Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1755/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3929/2024-8 od 10. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3929/2024-8 od 10. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I.,II. i III. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3929/2024-8 od 10. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. u kojem je odbijen s parničnim troškom preko iznosa od 500,00 €.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja te zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51404627-5102414970 od 17. svibnja 2005., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % ( dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana." Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 490,59 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 19. svibnja 2005. pa do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu pod točkom III. u kojem mu nije priznat parnični trošak preko iznosa od 500,00 €, žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP te predlaže pobijanu odluku o trošku preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 /51404627 - 5102414970 od 17. svibnja 2005. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u iznosu od 02,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora te isplata iznosa od 490,59 € na ime ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51404627 - 5102414970 od 17. svibnja 2005. zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 31.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u čl. 10. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da je tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora, a korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana;

- da je tužitelj 18.05.2005. platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.696,37 kn/490,59 €[1] ;

- da iz iskaza tužitelja koji je prihvaćen u cijelosti proizlazi da mu je kredit trebao za adaptaciju kuće i kredit je bio vezan uz valutu CHF te je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade. Zatim, proizlazi da nije pitao niti mu je itko rekao od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita pa smatra da je odredba po kojoj je trebao to učiniti ništetna, jer nije znao zašto to mora učiniti ni na što se odnosi. Isto tako, proizlazi da je iskazao da je pročitao sam ugovor prije nego što ga je sklopio, ali da nije imao utjecaja ni na tu odredbu niti na što drugo, osim na visinu odobrenog kredita i rok otplate.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj izvršio predmetnu ugovornu obvezu prema tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i dao tužitelju na potpis, a bez da je tužitelj na bilo koji način bio upoznat od čega se pojedinačno sastoji ova naknada, zašto je baš od 2,50% iznosa kredita, a tuženik niti u ovom parničnom postupku nije dokazao pojedine elemente i njihove visine takvih navodnih troškova, niti da bi nekog izvan tuženika poslovno angažirao za takve poslove i npr. posebno platio. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao osnovanost ovako zatraženog i naplaćenog troška ulazne naknade, niti od čega bi se u kojem iznosu od pojedinih usluga isti sastojao, niti u kojem je točno iznosu nastao te je utvrdio da je ovo bilo neosnovano, neopravdano i neobrazloženo i nespecificirano uzimanje novca po tuženiku od tužitelja koji samo pod tim uvjetima da na to pristane, može dobiti predmetni kredit, što je ugovaranje po principu "uzmi ili ostavi", te je tako sud utvrdio da se ne radi o zabrani manjeg značaja i da nije od utjecaja, kako to neosnovano tvrdi tuženik, činjenica da je tužitelj otplatio cijeli kredit. Dakle, tužitelj je platio nešto što je morao prema traženju banke, bez obrazloženja zbog čega, od čega se ta naknada sastoji i zašto je određena i kako baš u ovom postotku od 2,50%. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj odredbi koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi se o nepoštenoj odredbi koja uz ostalo nije niti točno odredila visinu obvezu tužitelja, jer ne navodi po kojem tečaju će se obračunati isti postotak, te ova odredba ima sve značajke propisane u odredbi čl. 322. st. 1., čl. 323. u vezi odredbe čl. 324. - sve ZOO-a, kao i odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, te odredbe čl. 327. i 328., slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom I. pobijane odluke.

9. Isto tako, u smislu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. kao i odredbe čl. 323. ZOO-a, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je temeljem ove ništene odredbe nesporno primio, a kako je tuženik bio nesavjestan u trenutku samog stjecanja, jer je upravo sam tuženik sastavio tipski ugovor na čiji sadržaj vezano uz ovu odredbu tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, to je prvostupanjski sud dosudio tužitelju na utuženi iznos plaćenu visinu naknade od 3.696,37 kn tj. sadašnjih 490,59 EUR i zateznu kamatu zatraženu od dana kada je tuženik taj iznos stekao od tužitelja bez pravne osnove, slijedom čega odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 10. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njegovog iskaza.

11. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 02,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), a naplaćuje se jednokratno prilikom isplate plasmana te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita pa smatra da je odredba po kojoj je trebao to učiniti ništetna, jer nije znao zašto to mora učiniti ni na što se odnosi, a niti nije utjecaja na tu odredbu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

15. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: 1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženika te je i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

20. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sam tužitelj i tvrdi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

23. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

25. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

26. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

27. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,500% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

28. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

29. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., temeljem odredbe čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020), je određeno da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate, valja reći da su ocijenjeni neosnovani. Naime, odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020), ne odnose se na tražbine o kojima se odlučuje u parničnom postupku, već samo na tražbine koje su dospjele i u vezi kojih su u tijeku ovršni ili stečajni postupci.

30. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo te je neosnovan prigovor tuženika da je prilikom izračuna troškova pogrešno primijenjena izmijenjena i dopunjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 10. siječnja 2025. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 € te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

31. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tužitelja da mu je trebalo dosuditi parnični trošak prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.817,82 € i to u odnosu na nenovčani dio kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u iznosu od 1.327,23 €, a u odnosu na kondemnatorni dio iznos od 490,59 €, valja reći da u slučaju kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Naime, vrijednost predmeta spora pravilno je utvrđena imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev- 1264/2007 od 29. listopada 2008.).

32. Isto tako, pravilno tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 € uz PDV jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka, a osim toga, visina naknade za obradu kredita kao i činjenica da je tužitelj platio takvu naknadu nije bila niti sporna među strankama tako da takav trošak nije bio niti potreban radi vođenja ove parnice.

33. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I., te isto tako odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke u kojem mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 500,00 € sukladno odredbi čl. 380. st. 2. ZPP te odlučiti kao pod točkom II. ove odluke.

34. Zahtjev tužitelja i tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbama nisu uspjeli te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić