REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-10578/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Doroteji Jurčić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Karlovačka banka d.d., Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, OIB: 08106331075, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 20. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Doroteju Jurčić, odvjetnicu, te punomoćnika tuženika KP, zaposlenika tuženika, dana 06. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o stambenom kreditu broj računa:514003, Partija: 20045019, sklopljenog između tuženika Karlovačka banka d.d., Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, OIB: 08106331075, kao kreditora i tužiteljice MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, solemniziranog po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba, broj:OV-7765/08 od 4.4.2008.g., a koja u čl. 4. st. 4. glasi: "… Za posao konačnog obračuna kredita Banka naplaćuje naknadu u skladu s Odlukom o naknadama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Karlovačka banka d.d., Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, OIB: 08106331075, da tužiteljici MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.904,31 eur, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 08. ožujka 2017. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 849,54 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. svibnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 02. travnja 2008. godine sklopila Ugovor o stambenom kreditu, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.000,00 EUR obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan zaključenja Ugovora. Tužiteljica je dana 07. ožujka 2017.g. prijevremeno otplatila kredit u kojem trenutku joj je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita -izlaznu naknadu, u iznosu od 14.348,01 kn (sada 1.904,31 eur). Tuženik je obračun naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljio na Odluci banke o naknadama te čl. 4. st. 4. Ugovora o kreditu, kojim je određeno: „Prijevremena otplata kredita dozvoljava se u pravilu protekom 2/3 (dvije trećine) otplatnog roka, a naplaćuje se po prodajnom tečaju 1 EUR na dan obračuna, time da je korisnik kredita dužan podnijeti zahtjev Banci. Za posao konačnog obračuna kredita Banka naplaćuje naknadu u skladu s Odlukom o naknadama Banke.“ Gore citirana odredba čl. 4. st. 4. Ugovora o kreditu ništetna je te tuženik nije imao pravo temeljem iste naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici. Naime, Zakonom o obveznim odnosima, u članku 25. Zakona o obveznim odnosima propisano je da dužnik može svoju obvezu prema vjerovniku ispuniti prije dospijeća takve obveze. Dodatno, Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku“ Također, ističe se kako je gore citirana i pobijana odredba Ugovora o kreditu predvidjela svojevrsnu ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate kredita. Ugovornu kaznu temeljem Zakona o obveznim odnosima moguće je ugovoriti samo za zakašnjenje u ispunjenju ugovornih obveza te ju nije moguće ugovoriti za novčane obveze, s obzirom da već zakon propisuje obvezu plaćanja zateznih kamata u slučaju zakašnjenja s plaćanjem novčanih obveza (Članak 350. ZOO-a). S time u svezi, ugovaranje gornje odredbe izričito je zabranjeno prisilnim propisom te je time i ništetno sukladno članku 322. ZOO-a. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi kako je ništetna odredba čl. 4. st. 4. Ugovora o stambenom kreditu te naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.904,31 eur sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći kako ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o stambenom kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, navodeći kako ista nije protivna prisilnim propisima niti pravnom poretku ni po sadržaju, a ni po formi. Ističe kako tuženik nije ni na koji način onemogućio tužiteljici prijevremenu otplatu kredita. Ističe kako prijevremenom otplatom tuženik kao kreditna institucija gubi određenu financijsku dobit i time trpi određenu štetu kao izmaklu korist, ali da se ovdje ne radi niti o ugovornoj kazni niti o zaračunavanju kamate do dana kada je kredit trebao biti vraćen. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o stambenom kreditu, temeljnicu od 07. ožujka 2017.g., izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], izvadak iz sudskog registra za tuženika, promet po računu, otplatni plan, obavijest tuženika od 16. siječnja 2017.g., Odluku o naknadama za obavljanje bankarskih usluga, Privitak 2-Naknade za kreditne poslove građana, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 02. travnja 2008. godine sklopili Ugovor o stambenom kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, korisniku kredita, stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 69.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan zaključenja Ugovora.

6. Nije sporno da je tužiteljica 07. ožujka 2017. godine prijevremeno otplatila kredit i da je tom prilikom tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.904,31 eur.

7. Sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita ništetne, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja te visina.

8. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 4. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena prijevremena otplata kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o prijevremenoj otplati kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je predmetni kredit bio potreban za financiranje dijela kupoprodajne cijene za stan. Imala je dio gotovine te joj je za preostali dio od oko 500.000,00 kn bio potreban kredit. Raspitivala se kod različitih banaka i činilo joj se da je najpovoljniji kredit kod Karlovačke banke. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imala posebno mogućnosti pregovaranja jer se radilo o njihovim uvjetima. Nije znala da će prilikom prijevremene otplate kredita morati platiti neku naknadu i ne sjeća se da bi to pročitala u Ugovoru. S obzirom da je stan koji je kupljen ovim kreditom prodan, to je zatvoren predmetni kredit kod Karlovačke banke koja je izračunala ostatak njezinog duga i pri tome obračunala i izlaznu naknadu. Djelatnik banke joj nije objašnjavao što to znače troškovi prijevremene otplate kredita. Prilikom sklapanja Ugovora su razgovarali o Ugovoru, a ne o izlaznoj naknadi niti je netko tu naknadu spominjao. Ne sjeća se da je u Ugovoru bio neki iznos ili postotak u odnosu na tu izlaznu naknadu, odnosno nije ga bilo.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, obzirom je isti životan i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid. Provedenim dokazima nije utvrđeno da se o spornoj odredbi u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo.

13. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 4. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna prijevremena otplata kredita, za što je platio naknadu u iznosu od 14.348,01 kn, što je sada 1.904,31 eur, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a istu je nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac.

14. Stoga tužitelj, potrošač, nije niti imao utjecaja na njezin sadržaj, te je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena samo na način da je upućeno na Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Drugim riječima, iako je tuženik, trgovac, prilikom prijevremene otplate kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022. godine utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

18. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 4. st. 4. Ugovora o kreditu i ujedno naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.904,31 eur (što predstavlja protuvrijednost iznosa od 14.348,01 kn), čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

19. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da se na sve što nije ugovoreno u toj odredbi primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 07.11.2024.g. i 20.03.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 600,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 150,00 eur ukupno iznosi 750,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 849,54 eur.

21. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 06. svibnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.