REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-91/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 27. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja ĆB, diplomirane pravnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik Croatia osiguranje d.d., iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, svotu od 177.880,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2.1.2022. sve do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 5.1.2022. tužitelj navodi da je njegova osiguranica FB dana 30.12.1994. doživjela prometnu nezgodu koju je prouzrokovao BB upravljajući neregistriranim vozilom. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4512/95 od 11.3.1997. presuđeno je da tuženik osiguranici tužitelja naknadi štetu s naslova gore navedenog štetnog događaja. Rješenjem HZMO, Područne službe u Zagrebu broj 920460 od 2.10.1996. je osiguranici tužitelja FB priznato pravo na invalidsku mirovinu. Tužitelj trpi štetu još od 9.7.1996., ali je istu tuženik do pretposljednjeg razdoblja u mirnom postupku uredno podmirivao, dok se na poziv da podmiri štetu za razdoblje od 1.8.2019. do 30.11.2021. u iznosu od 177.880,06 kn u potpunosti oglušio. Tuženik je pozvan da predmetnu štetu podmiri u mirnom postupku, što on do danas nije učinio. Odštetni zahtjev zaprimljen je 17.12.2021., pa je rok od 15 dana za dobrovoljno izvršenje istekao 1.1.2022., te od narednog dana u skladu s čl. 166. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 115/18, 119/22, u nastavku ZOMO) tužitelj potražuje zatezne kamate na navedeni iznos glavnice. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 177.880,06 kn / 23.608,74 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 16.2.2023. pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4512/95 od 11.3.1997., zapisnika o očevidu prometne nesreće od dana 13.101994. rješenja HZMO Područne službe Zagreb broj 920460 od 2.10.1996. nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti i preostaloj radnoj sposobnosti za FB, odštetnog zahtjeva sa povratnicom i obračuna isplata invalidskih mirovina za FB za razdoblje od 1.8.2019. do 30.11.2021.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja od dana 30.12.1994., pasivnu legitimaciju te odgovornost osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1.8.2019. do 30.11.2021. obzirom da bi osiguranik tužitelja FB ispunila zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, odnosno napunila je 65 godina života, budući da je rođena **.**.1949. godine. Neprijeporna je činjenica da bi osiguranik tužitelja prema redovitom tijeku stvari, a da nije nastradao u prometnoj nesreći, radio i ostvarivao plaću do najduže 65 godine života kada bi stekao pravo na starosnu mirovinu. Slijedom navedenog tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva prava. Naime, tužitelj bi sa navršenih 65 godina života svog osiguranika istome bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne, a što je potrebno utvrditi provođenjem financijskog vještačenja. Nesporno je i kako je osiguranik tužitelja do štetnog događaja na ime starosne mirovine uplaćivao i izvjesne doprinose tužitelju pa se i u tom smjeru regres tužitelja može smatrati stjecanjem bez osnove odnosno dvostrukim stjecanjem po istoj osnovi, barem u određenom dijelu. Tuženik nadalje ističe kako je u konkretnom slučaju sporna primjena ZOMO i prava tužitelja da od tuženika potražuje isplatu punog iznosa invalidske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1.8.2019. do 30.11.2021. godine. Tuženik je stava da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl. 161 ZOMO kao lex specialis te ističe da se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete koju bi tuženik trebalo isplatiti tužitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno odredbe Zakona o osiguranju NN 9/94 , u primjeni od 9.2.1994 godine budući je štetni događaj bio 30.12.1994 godine. U navedenom zakonu je u čl. 86 propisano da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razmjerni iznos mirovine oštećene osobe. Tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja ili koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja. Takav stav izraženi je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 1889/01 u kojoj se navodi sljedeće: „Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju objavljen je u Narodnim novinama 20/97, a stupio je na snagu 8 dana od dana objave u Narodnim novinama (objavljen je 19.2.1997.). Navedeni Zakon nije mjerodavno pravo koje bi se primijenilo u ovom prijeporu, već su to odredbe Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) budući se štetni događaj dogodio 19. 8.1995. godine, tj. u vrijeme njegova važenja, pa predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbi ovog zakona. Ovo stoga što treba primijeniti materijalno pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme nastanka štetnog događaja (19.8.1995.). Iznijeto znači da predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbe čl. 81. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) kojom je propisano da kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje. Razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu.“ Odredbe čl.161. i 164. ZOMO (NN 157/2013) primjenjuju se na odnose koji nastupe nakon 1.1.2014. godine, no tim zakonom nigdje nije određeno da bi se te odredbe primjenjivale i na prijašnje odnose. Istovjetni pravni stav zauzima i Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci poslovni broj Pž-2120/2014 od 16.1.2017. godine ističući da se ima primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Pred sudom je dana 27.3.2025. održano pripremno ročište na koje nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je ročište održano u njegovoj odsutnosti, sve sukladno čl. 291 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a). Prisutni tužitelj je predložio da se činjenice potrebne za donošenje odluke utvrde čitanjem dostavljene dokumentacije. Stoga je sud na istom ročištu sukladno čl. 292 a st. 2 ZPP-a zaključio prethodni postupak, proveo i zaključio glavnu raspravu. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrdio je čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije te ocjenjujući sadržaj iste sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

4. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime naknade štete koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine svojoj osiguranici FB u razdoblju od 1.8.2019. do 30.11.2022. u iznosu od 23.608,74 EUR (177.880,06 kn), uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 2.1.2022. pa do isplate. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja od 30.12.1994. u kojem je stradala osiguranica tužitelja FB niti odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istog. Nije sporno niti da je osiguranici tužitelja rješenjem tužitelja broj 920460 od 2.10.1996. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada uslijed koje je nastupio gubitak radne sposobnosti. Činjenicu izvršenih isplata mjesečnih iznosa invalidske mirovine u razdoblju od 1.8.2019. do 30.11.2022., ukupno 23.608,74 EUR (177.880,06 kn), tužitelj dokazuje obračunom isplata od 1.12.2021. koji ima značenje javne isprave temeljem čl. 159 st. 1 i st. 2 Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/2009, 110/21), a koji iznos tužitelj i potražuje od tuženika u ovom postupku. Nesporno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa odštetnim zahtjevom koji je tuženik otklonio.

5. Sporan je pravni osnov potraživanja. Tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku temelji na odredbi čl. 161 i čl. 164. ZOMO. U članku 161. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod (ovdje tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, i za novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2 t. 1 istog članka). Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Tuženik je stava da u konkretnom slučaju treba primijeniti zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja.

6. Tuženik je društvo koji se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a što je uređeno odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, u nastavku ZOOP-a) . Zbog toga se u konkretnom slučaju na definiranje prava i obveza tužitelja i tuženika kao osiguratelja glede utvrđivanja visine i opsega obveze tuženika primjenjuje materijalno pravo koje regulira tu materiju, dakle ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je vrijeme isplata invalidskih mirovina čiju naknadu tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika. U čl. 27 ZOOP-a je propisano sljedeće: Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njihove obitelji(st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (st. 4). Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x388/2018 od 25. 8.2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga Suda (Rev-5292/2019-2 od 16. 6. 2020., Rev 206/2022-2 od 23. 3.2022., Rev 12/2022 od 12.1.2022., Rev-552/2022 od 17. 5.2022., Rev-678/2022 od 3. 11. 2022., Rev- 866/2022 od 30. 8. 2022.).

7. U smislu odredbe čl. 161. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete na ime novčanih davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknadu stvarne štete predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti (stavak 2. točka 1.), a visina te štete određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu (stavak 5.). Zavod ima pravo naknadu štete zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 163. st. 1. ZOMO-a).

8. Tužitelj u ovom predmetu nije predložio izvođenje dokaza, konkretno provođenje financijskog vještačenja kojim bi se utvrdilo postoji li razlika između visine invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici i visine starosne mirovine koju bi njegova osiguranica primala nakon navršenih 65 godina života te koliko iznose uplaćeni doprinosi temeljem ostvarenog radnog staža, sve na okolnost visine stvarne štete koju trpi tužitelj, a što je, obzirom na tuženikovo osporavanje osnova i visine tužbenog zahtjeva, bio dužan učiniti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221a. ZPP-a. Naime, pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Budući tužitelj u ovom predmetu to nije predložio, njegov je tužbeni zahtjev primjenom citiranog pravila o teretu dokazivanja i odbijen.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti u roku od 15 dana od primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku