisjeća istih, te pojašnjava da je imao zdravstvenih problema (lom potkoljenice i problemi sa žuči i sluhom).

13.2 Tužitelj svojim iskazom u bitnom potvrđuje ranija utvrđenja tijekom postupka: da ugovori o zajmu na koje se poziva nisu ovjeravani, da je sredstva uplaćivao u korist i za potrebe društva, iako su prvotno uplaćena na njegov račun. Isto tako ustraje u navodima da je bila riječ o zajmovima koje je osobno primio, te da je bila riječ o prijateljskim relacijama sa zajmodavcima, slijedom čega zajmodavci nisu inzistirali na ovjeri ugovora.

13.3 Dio iskaza tužitelja u kojem tužitelj prvotno navodi kako se ne sjeća ŠK, TK i ZKR (jer je kroz njegov dućan prošlo tisuće ljudi), da bi se naknadno prisjetio istih kao osoba koje su mu vraćale pozajmice uplatama na račun, po ocjeni Suda ukazuje na nevjerodostojnost tužitelja pri iskazivanju, te stoga Sud ne može pokloniti povjerenje takvom iskazu niti na njemu utemeljiti sudsku odluku.

13.4 U tom smislu iz spisa predmeta tuženika, Sud nalazi da su ranije tijekom postupka TK i FKR i ŠK dale identične pisane izjave, kojima potvrđuju da su prilikom posjeta Zagrebu ostale bez novca, koji im je onda posudio tužitelj. Pritom iz podataka spisa proizlazi da je prvotno ŠK službenoj osobi rekla da joj nije poznato tko je tužitelj, da bi potom dostavila pisanu izjavu o odnosu s tužiteljem.

13.5 Navedeno prisjećanje tužitelja, kao i ŠK (tijekom postupka) nije vjerodostojno niti Sudu ukazuje na mogućnost postojanja odnosa kojeg tužitelj opisuje i nastoji prikazati kao stvaran odnos koji bi opravdao iskazane primitke.

13.6 Nadalje, Sud ne može ocijeniti ni vjerodostojnim ni životnim dio iskaza tužitelja u kojem navodi da je iznose primljene u gotovini prvo uplaćivao na vlastiti račun - radi izbjegavanja (razmjerno niske) provizije u odnosu na iznose zajmova. Naime, ako je navedene zajmove primao radi poslovanja društva, kao što navodi, tada bi isti od strane zajmodavaca bili izravno uplaćeni društvu, čime bi bio dokazan tijek novca i svrha uplate, što je u konkretnom slučaju izostalo.

13.7 U odnosu na dio iskaza tužitelja da firma (društvo PAKO N.G. d.o.o.) nije nikada otpisala pozajmice već je kasnije imao povrate pozajmica, Sud nalazi da je isto u suprotnosti sa utvrđenjima nadzora, prema kojem (po uvidu u bilancu istog društva, konto 2145 i 2514, kratkoročne i dugoročne pozajmice), proizlazi da je tužitelj dio pozajmica koje je dao društvu otpisao tijekom 2017. i 2018. godine (stranica 10 Zapisnika nadzora od 28.3.2022.), da bi potom račun istog društva bio blokiran od 25.1.2021.

13.8 Utvrđeno otpisivanje pozajmica društvu, upravo suprotno iskazu tužitelja, govori u prilog tome da tužitelj nije imao namjeru vraćanja pozajmljenih sredstava, slijedom čega se dodatno ukazuje nelogičnim i životno neuvjerljivim da bi tužitelj pozajmio novčana sredstva od navedenih zajmodavaca, davao ih kao pozajmice društvu, a potom potraživanja temeljem pozajmica otpisivao.

14. Stoga po izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja u ovom sporu, Sud nalazi osnovnim zaključak poreznog tijela da tužitelj nije dokazao primitke novčanih sredstava, niti je predočio vjerodostojnu materijalnu dokumentaciju kojom bi dokazao tvrdnje o porijeklu uplata (u smislu pravila o teretu dokazivanja iz OPZ-a), a koja bi dovela do ukidanja ili umanjenja utvrđene porezne obveze.

14.1 Pravilno porezno tijelo ukazuje kako je u poreznom smislu davanje pozajmica tužitelju, koji je i dalje tim novcem raspolagao u korist svog društva, moralo biti temeljeno na valjanom pravnom poslu te je morala postojati stvarna provedba posla, kako bi porezno tijelo bilo u mogućnosti provjeriti činjenice bitne za oporezivanje.

14.2 U konkretnom slučaju izostalo je takvo utvrđenje što ukazuje na nevjerodostojnost kod utvrđivanja izvora stjecanja imovine tužitelja.

15. Imajući u vidu primjenjive odredbe Zakona iz kojih proizlazi ovlast tijela za utvrđivanjem obveze poreza na dohodak, Sud nalazi da je porezno tijelo uvidom u promete po računima banaka, ugovore, izjave tužitelja i ostale izjave pribavljene tijekom postupka kao i podatke iz evidencija porezne uprave, pravilno utvrdilo činjenično stanje vezano za ostvarene primitke tužitelja u nadziranom razdoblju, kao i izdatke, te time pravilno utvrdilo razliku utrošenih sredstava za koje tužitelj nema dokaz o izvorima stjecanja.

16. Slijedom navedenog, Sud nalazi da je s te osnove pravilno tužitelju utvrđen neprijavljeni dohodak prema članku 63. Zakona.

17. Sud nalazi da tužitelj u tužbi ponavlja žalbene prigovore pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja i povrede pravila postupka, u odnosu na koje prigovore je u Zapisniku nadzora i poreznom rješenju opsežno odgovoreno te su dani valjani razlozi za neuvažavanje istih prigovora, utemeljeni na činjeničnim utvrđenjima tijekom poreznog nadzora.

17.1 Porezno tijelo je uzelo u obzir sve dostavljene isprave, evidencije i dokumentaciji, te je nakon detaljne analize svih uplata i isplata na računima tužitelja kod poslovnih banaka, te na temelju analize svih podataka i očitovanja pribavljenih tijekom postupka, pravilno utvrđen nerazmjer između ostvarenih primitaka i izdataka tužitelja, za koju razliku tužitelj nije dokazao izvore sredstava za stjecanje.

17.2 Nalazeći da su bitne činjenice dovoljno utvrđene za donošenje odluke u ovoj stvari, tijekom spora Sud nije našao potrebnim i opravdanim saslušavati predložene svjedoke na okolnost sklapanja ugovora o zajmovima, radi čega je odbijen isti dokazni prijedlog tužitelja.

17.3 Naime, spisu tuženika prileže pisana očitovanja svih navedenih zajmodavaca, čiji sadržaj tijekom spora tužitelj ne dovodi u pitanje, u kom smislu Sud ne nalazi prijepor oko sadržaja navedenih isprava već je riječ o njihovoj dokaznoj snazi, koju Sud ocjenjuje u ukupnosti svih izvedenih dokaza.

17.4 U kontekstu iskaza samog tužitelja i svih ostalih dokaza izvedenih u upravnom postupku i tijekom ovog spora, nije se moglo ocijeniti da su očitovanja gđe. ZK, g. ĆK i g. MK vjerodostojan dokaz iz kojih bi se moglo utvrditi postojanje zajmova tužitelju, u kojem smislu porezno tijelo u Zapisniku nadzora iznosi argumentiranu analizu i valjane razloge zašto tvrdnje tužitelja o primitku pozajmica od navedenih osoba smatra kontradiktornim, nevjerodostojnim i životno neuvjerljivim.

17.5. U odnosu na tužbeni prigovor kako je porezno tijelo propustilo utvrditi činjenice u odnosu na ušteđevinu tužitelja tijekom proteklih 50 godina, stečenu radom i ulaganjem dugi niz godina u inozemstvu (u kom smislu predlaže službenim putem tražiti podatak o tužiteljevom stažu osiguranja u Italiji), Sud primjećuje da je iz dostavljenog rješenja o starosnoj mirovini tužitelja (stranica 80-82 spisa), razvidno da je tužitelj u Italiji navršio staž osiguranja u trajanju od 1 godine, 8 mjeseci i 8 dana (od ukupno utvrđenih 25 godina 6 mjeseci i 24 dana staža) pa i navedeno ne ide u prilog tvrdnjama tužitelja o "dugogodišnjem radu u inozemstvu".

18. Nadalje, u odnosu na prigovor tužitelja o postojanju procesnih povreda, Sud uočava da je tužitelj bio uključen u porezni nadzor, te mu je dana mogućnost da iznosi činjenice i dokaze koji utječu na utvrđivanje porezne obveze.

18.1 Stoga se ne može cijeniti osnovanim prigovor tužitelja da mu nije pružena mogućnost dokazivanja ili da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja.

19. Osporavano rješenje tuženika je obrazloženo u odnosu na utvrđenu obvezu i dati su razlozi za utvrđenja pojedinih poreznih obveza i davanja tužitelja prema poreznom rješenju. Tuženik je otklanjajući žalbene prigovore tužitelja pravilno potvrdio razloge za utvrđenje porezne obveze, te je porezno rješenje u odnosu na obveze tužitelja valjano obrazloženo i ocijenjeni su svi izneseni prigovori.

20. Stoga Sud ne nalazi ni procesne povrede koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja predmetne stvari, a kako se ne nalaze niti povrede materijalnog prava, otklanjaju se prigovori tužitelja da je osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na njegovu štetu.

21. Stoga je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

22. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, odbijen je kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 147. stavak 1. i 148. st. 4. ZUS-a, s obzirom da tužitelj nije uspio u ovom sporu (točka II. izreke).

U Zagrebu, 6. svibnja 2025.

Sudac:

Hrvoje Miladin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.

DNA:

1. Odvj. Marija Perkov – putem e komunikacije

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – putem e komunikacije

3. U spis