REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-838/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoja Matića, odvjetnika iz Zagreba radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić, odvjetnice i punomoćnice tuženika DC, odvjetničke vježbenice, dana 06. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju IC, iz [adresa], iznos u visini od 659,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 1,34 EUR od 30. rujna 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,33 EUR od 31. listopada 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,35 EUR od 30. studenog 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,34 EUR od 31. prosinca 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,37 EUR od 31. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,38 EUR od 29. veljače 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,15 EUR od 31. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,02 EUR od 30. travnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,97 EUR od 31. svibnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,04 EUR od 30. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,95 EUR od 31. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,95, EUR od 31. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,00 EUR od 30. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,31 EUR od 31. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,89 EUR od 30. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,42 EUR od 31. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,50 EUR od 31. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,54 EUR od 28. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,44 EUR od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,46 EUR od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,30 EUR od 31. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,19 EUR od 30. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,22 EUR od 31. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,28, EUR od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,27 EUR od 30. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,21 EUR od 31. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 30. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,42 EUR od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,55 EUR od 31. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,52 EUR od 28. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,70 EUR od 31. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,66 EUR od 30. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,73 EUR od 31. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,30 EUR od 30. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,18 EUR od 31. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,54 EUR od 31. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,42 EUR od 30. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,22 EUR od 31. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,64 EUR od 30. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,03 EUR od 31. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,70 EUR od 31. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,83 EUR od 28. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,68 EUR od 31. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,71 EUR od 30. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,34 EUR od 31. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,40 EUR od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,93 EUR od 31. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,66, EUR od 31. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,36 EUR od 30. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,56 EUR od 31. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,54 EUR od 30. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,67 EUR od 31. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,78 EUR od 31. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,79 EUR od 29. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 31. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,77 EUR od 30. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,80 EUR od 31. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,74 EUR od 30. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,76 EUR od 31. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,71 EUR od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,62 EUR od 30. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 31. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,77 EUR od 30. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,74 EUR od 31. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,54 EUR od 31. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,71 EUR od 28. veljače 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 31. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,65 EUR od 30. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,45 EUR od 31. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,44 EUR od 30. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,49 EUR od 31. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,58 EUR od 31. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,69 EUR od 30. rujna 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,63 EUR od 31. listopada 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,67 EUR od 30. studenog 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 31. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,64 EUR od 31. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,66 EUR od 28. veljače 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,65 EUR od 31. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,63 EUR od 30. travnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,62 EUR od 31. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,62 EUR od 30. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,65 EUR od 31. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,68 EUR od 31. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,67 EUR od 30. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,70 EUR od 31. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 30. studenog 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,70 EUR od 31. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 31. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 28. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 31. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 30. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 31. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,05 EUR od 30. lipnja 2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju IC, iz [adresa], iznos u visini od 2.957,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 0,79 EUR od 31. kolovoza 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,15 EUR od 30. rujna 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,17 EUR od 31. listopada 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,49 EUR od 30. studenog 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,45 EUR od 31. prosinca 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,79 EUR od 31. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,98 EUR od 31. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,56 EUR od 31. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,27 EUR od 28. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,31 EUR od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,68 EUR od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,68 EUR od 31. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR od 30. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,05 EUR od 31. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,22 EUR od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,12 EUR od 30. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,93 EUR od 31. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,15 EUR od 30. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,92 EUR od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,45 EUR od 31. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,87 EUR od 28. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,30 EUR od 31. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,65 EUR od 30. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,92 EUR od 31. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,89 EUR od 30. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,63 EUR od 31. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 27,53 EUR od 31. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,15 EUR od 30. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,31 EUR od 31. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,40 EUR od 30. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,70 EUR od 31. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,41 EUR od 31. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,21 EUR od 28. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,96 EUR od 31. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,55 EUR od 30. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,33 EUR od 31. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,67 EUR od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,18 EUR od 31. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,27 EUR od 31. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,80 EUR od 30. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,10 EUR od 31. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,60 EUR od 30. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,69 EUR od 31. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,38 EUR od 31. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,74 EUR od 29. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,88 EUR od 31. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,14 EUR od 30. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,00 EUR od 31. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,55 EUR od 30. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,93 EUR od 31. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,85 EUR od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,53 EUR od 30. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,03 EUR od 31. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,23 EUR od 30. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,36 EUR od 31. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,64 EUR od 31. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,65 EUR od 28. veljače 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,00 EUR od 31. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,43 EUR od 30. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,55 EUR od 31. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,42 EUR od 30. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,62 EUR od 31. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,54 EUR od 31. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,21 EUR od 30. rujna 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,83 EUR od 31. listopada 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,81 EUR od 30. studenog 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,91 EUR od 31. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,60 EUR od 31. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,04 EUR od 28. veljače 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,57 EUR od 31. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,97 EUR od 30. travnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,45 EUR od 31. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,68 EUR od 30. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,50 EUR od 31. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,04 EUR od 31. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,72 EUR od 30. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,04 EUR od 31. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,94 EUR od 30. studenog 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,42 EUR od 31. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,56 EUR od 31. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,56 EUR od 28. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,56 EUR od 31. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,56 EUR od 30. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,56 EUR od 31. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,44 EUR od 30. lipnja 2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju IC, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 3.331,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 06. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i je š i o j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 29. travnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 236-78/2005 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 23.200,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nadalje navodi da su stranke ugovorile plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. Navodi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke ništetna. Tužitelj navodi i da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz švicarski franak tj. odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa. Ističe kako ne raspolaže dokumentacijom radi postavljanja tužbenog zahtjeva budući je tuženik odbio predati dokumentaciju. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako su navodi tužitelja paušalni i općeniti, a činjenica da je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 nije samo po sebi dokaz kojim bi tužitelj dokazivao osnov tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 236-78/2005 od 29.04.2005.g. (list 4-12 spisa), otplatni plan (list 13-16 spisa), dopis tužitelja i tuženika (list 17-19 spisa), odluke Županijskog suda (list 22-23, list 31-35, list 98-133, list 203-230 spisa), otplatni plan, specifikaciju uplata, obavijest o promjeni kamatnih stopa (list 57-65 spisa), zapisnike s održanog kreditnog odbora tuženika (list 74-86 spisa), kamatne stope na kunske kredite (list 89-97 spisa), izjavu ICI, Ugovor o kreditu (list 265-274 spisa), rješenje od 02.05.2013.g. (list 278 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je svjedok LC i tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava navode iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 18.04.2019.g. (list 29-30 spisa). Tužitelj u bitnom navodi kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-729/13 potvrdu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita jer su se u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe.

Tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 14.09.2022. godine (list 69-73 spisa). U bitnom ističe da je tužitelj po struci diplomirani ekonomist pa se ne može smatrati potrošačem kojem se pruža zaštita. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da je tužitelj slobodnom voljom izabrao ugovor o kreditu kojim se ugovora promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke. Nadalje navodi da je dopuštena ugovorna odredba kojom se ugovora valutna klauzula te da je o svim relevantnim okolnostima upozorio tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu te ga je upozorio i na rizik valutne klauzule. Tuženik osporava tijek zateznih kamata na utužene iznose te ističe prigovor zastare. Tužitelj se protivi svim navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 19.09.2022. godine.

U odnosu na navode tuženika da je tužitelj osobno odlučio se na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a da je ugovor mogao sklopiti i s valutnom klauzulom u EUR-a, tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. ZPP-a) nije dostavio dokaz.

5. Sud je navode tuženika da se ne primjenjuje stajališta viših sudova iz kolektivnog spora u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

6. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu sukladno čl. 186.b stavak 2 ZPP-a. Nakon dostave dokumentacije tužitelj uredio je tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja od 16.08.2023. godine).

7. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 28. veljače 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa za pretplaćene kamate s danom 15. lipnja 2019. godine, a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine). Sud pri tome ističe da u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226 . ZOO-a.

8. Tuženik u tijeku ovog postupaka dostavlja Izjavu svjedokinje ICI, iz [adresa]. U odnosu na Izjavu svjedokinje ICI, iz [adresa] sud istu nije ocjenjivao u dokaznom postupku buduću da ne sadrži relevantne činjenice. Sama činjenica da su zaposlenici tuženika bili educirani i da im je bilo naloženo kako moraju upozoriti klijente i istima pojasniti prije sklapanja ugovora o kreditu utjecaj na visinu anuiteta zbog rasta ili pada tečaja nisu od značaja jer takva izjava nije sama po sebi dokaz da bi tužitelju bili pojašnjeni rizici sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i da bi mu bili predočeni parametri uz koje se veže promjena visine kamatne stope koju je tuženik jednostrano mijenjao tijekom ugovornog odnosa.

9. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da su on i supruga 2005. godine odlučili kupiti stan u [adresa] jer su ljetovali u [adresa], time da imaju stan u [adresa] u kojem žive. Navodi da im je nedostajala 1/3 sredstava za kupnju stana u [adresa], da su otišli u poslovnicu tuženika u [adresa] radi kredita i da im je referent u banci nudio kredit u CHF kao najpovoljniji kredit i rekao da je valuta CHF stabilna time da u odnosu na kamatnu stopu pokazivao im je neke grafike, ali on nije mogao pregovarati o kamatnoj stopi koja je ugovorena. Navodi da su oni s djelatnikom tuženika uspoređivali uvjete za kredite iz drugih banaka i da je ovaj kredit koji je predmet spora za njih bio najpovoljniji. Ističe da ih djelatnik banke nije upozorio na bilo kakve rizike za sklapanje ugovora u CHF, a druge vrste kredita nisu niti tražili jer im je rečeno da je najpovoljniji kredit u CHF. Tužitelj iskazuje da je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja ali nije našao bilo što sumnjivo u tom ugovoru već je bilo sve kako su ugovorili, nije imao nikakvih pitanja za referenta u odnosu na ugovor o kreditu. Ističe da su ovaj stan u [adresa] iznajmljivali od 2013. godine i sada ga iznajmljuju ljeti u ljetnoj sezoni, a stan je otplatio 2015. godine. Navodi da je osobno u cijelosti otplatio kredit, kredit je osobno otplaćivao, nije bio nositelj obrta. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora bio direktor u jednom trgovačkom društvu kojeg nije osnivač, da se to trgovačko društvo bavilo isključivo prodajom robe, on je bio jedini zaposlenik i bavio se prodajom robe, a financijski poslovi su bili vezani uz obračun plaća, plaćanje poreza, režija time da je ovo bila podružnica trgovačkog društva.

Svjedok LC u svom iskazu navodi da se ne sjeća tužitelja, pa se niti ne sjeća da li mu je tumačio sporne ugovorne odredbe, ali da općenito nije tumačio pojedine ugovorne odredbe, a ugovori o kreditu su bili tipski ugovori. Navodi da je nudio kredite za različitu namjenu, da je nudio kreditu u EUR i da su građani mogli birati između fiksne kamatne stope i promjenjive kamatne stope, ali da je kamatna stopa bila najniža za kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Navodi da bi pojašnjavao građanima odredbe ugovora ako su imali pitanja.

Iskazu saslušanog svjedoka i iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

10. Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Tužitelj ističe da ima status potrošača jer je sklopio ugovor kao fizička osoba za kupnju stana i isti je tek počeo iznajmljivati 2013. godine, da je stan u [adresa] kupljen isključivo za potrebe tužitelja i njegove obitelji, a stan je počeo iznajmljivati 2013. godine pred kraj otplate kredita jer se enormno povisila rata kredita tj. za više od 50 %. Tužitelja predaje u spis rješenje od 02.05.2013. godine (list 278 spisa) a iz kojeg je vidljivo da se stan iznajmljuje i da je nositelj obrta PC, supruga tužitelja.

Tuženik se ne protivi korištenju novog dokaza na okolnost ocjene statusa potrošača.

11. U odnosu na prigovor tuženika da nije dokazan status potrošača tužitelja sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 236- 78/2005 utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - radi kupnje stana (čl.2. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnice kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza, a koji osporava svojstvo potrošača tužitelja nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokazanog postupka na okolnost utvrđivanja da tužitelj nije koristio kreditna sredstva kao fizička osoba u potrošačke svrhe. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenski kredit (stambeni kredit), pa ukoliko tužitelj nije koristio sredstva u potrošačke svrhe ili ih je koristio u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer je isti sklopljen s tužiteljem kao fizičkom osobom u svojstvu potrošača. Nadalje sama činjenica da je tužitelj ekonomist nije sama po sebi dokaz da tužitelj nema status potrošača, jer zanimanje i zvanje tužitelja kao fizičke osobe nije samo po sebi dokaz da bi bio upoznat s rizicima ugovaranja kredita kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da bi tužitelju morali biti poznat parametri na temelju kojih se mijenja ubuduće kamatna stopa. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

U odnosu na činjenicu da se stan od 2013. godine koristi radi pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na ime PC, supruge tužitelja prema stajalištu ovog suda takve činjenice ne utječu na status potrošač tužitelja jer je Ugovor o kreditu sklopljen 2005. godine radi kupnje stana u [adresa] u kojem je tužitelj s obitelji odlazio na ljetovanje i boravio u njemu dakle stan je koristio za svoje osobne potrebe od časa sklapanja Ugovora o kreditu pa sve do 2013. godine. Sama činjenica da se stan koristi radi pružanja ugostiteljskih usluga je irelevantna budući sud ocjenjuje status potrošača tužitelja u trenutku kada je Ugovor o kreditu sklopljen.

12. U tijeku postupka tuženik predlaže provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem tako da vještak utvrdi da li je tužitelj preplatio kredit, ali da vještak kod obračuna ima u vidu kamatnu stopu na kredite u kunama od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana zatvaranja kredita. Sud nije proveo dokaz vještačenjem na okolnost obračuna pretplate ugovorenog kredita imajući u vidu kamatnu stopu na kredite u kunama iz razloga jer tužitelj i tuženik nisu ugovorili kredit u HRK niti tuženik je dokazao da bi pregovarao s tužiteljem o sklapanju ugovora o kreditu u HRK.

13. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su se kamatne stope mijenjale tijekom utuženog vremenskog razdoblja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, a koje sadrže i način određivanja visine promjenjive kamatne stope, u odnosu na kredite u CHF nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

Tužitelj u tijeku postupka navodi da je preplatio svojim uplatama anuitete u odnosu na iznose koje je bio dužan platiti, da za vrijeme otplate kredita početna kamatne stopa od 5,25% godišnje mijenjala se na štetu tužitelja i da se mijenjao tečaj CHF na dan uplate mjesečnih anuiteta na dan uplate i da je visinu iznosa preplatio svojim uplatama anuiteta u odnosu na iznose koje bi bila dužan platiti.

14. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 236-78/2005 od dana 29.04.2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu) utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 23.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje stana (članak 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,25% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 2. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 3. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke za devize na dan dospijeća odnosno važeće na dan plaćanja. U tijeku ovog postupka tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o promjenama visine kamatne stope i parametrima temeljem kojih se mijenja kamatna stopa i tržišnim uvjetima koji su utjecali na promjenu visine kamatne stope u utuženom vremenskom razdoblju niti da mu je dostavio novi otplatni plan nakon promjene visine kamatne stope.

15. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u članku 2. i 6. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci Banke o kamatnim stopama koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja i ista je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata tuženika.

16. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Sud je uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,25 % i primjenjivala se do 31. kolovoza 2007. godine, potom je od 30. rujna 2007. godine pa do 29. veljače 2008. godine primjenjivala se kamatna stopa od 5,50%, od 31. ožujka 2008. godine pa do 30. rujna 2008. godine primjenjivala se kamatna stopa od 6,20%, od 31. listopada 2008. godine pa do 30. studenog 2010. godine od 6,75%, od 31. prosinca 2010. godine pa do 30. rujna 2011. godine od 6,50%, od 31. listopada 2011. godine pa do 31. prosinca 2013. godine od 6,30%, a od 31. siječnja 2014. godine pa do otplate kredita u visini od 3,23%.

17. Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

18. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

19. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

20. Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

21. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

22. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka da je tužitelj bio upoznat sa svim parametrima i uvjetima promjene kamatne stope u ugovorenom vremenskom razdoblju i da je o istima pregovarao s tužiteljem, a da je tužitelj nakon što su mu predočeni svi kriteriji i parametri i ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe na istu pristao i potom sklopio Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora.

23. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa kojeg je preplatio tijekom ugovornog odnosa imajući u vidu da tvrdnju tužitelja da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena otplata glavnice vezane uz valutu u švicarskom franku (CHF) tuženik navodi da ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno, da je nije mogao predvidjeti rast valute CHF kao niti tužitelj pa nije mogla nastati neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana time da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva bila tuženiku. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

24. Sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF s imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 2. i čl. 4.Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

25. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 3. i 6. i za valutnu klauzulu u članku 6. Ugovora o kreditu sklopljenim između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, sada Addiko Bank d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja IC, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je nedvojbeno utvrdo kako tužitelju djelatnici tuženika nisu protumačili odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke niti je tužitelj upozoren na bilo kakav rizik u odnosu na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

26. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju od 24. listopada 2023. godine (list 154-166 spisa) navodi da su ugovorne strane ugovorile početnu ugovorenu kamatu od 5,25%, te se ista mijenjala tijekom ugovornog razdoblja. Vještak navodi da je mišljenja kako je ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnih stopama tužitelja i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 885,38 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 4.969,60 kn odnosno 659,58 EUR. Nadalje navodi da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnos na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 22.281,11 kn, odnosno 2.957,18 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, navodi kako je tijekom otplate kredita nastao manjak zbog iznosa manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet odnosno manjak je nastao zbog tvz. negativne razlike. Tuženik predlaže da se provede financijsko vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK

27. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Sud je kako je prethodno navedeno i obrazložio odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede vještačenje tako da se primjeni ugovorna kamata koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK iz razloga jer tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o kreditu u kunama niti je tuženik dokazao da bi pregovarao s tužiteljem o sklapanju ugovore o kreditu u kunama ili nekoj drugoj valuti.

Nadalje u odnosu na navode tuženika da je prilikom izračuna preplaćenih iznosa vještak trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku sud je takvo stajalište tuženika ocijenio kao neosnovano. Prvenstveno sud nije dosudio tuženiku navedene iznose tj. tzv. "negativnu razliku" niti umanjio dosuđene iznose koje zahtjeva tužitelj tužbenim zahtjevom budući da iste tuženik ne potražuje. Nadalje tužitelj uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio to sud nije pri odlučivanju umanjio tužbeni zahtjev za negativnu razliku niti je navedeni iznos dosudio tuženiku. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO- a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 580/07 od dana 29. kolovoza 2007. godine i poslovni broj Rev 2624/2015 od 23. siječnja 2019. godine.

Sud je odlučujući o prigovoru prijeboja imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti je podnio protutužbu pa sud nije umanjio utužene iznose kako to predlaže tuženik.

28. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja od 06. prosinca 2024. godine). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva jer je tužitelj povisio tužbeni zahtjev. Ističe prigovor zastare na povišeni tužbeni zatjev.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Su IV - 162/2021 od 26. studenog 2021. godine).

Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povrat preplaćenih iznosa, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju visinu tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Nadalje svrha odredbe članka 190. st. 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu I protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu DCI i ICIN protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

Pri tome sud imao u vidu i stajalište Vrhovnog suda Republike broj Su-IV-123/2024- 5 sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine u kojem se navodi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

29. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, uspoređujući kamatne stope koje je vještak Darko Prpić uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje, dokumentaciju koja prileži u spisu a koju visinu kamatne stope tužitelj i tuženik ne osporavaju. Izračun vještaka urađen je za utuženo vremensko razdoblje te je utvrđeno kako ukupna razlika iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa iznosi 659,58 EUR te s osnova valutne klauzule iznos u visini od 2.957,18 EUR. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

30. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 28.02.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točak 1. OT-a), sastav podnesak od 17.04.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.09.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 19.09.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.09.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 08.11.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.03.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 28.08.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 20.09.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 16.10.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 05.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 24.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 2.400,00 EUR, te je priznat opravdan trošak poreza u iznosu od 600,00 EUR priznat je trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, ukupno 3.331,81 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesak od 04.03.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer je tužitelj dužan naznačiti točan naziv tuženika i njegovo sjedište, sastav žalbe od 06.10.2020.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.10. OT- a), jer tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, sastav podnesak od 26.01.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer je tužitelj u obvezi dostaviti dokumentaciju na kojoj temelji tužbeni zahtjev, nije priznat trošak sastava podneska od 16.08.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a) kojim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev budući je tužitelj raspolagao dokumentacijom tuženika u času podnošenja podneska od 19.09.2022.g. u kojem izričito navodi da mu je dostavljena dokumentacija te se očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151.stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 06. svibnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku